Kao i sve djetinje ljubavi, madre Antonia je bila moja najtrajnija i najneobičnija ljubav.
Nikada joj nisam vidio lica, ni lika, ni stasa. Volio sam samo njen glas.
Kada bismo prašnom livadom prilazili samostanu U boriku, zapitao bi me moj stari stric:
- Hajde, lijepo, što ćeš reći badessi madre Antoniji?
Ja nisam znao što bi trebalo da joj kažem. Zato sam stricu samo ponavljao pozdrav kojim smo pozdravljali badessu:
- Sia lodato Gesů Cristo!
Ali moj stari stric kao da je bio i time zadovoljan. Koračajući uspravan i vitak pored mene, zagledao bi se daleko prema moru iza vršaka čempresa, kojima je bio okružen samostan U boriku, i poluglasno bi odgovarao na taj pozdrav:
- Sempre sia!... Sempre sia!... Sempre sia lodato!!! - kao da je on badessa, a ja stari stric.
Iz žutih i oronulih zidova staroga samostana izlijetali su sivi golubovi; pod golubinjacima bila je u zidu velika sura ploča od glatkoga kamena, a u nju zataknuta tanka šipka. Na taj željezni štapić slijetale su ptice i sjedali golubovi, pa kad bi stric moj pokucao svojim štapom o stijenu, oni bi se na sve strane razletjeli. Tada bi on uvijek sa žaljenjem govorio da će golubice slomiti kazaljku nebeske ure, koju je izjela rđa.
Prozora nije bilo, a na vratima visio je crni zvekir. Mamilo me nešto da dosegnem tu srcoliku kariku, da je podignem i zalupim njome o mali željezni nakovanj na vratima, ali moj stari stric povukao bi visoko u zidu pored vrata mjedenu kruškicu sličnu glavi njegova štapa, i zacinkalo bi zvonce daleko negdje u zatvorenom samostanskom dvorištu. Nevidljiva uzica škljocnula bi gvozdenim kračunom – vrata bi se pomakla. Odgurnuvši ih, ja sam ulazio prvi u polutamno predvorje. Tamo je u uglu visila olinjala slika: leteći križ i na njemu razapet koštunjavi svetac, bili su s mnogo tankih niti povezani sa malim svecima u nizini. Taj križ, onako u letu, s onim napetim konopčićima, ličio je na papirnatog zmaja s kojim djeca trče uz vjetar otpuštajući konac.
Pored te slike ja sam uzdignute glave osluškivao korake po stropu. Stric bi se za to vrijeme zamišljeno smiješio ispod sijedih obrva podupirući se objema rukama o svoj štap i očiju oborenih na izlizane ploče predvorja.
U vrhu širokog okrečenog dimnjaka iznad nas zakloparao bi pomičući se teški drveni poklopac, i čim bi se koludrica oglasila »hvaljenisusom«, ja bih uletio u riječ:
- Trebamo madre Antoniju.
To bi mog starog strica trglo iz misli.
- Molim vas, sestro, madre badessu! - ispravljao bi tada blagom molbom moju djetinju naglost.
Poklopac tamne govornice ostao bi otvoren, a umjesto odgovora začuli bi se opet mukli koraci kao maločas, kada je sestru vrataricu pozvalo zvonce. Stric bi se opet oslonio o svoj vitki štap, a na njegovu licu sledio bi se zbunjen i odsutan smiješak. U takvim trenucima znao mi je prstom i usnama davati znak da se umirim ako i nisam bio nemiran. Često se i sam hvatao u besmislenim kretnjama, i kada bih ga začuđeno gledao, on je naizmjence, ili čak istovremeno, bivao i nasmiješen i ozbiljan, pa na koncu, da prekine svoju zabunu, udario bi dvaput vrškom štapa o kameni pod i glasno se nakašljao.
Badessa bi dolazila sitnim koračićima i lupkajući potpeticama kao da su drvene. Čim bih osjetio njen dah u tamnoj kaseti govornice, izrekao bih naučeni pozdrav. Stric bi samo nešto promrsio, i uvijek sam
razumio zadnju riječ » ... Antonia«.
- Sempre sia!... Sempre sia!... jadni mali Alojsije... Sempre sia lodato!
Badessa me je oduvijek zvala Alojsije, jer joj se nije dopadalo moje svjetovno ime. A sa stricem govorila je samo talijanski.
Premda nisam razumio njihove razgovore, osluškivao sam njezin glas, koji je naličio glasu rastužene djevojčice. Poput kristalnog zvonca u tihom samostanskom dvorištu, poput anđeoskog pjeva negdje visoko u noći iznad betlehemskih jasala, cinkao je u drvenoj trubi parlatorija loman glasić badesse madre Antonije. Rasipao se kao glas ptica, zvonio kao teške kapi u crnoj dubini kamenoga zdenca, šuštio kao voda, kao svilena trava.
Istezao sam vrat, ne bih li joj ugledao barem obrise. Pričinjalo mi se katkada kao da iz dna bunara vidim dvije blijede, iskričave zvijezde kako drhte u dalekoj tami svoda, ali one su se javljale i gubile, i ne bih znao reći, jesu li to bila priviđenja ili badessine oči. Umjesto njena lika treperio je iznad moje glave topli cvrkut piskutave samostanske talijanštine, slijevao se na moje užagrene obraze, i samo je cvrkut i pisak draškao moje sljepočice.
Onda bi se madre Antoniji odjednom i glas izgubio. Činilo mi se kao da je postiđena što je tražim očima. Jer stric mi je jednom rekao: Badessa nas iz mraka lijepo vidi.
- Scusi - dahnula bi ona za strica obraćajući se meni. - Mali sveti Alojsije, jadan,... madre Antonia zaboravila medenjaci... je li?!
Začas bi se na konopcu spustila pred moje lice bijela pletena kotarica i u njoj jedan tvrdi medenjak. To je bila moja redovita nedjeljna poslastica, i uvijek bi na nju madre Antonia isprva zaboravila, a onda bi iznenada rekla: »ah, da, da, medenjaci!«, jer je tako bolje odgovaralo njenom govoru, a bio je uvijek jedan, samo jedan medenjak. - Zahvali, mali moj, lijepo... našoj madre Antoniji! - rekao bi stari stric tako glasno, da je mogla čuti i badessa.
- Hoćemo i stricu, Alojsije, dati medenjaci?! - pitala bi ona u šali. Stric bi na to smiješeći se nešto odgovorio na meni nerazumljivu jeziku, a onda bi uzeo medenjak, lagano ga primicao usnama kao da će se pričestiti, i opet mi brzo vraćao tapšući me po ramenu. Obično je on gledao u čudnu sliku s letećim križem, ili je, gladeći me po kosi, promatrao istrošeni vršak svoga štapa. Ali kad bi se pričešćivao mojim medenjakom, uzdizao bi lice ka tamnom otvoru na stropu i zahvalno se smiješio gledajući u oči darovateljki.
Jednom sam ga i zapitao, vidi li on badessu kada pogleda u parlatorij. Rekao je posve ozbiljno da vidi, oči su mu zasjale kao kod »pričesti«, učinilo mi se kao da je i sad vidi i kao da je on može vidjeti kad god hoće, ali zatim se nasmijao, i odmah sam shvatio da je to rekao u šali.
Tako sam u tim nedjeljnim popodnevima volio glas badesse madre Antonije. A zavolio sam zapravo nju. I više se nisam trudio da joj zamislim lica. Slutio sam da je vrlo mlada, jer je ponizno i s mnogo poštovanja razgovarala sa mojim starim stricem i jer je imala blag i dječji glas.
Majke ni oca nisam imao. Imao sam samo staroga strica. Zato sam njega morao zapitati i to, koliko ima godina naša badessa. On je na to zaljuljao glavom kao da hoće reći: »Hej, tko bi to sada mogao znati?«, ali mi je ipak objasnio da je sasvim mlada, sasvim mlada, i da je veoma dobra i blaga, i da se djeci ne pristoji postavljati takva pitanja.
Kada se moj stari stric razbolio, nosio sam nedjeljom pismene poruke madre Antoniji. Dobivao sam tada po dva medenjaka. Trebalo je jednoga nositi bolesnom stricu.
A kada nam je strica odnijela smrt. Kada nam je strica odnijela smrt, odlazio sam s ostalim dječacima u samostan moliti otpatke hostija.
Dugo je vrijeme bilo prošlo, a da nisam razgovarao
s madre Antonijom. Ali jednoga dana rekla mi je sestra vratarica neka počekam badessu, jer da me hoće vidjeti. Među glave dječaka spustila se ona ista bijela kotarica vrhom puna izrezuckanih polumjesečastih hostija. Dječaci su ih razgrabili puneći pregrštima usta i hruskali u samostanskom predvorju neslane bijele listiće. Ja nisam ni dotakao hostija. Čekao sam glas svoje badesse.
Kada je došla, nije mi imala što reći. Htjela je samo da me vidi.
- Jadni mali Alojsije - govorila je nekim ugašenim ali omamljivim glasom - siromašna madre Antonia uvijek moli za našeg jadnog starog strica!
Ja sam govorio mnogo i koješta, po nekoliko puta isto, samo da badessa ne ode tako brzo. Osjećao sam da smo ona i ja dvoj nejake siročadi, jer, eto, i ona žali »našeg strica«. Zato sam joj i ponovio što mi je on rekao kad je umirao: »Ti i naša badessa ćete me preporučiti...«
Badessa je ponovila, kako uvijek, uvijek za njega moli i kako ga ne može zaboraviti, a onda mi iznenada reče:
- Kako te je lijepo vidjeti da rasteš!
Otada nije me vidjela sve dok nisam gotovo potpuno dorastao. To je bio i posljednji put što je čujem. Kada me je ugledala, rekla je, kako brzo rastem i kako je lijepo vidjeti me kako rastem, i kako bi moja majka, da je živa, bila sretna što me ima i što sam tako lijepo izrastao.
Poslije, nikada nisam mogao zaboraviti glas badesse madre Antonije. I nikad nisam razmišljao o tome, kada je ona dorasla do crnog vela koludrice. Mislio sam da je anđeo koji ne stari, da je bestjelesni glas koji se vraća i obnavlja, jeka koju pomlađuju vjetrovi. Znao sam da je neće zbrisati godine.


Njezin glas zvao me mnogo godina kasnije prašnom livadom prema starom samostanu U boriku. Više nije bilo samostana samo razvaline. I tu pod tamnim i okamenjenim čempresima, koji se nisu promijenili, priviđao mi se jasnije i lik staroga strica: Lupkajući štapom o debele samostanske zidove, u nekoj zagonetnoj i vidovitoj slutnji on je govorio: »Eto, golubovi će skršiti kazaljku nebeske ure!...«
Zemljište oko razorenog samostana bilo je ograđeno visokom daščanom ogradom. U ogradi sjedila je na travi stara žena pasući crnoga jaganjca.
- Ne karaj me, božji gospodine, sad ću janjca... - ubrzano istjerujući janje, ona me molećivo i podozrivo zagledavala i postajkivala. - Vidi mi se gospodine, da ti nisi od zabrane, - osmjeli se napokon starica i povuče novu pređu s kudjelje. - Ovdje mi je pitoma paša za ovo janjeta, bujna, niko je ne čupa, i ne gazi, i ne gadi. A bojim se, biskupska je, kažu, zabrana da se ruševine krče i da se zalazi u ogradu!
Preda mnom se otvorila svodovita unutrašnjost samostana, u koju ni ja ni moj stari stric nikada nismo stupili. Kamenje i drač ugušili su pjev žalosne djevojčice, naše badesse, a iza ruševina prostrlo se veliko modro more.
- Koludrice je sve do jedne pobilo. Kad su ga bombe raznijele, bilo je što i vidjeti! U dimnjacima, gospodine, u zidu, pod pločama u dvorištu, pod zemljom u konobi, i posvuda, moj dragi gospodine, sami dječji skeleti! Kosturčići: Sinko gospodine, novorođenčad tamanile, gušile zeleni plod ženske utrobe, satirale glavice! Eno je i sad jedna glava pod onim kamenom, ja sam je pogrebla, nije veća od mogranja...
Splele su mi se u kovitlac riječi stare žene. More mi je zvonilo u ušima. A iz tog šuma izvijao se, kao pređa u ruci zloguke starice, topli i blagi glas badesse madre Antonije. Kao kristalno zvonce u sjeni samostanskog dvorišta, kao cvrkut, kao voda, svilena trava.
Razdražila je ženu moja mirnoća. Ona se zasopila nadglasavajući moje uspomene:
- A i ona... bila je već izlapjela babetina, prošla sedamdesetu, osušila se od jalovosti! Nadstojnica! Pa ona je primala pisma od svojega... iz mladosti! Badeša! Glavarica! Madre Antonija!
Zalio mi je srce ledeni val. Bilo mi je mračno, jer nisam još znao ni pitao, čemu, i ko je kriv. Ali znao sam već tada, izlazeći iz ograde, da će mi uvijek biti draga uspomena o nesretnoj badessi madre Antoniji.

SLOBODAN NOVAK (Split, 3. studenoga 1924. – Zagreb, 25. srpnja 2016.)

(Novela Badessa madre Antonia tiskana je prvi put u časopisu »Krugovi«, broj 1, Zagreb, 1953. godine. U ovaj izbor preuzet je tekst iz knjige Tvrdi grad.)