„Blesavo je izgledao, s raskopčanim šlicom.
Čuj, kretenu jedan, zapamti ovo za vječna vremena! To što smo se sada pojebali, apsolutno ništa ne znači. Nisi loš, istinabog. Znaš posao. Ali o nekakvoj kompi ni govora. Ima još guski kao što je Marina, njih izrabljuj! Ja svoje poslove znam voditi sama. Ne treba mi menadžer niti knjigovođa. Neka sam ružnija i od Frankenštajna! Pa šta onda? Maloprije ti to nije bilo važno. Uživao si ko prasac, vole jedan blesavi! Nekoliko tvojih slinavih fraza misliš da me može pokolebati? Imam ja svoju čast i ponos! Krvnički si me uvrijedio još na autobusnom kolodvoru u Zagrebu, i poslije, kad si me, kao hulja, zatekao nepripremljenu i odostraga... Zar sam ja gora od drugih? Zar samo zato što mi faca nije kao u filmske glumice? Zar samo zato misliš da me smiješ jebati odostraga? Jednom jesi, i nikad više! Ni straga, ni sprijeda! Zadrži sve u lijepoj uspomeni. Ćao! Još nešto za rastanak: nemoj se motati oko Darinkinog bara i pokušavati nešto. Imam frajera iz Unutrašnjih poslova. Jedino ako želiš da ti promijeni lični opis. A onda ćeš se morati ići ponovno slikati za legitimaciju...
Da li sam bila toliko uvjerljiva pa je prijetnja frajerom djelovala zastrašujuće i istinito, to ne znam, ali znam da Reksa više niti sam vidjela, niti o njemu šta čula. Ni dobro, ni loše.
Brzim koracima uputila sam se obalom potoka. Sakrila sam se iza jednog širokog hrasta po čijem se deblu penjao prekrasan crni rogač, i pričekala da vidim da li me Reks slijedi. Nigdje nikoga.
Onda sam ga opazila kako se cestom penje prema mjestu, i kako svaki put kad se začuje motor automobila diže palac.
Napokon se izgubio iz vida.
I Reks i njegov palac.
Smireno sam razmišljala sjedeći ispod hrasta dok mi se niz noge još slijevalo i stvrdnjavalo. Kao nekakvo ljudsko ljepilo. Neka! Neka sve iz mene sada isteče. Onda ću se oprati, kao što sam naumila, i vratiti se na ručak s bakom Magdom.
Nisam osvetoljubiva, nije mi takva narav, ali obračun s Reksom ispunjavao me novim zadovoljstvom. Osjećala sam se kao ličnost koja je dobila priznanje. Da je netko bio u blizini, i da sam mu mogla sve potanko ispričati, sigurno bi odobrio moj postupak i poklonio mi se!
Skresala sam mu u brk ono što bi mu malo koja ženska skresala! U drugim okolnostima, ni ja ne bih stekla hrabrosti da to učinim jer bih se bojala posljedica.
Ali tada sam bila uvjerena, iznenada sam se takvom osjetila, da je situacija u mojim rukama, da sam u prednosti i da će on podviti rep i povući se bez riječi.
Kao što je gnjida i učinio.
Pravi trenutak da okrenem novu stranicu svoga života!
Našla sam zaklonjeno mjesto na potoku s divnim pjeskovitim dnom, plitko ali protočno, obasjano suncem. Voda ni mlaka ni hladna. Baš ugodna da se njome operem, bez straha da ću prehladiti jajnike. Gacala sam po potoku kao dijete koje je izmaklo paski roditelja na izletu.
Bio je ovo moj i te kako sudbonosni izlet! Voda se presijavala na suncu, ljeskala, nebo i sunce ljuljali su se na valićima koje sam stvarala šarajući prstima po dnu. Struje pijeska milovale su mi gležnjeve i pete. Voda bi se zamutila, ali ne prljavo, muljevito, blatno, već na neki poseban način. Ubrzo bi se razbistrila i ja bih se u njoj ogledala. Nebo, sunce i ja.
Onda sam podigla haljinu, sve gore preko trbuha, svezala je labavo na leđima, da mi ne spadne i ne smoči se, te čučnula nad vodu. Polagano sam guzom dotakla površinu i kao ofurena brzo je odmakla. Bila sam toplija od vode. Tako sam se nekoliko puta približavala dok mi se koža nije privikla. Kakav predivan osjećaj! Voda je polagano tekla između mojih bijelih, čvrstih polutki, odbijala se od guzova, golicala šupak, stegna, međunožje, raskuštrane dlačice i izmrcvarene usmine. Kako je to blagotvorno djelovalo!
Obloga od kamilice, što mi ju je ujutro neopazice stavila Beti, puno mi je pomogla, ali su me prutić i Reksova batina, tek zaliječenu, ponovo izgrebli i izranjavali. U kolikoj mjeri, i kako je to bilo bolno, osjetila sam tek kad me je preuzela mlakohladnjikava voda potoka.
Čučala sam na suncu. Udaralo mi je u tjeme i grijalo koljena. Pustila sam da mi mirna struja vode čisti tijelo na mjestima koja su nezajažljivi bludnici uprljali u ova dva posljednja dana. Ispirala me nježno, gotovo me uspavljivala. Oko mene sve zeleno i čisto. Nema takvog gradskog vodovoda, kade ni tuša koji bi se mogao mjeriti s prirodom! Mokrim prstima dotakla sam čelo, kao da se krstim. I kosa mi se ugrijala. Da me je netko gledao sa strane, netko tko još ide u crkvu i pobožan je, i nisu mu na pameti samo svinjarije, usporedio bi me sa pticom koja se kupa, čisti. Sprema krila za let...
Iako još nije bilo odzvonilo podne, u mislima sam već proživljavala večer. Nije to mala stvar. Prvi nastup u ulozi striptizete! Prilika koja se ne propušta. Naročito poslije svih žrtvi koje sam podnijela. Jedna od njih je, eto, prije nepunih pola sata zaprijetila da se pretvori još u jedno poniženje i izrabljivanje... Ali sam smogla snage da situaciju preokrenem u svoju korist!
I tamo na potoku, pri pranju, dok sam se čistila od tragova svojih neželjenih ljubavnika, u meni je rasla radoznalost, rojilo se bezbroj pitanja o večerašnjem gostu, gospodinu inžinjeru Ambrozu, očito personi kakvih je malo u ovom kraju. Drugi me nisu zanimali, pa makar bili i milijuneri. Nekako sam predosjećala da ću zaokupiti njegovu pažnju. Ništa nisam planirala. A i što bi to trebalo upaliti kod čovjeka koji je prošao cijeli svijet?! Kod čovjeka koji si može priuštiti najrafiniranije ženske s Istoka i Zapada?
Ili će iskra frcnuti, ili će sve ostati u mraku, kao i dosad.
Zaključila sam da je iz mene sve ono tuđe iscurilo i da sada moram dati vremena da mi vlastiti sokovi i maziva ponovo natope stijenke, sve nježne, skrivene i osjetljive dijelove.
Izašla sam iz potoka. Falila su mi samo krila da njima stresem kapljice vode prije nego poletim.
Tako sam se lagano i preporođeno osjećala.
Sjela sam na travu, obnažena, čista, i prepustila se sunčevim zrakama da me miluju i suše. Nije mi bila potrebna krpa ni ručnik. Da sam i imala što pri ruci, ne bih to upotrijebila, jer sam željela da sve bude, od početka do kraja, prirodno, jednostavno, ljudski.
Onako kako zapravo rijetko kada jest!
Sanjarila sam raširenih nogu, bosonoga, gola sve do preko bokova. Kao ponuđena nebu, svijetlom danu, insektima, zemlji, livadama, krošnjama, širokom lišću s obala potoka, pticama... Sklopljenih očiju, plovila sam u susret večeri i baru gospode Darinke. Rekla je da ću nastupiti poslije Beti. To znači da sam zapravo udarni dio programa, Kriste! Sjetila sam se da uopće nismo ni riječ prozborili o lovi, o plaći. Manje od onoga što sam do sada zarađivala, ne može mi dati! Stan i hrana kod bake Magde su za bagatelu. Ako budem pametna i štedljiva, moći ću za kratko vrijeme skupiti lijepu svoticu. A onda ravno kozmetičarki i zubaru...!
Daleko sam napredovala u snovima na javi. Još se nisam usuđivala u njih uplesti i gospodina inžinjera Ambroza, iako sam predosjećala da u njima postoji mjesto rezervirano za večerašnjeg gosta.
Što je ono rekla Beti, čime se obogatio? Izumio je nekakvu čudotvornu mast, što li? Mast! Bože, nije li posrijedi preparat koji bih i ja mogla iskušati?!
Prstima sam opipala svoje jadno izrovano lice, one vječne bubuljice i plavkaste čvoriće koji su ga nagrđivali.
Onda sam ruku spustila među noge, na glatke stijenke bedara koja su poslije pranja u potoku djelovala čvrsto i elastično. Poigrala sam se dlačicama, prošla prstima kroz njih, dotakla picu u koju je jurnula krv...“

Suzana Rog, BARŠUNASTI PRUT (1987)
(odlomak)