Dok sam obavljala poslove u suncem okupanom gradu i upijala zlatne i modre prizore zadnje trećine listopada zastajkujući povremeno u privatno-poslovnim razgovorima uz obvezne male duhovitosti i šale koje opuštaju i nasmijavaju, dugogodišnji zanimljiv poznanik je nekad bolji nego dugogodišnji dosadan prijatelj, filozofiram u sebi, projurilo je par prijepodnevnih sati k'o san. Na šalteru ustanove je sve prošlo bezbolno, čudo jedno, pet štambilja, ništa čekanja i nikakvih pitanja. Ostala sam zgranuta. Jer, očekivala sam štopanja, primjedbe, traženje dodatnih dokumenata, kako to već ide s birokracijom ali, ništa od svega toga. Izašla sam van sretna, da, sretna. Sve za pet minuta i ne moram ponovo dolaziti. Onda sam s papirima sjela na klupu u parku pred ustanovom, ispod krasnog drveta bujne zlaćane krošnje, prepuštena valima i vjetru… Svuda oko mene letjelo je lišće, prizor kao iz sna, a moje papire je s klupe odnio vjetar pod noge mi. Nisam ih odmah dignula, nek stoje na zemlji, ne moram više juriti. Kad, odnekud se pojavio divan plavokosi mladić, dignuo papire ispod mojih nogu i pružio mi ih uz osmijeh. „Izvolite.“ „Hvala puno“, odgovorila sam, pomalo mi je bilo neugodno, kao da sam ih namjerno ostavila na podu, kao one dame s maramicama, koje kad prolaze pored kavalira ispuste svoju mirisnu maramicu pored onog koji im se sviđa, a on ju podigne i poljubi joj ruku, dok im se oči spajaju u cjelovu. Back, back, rekoh sebi i svojoj mašti. Upravo sam se spremala ustati s klupice ispod začaranog drveta, kad zazvoni mobitel. On je. „Pa di si ti toliko dugo?“ „Pa tu sam, taman sam sad sve završila.“ „Dolazim po tebe.“ Objašnjavam mu gdje se točno nalazim. Veli da će parkirati malo dalje od tog mjesta, da ga tamo čekam. Ubrzo se pojavljuje, otvara mi vrata, sjedam pored njega, pusa u poznati, pomalo aristokratski profil. Unutrašnjost automobila miriši po njegovom YSL-u, iz zvučnika teče indie All Threes. Uživam u vožnji i glazbi. Šutimo. Vozimo se sunčanim ulicama, uključeni u opći promet, poput dva krvna zrnca što teku krvnim žilama grada dajući kisik, ili bolje, poput crnog noćnog drveća koje uzima kisik a ispušta ugljični dioksid. Opet sam sretna, po drugi put tog glatkog, zlatnog ponedjeljka. Gledajući pred sebe, kaže mi: „Ne znam što bih bez tebe.“