KONSTELACIJA ŠKORPION
(kratka priča)

Sad ću vam ispričati jednu priču. Bila je topla lipanjska noć, preciznije – predzadnja noć mjeseca lipnja, ono doba godine kad u vučjem satu kroz raskriljene nezastrte prozore mjesec ulazi spavačima u postelje skamenjujući ih na kratko smrću i zaboravom, kad ju je probudio iznenadni poriv ustati i lunjati gradićem čiji se svaki kutak može upoznati jednom šetnjom u komadu, tako je mali bio taj gradić, iako je stanovništvo njegovo uporno tvrdilo da je najveći i najljepši. Ona je imala objektivne oči. Njene oči su vidjele kroz velove. Laži, obmane, samoobmane, prikrivanja, prekrivanja, one su vidjele kroz to. To je bio curse. Vidjele su i kroz njene velove, vlastite. Znale su tko je. Pored dragog je ležala odložena knjiga, uvijek je još malo čitao poslije ljubavi. Pogledala ga je svojim očima koje sve vide. Zatim se iskrade i zaključa vrata. Izbrisala je sve što se godinama između njih zbivalo samo jednim zaključajem. Omamljena samoćom, slobodom i moći, hodala je gotovo u transu. Grad je duboko disao mirisom lipa, ravnomjerno mičući plućima kao golemi konačnozaspali insomničar. S dosadnih ulica izbila je na šikarom obrasle staze uz ogroman kanal koji je presijecao grad na pola. Oko visokih dalekovoda letjele su noćne ptičurine, u travi baršunasto lepetali sipajući s krila oblačiće praha purpurni noćni leptiri, krijesnice su u migoljavim nožicama prenosile male žute fenjerčiće koji su ostavljali u zraku svjetlosne petlje i simbole za dešifriranje. Vonj memle i žabokrečine isparavao se iz kotlova povađenih za kuhanje ljubavnih napitaka. Sve je to bilo tako neobično. Odjednom prugom dojuri vlak i otvori joj svoja vrata. Ona uđe, bilo je to tako prirodno. Vlak je bio pun žena koje su tu noć osjetile isti poriv kao ona - zaključati vrata i iskrasti se u noć. Udobno se smjesti pored prozora. Kompozicija trgne i poleti u zrak ravno prema blistavoj Antares u sazviježđu Škorpiona. Bio je to njezin znak, njezina priroda. Kad je kompozicija pristala na zvijezdu, sve su žene izašle i dobile male otrovne sulice za ubiti lovca. Ona uzme otrovnu sulicu i puhne ju u Oriona pored nje. On se pretvori u zmiju, zmija razjapi čeljusti, iz čeljusti zapaluca prema njoj rašljasti jezik između tamnoružičastih mišićnih stijenki po kojima je otrovno curilo. Ona vrisne i otvori svoje oči koje sve vide. Ugleda dragog kako ju značajno gleda. Bio je to samo san. Namjesti se u udobniji položaj. Bila je zadovoljna.

(Vježba pisanja. Napisano 29. lipnja 2023. iz dosade.)

HRVATSKA U OKVIRU OKUPACIJSKOG SISTEMA 1941-1945.
Dana 10. travnja 1941. ustaške pristalice sila Osovine u Zagrebu (Slavko Kvaternik i dr.) pod zaštitom njemačke vojske koja je nadirala u Hrvatsku, a u smislu instrukcija koje su izdali Hitler i Mussolini o podjeli Jugoslavije, proglasili su tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Odlukom okupatora (Bečki sporazum Ribbentrop-Ciano od 21. IV 1941) NDH je teritorijalno obuhvatila Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu, te dio Dalmacije koji Talijani nisu anektirali (v. Rimski ugovori 1941). Madžari su tek stvorenoj NDH oduzeli Međumurje, a Talijani, osim dijela Dalmacije, dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, te sve jadranske otoke osim Paga, Brača i Hvara. I tako je u okviru tog osovinskog »novog poretka« hrvatski narod praktično ostao bez svoje obale i mora. Ustaški poglavnik Ante Pavelić dolazi u Hrvatsku s malobrojnom grupom svojih ustaških »povratnika« tek pet dana poslije proglašenja NDH. Ustaška organizacija u Hrvatskoj, zbog svoje malobrojnosti i omraženosti u narodu, mogla se održati jedino uz potporu njemačkih i talijanskih trupa koje su bile stacionirane u Hrvatskoj i koje su posebnom demarkacijskom linijom odredile svoje sfere interesa i zone vojne okupacije. Broj organiziranih ustaških četa bio je premalen da bi se mogao suprotstaviti pobunjenom narodu, iako su ustaše vršile najokrutnija zvjerstva da se održe na vlasti (prijeki sudovi; koncentracijski logori poput Jasenovca, Gradiške i drugih u kojima su pobijene tisuće antifašista; genocid protiv Srba, Židova i Cigana i dr.). Redovna vojska koju je Pavelić pokušao organizirati pod imenom hrvatskog domobranstva pokazala se veoma nepouzdanom, naročito od jeseni 1943, kada su uslijedile predaje čitavih domobranskih jedinica NOV, pa su Nijemci bili prisiljeni da, usprkos ogromnim potrebama na drugim frontovima, stalno dovlače pojačanja svojim okupacijskim jedinicama u Hrvatskoj. Nijemci su planirali i vodili sve važnije ofenzive protiv NOV, a njemački komandanti bili su na čelu tih operacija, jer Nijemci u domobrane nisu imali mnogo povjerenja.
Tokom NOB-a sve veći dijelovi teritorija tzv. NDH bili su oslobođeni od strane jedinica NOV i na tom oslobođenom području izgrađeni organi nove narodne vlasti na čelu sa ZAVNOH-om. U posljednjoj fazi rata vlast organa NDH protezala se samo na nekoliko većih gradova u Hrvatskoj, dok je čitavo okolno područje bilo u rukama partizana. Bilo je sasvim očito da se ustaški režim ne bi mogao – bez pomoći njemačkih trupa - održati ni tjedan dana, usprkos strahovitom teroru i nedjelima koja je režim počinio. Iz objavljenih dokumenata poslije rata vidljivo je također da ustaška vlada u NDH nije mogla učiniti ni jedan važniji korak u vanjskoj ni unutrašnjoj politici bez suglasnosti njemačkog i talijanskog predstavnika u Zagrebu, odnosno da je svaki važniji vojni potez ovisio o suglasnosti odgovarajućih njemačkih i talijanskih vojnih komandi u Hrvatskoj. U takvoj punoj zavisnosti od svojih gospodara A. Pavelić je morao bez prigovora pristati na Rimske ugovore i njemačkoj nacionalnoj skupini u Hrvatskoj priznati gotovo eksteritorijalni status.
Iako je NDH formalno bila organizirana kao suverena drža va, ona to nije bila ni po propisima Haaških konvencija, jer je nastala kao okupatorska tvorevina u nezavršenom ratu dviju koalicija, a ni s obzirom na faktično državnopravno stanje, jer su okupatori rješavali sva bitna pitanja njene egzistencije prema svojoj volji i svojim interesima. A što je najvažnije, hrvatski je narod svojim masovnim odazivom u NOV i POJ pokazao koliko je protivan toj okupatorskoj vazalnoj tvorevini koju je on prvenstveno svojom borbom osudio na konačnu propast u svibnju 1945.

Je li ja svaki mjesec uredno plaćam krečenje i čišćenje zgrade ili da krimos s mojom lovom sebi i ekipi svojih satelita, krimosa i parazita isplaćuje svaki mjesec bruto plaće i honorare 30 godina, a zgrada izgleda pod krimosima ko govno i smrdi i puna je žohara, je li to plaćamo i je li to manifestacija i rezultat djelovanja psihopata u društvu, stanar koji pod prijetnjom sudske naplate plaća reket krimosu za "zajedničko održavanje" dok zgrada smrdi i propada a "pričuva" ne postoji jer ju krimos 30 godina drpa istom šprancom i pranjem love na najvulgarnijem nivou koji bi prozreo svaki inspektorski diletant a ipak 30 godina pljačka funkcionira ko vurica?



To znate, da je "pričuva" prijevara, ne postoji, obično ju ekipa krimosa na zgradi sisa sebi pranjem love do nule, lova služi za reket i utuživanje sirotinje, ja sam rekla krimosu na "pričuvi" da ne želim da s mojom lovom utužuje sebi reket nego da kreči i čisti zgradu, ali u 30 godina niti jednom nije krečena, plaćam čišćenje posebno, a "pričuve" nema!

PITAO ME

Pitao me 'oćeš jednu
Al operi čašice
Pa zar nisu oprane
Jesu ali znaš ono
Može doći mušica
Nikad ne znaš
U pravu si
Žubor pipe
Ne razumijem te
Ni ja tebe
Whiskey in the jar -
Momentalno djeluje
Ugodno plovimo u podne

Šta si mi uradio od zemlje, tata?

"18. novembar 1909.

Ne usuđujem se da te večeras oslovim nekim znanim imenom. Čitavog dana, od kako sam jutros pročitao tvoje pismo, osećam se kao pas mešanac koga su ošinuli preko očiju. Ne spavam već puna dva dana i lutam ulicama poput nekog prljavog pseta koga je gospodarica ošinula bičem i oterala sa vrata.

Pišeš kao kraljica. Dok sam živ, sećaću se uvek tihog smirenog dostojanstva toga pisma, njegove tuge i prezira, i krajnjeg poniženja koje mi je nanelo.

Izgubio sam tvoje poštovanje. Iscrpeo sam tvoju ljubav. Napusti me onda. Odvedi svoju decu od mene da bi ih zaštitila od prokletstva moga prisustva. Pusti da ponovo potonem u kaljugu iz koje sam potekao. Zaboravi mene i moje prazne reči. Vrati se svome životu, a mene pusti da sam idem u propast. Nije za tebe da živiš sa opakom zveri poput mene niti da dopustiš da tvoju decu dodiruju moje ruke.

Postupaj hrabro, kao što si uvek činila. Ako rešiš da me sa gnušanjem napustiš, podneću to kao muškarac, znajući da to hiljadustruko zaslužujem, i daću ti dve trećine svojih prihoda.

Sada počinjem to da uviđam. Uništio sam tvoju ljubav. Ispunio sam te gnušanjem i prezirom prema meni. Prepusti me sada stvarima i kompanjonima koji su mi bili toliko dragi. Postupi hrabro i ostavi me. Dala si mi najbolje stvari na ovom svetu, ali samo si stavila drago kamenje pred svinju.

Ako me ostaviš, živeću sa večnom uspomenom na tebe, za mene svetijom od Boga. Moliću se tvome imenu.

Nora, upamti i nešto dobro o ubogom bedniku koji te je obeščastio svojom ljubavlju. Pomisli da su ga tvoje usne ljubile i da se tvoja kosa prelila preko njega i da su ga tvoje ruke privijale uz sebe.

Neću potpisati svoje ime, jer si me tim imenom zvala dok si me volela i činila čast, i davala mi svoju nežnu dušu da je ranim i izdam."

James Joyce, PISMA NORI

Biram pismo Nori, večerašnja fotka


Jučer u parku, čitam Joycea na + 30°C.u hladu, još sva bijela

Suzanne takes you down to her place near the river
You can hear the boats go by, you can spend the night beside her
And you know that she's half-crazy but that's why you want to be there
And she feeds you tea and oranges that come all the way from China
And just when you mean to tell her that you have no love to give her
Then she gets you on her wavelength
And she lets the river answer that you've always been her lover
And you want to travel with her, and you want to travel blind
And then you know that she will trust you
For you've touched her perfect body with your mind
And Jesus was a sailor when he walked upon the water
And he spent a long time watching from his lonely wooden tower
And when he knew for certain only drowning men could see him
He said all men will be sailors then until the sea shall free them
But he himself was broken, long before the sky would open
Forsaken, almost human, he sank beneath your wisdom like a stone
And you want to travel with him, and you want to travel blind
And then you think maybe you'll trust him
For he's touched your perfect body with his mind
Now, Suzanne takes your hand and she leads you to the river
She's wearing rags and feathers from Salvation Army counters
And the sun pours down like honey on our lady of the harbor
And she shows you where to look among the garbage and the flowers
There are heroes in the seaweed, there are children in the morning
They are leaning out for love and they will lean that way forever
While Suzanne holds the mirror
And you want to travel with her, and you want to travel blind
And then you know that you can trust her
For she's touched your perfect body with her mind

CARICA ZAPOVIDA MORU

Carica je složla frizuru
Trajna nina nenu
Otpornu na buru
Na pauke i na morsku pjenu

Skočila je s njom u more
Ta rodila se tudi
Zabibali su je vali
Dobra budi, dobra budi

Al carica ko carica
nije znala da u moru nije bitna
Samo tko je jema škrge
A ne njena duša sitna

Tražila je sinje more
da ju sluša, da se divi
Nasmijalo se je more
Pljusnuo je val po rivi

Kao neka barka mrtva
Ostala je ležat tamo
Gdje je ušla moru reći
Carica sam, gledaj vamo!

Raspala se je frizura
Svanule su nove zore
Hemingway je s neba reka
Starica i more

Trajna nina nena

1:31

„Blesavo je izgledao, s raskopčanim šlicom.
Čuj, kretenu jedan, zapamti ovo za vječna vremena! To što smo se sada pojebali, apsolutno ništa ne znači. Nisi loš, istinabog. Znaš posao. Ali o nekakvoj kompi ni govora. Ima još guski kao što je Marina, njih izrabljuj! Ja svoje poslove znam voditi sama. Ne treba mi menadžer niti knjigovođa. Neka sam ružnija i od Frankenštajna! Pa šta onda? Maloprije ti to nije bilo važno. Uživao si ko prasac, vole jedan blesavi! Nekoliko tvojih slinavih fraza misliš da me može pokolebati? Imam ja svoju čast i ponos! Krvnički si me uvrijedio još na autobusnom kolodvoru u Zagrebu, i poslije, kad si me, kao hulja, zatekao nepripremljenu i odostraga... Zar sam ja gora od drugih? Zar samo zato što mi faca nije kao u filmske glumice? Zar samo zato misliš da me smiješ jebati odostraga? Jednom jesi, i nikad više! Ni straga, ni sprijeda! Zadrži sve u lijepoj uspomeni. Ćao! Još nešto za rastanak: nemoj se motati oko Darinkinog bara i pokušavati nešto. Imam frajera iz Unutrašnjih poslova. Jedino ako želiš da ti promijeni lični opis. A onda ćeš se morati ići ponovno slikati za legitimaciju...
Da li sam bila toliko uvjerljiva pa je prijetnja frajerom djelovala zastrašujuće i istinito, to ne znam, ali znam da Reksa više niti sam vidjela, niti o njemu šta čula. Ni dobro, ni loše.
Brzim koracima uputila sam se obalom potoka. Sakrila sam se iza jednog širokog hrasta po čijem se deblu penjao prekrasan crni rogač, i pričekala da vidim da li me Reks slijedi. Nigdje nikoga.
Onda sam ga opazila kako se cestom penje prema mjestu, i kako svaki put kad se začuje motor automobila diže palac.
Napokon se izgubio iz vida.
I Reks i njegov palac.
Smireno sam razmišljala sjedeći ispod hrasta dok mi se niz noge još slijevalo i stvrdnjavalo. Kao nekakvo ljudsko ljepilo. Neka! Neka sve iz mene sada isteče. Onda ću se oprati, kao što sam naumila, i vratiti se na ručak s bakom Magdom.
Nisam osvetoljubiva, nije mi takva narav, ali obračun s Reksom ispunjavao me novim zadovoljstvom. Osjećala sam se kao ličnost koja je dobila priznanje. Da je netko bio u blizini, i da sam mu mogla sve potanko ispričati, sigurno bi odobrio moj postupak i poklonio mi se!
Skresala sam mu u brk ono što bi mu malo koja ženska skresala! U drugim okolnostima, ni ja ne bih stekla hrabrosti da to učinim jer bih se bojala posljedica.
Ali tada sam bila uvjerena, iznenada sam se takvom osjetila, da je situacija u mojim rukama, da sam u prednosti i da će on podviti rep i povući se bez riječi.
Kao što je gnjida i učinio.
Pravi trenutak da okrenem novu stranicu svoga života!
Našla sam zaklonjeno mjesto na potoku s divnim pjeskovitim dnom, plitko ali protočno, obasjano suncem. Voda ni mlaka ni hladna. Baš ugodna da se njome operem, bez straha da ću prehladiti jajnike. Gacala sam po potoku kao dijete koje je izmaklo paski roditelja na izletu.
Bio je ovo moj i te kako sudbonosni izlet! Voda se presijavala na suncu, ljeskala, nebo i sunce ljuljali su se na valićima koje sam stvarala šarajući prstima po dnu. Struje pijeska milovale su mi gležnjeve i pete. Voda bi se zamutila, ali ne prljavo, muljevito, blatno, već na neki poseban način. Ubrzo bi se razbistrila i ja bih se u njoj ogledala. Nebo, sunce i ja.
Onda sam podigla haljinu, sve gore preko trbuha, svezala je labavo na leđima, da mi ne spadne i ne smoči se, te čučnula nad vodu. Polagano sam guzom dotakla površinu i kao ofurena brzo je odmakla. Bila sam toplija od vode. Tako sam se nekoliko puta približavala dok mi se koža nije privikla. Kakav predivan osjećaj! Voda je polagano tekla između mojih bijelih, čvrstih polutki, odbijala se od guzova, golicala šupak, stegna, međunožje, raskuštrane dlačice i izmrcvarene usmine. Kako je to blagotvorno djelovalo!
Obloga od kamilice, što mi ju je ujutro neopazice stavila Beti, puno mi je pomogla, ali su me prutić i Reksova batina, tek zaliječenu, ponovo izgrebli i izranjavali. U kolikoj mjeri, i kako je to bilo bolno, osjetila sam tek kad me je preuzela mlakohladnjikava voda potoka.
Čučala sam na suncu. Udaralo mi je u tjeme i grijalo koljena. Pustila sam da mi mirna struja vode čisti tijelo na mjestima koja su nezajažljivi bludnici uprljali u ova dva posljednja dana. Ispirala me nježno, gotovo me uspavljivala. Oko mene sve zeleno i čisto. Nema takvog gradskog vodovoda, kade ni tuša koji bi se mogao mjeriti s prirodom! Mokrim prstima dotakla sam čelo, kao da se krstim. I kosa mi se ugrijala. Da me je netko gledao sa strane, netko tko još ide u crkvu i pobožan je, i nisu mu na pameti samo svinjarije, usporedio bi me sa pticom koja se kupa, čisti. Sprema krila za let...
Iako još nije bilo odzvonilo podne, u mislima sam već proživljavala večer. Nije to mala stvar. Prvi nastup u ulozi striptizete! Prilika koja se ne propušta. Naročito poslije svih žrtvi koje sam podnijela. Jedna od njih je, eto, prije nepunih pola sata zaprijetila da se pretvori još u jedno poniženje i izrabljivanje... Ali sam smogla snage da situaciju preokrenem u svoju korist!
I tamo na potoku, pri pranju, dok sam se čistila od tragova svojih neželjenih ljubavnika, u meni je rasla radoznalost, rojilo se bezbroj pitanja o večerašnjem gostu, gospodinu inžinjeru Ambrozu, očito personi kakvih je malo u ovom kraju. Drugi me nisu zanimali, pa makar bili i milijuneri. Nekako sam predosjećala da ću zaokupiti njegovu pažnju. Ništa nisam planirala. A i što bi to trebalo upaliti kod čovjeka koji je prošao cijeli svijet?! Kod čovjeka koji si može priuštiti najrafiniranije ženske s Istoka i Zapada?
Ili će iskra frcnuti, ili će sve ostati u mraku, kao i dosad.
Zaključila sam da je iz mene sve ono tuđe iscurilo i da sada moram dati vremena da mi vlastiti sokovi i maziva ponovo natope stijenke, sve nježne, skrivene i osjetljive dijelove.
Izašla sam iz potoka. Falila su mi samo krila da njima stresem kapljice vode prije nego poletim.
Tako sam se lagano i preporođeno osjećala.
Sjela sam na travu, obnažena, čista, i prepustila se sunčevim zrakama da me miluju i suše. Nije mi bila potrebna krpa ni ručnik. Da sam i imala što pri ruci, ne bih to upotrijebila, jer sam željela da sve bude, od početka do kraja, prirodno, jednostavno, ljudski.
Onako kako zapravo rijetko kada jest!
Sanjarila sam raširenih nogu, bosonoga, gola sve do preko bokova. Kao ponuđena nebu, svijetlom danu, insektima, zemlji, livadama, krošnjama, širokom lišću s obala potoka, pticama... Sklopljenih očiju, plovila sam u susret večeri i baru gospode Darinke. Rekla je da ću nastupiti poslije Beti. To znači da sam zapravo udarni dio programa, Kriste! Sjetila sam se da uopće nismo ni riječ prozborili o lovi, o plaći. Manje od onoga što sam do sada zarađivala, ne može mi dati! Stan i hrana kod bake Magde su za bagatelu. Ako budem pametna i štedljiva, moći ću za kratko vrijeme skupiti lijepu svoticu. A onda ravno kozmetičarki i zubaru...!
Daleko sam napredovala u snovima na javi. Još se nisam usuđivala u njih uplesti i gospodina inžinjera Ambroza, iako sam predosjećala da u njima postoji mjesto rezervirano za večerašnjeg gosta.
Što je ono rekla Beti, čime se obogatio? Izumio je nekakvu čudotvornu mast, što li? Mast! Bože, nije li posrijedi preparat koji bih i ja mogla iskušati?!
Prstima sam opipala svoje jadno izrovano lice, one vječne bubuljice i plavkaste čvoriće koji su ga nagrđivali.
Onda sam ruku spustila među noge, na glatke stijenke bedara koja su poslije pranja u potoku djelovala čvrsto i elastično. Poigrala sam se dlačicama, prošla prstima kroz njih, dotakla picu u koju je jurnula krv...“

Suzana Rog, BARŠUNASTI PRUT (1987)
(odlomak)

Fernando Pessoa
Cavaleiro Monge

Do vale ŕ montanha,
Da montanha ao monte,
Cavalo de sombra,
Cavaleiro monge,
Por casas, por prados,
Por quinta e por fonte,
Caminhais aliados.

Do vale ŕ montanha,
Da montanha ao monte,
Cavalo de sombra,
Cavaleiro monge,
Por penhascos pretos,
Atrás e defronte,
Caminhais secretos.

Do vale ŕ montanha,
Da montanha ao monte,
Cavalo de sombra,
Cavaleiro monge,
Por plainos desertos
Sem ter horizontes,
Caminhais libertos.

Do vale ŕ montanha,
Da montanha ao monte,
Cavalo de sombra,
Cavaleiro monge,
Por ínvios caminhos,
Por rios sem ponte,
Caminhais sozinhos.

Do vale ŕ montanha,
Da montanha ao monte
Cavalo de sombra,
Cavaleiro monge,
Por quanto é sem fim,
Sem ninguém que o conte,
Caminhais em mim.
https://lyricstranslate.com

JA: "U javnoj objavi na društvenoj mreži paušalno se navodi da uz kršćane, i ateisti smatraju da su životinje stvorene za iskorištavanje čovjeku kako bi on lakše i ugodnije živio. Je li korektno takve paušalne procjene o ateistima i stavljanje ih u kontekst objavljivati javno?"

AI: "Ne, nije korektno stvarati paušalne procjene o bilo kojoj grupi ljudi i objavljivati ih javno. Takve tvrdnje su uvredljive i nedosljedne s fundamentalnim načelima poštovanja različitosti i ljudskih prava. Također, generaliziranje o stavovima i uvjerenjima ateista nije utemeljeno jer ateizam u biti nema dogme ili zajednička uvjerenja, već se odnosi na nedostatak vjere u bilo kojeg božanstva. Umjesto da se potiču predrasude, trebali bi se promicati otvoreni, tolerancija i razumijevanje prema različitim svjetonazorima i uvjerenjima."

Yayoi Kusama: Infinity Mirror Rooms


Yayoi Kusama's Obliteration Room


Yayoi Kusama, All The Eternal Love I Have for the Pumpkins


"With just one polka dot, nothing can be achieved. In the universe, there is the sun, the moon, the earth, and hundreds of millions of stars. All of us live in the unfathomable mystery and infinitude of the universe. Pursuing 'philosophy of the universe' through art under such circumstances has led me to what I call 'stereotypical repetition.'"
Yayoi Kusama

Poljubac
Pon, 25 Kolovoz 2014 Objavio: anna


Nakon kraćeg razgovora mobitelom, okrenuo se prema meni

-Sredio sam ti vezu, pokucaj na vrata do šestice i reci da sam te ja poslao, ja sad odoh, zovi kad budeš gotova.

Stajala sam u uskom, zagušljivom hodniku policijske uprave, krcatom ljudima, svi u redu za sobu šest, izdavanje osobnih, i stala na rep zmije kojoj se glava gubila daleko u mraku hodnika. Ponuđenu mi opciju skraćivanja čekanja odmah sam odbacila. Vezu ne tražim, niti bih je dala, bila sam tvrdoglavo principijelna, spremna provesti cijelo prijepodne u redu. Ljubazna gospođa ispred mene raspričala se o svojim unucima, o prometnoj nesreći iz koje se jedva izvukla živa i dugotrajnoj rehabilitaciji u Krapinskim toplicama. Ispred nje se neprestano ritmički ljuljala mlada plavuša, poput nervoznog djeteta.

Razgovor je utihnuo i posegnuh u torbu za knjigom koju sam ponijela za kraćenje vremena, prvom koja mi se našla pod rukom na izlasku iz stana. "Začin mog života. Stvarne žene govore o stvarnom seksu. Uredila Erica Jong". Vidi stare, još je živa, pomislih. A prije skoro dvadeset godina već je na sva zvona objavila svijetu svoj neurotični Strah od pedesete. I još uvijek piše o seksu. Čini se, malkice je s godinama ublažila stavove, jer prednost daje poljupcu. „Poljubac može biti zadužnica, kraj ljubavne avanture. Poljubac može trajati eonima. Poljubac može biti dulji i intenzivniji od ševe. Poljubac ima prošlost i budućnost. Ali što je budućnost? Prema jednom završetku odlazimo u krevet, duboko se razočaramo i nikad se više ne vidimo. Prema drugom, odlazimo u krevet, otkrivamo doživotnu strast, okrenemo život naopačke, ražalostimo bračne partnere, djecu, roditelje. No, odlučujem se za drukčiji završetak. Ustajem s kauča, bježim u kupaonicu piškiti, brzo se oblačim i onda iskradem kroz vrata apartmana. Sad mogu sačuvati njegov poljubac do kraja života.“

„Gospođo, gospođo, vi ste na redu,“ prenula me iz čitanja supatnica iz reda. Ugodno iznenađena ljubaznošću službenice koja me samo laganim mahanjem glave opomenula zbog višemjesečnog neproduživanja osobne, a zbog čega sam već dugo bila laganini na iglama, raspoložena izađoh iz "Milovićke" na svjetlost oblačnog kolovoškog dana. Uživajući u hodanju, začas sam prešišala Gupčevu, Široku, Mesićevu i Starčevićevu i sjela na omiljenu klupu pored Save. Plivala je u lokvi vode, stvorene sinoćnjom kišom. Ćudljivo ljeto, ponovih u sebi kao papagaj najčešće slušanu rečenicu u posljednja dva mjeseca. Oblaci i rijeka izgledali su kao kaleidoskopska slika načinjena od sivih, crnih i bijelih pomičnih stakalca. Struja je polako vukla debla i odlomljeno granje, zrakom se širio težak miris mahovine i vlage. Upijala sam prizor, uvučena u magični slow motion.. A sad bih morala nazvati moju Dobru Vilu, vratih se u stvarnost, sjetivši se jutrošnjeg dogovora. Kopala sam po torbi tražeći mobitel. Zazvonio je prije nego sam ga pronašla, zvala me moja dobra, brižna vila. Uvijek smo bili čudesno sinkronizirani, on i ja. Od svog prvog, rekla bi Erica Jong eonskog, nikad završenog poljupca.

Franz von Stuck: Poljubac sfinge

AnnaBonni:
"Moram priznati, da si komentarom "raščeretila" moju gdju Dalloway i, što je najvažnije, svaka korekcija je na mjestu!
Sinoć kasno, petominutna verzija metaforičnosti kroz lik " one koja želi pisati " a stilski je nespremna - je moje osobno viđenje pjesama, pjesmuljaka i kratkih prozaista koji stasaju na ovim prostorima , jer, da parafraziram Krležu " svatko pismen i nije pisac "( Borba na književnoj ljevici, naravno )
Gdja Dalloway jest supruga člana parlamenta , ali joj to nije i ne bi smjela biti prednost : to je prefiksalna kategorija društvenog statusa koja je onda a i sada u primitivnoj verziji " nečija supruga " upravo suprotna onome, što žena jest i što bi trebala biti : lik, ličnost, osobnost bez obzira uz kakav se status supruga mnoge vezuju. Pa i ona o kojoj pišem.
Kako sve što pišemo o bilo čemu-kiši, suncu, ljubavi ima osobni pečat , tako sam i ja ( nepotrebno, kažeš ) dodala njoj epitet "prosječno priprosta" jer mnoge danas i jesu zatomljujući sebe i svoje kompletno biće u ime supruga koji jest NEŠTO u društvu koje ima takve kriterije procjene.

PS: ovo nije kritika na komentar, ovo je moje opravdanje zbog čega nisam poslušala tvoje savjete koji su apsolutno na mjestu jer bih morala prekrajati cijeli uradak.

Hvala"

Ja:
"Komentare pišemo da se ili divimo drugima ili samima sebi, ili mixano, ovaj moj je iz kategorije "mixano" :))))))))))))))))))))))))))))), ne bih ga ni pisala da nije mrs. Dalloway "iskorištena" u potpuno pogrešnom kontekstu i prikazana "prosječno priprostom", to sam naprosto morala ispraviti, kao svjedok gospođi Clarissi da ona to nije bila na tom dovratku niti bi takvo nešto ikada pitala ;)) , ispravih nepravdu, nije li to naše poslanje na Zemlji? Ispravljati nepravde, anđeoski zadatak. Ili ukazati. Odoh ja u teološke vode, iako više volim plivati u strastvenim brzacima koji vuku k mračnim dnima nas sirene, na površini Ugrešičkine kukle, težimo mraku dubokog dna na koja će nas odvesti vortexi koje izbjegavamo, dok zamahujemo ljuskavim repovima, čekajući veliki prasak.

15.06.2023. (20:01)"

- moj odgovor AnnaBonni na njen komentar o mom komentaru pod njenom pjesmom "metafora za gospođu Dalloway", korespondencija sa str.10 pod mojim postom ZLATNI REZ
- objavljujem ga jer mi se sviđa, šteta da ga proguta nevidljivost, pa ga izvlačim van, hope you'll like it :))

Moja fotomontaža, naslov je "Sjena, to sam JA", (moja sjena, večernja šetnja gradom), a naslov je humoristično parafraziranje izjave Luja 14. - “L’état c’est moi”

BLA BLA

Vidi je kako se „nosi“
Vidi je što je obukla
Vidi je s kim se druži
Vidi je kako je pukla
(nije „dostojanstvena“)

Bla bla

Mora da je stara
Sjeća se Tita
Veli da je prije sve bilo bolje
Ma vidi kako se rita
(frik nad frikovima)

Bla bla

A vidi mene kako sam fina
Ja znam se ponašat
Kad treba kleknut, kad leći
Kako skuvati grašak
(da ostane zelen nakon kuhanja)

Bla bla

Ne ide mi iz glave
Ta samo čita
Kuva li ona mužu išta
Zna li kako se razvlači pita
(strašno, grozno)

Bla bla

Kad ju fukara nagazi
Ona spremno uzvraća
Što misli kaže odmah
I nikad ne trača
(nije normalna)

Bla bla

Ja sam primjer svima
Kakva žena treba biti
Dama ja sam prava
Ali u - kiti

Nas šest je u sobi
Surfalo kockice
Tko će zadnji riknuti
Smisao je igre
Nešto kao graničar
Kad spuca te lopta
I ispadaš van
Dok ne ostane jedan, sam
Prvi luzer ispada
Mi pičimo dalje
Lijevo-desno, gore-dolje
Ostalo je u igri još samo nas dvoje
Prstići mi rade brzinom munje
Tipkovnica je vrela
Kockica je sjela
Baš gdje sam htjela
Odjednom je u sobu
Uletio bot
Iz neke druge igre
Off topic idiot.
Piše na ekranu
Watching: Ligiole, Qely
Please wait for the next round
Nixproo joined the room.
Samo ti piči,
Rekoh si tri riči
Može i dvi
Bez ti
Off topic idiot
Je najednom nestao
Kao što se i
Pojavio

"Goli u sedlu
Easy Rider, igrani, SAD, 1969
REŽIJA: Dennis Hopper

U SAD-u krajem 60-ih godina prošlog stoljeća mladi hipiji i bajkeri Wyatt zvan Kapetan Amerika i Billy iz Los Angelesa kreću na neobično putovanje Amerikom. Obojica su momci neobuzdana duha u ranim dvadesetim godinama, dečki neopterećeni obvezama koji se u onome što rade simbolički pozivaju na slobodu, zbog čega na početku putovanja svoje ručne satove bace u pijesak. Putovanje koje je pred njima izraz je njihove životne radosti i slobode, a klizeći cestama prekrasnog američkog jugozapada naposljetku naiđu na komunu hipija i jednu meksičku obitelj. Iako ih svi dočekaju vrlo gostoljubivo, Wyatt i Billy uspiju odoljeti iskušenju da ostanu, jer im je cilj stići u New Orleans na vrijeme za pokladni utorak. No kad u Teksasu budu uhićeni zbog toga što svojom odjećom i motociklima vrijeđaju osjećaje lokalnog stanovništva, dvojica prijatelja dospjet će u zatvor. Ipak, odande će ih ubrzo izvući alkoholizirani odvjetnik George Hanson, koji im se odluči pridružiti na odiseji.

Godine 1970. nominirana za Oscara u kategorijama najboljeg sporednog glumca (Jack Nicholson) i izvornog scenarija, antologijska pustolovna egzistencijalna drama Dennisa Hoppera (Boje nasilja), koji je godinu ranije za režiju filma na festivalu u Cannesu nagrađen kao najbolji debitant, nije samo jedno od najvažnijih ostvarenja tzv. „novog Hollywooda” nego i djelo koje se često navodi kao vrhunac kontrakulture u američkoj kinematografiji. Riječ je i o jednom od najpopularnijih filmova svih vremena čijem kultnom statusu ništa ne može naštetiti, filmu ceste koji je presudno utjecao na estetiku tog podžanra, te koji je označio i prekretnicu u produkcijskom smislu, uvjerljivo demonstrirajući kako neovisno produciran projekt niskog proračuna može postati izuzetno popularan. Film su zajednički realizirali Dennis Hopper kao glumac, suscenarist i redatelj i Peter Fonda kao glumac, suscenarist i producent, pri čemu je Fonda u projekt unio i svoj dotad stečen ugled kontrakulturne ikone Hollywooda, koji su mu priskrbile uloge u bajkerskoj akcijskoj drami Divlji anđeli Rogera Cormana i art-drami Putovanje (The Trip) istog kultnog redatelja, u kojoj njegov lik konzumira LSD i doživljava psihodelična iskustva. I ovaj se film naslanja na te motive, ali uz ikonografiju modernog vesterna, protagoniste postulirajući kao junake nove i mlade kontrakulturne Amerike. Film je realiziran i pod izraženim utjecajem montažnih i inih tehnika francuskog novog vala, instant stjecanju kultnog statusa pridonio je i soundtrack na kojem su pjesme popularnih rock-bendova onog vremena The Byrds, The Band i Steppenwolf, čija se pjesma Born to Be Wild i na valu uspjeha filma prometnula u veliki hit. Iako je snimanje filma bilo praćeno brojnim problemima, ponajviše svađama Hoppera, Fonde i ostalih članova ekipe pod utjecajem LSD-ja, marihuane i inih droga, konačni rezultat je sjajno režiran film pikarskog zapleta, eliptične naracije, minimalističkih dijaloga, skokovite montaže i izuzetno raspoloženih glumačkih interpretacija. Film se čita i u ključu preispitivanja slike Amerike o samoj sebi, a kontekst modernog vesterna podcrtavaju i imena likova. Mirniji i introspekciji sklon Wyatt je tako osuvremenjena inačica legendarnog šerifa Wyatta Earpa, a hedonist Billy kao buntovnik bez razloga je varijacija Billyja the Kida."

MONOLOG O SLOBODI

1. Mlaćenje robova

komentiraj (17) * ispiši * #