Povijesni začeci suvremenog školskog sustava
Do demokratizacije obrazovanja došlo je iz dva razloga: da modernoj državi osigura prosvijećeno građanstvo, te da obuči djelotvornu radnu snagu. U devetnaestom su stoljeću prevladali politički razlozi; obrazovna je reforma išla ruku pod ruku sa širenjem glasačkog prava, ODVAJANJEM CRKVE OD DRŽAVE i stvaranjem republikanskih institucija. Kao i te druge novine, zajednički je školski sustav izrastao iz demokratske revolucije koja je stvorila novu vrstu građanskog prava zasnovanog na JEDNAKOSTI pred zakonom i ograničenoj upravi - »upravi zakonâ a ne ljudi«. Po ranoj republikanskoj teoriji uzoran građanin poznaje svoja prava i brani ih od povreda drugih građana i države. Ne mogu ga zavarati demagozi niti zastrašiti učene zbrkanosti profesionalnih sveznalica. I ne dojmljuje ga se pozivanje na autoritet. Štoviše, uvijek je oprezan prema prijevarama i ima dovoljno ovozemaljske mudrosti da shvati ljudske pobude, razumije načela logičkog rasuđivanja i dovoljno se vješto koristi jezikom da otkrije intelektualnu prijevaru u kojem god se obliku ona pojavila.

Stvaranje ovakvog uzornog građanina očigledno je zahtijevalo novi obrazovni sistem, premda je u glavama ranih republikanskih teoretičara važnija bila misao da to pretpostavlja naciju malih posjednika i prilično ravnomjernu podjelu bogatstva. Po Jeffersonovim riječima, cilj je republikanskog obrazovanja da »sveobuhvatnije proširi obrazovanje u masama«. To je obrazovanje naglašavalo ono što bi osamnaesto stoljeće zvalo korisnim znanjem, posebno stariju i noviju povijest, za koju se Jefferson nadao da bi mogla podučiti mlade prosudbi »djela i namjera ljudi, PREPOZNAVANJU AMBICIJE kako god prerušena ona bila; a poznavajući je, moći će poraziti njena stajališta».

Usporedba ranog američkog društva i politički nerazvijenih država rasvjetljava prilike koje je republikansko obrazovanje trebalo nadvladati. U Francuskoj, na primjer, čak ni revolucija nije okončala VEGETIRAJUĆU OBAMRLOST masa koju su društveni reformatori smatrali glavnom preprekom daljem napretku. U njihovim je očima seosko stanovništvo ostalo ne samo nepismeno već iracionalno vezano za tradicionalne načine života i utonulo u praznovjerje. Michael Chevalier je svoju studiju o američkom društvu, pisanu 1830-tih godina, završio nizom primjedbi koje jasno osvjetljavaju to pitanje. On smatra da se napredak ljudske vrste može zamisliti kao progresivno »uvođenje« masa u intelektualna otkrića, »osvajanje ljudskog uma« koje je započelo reformacijom. U Americi su »velika znanstvena i umjetnička otkrića već bila izložena vulgarnom zurenju i ležala su nadohvat svima«. Francuska je, s druge strane, posebno njeni seoski predjeli, bila tužan prizor vjekovnog neznanja.

»Proučite stanovništvo naših seoskih područja, ispitajte mozgove naših seljaka, pa ćete vidjeti da je izvorište svega što rade u zbrkanoj smjesi biblijskih parabola i legendi punih tupog praznovjerja. Pokušajte ponoviti postupak s američkim farmerom pa ćete vidjeti da je u njegovom umu velika tradicija Svetog pisma skladno udružena s Baconovim i Descartovim načelima moderne znanosti, s doktrinom moralne i vjerske nezavisnosti kakvu je objavio Luther i sa još novijim pojmovima političke slobode. On je jedan od 'uvedenih'.«

Nakon što je raspravljao o visokoj seksualnoj moralnosti i ustaljenijim domaćim navikama američkog farmera, Chevalier je primijetio da je »američki čovjek u političkoj djelatnosti postao mnogo upućeniji od Evropljana jer NJIME NE TREBA VLADATI; ovdje (u Sjedinjenim Državama) svaki čovjek u daleko većoj mjeri u sebi nosi načelo samouprave i spremniji je sudjelovati u javnim poslovima«. Chevalier je smatrao da je istovrsna razlika postojala i u privrednom životu: američki je mehaničar bio bolji radnik uglavnom stoga što se oslanjao na sebe i što je bio »PUN SAMOPOŠTOVANJA«.

Christopher Lasch, Narcistička kultura

Gledam te male falsifikatore i prevarante, kako šeću kroz park i smiješe se samozadovoljno, ajde idi radit, veli mi jedan, netko mora raditi za mene. Baba se prašila prije trideset godina s tipom tada bitnim u gradu, po formuli kako ući u posebne propise iz običnog kancelarijskog štakora - pa da raširiš noge izbavitelju. Smiješimo se ljubazno jedna drugoj, prezirem ju. Ne što se hebavala, nego što je svoju hebačinu naplatila nama koji moramo raditi do smrti za posebne propisei i to nismo htjeli, širiti noge svakom poglavniku, kad je to bilo seksi i hot, biti poglavnikova mačka. On se naravno, razveo, pričam o jednom od mnogih, prototipu Izbavitelja, davao statuse šakom i kapom za p., i mi sad radimo do smrti za njegove p. s posebnim statusima. Tako je sistem narastao ko balon, kompletni haremi su dobivali „posebne“ statuse i privilegije, opći kaos i hebačina na sve strane, priležnice postaju pridružene članice poglavnikove obitelji, mi u čudu izvana gledamo kako se priležničina i ženina djeca lijepo druže na izbaviteljevim obiteljskim svetkovinama i čak i „prohodaju“ i svatovi budu, a priležnica i žena postaju najbolje prijateljice. Ispada poslije da žena pojma nije imala da joj se nova prijateljica praši s mužem sve u šesnaest na poslu, u njenoj kući i u njegovoj kući, romansa na kvadrat, ili samo laže da nije, laž i pretvaranje postaju matrica, nitko ništa nije vidio, svi se pravimo blesavi i kad se hebu naočigled, da je po crkvenim i nebeskim, a ne kurvoazje zakonima. Žena doma kuha i pravi velike obiteljske domjenke, sekretarica na poslu lažira bilance, izvlači imovinu za izbavitelja i daje otkaze radnicima i radnicama po kriteriju koji su u selu nešto protiv nje rekli, izbavitelju raste slava i imovina, hebač je uzor životnog uspjeha – dolazak iz pasivne pripizdine u veliki grad, jarani i kupnja socijalističke firme za kunu, mise, crkva, godovi, pobožnost, derneci, priležnice, eksploatacija radnika, otkazi im i pljačka i rasprodaja. Privatizacija je provedena, izbavitelj iz pripizdine jaši glavnu fotelju u gradu i ulazi u spisak pretvorbenih pljački i afera stoljeća. Što je najgore, gledaš te teturave hebače i hebačice i danas, po parkovima i novinama, ako ih se po zlu sjete u rubrikama najveće pljačke stoljeća, financijski osiguranu gerontologiju iz posebnih propisa, noćnu seks smjenu iz devedesetih za tucanje, pretvorbu i privatizaciju socijalističke imovine u svoju spremnu, raširenih nogu, ruku i bankarskih računa na kojima završava pretvorba i privatizacija, tj., pljačka.. A tu ima priča za u nastavcima, koji je to raspašoj drolja i njihovih gurača tada bio, a svi smo se smješkali i ljubazno se pozdravljali, misleći si u sebi svoje, a mnoge su žene se razvele tada i mnoga djeca se pogubila u brakovima koji su se masovno raspadali zbog kurvi, unatoč svemu klečanju i moljenju pred oltarom i na misama. Išlo se okajavati grijehe i izaći čist ko suza iz crkve s par stotina kuna popu koji bi za lovu sve opraštao, preljube, prijevare, menaže a troa i orgije, jer - čim novčić u škrinjici odjekne, duša iz čistilišta u raj umakne, a stopa razvoda brakova nikad nije bila veća nego u to doba i tada, kad se prašilo u ratnom vihoru sumanuto i s vjerom u Izbavitelja, o tempora, o mores! Uskoro će opet nekakvi izbori, inkasirat će p.-e iz posebnih propisa, kako god okreneš.

Između juhe od bundeve i rolane svinjetine teče rezgovor za stolom, tv blica u drugoj sobi, na staklenom stoliću četiri prazne čašice, popili smo vrhunsku domaću šljivovicu, jednu, drugu, treću čašicu. Toplo je, kako je to već toplo u društvu starih prijatelja, u njihovoj kući s velikim, raskošnim dvorištem, u jesenjoj noći, u sobi u kojoj se okupljamo na večerama godinama. Smijemo se i upadamo jedni drugima u riječ. Bunimo se, pa je l' mogu ja završiti?! Ajde dobro, pričaj onda ti, ja neću. Dobro, dobro, da čujemo. Prede se razgovor, njih dvoje, nas dvije, u troje, četvero, u parovima istovremeno, klopamo i pričamo, kako je puknula godina, ona pukne prstima, ovako!, a kao da smo jučer pili adventsko kuhano vino na korzu, i evo ga, to je tu, blizu, pa zar je moguće. Stvarno, prisjetim se u sebi kako sam o tome pisala pjesmu:

„U jeku su prosinačke bakanalije –
Puši se kuhano vino iz božićnih sajmenih kućica
Tisuće lampica angažiranih u
Jingle bells showu neumorno titra
A iz hrpi trgovačkih kataloga
Sipi štaub sa zvjezdastih kolačića
Po gradu i selu

Dogovaramo s društvom
Ritualno prosinačko kuhano vino
U šest na korzu
Krenimo na vrijeme –
Upozorava me stalno
Kasnimo ipak dvije minute
Toliko sam dulje piškila obučena za van
On vrišti:
Lijepo sam ti rekao, i -
Ostala si uvijek ista
Spominje dugo čekanje na Trgu Republike
Prije sto godina pod satom
Da trebao je otići i više nikad ne doći
Trebao si – kažem - spasio bi nas
Kvari mi raspoloženje za kuhano vino i izlazak
Ne idemo na vlak - tumačim mu
Preciznost je čisto tlačenje
Jedan plus jedan su tri
Kad smo već kod ljudskih odnosa
On drži do matematike
Stizanja na vrijeme
Tim se ponosi
A ja još čekam život
Na ustajalim peronima
Kasni i moj život - kažem mu
Nikako da stigne
Strašno je ljut kad sam iskrena
I sine ira et studio
Govorim što mislim
Slikam božićni imaginarij
Isuseka i štalicu na trgu
Slikaj kad budeš bila sama
Opominje me društvance
Điz pa šta je ovo
Tračeve i trash slušam strpljivo
Iako brzo pogubim
Nit i smisao razgovora
O ljudima koje ne poznam
Pijuckam iz plastične čaše
Vonjaju iz vina klinčić i cimet na trope
Mislim o Babilonu i pobrkanim jezicima
Da nitko više nikog ne razumije
Kazna je za oholost
Smijemo se na rastanku
Tek sad smo se raskravili
I pričamo si uzajamno i dugo
Kao da se više nećemo naći u prosincima
Kako pucamo sve više

Ulazim u auto
Vozimo se kroz blješteće LED lance
Kroz stiroporske pahulje, kugle i borove
Crveno, zeleno, žuto i srebrno
Blješti asfalt mokar od kiše
A Polar Express juri kroz noć
Kupeći nove putnike
Mašu mi kroz stakla
Stari i brat
Putuju na feštu na Sjeverni pol

Ono smo o čemu šutimo“

Blizu je ponoć, opraštamo se, uvijek nas prate do vrata dvorišne ograde obrasle lozom, tu još malo, na ulici, prije nego ćemo ući u auto, stanemo i popričamo, on pali auto, mahnemo si, opet smo sami. Penjemo se na nasip i vozimo uz rijeku, la riva nera, oivičenu točkama treperavog svjetla. Hvalim večeru i kako sam se najela, u krilu mi je ogroman buket ružmarina iz njihovog dvorišta, miriši na sjetu, uspomene i groblja. Približavamo se mostu, svijetli u mraku željezna konstrukcija, uočavam na njemu usamljenog biciklistu među šleperima, voze se nekud ispod ogromnog neba. Sjetim se kako je netko za večerom rekao: „Za sto godina, svi ovi koje sad gledamo, bit će mrtvi.“ Brrrrrrr.

POEMA

Nekoliko Indijaca s turbanima
Prolazi pored mene u dva i trideset
Stazom iz u socijalizmu sagrađenog naselja
Prema obližnjoj tvornici - ostacima
Socijalističkog diva i nekad ponosa regije
U ono vrijeme kad su tisuće radnika
U šest u dva i u deset
Pješice i biciklima
Prolazili bučnim i veselim ulicama
Samoupravnog socijalizma
Prije pljačke stoljeća
A poslije toga masovnog iseljavanja
Iz pljačkom traumatiziranih gradova i sela
U neurotičnom iščekivanju
Novog udara kleptomana
Ulice preosjetljive na smijeh i zvukove
Nenavikle na turbane i egzotične strance
Kolonizatore, kapitaliste i mumificirane pergamentne kardinale
I jeftino roblje s Istoka
Iz udžbenika povijesti i geografije
Privatizacija i pretvorba u kolonijicu
Između istoka i zapada
Nasilno feudaliziranu i rereligiziranu
Završava izumirućem onih koji su vjerovali
Kokošarima s rukom na sisi
Da iz njihovih derneka, zastava i koke
I off-shore vešmašina za pranje love
I tajnih kaptolskih sefova u vatikanskim bankama
Može nastati balkanska Švicarska

„Taj kratki izlet do ugla po vrč piva bio je za mene ekspedicija nezamislivih razmjera. Prvo i prvo, ispod nas se nalazila brijačnica u kojoj je radio Stanleyjev otac. Vrlo često, baš kad bih jurio napolje da štogod donesem, primijetio bih kako otac tuče Stanleyja remenom za oštrenje britve, a pri tom prizoru bi mi krv navalila u glavu. Stanley je bio moj najbolji prijatelj a njegov otac najobičnija pijana Poljačina. Međutim, kad sam jedne večeri jurio tako po vrč piva, primijetio sam, na svoj veliki užitak, kako drugi Poljak nasrće britvom na Stanleyeva starog. Vidio sam kako stari uzmiče natraške kroz vrata, kako mu krv curi niz vrat i kako mu je lice bjelje od zida. Srušio se na pločnik pred brijačnicom, grčeći se i stenjući, a ja sam ga, dobro se sjećam, mirno promatrao dvije-tri minute i zadovoljno i sretno se udaljio. Stenley je za okršaja šmugnuo napolje pa me je otpratio do krčme na uglu. I on se veselio iako je bio malko zaplašen. Kad smo se vratili, bolnička kola su stajala pred vratima i brijača su odnosili na nosilima; lice i vrat bili su mu prekrili plahtom.

Katkad bi se dogodilo da mimo kuće naiđe miljenik oca Carrola iz crkvenog zbora baš u trenutku kad bih ja turio nos napolje. Bio je to prvorazredan događaj. Dječak je bio stariji od svih nas, ali zato mamina maza, budući topli brat. Pobjesnili bismo samo dok bismo ga gledali kako hoda. Tek što bih ga opazio, rastrubio bih vijest na sve strane i, prije nego bi stigao do ugla, već bi ga opkolila šačica dječaka, mahom znatno manjih od njega, koja bi ga zadirkivala i oponašala tako dugo dok se ne bi rasplakao. Onda bismo se bacili na nj kao čopor vukova, oborili ga na zemlju i zderali mu odjeću sa stražnjice. Naš je postupak bio prljav, ali smo se poslije dobro osjećali. Nitko od nas još nije znao šta je to topli brat, ali, bilo to šta mu drago, mi smo bili protiv njega. Isto smo tako bili i protiv Kineza. Gore, u ulici, jedan Kinez je radio u praonici rublja pa bi često prolazio mimo nas i tom prilikom bi, kao i ona maza iz crkvenog kora oca Carrolla, isto tako prošao kroz šibe. Bio je pljunuta slika i prilika kulija kakvu viđamo u udžbenicima. Nosio je kaputić od nekakve crne kozje dlake opletenih rupica za dugmad, papuče bez, peta i perčin. Obično ne bi izvlačio ruke iz rukava. Najbolje se sjećam njegova hoda, nekako podmukla, sitna, ženskasta hoda koji nam se činio posve stran i opasan. Smrtno smo ga se bojali i mrzili smo ga jer se nije nimalo obazirao na naše peckanje. Smatrali smo da je odviše neuk da bi mogao razumijeti naše uvrede. Ali, jednog dana, kad smo svratili u praonicu, prilično nas je iznenadio. Prvo nam je uručio zamotak rublja; onda se sagnuo ispod police izvadio iz velike vreće pregršt plodova kineskog litchija. Izišao je iza pulta i, smiješeći se, pošao da nam otvori vrata. Jednako se smiješeći, zgrabi Alfieja Betcha i povuče ga za uši; onda krvoločno iskesi lice i, hitro poput mačke, pojuri opet za pult odakle izvuče velik, neugodan nož i zamahnu njime na nas. Glavom bezobzira izjurili smo iz praonice. Kad smo dotrčali do ugla i ogledali se, spazili smo ga gdje staloženo i mirno stoji na vratima, s glačalom u ruci. Poslije te neprilike, više nitko nije htio svratiti u praonicu; morali smo malome Louisu plaćati svake sedmice po pet centa da bi nam donio rublje. Louisov otac je držao voćarnicu na uglu. Često bi nam, u znak pažnje, poklanjao gnjile banane. Stanley je osobito volio gnjile banane, jer bi mu ih tetka uvijek ispržila. U Stanleyjevoj kući su pržene banane smatrali za poslasticu. Jednom, o njegovu rođendanu, cijelo je susjedstvo bilo pozvano na proslavu. Sve je bilo u redu dok nisu došle na red banane. Ispalo je da nitko nije htio ni okusiti pržene banane, jer je to bilo jelo koje su jeli samo stranci poput Stanleyevih roditelja, Poljaka. Usred nelagode koja je zavladala, neki bistri malac predloži da našopamo bananama luckastog Willieja Mainea. Willie Maine je bio stariji od svih nas, ali nije znao govoriti. Govorio je jedino bjork! bjork, i to mu je bio odgovor na sve. I tako, kad smo mu dodali banane, on reče bjork! i zgrabi ih s obje ruke. Ali je prisutan bio i njegov brat George koji se uvrijedio što smo gnjile banane podvalili njegovu benavu bratu. Zato George zapodjene tučnjavu a kad Willie vidje da mu napadaju brata, također poče da se tuče i viče bjork! bjork! Ne samo što je udarao dječake, nego nije štedio ni djevojčice, a to je izazvalo pravi pravcati pakao. Napokon se Stanleyjev stari, koji je čuo buku, pojavi iz brijačnice s remenom u ruci, Zgrabio je luckastog Willieja Mainea za vrat i počeo ga mlatiti. Dotle se George iskrao napolje i otišao po gospodina Mainea starijeg. Gospodin Maine, koji je isto bio prilična pijanica, pojavio se samo u košulji i, primijetivši da mu jadnog Willieja tuče pijani brico, nasrnuo je na nj obim pesničinama i nemilosrdno ga izbubetao. Willie, koji se dotle uspio osloboditi, bauljao je po podu i trpao u usta pržene banane što su bile popadale sa stola. Brstio ih je kao koza, toliko brzo, koliko bi mu trebalo da ih napipa. Kad je stari spazio kako mu mali tamani banane i žvače kao koza, razbjesnio se i zgrabio remen za oštrenje britve da bi ga naučio pameti. Sad je Willie počeo urlati bjork! bjork! i svi su odjednom prasnuli u smijeh. To je otrijeznilo gospodina Maine, tako da se obuzdao. Napokon je sjeo, i Stanleyjeva tetka mu je donijela čašu vina. Dođoše još neki drugi susjedi, koji su čuli galamu, pa i njih ponudiše vinom i pivom, a kasnije i rakijom, i uskoro se svi razgališe, raspjevaše i stadoše zviždati, čak se i klinci nacvrcaše, a mali Willie se napije, opet spusti na sve četiri kao koza i stade cičati bjork! bjork!, i Alfie Betche, koji je bio strašno pijan iako mu je bilo svega osam godina, ugrize luckastog Willieja Mainea za stražnjicu, pa onda Willie ugrize njega, i napokon se počesmo svi međusobno gristi, a roditelji su gledali i smijali se urlajući od oduševljenja i bilo je vrlo, vrlo veselo, donijeli su još prženih banana, ovaj put smo ih svi jeli i tada su zaredali govori i mnogo je još vrčeva popijeno naiskap a luckasti Willie Maine je pokušavao da nam nešto zapjeva, samo što nije mogao istisnuti ništa drugo osim bjork! bjork! Proslava rođendana je fantastično uspjela i cijelu sedmicu kasnije nitko nije ni o čemu drugome govorio osim o tom događaju i o tome kako su Poljaci Stanleyjevi silni ljudi. Upalile su čak i pržene banane, tako da ih je odsada bilo teško dobiti od tate Louisa Pirosse, jer je uvijek bila jagma za njima. A onda se zgodio događaj koji se tužno dojmio cijele četvrti - pobjeda Joeya Silversteina u sukobu s Joeom Gerhardtom. Joey je bio krojačev sin; bijaše to dečkić od petnaest-šestnaest godina, naoko prilično tih i revan školarac koga su ostali dečki izbjegavali zato što je bio Židov. Jednog dana, kad je nosio hlače nekoj mušteriji na Filmore Placeu, presreo ga je Joey Gerhardt, koji je bio njegovih godina i koji je sebe smatrao za prilično nadprosječnu osobu. Palo je nekoliko oštrih riječi s obje strane a onda je Joe Gerhardt istrgnuo hlače mladom Silversteinu i bacio ih u kanal. Nitko ne bi ni pomislio da bi se mladi Silverstein usudio pesnicom odgovoriti na takvu uvredu, tako da smo svi a ponajviše sam Joe Gerhardt, bili preneraženi kad je zamahnuo i udario Joea pravo u bradu. Zapodjela se borba koja je potrajala dvadesetak minuta a na kraju je Joe Gerhardt ostao ležati na pločniku nemajući snage da ustane. Tada je Silverstein podigao one hlače i spokojno i ponosno se vratio u očevu krojačnicu. Nitko mu nije ništa dobacio. Cijeli smo slučaj shvatili kao katastrofu. Tko je ikada čuo da Židov istuče arijca? Bilo je to naprosto nezamislivo, a eto, ipak se odigralo naočigled svih prisutnih. Iz noći u noć smo, kao i obično, sjedili na ivičnjaku i pretresali slučaj sa svih strana, ali nismo smislili nikakva rješenja sve dok... e, pa, sve dok mlađem bratu Joeya Gerhardta, Johnnyju, nije to već toliko dojadilo da je odlučio sam izravnati račune. Johnny, iako mlađi i manji od brata, bijaše žilav i neukrotiv kao mlada puma. Bio je tipični predstavnik siromašnih Iraca, kakvih je bilo mnogo u susjedstvu. Njegov naum da se osveti mladom Silversteinu sastojao se u tome da ga jedne večeri sačeka u zasjedi, kad bude izlazio iz trgovine, i da ga zaskoči. Kad ga je jedne večeri napokon napao, u svakoj je šaci imao po kamen i, kad je jadni Silverstein pao, oborio se na njega i s ona dva povelika kamena izudarao ga po sljepoočicama. Na njegovo veliko čudo, Silverstein se uopće nije branio; čak kad je ustao i pružio mu priliku da se osovi na noge, Silverstein se i ne pomaknu. Tada se Johnny smrtno uplaši i pobježe. Bit će da se propisno uplašio, jer se više nikad nije vratio; kad smo posljednji put čuli za nj, saznali smo da su ga ščepali negdje na Zapadu i strpali u popravilište. Njegova mati, koja je bila musava, pijana irska mrcina, izjavila je da mu tako i treba i da samo moli boga da joj više nikad ne dođe na oči. Kad se mali Silverstein oporavio, više to nije bio onaj isti dječak; pričalo se da mu se od udaraca pomračio um i da je malko šašav. Joey Gerhardt, naprotiv, postade opet slavan. Čini mi se da je posjetio maloga Silversteina dok je još ležao u krevetu i usrdno mu se ispričao. I taj postupak je bio posve nezamisliv. Bijaše u njemu nešto tako čudno, tako neobično, da smo Joea Gerhardta počeli smatrati gotovo za lutajućeg viteza-dobročinitelja. Nitko se nije slagao s Johnnyjevim postupkom a ipak nikome ne bi palo na pamet da se ode ispričati mladome Silversteinu. Bio je to uzvišen i otmjen čin, pa smo Joea Gerhardta počeli smatrati za pravog džentlmena - prvog i jedinog džentlmena u našoj okolini. Tu riječ nismo prije nikada upotrijebili a sad nam ona nije uopće silazila s usta, jer smo smatrali da je posebna čast biti džentlmen. Sjećam se da me se duboko dojmila ta preobrazba poraženog Joea Gerhardta u džentlmena.“

Henry Miller, Jarčeva obratnica

Mjesec nad ulicom

Dok sam obavljala poslove u suncem okupanom gradu i upijala zlatne i modre prizore zadnje trećine listopada zastajkujući povremeno u privatno-poslovnim razgovorima uz obvezne male duhovitosti i šale koje opuštaju i nasmijavaju, dugogodišnji zanimljiv poznanik je nekad bolji nego dugogodišnji dosadan prijatelj, filozofiram u sebi, projurilo je par prijepodnevnih sati k'o san. Na šalteru ustanove je sve prošlo bezbolno, čudo jedno, pet štambilja, ništa čekanja i nikakvih pitanja. Ostala sam zgranuta. Jer, očekivala sam štopanja, primjedbe, traženje dodatnih dokumenata, kako to već ide s birokracijom ali, ništa od svega toga. Izašla sam van sretna, da, sretna. Sve za pet minuta i ne moram ponovo dolaziti. Onda sam s papirima sjela na klupu u parku pred ustanovom, ispod krasnog drveta bujne zlaćane krošnje, prepuštena valima i vjetru… Svuda oko mene letjelo je lišće, prizor kao iz sna, a moje papire je s klupe odnio vjetar pod noge mi. Nisam ih odmah dignula, nek stoje na zemlji, ne moram više juriti. Kad, odnekud se pojavio divan plavokosi mladić, dignuo papire ispod mojih nogu i pružio mi ih uz osmijeh. „Izvolite.“ „Hvala puno“, odgovorila sam, pomalo mi je bilo neugodno, kao da sam ih namjerno ostavila na podu, kao one dame s maramicama, koje kad prolaze pored kavalira ispuste svoju mirisnu maramicu pored onog koji im se sviđa, a on ju podigne i poljubi joj ruku, dok im se oči spajaju u cjelovu. Back, back, rekoh sebi i svojoj mašti. Upravo sam se spremala ustati s klupice ispod začaranog drveta, kad zazvoni mobitel. On je. „Pa di si ti toliko dugo?“ „Pa tu sam, taman sam sad sve završila.“ „Dolazim po tebe.“ Objašnjavam mu gdje se točno nalazim. Veli da će parkirati malo dalje od tog mjesta, da ga tamo čekam. Ubrzo se pojavljuje, otvara mi vrata, sjedam pored njega, pusa u poznati, pomalo aristokratski profil. Unutrašnjost automobila miriši po njegovom YSL-u, iz zvučnika teče indie All Threes. Uživam u vožnji i glazbi. Šutimo. Vozimo se sunčanim ulicama, uključeni u opći promet, poput dva krvna zrnca što teku krvnim žilama grada dajući kisik, ili bolje, poput crnog noćnog drveća koje uzima kisik a ispušta ugljični dioksid. Opet sam sretna, po drugi put tog glatkog, zlatnog ponedjeljka. Gledajući pred sebe, kaže mi: „Ne znam što bih bez tebe.“

Objavljeno na mom fb prije 2 dana
https://www.facebook.com/photo/?fbid=1284248539431495&set=a.103552640834430


And those who were seen dancing were thought to be insane by those who could not hear the music.
Friedrich Nietzsche

Sinoć sam kopala po špajzi da nađem kuglicu. Naime, na podu u špajzi u kutijama za cipele držim božićni nakit, kuglice, zlatne češere, zvjezdice, srebrni špic za bor, srcasti i u obliku suza nakit, vilinu kosu, sprej za snijeg, staklene anđele, lampice i sav instrumentarij za prosinačko kičenje (kič), bora. Imam tri takve kutije, i u spremanju i bacanju suvišnih flaša, suđa, plastike i vrećica iz uvijek premalog špajza, između tava, vokova, velikih lonaca koji ne stanu u kuhinjske elemente i kutija sa njegovim alatima i „to će nam možda trebati“ ropotoarnicom koja nije nikad „trebala“, i izvlačenju tih kutija, jedna se otvorila i jedna kuglica se otkotrljala daleko u tamu i dubinu špajze i nestala. Nisam tip koji odustaje zbog prevelikih prepreka. Uzela sam mobač, upalila bateriju, legla na pod i rovala i plivala između grebenja dok nisam u mraku ugledala moju slatku malu srebrnu kuglicu – jabučicu sa dva svilena bijela listića kako svjetluca između neuglednih mat škrnicli i plastičnog repertoara za izlete. Tu si! Kliknula sam i izvukla ju iz mraka. Vraćena je u kutiju, ropotarnica je raščišćena, lonci složeni, kutije vraćene na mjesto, mala kuglica pronađena i spremljena. Priča ima pouku. Neka vas nikada smeće ne obeshrabri pronaći ono što volite, ma kako taj vaš napor i tu vašu kuglicu neko smeće smatralo sitnim i nebitnim i sabotiralo vas.

Pišem samo kad mi se piše. Trenutno mi se ne da pisati. Vjerojatno će se to osjetiti na tekstu. Bit će zdrkan, nevoljak, jedvačekamdatozavršim tekst. Ono, ili ide ili ne ide. Tekst je emanacija. Bilježi ispod nivoa sadržaja i stila, djeluje subliminalno. Nema tog zakona, discipline, uredbe, zapovijedi, koja će generirati dobar tekst ili dobar seks. Nadahnuće i spontanost su formula života.

A da sam ovisnica, znala sam. Niti jedan dan bez interneta nadohvat ruke je ovisnost. Postao mi je drugi kisik. I taj kisik sinoć najednom rikne, nema više kisika. Pukao je internet. Počela sam se gušiti, svijet oko mene poprimati stvarne obrise, ono što sam odavno nadrasla i napustila. Kuhinja, soba, suđe, kupaonica postale su to što jesu a ne tek kulise oko središta vrtnje - gadgeta na stolu s internetom. Zovem immediately službu za korisnike, vele, došlo je do kvara u vašem dijelu grada, radimo na uklanjanju poteškoća. A kad ga možemo očekivati, internet? – pitam. Kad tehničari poprave kvar. Mehanički odgovara muški glas. A kad će to otprilike biti? – inzistiram. To ne možemo znati – odgovor je operatera. Od O-a očekujem anticipaciju, da ZNA kad će to točno biti. Ok. Sad ću si sama riješiti internet, pomislim. Riješena sam dobiti ga i mimo protokolarne dostave. Uzimam mob, tap, tap, tap, tap, tap, i spajam dva laptopa, njegov mob i nest hub na alternativni dovod. Sve radi savršeno. Imamo net! On je jako zadovoljan i hvali me. Ja isto.

Igram se s AI generatorom slika i generiram fantastičan album ilustracija uz Vidrićevu Putovah. Divna atmosferična ljubavna pjesma idealna je za ovu listopadnu predigru Halloweenu uz pratnju gotike, gotičkih filmova, gotičkih priča i gotičke poezije - Poea, Maupassanta, Shelley, Louis Stevensona, Orkanskih visova, Đalskog i Tribusonovog Potonulog groblja opet na mom stolu. I Burtonovog Viktora i Viktorovog vjenčanog zavjeta iz Mrtve nevjeste: "Ovom rukom ću podići tvoju tugu. Tvoja čaša se nikada neće isprazniti, jer ja ću biti tvoje vino. Ovom svijećom ću ti osvijetliti put u tami. Ovim prstenom te molim da budeš moja". Vrijeme je mrtvih nevjesta, izdubljenih narančastih bundeva u prozorima i pred zatvorenim vratima u mrak utonulih kuća u čijim dupljama plešu plamičci i sjene drevnih poganskih rituala, pustopašnih letećih vještica na metlama usmjerenim prema namigujućem mjesecu, žutookih crnih mačaka uzdignutih repova i iskeženih kostura posvuda. Gola Margarita na svinji leti Majstoru. I put a spell on you, pjeva preklinjući, promuklim i drhtavim glasom Bonnie Tyler iz mog nest huba, njen Spell mi je najbolji. I taj vječni motiv sablasne kočije iz Vidrićeve Putovah što juri klancima i provalijama kroz mjesečinom obasjanu noć noseći dvoje fatalnih ljubavnika, Njega i Nju. Divno.

Spuštam AI slike i Vidrićevu Putovah na svoju fb stranicu koju planiram napustiti. Kao i internet uostalom i sve virtualno. Osim za posao. On iz druge sobe javlja da je popravljen kvar na mreži. Isključujem hotspot.

Putovah…

Mi vozimo se. Polagano kola
Uz brijeg nas vuku u ponoćnoj tami.
Daleko sjaju zvijezde – mi smo sami;
A pod nama se sjaji magla dola – –

Ko vestalka si, ko svetica nujna!
I ruke su ti voštane i blijede,
U mrak ti tone čelo, kosa bujna,
I tvoje usne kao da se lede…

I kao da se ledi svjetlost plaha
Sa zamagljene svjetiljke na kolih –
Na tamni plašt mi liježe poput straha,
I pline, kao suze što ih prolih…

1900.

GRADONAČELNICA IZ PAKLA - trošila je poreznu lovu na reklamiranje se i reklamne plakate sa svojom facom posvuda po gradu, samoprozvala se "supergradonačelnicom", dok je ona živjela najbolje godine svog života uzimajući tax novac kao otvoreni ček na svoje ime i uništavala biznise i život oponenata, grad je tonuo iz plusa u dugove (Dolton, Illinois, mayor nowhere to be found after report reveals $3.65 million village debt), uz gradonačelničinu ljubavnu poruku stanovnicima: "Volim vas i vi tu ama baš ništa ne možete učiniti!"




JA sam vođa!!




Volim vas i vi tu ama baš ništa ne možete učiniti!

Film "Najdraža mamica" je film o narcističkom poremećaju poznate glumice Joan Crawford. Iako je Joan Crawford bila jedna od najplaćenijih holivudskih zvijezda 1940-ih, prema riječima njezine kćeri Christine koja je napisala memoare na kojima se temelji film, postojala je strana njezine majke koju nitko drugi nikada nije vidio. Kod kuće, Craford je bila alkoholičar, nasilan, tiranski roditelj koji je terorizirao svoju djecu cijeli život. Dunawayina luda, ali majstorska izvedba savršeno bilježi unutarnji sukob narcisoidne žene, bijesne i strašne, ali ranjive u isto vrijeme.

"Iako se mislilo da je uljepšala živote petoro djece koja su došla u dom jedne od najvećih svjetskih glumica, prema riječima Christine Crawford, taj život je izgledao gore od noćne more. Pokćerka je 1978. godine objavila autobiografiju 'Najdraža majčica' prema kojoj se kasnije snimio i film u kojem glumi Faye Dunaway. Christina je otkrila da njihova maćeha nije bila ni približno brižan i velikodušan roditelj. Bila je alkoholičarka koja je fizički i psihički zlostavljala usvojenu djecu. Christine je opisala da su ona i brat Christopher podnijeli najveći teret zlostavljanja. Christophera je navodno vezala svaku noć remenom za krevet da se ne bi mogao noću ustajati i ići na zahod. U jednom poglavlju knjige je opisan događaj koji je postao najpoznatija scena iz filma. Christina ispričala da je Joan obnevidjela od bijesa kad je usred noći pronašla u njihovom ormaru vješalicu od žice što je bilo strogo zabranjeno. Oskarovka je istukla Christine metalnom vješalicom i pobacala djeci svu robu iz ormara. Prisjetila se:"Počela me vući za kosu, a zatim za uši dok mi nije u njima počelo zvoniti. Urlala je iz sveg glasa:"Nema žičanih vješalica!" Nastavila je bacati stvari, a prije no što je izašla, naredila mi je da 'počistim sve za sobom'. Autobiografija je postala hit, a uzrečica 'nema više žičanih vješalica' postala je opće mjesto u pop-kulturi. Zbog toga će Joan Crawford ostati zauvijek u memoriji kao poremećena majka a ne sofisticirana filmska zvijezda." https://express.24sata.hr/life/kci-slavne-glumice-mama-je-pila-i-okrutno-nas-tukla-18439

Drugi svjetski rat. Zagreb je pod nacističkom okupacijom a građani sve više trpe od brutalne diktature ustaša. https://sh.wikipedia.org/wiki/Deveti_krug



"Uz "Ne okreći se, sine" Branka Bauera, "Deveti krug" najljepša je i najpotresnija ratna melodrama hrvatske, a vjerojatno i jugoslavenske kinematografije. Ugledni slovenski režiser France Štiglic sjajno je oblikovao priču o čistoj ljubavi koja se javlja u najstrašnijim uvjetima, izvrsno razvijajući narativni sloj djela te odlično tretirajući prostornost Zagreba koji je rijetko kad na filmu djelovao tako atmosferično (u tom smislu "Deveti krug" uz spomenuti "Ne okreći se, sine" i "Ponedjeljak ili utorak" Vatroslava Mimice jedan od 'najzagrebačkijih' igranih filmova hrvatske kinematografije). Dirljivosti filma velik su obol dali Boris Dvornik i beogradska debitantica Dušica Žegarac u glavnim ulogama, uvjerljivo tumačeći nevine i tragične ljubavnike."

VISITOR
Sinoć, duboko iza ponoći, odnekud se pojavio vitki zeleni ljepotan i sletio pored mene na porculansku retro posudu za šećer s poklopcem sa ukrasnom šupljom drškicom. Odmah smo se skužili i dao mi je da ga slikam u 100 poza i opcija, blenda, makro, super makro, portret itd., itd, napravili smo pravu malu foto seansu u gluho doba noći, a onda mi je iznenada skočio na leću i vrisnula sam i seansa je bila gotova. Tresla sam ga s moba u noć, ali čvrsto se držao i nije se dao otresti. Onda sam svom snagom puhnula i drmnula mobom i the Visitora više nije bilo, odletio je u noć ili ostao zauvijek.












Upravo sad

Zašto su glupi ljudi skloni biti glavni?


Glupost je u biti MORALNI defekt


U određenim okolnostima glupost se prenosi kao zaraza

U jesenjem lišću
Još se njiše
Napušteni konjić

Pijem jutarnju kavu i gledam moju večernju fotku i želim napisati nešto listopadsko, jesenje, evening, suton, šetnja, spajanje na prirodu poslije dana provedenog u uredu na besmislenom poslu, priroda me napaja, zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni (Kant), kad to spojim u izlasku van, van, van, ulovim to i na fotku. Baršunasto plavo listopadsko nebo i ružičaste sjene pod uličnim svjetiljkama. Ja i moj mobač surađujemo. Gledam fotku i pomislim, plovim kroz prazne provincijske ulice s tu i tamo bljeskovima farova automobila u daljini i nigdje nikog poput Kolumbovih lađa, Ninje, Pinte i Santa Marije po pustom oceanu u istraživačkom plovljenju. Kristofor Kolumbo pao mi je na pamet gledajući fotku ne znam zašto. Googlam njegovu stranicu, KK, kad, pojavi se tekst „Dana 12. listopada 1492. godine Kristofor Kolumbo je stupio na tlo Novog svijeta. …“ Koji SINKRONICITET! 12. 10. i 12.10. Sve češće mi se to dešava. Vele da te svemir uzeo u razmatranje, čitam po internetu, ako „sinkroniciteti“ učestaju. Opa! Emitiram se na pravoj frekvenciji. Pozdrav Svemiru!

POSLIJE SMRTI VOLJENE ŽENE

Da nije ponosa i stida,
Plač i jad bi me obuzeo,
Na grob bih ti otišao,
Pa kako da ne posjetim dragu!

Srce mi je od boli poludjelo,
Starost već nastupila,
A naša nejaka djeca,
Nezaštićena bez tebe su ostala.

Ispratila te molitva anđela,
Koji znaju koliko si vrijedila,
Sva dobra srca za tebe se pomolila,
Svi pobožni i svaka duša čestita.

Znaj da dva iskrena prijatelja
Ne mogu biti dugo razdvojena,
Za njih se korak noći vraća,
A dan hod svoj ponavlja.

(Arapska poezija, 7. st.)

"Wiwine je karikatura Solveig."
Dnevnici bilježaka uz Crnu Mijenu, Marguerite Yourcenar


Moja knjiga, biblioteka Vrhovi svjetske književnosti

MOJA DRAGA

Pitali su me: »Ko je ona i gdje živi?«
Odgovorih: »Ona je zora, dom joj je svod nebeski!«
Pitali su me: »Malo razmisli,
Može li se u zoru zaljubljen biti?«
Odgovorih: »Sudbina tako odluči,
Hvala sudbini!
Ona je vezala čvor, a valja znati
Da čvor što ga sudbina napravi
Samo smrt može razvezati!«

(Arapska poezija, 7. st.)

LJUBAV III

Pijemo kavu
Stara udata prijateljica i ja
Hladnjikavo sunčano
Listopadsko prijepodne
Pod nadstrešnicom
Malog gradskog kafea
U uskoj ulici
Kaže mi:
Drolja mu je opet u mobitelu
Baš kad me pitao
Kako da popravi Viber
Iskače drolja s porukom
Pita je l' može mu dirkati
Bradicu
Koljeno
Racku
Dirkati ili drkati?
Pitam
Smijemo se ko blesave
Pa nije racku klavir
Pitam ju kako izgleda
Kaže ma ko stara vještica
Velim joj nije ti ona problem
Nego on
Kaže da će ga se riješiti
Ovako ili onako

LJUBAV II

Ona zove
Pa dobro kad ti misliš doći
Mama ne mogu
Imam puno posla
Ne mogu ja dolaziti
Kad tebi puhne
Putovati 200 km
Svaki dan
Pitat ću Nadu
Da ti dođe i riješi što trebaš
Platit ću joj
Nemoj mi nikoga naručivati
Ne želim nikog u stanu
Osim tebe

LJUBAV

Moj mali dječačić plače
Javljaju mi preko telefona
Čujem – tuži se
Želi k meni
Smije li doći
Odmah?
Pa dovedi ga
Kakvo je to pitanje
I odmah palim za mog dječačića
Božićne lampice
I stvaram ugođaj
Da mu bude lijepo
Kad dođe
Spremam mu u džepić
Njegove plave jaknice
Slatke uspomene
Umjesto bombona
Grlim ga i ljubim mu kosicu
Iako on to prima
Ukočeno i ozbiljno
Ali jasno je sad
Da me voli

Slatke male djevojčice, male princeze ljupke od početka. U njihovim očima sama dražest i pitanja, u njihovoj kosi miris Trnoružica, Pepeljuga, Snjeguljica i Ivica i Marica. Zle maćehe, tašte maćehine kćeri, lovci s nožem i naredbom da ju odvedu u šumu i ubiju, vukovi koji vrebaju iza drveta, vještice koje jedu malu djecu, oh, tata, pa kako si mogao pustiti da ti divnu djevojčicu muče zlikovci pred očima ti? Kao da pitaju braća Grimm u svojim besmrtnim bajkama i zapletima s nevinim djevojčicama. Jer, djevojčice su dragulji društva i niti jedan zli, mrzovoljni, okrutni starac ne bi smio biti društveno preči od kolijevke čovječanstva.

DANAS sam se baš naradila, telefonski kontakti, fiksni i mobitel su zvrndali, mejlanje na pc-u, viber i druge aplikacije za poruke su radile, onda kontakti s institucijama, obrade e-obrazaca, preuzimanje podataka i slanje ih vanjskim korisnicima pa povratne informacije opunomoćiteljima i tako cijeli dan, uđeš u e obrazac i radiš ga radiš i stiskaš provjeru sve ok i onda najednom greška, greška, greška, greška, pa zašto greška greška greška greška??????????????????, jer nisi u neku kućicu metnuo kvačicu, a kad si metnuo reklo je – greška, a kad si ju maknuo reklo je greška, a kad si ju opet metnuo reklo je obrazac je točan, i ti ne znaš zašto sad je a isti takav prije minutu nije. Bio točan. Ludilo. Meilam obrazac kojeg sam popunila na preko telefona izdiktiranu mi adresu. Delivery Status Notification registrira „failure“. Šta sad? Stranki sve treba danas odraditi. Prelazim s meilanja na telefoniranje. Primateljica u instituciji daje novu adresu. Pošaljite mail ponovo. I tako cijeli dan. Usput dopisivanje na mess. s više ljudi. Jedan stalno šalje cvijeće i smajliće. A tek muke s CAPTCHOM. Obrazac punomoći je hitan i popunjavam ga rutinski na pc-u. Sve ok, pet minuta posla i na kraju, captcha me testira da nisam robot. Prepisujem zadana slova i brojeve. Kaže captcha - ne valja. Ponavljam radnju više puta. Isprobavam i s razmacima iako se razmaci u lozinkama ne rade. Ne valja, ne valja ne valja. Zapelo je sve na nebitnom, potvrdi da nisam robot. Kad sam već izgubila svaku nadu, prepisujem kod iz zezancije pet puta za redom bez stiskanja provjere iza svakog prijepisa i gle – pojavljuje se zelena poruka na ekranu umjesto izluđujuće crvene. Kasnije čitam da ako prebrzo prepisuješ testna slova i brojke u praznu kućicu, CAPTCHA te prepozna kao robota i odbija prolaz. Strahota, napraviš obrazac i svih 30 kućica brzinski i onda te 15 minuta tlači captcha da si prebrz/a. Sve e-prepreke su ipak uspješno svladane, novi posao je na vrijeme završen. Iuvat cibus post opus. U dilemi kava ili spavaća, skuhala sam si veliku kavu i kroz zamamno isparenje crnog napitka iz omiljene porculanske šalice s naslikanom slatkom macom Marie i srčekima oko njene dražesne njuškice, gledala dolje desno u kut ekrana na kojem su nedavno bili e obrasci blicanje mog mess. u kojem je kavalir s ružom uporno slao ruže i smileove i vapio da se javim.