INDIJANSKA LJUBAV

Često su me pitali, žive li dugo Indijanci. Na to pitanje nisam mogae odgovoriti, jer nijedan Indijanac ne zna, koliko ima godina. Njihova mogućnost računanja ne ide preko brojke dvadeset, a osim toga ne znaju razlikovati godine. Oni mogu još nekako odrediti prošlu godinu, ako se dogodilo nešto značajno. Mjesec u godini također ne razlikuju, ali vrlo dobro znaju, kad je vrijeme kornjače, kad započinje i svršava kišno doba, kad dolazi suša ili predstoji oluja. To su njihove polazne točke za određivanje vremena. Katkad kažu: »jedan mjesec«, »dva mjeseca«, i time misle vrijeme između jednog i drugog punog mjeseca. U mjesecu imaju tjedne, i to »nema mjeseca«, »mjesec raste«, »veliki mjesec« i »mjesec odlazi«. Dani u tjednu nemaju naziva. Satove u danu određuju prema visini sunca. Kad, na primjer, upitate Indijanca, kad će poći na put, on će pokazati rukom na neko mjesto na nebu i reći: »Kad sunce tamo stoji.« I ne prevari se nikad.
Kako rekoh, ne znam, koliku starost dožive Indijanci. No prema onome, što sam vidio, čini mi se, da ne prelaze šezdesetu godinu. Da bi bili primljeni u vijeće staraca, »matokari«, moraju imati mnogo bora na licu.
Kod Karaža mijenjaju i muškarci, kao i žene, u toku godina svoju »klasu«. Indijanci imaju jedan naziv za dijete od dvije godine, drugi za četvorogodišnje dijete, a poseban za sedmogodišnje. Kad dječak poodraste, veli se, da je »ljubavne dobi« ili »ljubežljiv«.
Dječaci postaju »ljubežljivi« u isto vrijeme, kad naši mladići mutiraju, postaju nervozni i stidljivo govore o izvjesnim stvarima. Velim »naši mladići«, jer takve promjene nisam primijetio kod Indijanaca. Njima se ljubav čini jednostavna i prirodna, kao i sve, što su od malena vidjeli oko sebe, tako da nemaju nikakvih mističnih ili nečasnih osjećaja, koje je stvorila naša civilizacija o izvjesnim stvarima.
Mladić, koji osjeti naklonost prema nekoj djevojci iz svoga plemena - nikada iz svoje vlastite obitelji - često se ženi i vrlo mlad, sa petnaest godina, iako to nije pravilo.
Jedno poslijepodne opazili smo, gdje Kuriširi napušta selo. Sjeo je u svoj čamac i prema svemu se čini, da odlazi na nekoliko dana. Na moje pitanje odgovorio je, da ide u ribolov. To je bilo toliko čudnije, što kod Indijanaca nije uobičajeno, da na duže vrijeme odlaze sami. Kad je konačno otišao, još su dugo za njim gledala dva njegova prijatelja. Oni su mi konačno odgovorili, da se Kuriširi namjerava ženiti.
»Ah, sad razumijem. On ima vjerenicu u drugom selu«, rekoh. »Ne«, odgovori Uerea, »vjerenica je u našem selu.«
Prilično je dugo trajalo, dok sam konačno uspio saznati uobičajeni tok takvih događaja.
Kad se Koriširi zaljubio u neku mladu djevojku, vjeran zakonima svoga plemena, napustio je selo za nekoliko dana, da bi u lovu i ribolovu mogao razmišljati o svom problemu. Prije nego što je otišao, ostavio je svoje najbolje oružje kod prijatelja, da bi ga oni predali njegovoj odabranici. On je sâm pošao u prašumu da traži hranu i da se bori protiv divljih zvijeri najjednostavnijim sredstvima. To je posljednji ispit zrelosti, kojemu se mora podvrći mladi Karaža.
Poslije nekoliko dana vratio se Kuriširi, No mjesto da ide u kolibu svojih roditelja, pošao je svojoj odabranici. Zátekao ju je, kako sjedi na rogožini, i reče joj:
»Kazali su mi, da je kod tebe moje oružje. Došao sam po njega.«
»Nemoj ga odnijeti«, odgovorila je djevojka. »Ostani ovdje i okrijepi se jelom, da bi se potom mogao odmoriti. Poslije tako dugog puta mora da si vrlo umoran.«
Mladiću su zasjale oči. Sjeo je na rogožinu i uzeo med, koji mu je pružila njegova žena. Rekao sam žena, jer je to dvoje mladih ljudi upravo sklopilo brak, i to tako, da je djevojka zadržala oružje i ponudila mladiću da ostane.
Da je djevojka na mladićevo pitanje odgovorila:
»Da, visi na dovratku, možeš ga uzeti«, to bi značilo glatko odbijanje.
Idućeg dana posjetila je Marija mladence.
»Kako sam sretna«, reče mlada žena, »a bit ću još mnogo sretnija.«
»Kad ćeš biti sretnija nego što si sada?«
»Za nekoliko dana, znaš... Karaža je blag i umiljat. On ne zahtijeva ništa odmah, na početku, on je vrlo nježan, Karaži nisu kao bijelci, koji se ožene i već prvog dana hoće da žive kao oženjeni...«
Nije bilo lako da se potpuno shvati, što je mislila, ali je bilo lijepo čuti, kako Indijanka o tome govori.
A tako je ustvari i bilo. Narednih dana promatrali smo Kuriširija, kako obasipa pažljivostima svoju ženu i nastoji joj se i duševno približiti. Jednom smo ih iznenadili same u kolibi. Ona je priređivala koru od drveta sebi za pregačicu, a on je sjedio iza nje i pričao joj priče iz lova. Kad je Kuriširi načas izišao, zapita je Marija:
»Ljubi li te tvoj muž?«
»Da. Ljubi me, jer veli, da sam lijepa. Ružne žene ne ljube njihovi muževi.«
Desetak dana poslije zaključenja braka zapitao sam za mladi par. Rekoše mi, da je otišao.
»Kamo je otišao?«
»O tome se ne običava pitati«, odgovoriše mi sa smiješkom.
Razumio sam, da su otišli čamcem na bračno putovanje. Karaški mladenci provode najljepše dane svog bračnog života na nekom od mnogih otoka na Araguaji, daleko od radoznalih očiju.

Tibor Sekelj, Iz putopisa »Kroz brazilske prašume«

kruška koja je voljela čitati bajke

jedna je zlaćana kruška
voljela čitati bajke
čitala ih je redom
ali nije uspjela
pročitati sve
na pola puta
bila je pojedena
još nitko nije prešao cijeli put



“Božje jelo

Bile jednom dvije sestre: jedna nije imala djece i bila je bogata, druga je imala petero, bila udovica i toliko siromašna da ni kruha nije imala dovoljno da nahrani sebe i djecu. Pritisnuta bijedom, ona ode sestri i reče:
»Djeca i ja podnosimo najveću glad; ti si bogata, daj mi koji zalogaj kruha.«
Trulo bogata sestra bila je kamenog srca te reče:
»Ni sama ništa nemam«, pa siroticu otjera zlim riječima.
Poslije nekog vremena muž bogate sestre se vrati kući i htjede odrezati komad kruha. Ali samo što je zasjekao kruh, kad iz njega poteče krv. Vidjevši to, žena se prestraši i kaza mužu kako je postupila sa sestrom.
On pohita iz kuće u namjeri da pomogne ženinoj sestri. No kad stupi u udovičinu sobu, zatekne je kako se moli; dvoje najmlađe djece držala je u naručju, ono troje starijih ležalo je mrtvo. On joj ponudi jelo, ali udovica odgovori:
»Ne žudimo više za ovozemaljskom hranom; troje djece Bog je već nahranio; on će čuti i naše preklinjanje.« Jedva da je izustila te riječi, kad ono dvoje djece ispusti dušu, a potom i njoj prepukne srce te klone mrtva.”

Braća Grimm

KAKO TE NE MRZI GOVORITI?

Kažu, da turski car dembele hrani i odijeva, ali najprije svakoga ogledaju, je li upravo za dembela: da ne bi mogao što raditi. Tako su pod dvojicom, što su bili došli da ih uzmu u dembele, zapalili rogožinu (da vide, šta će raditi). Onda jedan od njih reče onom drugom: »Ustani, da siđemo s ove rogožine, izgorjet ćemo.« A onaj drugi odgovori: »Čuti, boga ti! kako te ne mrzi govoriti?« Onda ovoga uzmu u dembele, a onoga, što je rekao da ustanu, otjeraju i kažu mu, da on nije za dembela.

MOZAK I ŽELUDAC

Postoje dvije vrste ljudstva: ona mozga i ona želuca. Propovijed na gori pretpostavlja da je netko takav čarobnjak te može sa pet riba nahraniti petnaest bataljona. Takva bi genijalna intendantura dobila sve ratove.

Miroslav Krleža

“ČETVRTO PISMO

»Čovjek je smrtan. Možda, no umrimo boreći se, i ako nam je ništavilo neminovno, smatrajmo ga pravdom«.
OBERMANN, pismo 90.

Dolazi vrijeme vašeg poraza. Pišem vam iz grada slavnog u svijetu, koji protiv vas sprema sutrašnjicu slobode. On zna da to nije lako i da prije toga treba proći kroz noć još tamniju od one koja je počela prije četiri godine vašim dolaskom. Pišem vam iz grada lišena svega, bez svjetla, bez vatre, izgladnjelog, ali nikad poraženog. Doskora će se ovdje nešto dogoditi što još ne možete ni zamisliti. Kad bismo imali sreću, našli bismo se jedan pred drugim. Mogli bismo se tada boriti znajući dobro zašto: ja imam jasnu predodžbu vaših opravdanja, a vi možete dobro zamisliti moja.

Te srpanjske noći istovremeno su lake i teške. Lake na Seini i u stablima, teške u srcu onih koji čekaju jedinu zoru koju od sada žele. Čekam i mislim na vas: još imam nešto da vam kažem. To će biti posljednje. Želim vam reći da smo bili slični i da smo danas neprijatelji, da sam mogao biti pored vas i pitam se zašto je sada između nas sve svršeno.

Dugo smo zajedno vjerovali da ovaj svijet nema višeg smisla i da smo prikraćeni. Ja to još vjerujem na izvjestan način. Ali sam iz toga izvukao drugačije zaključke od onih o kojima ste mi tada govorili i koje toliko godina već pokušavate uvesti u povijest. Danas kažem samom sebi: da sam vas stvarno slijedio u vašim mislima, morao bih vam odobriti ono što činite. A to je toliko teško da zaista treba da se ovdje zaustavim, usred te ljetne noći, tako pune obećanja za nas, a tako prijeteće za vas.

Nikada niste vjerovali u smisao ovog svijeta i stvorili ste ideju da je sve jednako vrijedno i da se i zlo određuje prema našem htijenju. Pretpostavljali ste da su u odsustvu svakog božanskog i ljudskog morala jedine vrijednosti one koje vladaju životinjskim svijetom tj. nasilje i lukavstvo. Iz tog ste zaključili da čovjek nije ništa, da se njegovu dušu može ubiti, i da u najbesmislenijoj povijesti dužnost pojedinaca može biti samo pustolovina moći, a njegov moral ispunjenje pobjede. A u stvari ja, koji sam vjerovao da mislim kao vi, nisam baš imao argumenata da vam se suprotstavim, osim snažnog smisla za pravdu, koji mi se na kraju činio tako malo razumnim kao najnenadanija strast.

Gdje je bila razlika? U tome što ste vi lako prihvaćali beznađe koje ja nisam nikada prihvatio. U stvari, vi ste prilično lako prihvaćali nepravdu naše sudbine i bili ste skloni da je još pojačate, dok je meni, naprotiv, izgledalo da čovjek mora isticati pravdu da bi se borio protiv vječne nepravde, stvarati sreću kao protest sveopćoj nesreći. Jer vi ste od svog beznađa stvorili opojnost, kojoj ste se predavali stvarajući od nje načelo, vi ste prihvatili da uništite djela čovjekova i da se borite protiv njega da biste dopunili njegovu pravu bijedu. A ja, odbijajući da prihvatim to beznađe i taj izmučeni svijet, htio sam samo da ljudi ponovo budu solidarni kako bi se borili protiv svoje nepodnošljive sudbine.
Vidite, iz istog načela mi smo izvukli različite morale. Uz to vi ste napustili lucidnost i mislili da je mnogo jednostavnije (vi biste rekli svejedno) da netko drugi misli za vas i za milijune Nijemaca. Budući da ste se umorili od borbe s nebom, odmarali ste se u toj iscrpljujućoj pustolovini, gdje je vaš zadatak bio da osakaćujete duše i razarate zemlju. Sve u svemu, izabrali ste nepravdu, udružili ste se s bogovima. Vaša logika je bila samo prividna.

Ja sam, međutim, izabrao pravdu, da bih ostao vjeran zemlji. I dalje vjerujem da ovaj svijet nema viši smisao. No znam da nešto u tom svijetu ima smisla, a to je čovjek, jer je on jedino biće koje zahtijeva da ga ima. Taj svijet ima barem ljudsku istinu i naša je zadaća da mu damo razloge protiv same sudbine. A nema drugih razloga osim čovjeka, i njega treba spasiti ako hoćemo spasiti ideju koju imamo o životu. Vaš smiješak i prezir će mi reći: što znači spasiti čovjeka? Čitavim svojim bićem kličem: to znači da ga ne treba sakatiti, nego dati priliku pravdi, jer je čovjek jedini koji je može shvatiti.

Evo zašto se borimo. Evo zašto smo vas morali najprije slijediti na putu koji nismo željeli i na kraju kojega smo konačno naišli na poraz. Jer je vaš očaj bila vaša snaga. Čim se nađe sam, čist, siguran u sebe, nemilosrdan u svojim posljedicama, očaj ima bezgraničnu moć. Ta moć nas je uništavala dok smo oklijevali i dok je naš pogled još bio upućen sretnim vizijama. Mislili smo da je sreća najveća od svih pobjeda, ona koju postižemo protiv nametnute sudbine. Čak ni u porazu nije nas napuštala ta tuga.

No, vi ste učinili što je trebalo, mi smo ušli u povijest. I pet godina nismo više mogli uživati pjev ptica u svježini večeri. Po svaku cijenu je trebalo očajavati. Bili smo odijeljeni od svijeta, jer se za svaki trenutak toga svijeta veže čitav niz smrtonosnih slika. Za vrijeme tih pet godina nije bilo na toj zemlji jutara bez hropca, večeri bez sužanjstva, podneva bez masakra. Da, trebalo vas je slijediti. No naš težak pothvat sveo se na to da vas slijedimo u ratu, a da nismo zaboravili sreću. I unatoč zapomaganju i nasilju pokušavali smo sačuvati u srcu sjećanje na sretno more, na brežuljak koji nismo nikada zaboravili, na smiješak dragog lica. To je bilo najbolje oružje, koje nećemo nikada napustiti. Jer kada bismo ga izgubili, bili bismo poraženi kao što ste i vi. Jednostavno, sada znamo da treba mnogo vremena i suviše krvi da se iskuje oružje za sreću.

Bilo nam je potrebno shvatiti vašu filozofiju, pristati da malo nalikujemo na vas. Izabrali ste junaštvo bez pravca, jer je to jedina vrijednost u svijetu koji je izgubio smisao. I budući da ste ga izabrali za sebe, vi ste ga izabrali za sve i za nas. Bili smo prinuđeni da vas oponašamo da ne umremo. No tada smo shvatili da je naša premoć u tome što smo mi imali pravac. Sada, kada je sve pri kraju, možemo vam reći što smo naučili, naime da je junaštvo beznačajno i da je teže postići sreću.

Sada vam sve mora biti jasno, znate da smo neprijatelji. Vi ste čovjek nepravde, a to je ono što moje srce mrzi više od svega. Sada znam razloge onog što je bila samo strast. Borim se protiv vas jer je vaša logika zločinačka, kao i vaše srce. I u mukama, u kojima ste nas držali četiri godine, vaš razum ima toliko udjela koliko i vaš instinkt. Eto zašto će moja osuda biti potpuna. Vi ste već mrtvi u mojim očima. Ali kada budem sudio o vašem užasnom postupku, sjetit ću se da smo i mi i vi pošli od iste osamljenosti, i našli se, i vi i mi zajedno sa čitavom Evropom, u tragediji razuma. I usprkos vama samima sačuvat ću vam ljudsko ime. Da budemo vjerni našoj vjeri, prisiljeni smo da poštujemo u vama ono što vi ne poštujete kod drugih. Dugo je to bila vaša velika prednost, jer ubijate lakše nego mi. I to će uvijek biti prednost onih koji su nalik na vas. A mi pak, koji nismo slični na vas, morat ćemo uvijek svjedočiti, kako bi čovjek pored svojih najgorih grešaka dobio opravdanje i dokaze nedužnosti.

Eto zašto na kraju borbe, u srcu toga grada koji liči na pakao, pored svih mučenja dosuđenih našima, unatoč našim izobličenim mrtvacima i našim selima punim siročadi, mogu vam reći da u trenutku kada vas budemo uništili bez milosti, nećemo osjećati mržnju prema vama. Čak kada bismo morali, kao toliki drugi, umrijeti sutra, mi vas opet ne bismo mrzili. Ne možemo tvrditi da se nećemo bojati, mi ćemo samo nastojati da budemo razumni. No tvrditi možemo da ništa nećemo mrziti. I ono što bih još danas mogao prezreti, reći ću vam, mi smo raščistili, i želimo vas uništiti u vašoj moći, a da vam ne osakatimo dušu.

Vidite da još imate onu prednost koju ste imali nad nama. Međutim, zbog toga smo mi nadmoćni. I zahvaljujući tome, ova noć mi je sada laka. Naša je snaga u tome da mislimo kao i vi o veličini ovog svijeta, da ništa ne odbacujemo od naše drame, no istovremeno smo spasili ideju o čovjeku na rubu velikog poraza razuma i odatle izvlačimo neumornu hrabrost za preporod. Sigurno je da osuda koju donosimo svijetu nije time olakšana. Suviše smo skupo platili to novo saznanje da bi nam naš položaj prestao izgledati beznadnim. Stotine milijuna ljudi umorenih u zoru, strašni zidovi tamnica, Evropa iz čije se zemlje isparuju milijuni leševa koji su nekad bili njena djeca, sve je to cijena za dvije ili tri nijanse, koje neće biti možda ni od kakve druge koristi nego da pomognu nekolicini od nas da lakše umremo. Da, to je užasno. Mi moramo dokazati da ne zaslužujemo toliko nepravde. Taj smo zadatak predodredili, a njime započinjemo sutra. U ovoj noći Evrope kad se osjeća dah ljeta, milijun naoružanih ili nenaoružanih ljudi sprema se za bitku. Svanut će zora kada ćete konačno biti pobijeđeni. Znam da će nebo koje je bilo tako ravnodušno na vaše užasne pobjede biti isto takvo i na vaš zaslužen poraz. Ni danas od njega ne očekujem ništa. Mi ćemo barem doprinijeti spasu čovjeka od osamljenosti u koju ste ga htjeli uvući. Zato što ste prezreli tu vjernost čovjeku, vi ćete na tisuće umirati u samoći. A sada vam mogu reći zbogom.

Srpanj, 1944.”

Albert Camus, Pisma jednom njemačkom prijatelju

NOSTALGIJA
Nostalgija je kad pada mrak i stojim sama u ogromnom njihovom vrtu, iskradena poslije večere u magičnu baštu smaragdne boje koju polako prekriva noćno pramenje i skakuće okolo crna sjenkica, njihov mali mješanac vratio se u sumrak trčati po livadama na kojima je istrčao svoj sretan pseći život - i miješa se u tom času što je bilo, jest i bit će. “Pola je neba palo u sjenu, još na zapadu sjaj se žari, - pričekaj malo sutonski trenu, potraj, potraj predivna čari!”

Opet je tu psić, i voćke i bršljani i ljubičasti irisi i ogromni grmovi bazge i kupina kraj kanala koji zavija nekud u noći. Gnjurim lice u sjetan miris buketa božura i jasmina koje mi je ubrao. Okrećem se prema kući, J. je upalila svjetlo i označila kraj dana, vidim ih kako se miču iza osvijetljenog prozora i pričaju kao što smo godinama pričali u toj prostranoj sobi, u sva godišnja doba i za blagdane, uz ručkove i večere, karte i čašice domaće rakijice koje su se same punile - i kad je zimski mjesec blistao visoko nad krovom kad bi se u ponoć opraštali, i kad su cvjetale đurđice u sjeni starinskog bunara koje mi je brao, i kad su zatvaranje suncobrana i dvorišne stolice složene na hrpu označili dolazak jesenjih magli i kraj sezone naših ljetnih sjedenja u vrtu. I opet juri u nepovrat jedno proljeće, a u tom prozoru u noći vrti se naš film. Proust je u pravu. Sjećanje na prošle stvari nije nužno sjećanje na stvari kakve su bile. Nostalgija je tuga uljepšavanja što je bilo. Udahnem duboko mrak s okusom jasmina u pluća i uputim se u kuću. “Je l’ te opet zadržao onaj ribič na kanalu” - zezao me N. aludirajući na jedno kašnjenje, a ja sam grickala muffine i tugovala što je proljetni dan tako brzo prošao. Zbogom bršljani, šumarci, maslačci, dani, godine, ljeta, zime… Zbogom dvorište, prijatelji, svega toga jednom neće biti. Kao ni moje susjede s kojom sam još jučer čavrljala na stubištu a sad prolazim pored nijemih vrata. Vraćaju li se sjene na mjesta na kojima su bile sretne?

Fotografija



besmislena fotka je najbolja fotka, čim radnji daš smisao, PLJAČKU NPR,; sad bi ti nešto pljačko, ušićario, shebo nešto i postao faca i izreklamirao to pod kampanju svoju, pljačku, nazivnik, pošast, umiruće, utrnuće nečeg, života, stvari, poretka, morala, ti bi to malo poremetio i shebao zastavom svojom i reklamiranjem se u prostoru napadom, ratom, pljačkom, propadanjem, nestankom, fakeom, bilo čime što prividno je promjena ali u suštini na 100X gore nego je bilo, tvoja intervencija nasiljem u neki prostor i davanje mu značenja SVOJIM kutom i rakursom, jer sad si ti FACA i in CHARGE jer si promijenio pogled na stvar iako je stvar u suštini bila prije tebe mirna, dobra i 100 X bolja, šta ti preostaje kad vidiš da si sve shebao u prostoru, pa reklamirati se kao sad je bolje iako je evidentno da je sad crnjak i da fotošopiraš katastrofu nekom farbom, filterom, ili ako ne znaš ni filterirati ni farbati prodaješ muda pod bubrege biranjem samo zalaska sunca kao svoju zaslugu i reklamu, iako s tim veze nemaš, ali imaš s općom katastrofom, propadanjem i iseljavanjem koje sve reklamiraš pod - kurvoazije, a otrov je, iseljivač, uništavač za konzumente, smeće, zato ne ideš u dućan i na izložbe, jer je roba i eksoponat ne samo FAKE, nego i otrovčina, dakle, kad su čovjek i pas na straži u sistemu, smisao je da pas pazi da čovjek ništa ne dira !!

Kalendar



Juha



Nedjeljom dućani ne rade pa ni fake robu ne kupuješ.

Pjesma o kurtizani

U trošnom ruhu prošlih dana,
Sa kosom ispod boje sijedom,
Anita, stara kurtizana,
Prešavši raskoš ide bijedom.

Ti, što si mladost proživjela noću,
U zagrljajima bez broja,
Ritnuta si u samoću,
Između četir' zida svoja.

Prestaše davno šetnje u krznu,
I nikoga nema da te još voli,
Ali na rukama, koje ti mrznu,
Bilo je usta kao na štoli.

No dobar san ti katkad vrati
Blistave zube u te prazne desni,
Kosu ti mladošću pozlati,
Starački korak pretvori u plesni.

U zagrljaju nekom starom
Oživljuju ti trome grudi,
I, ražareno novim žarom,
Propalo srce opet bludi.

Al sutra ti je teže zurit
U prošlost, tvoje carstvo sjena;
O, kako se je teško zgurit
Na prijestolju od uspomena!

Dobriša Cesarić (1902-1980)




Galerija iz moje knjige, redom: Ernest Tomašević, Ernest Tomašević, Tomislav Kolombar, Nikola Reiser, Juraj Plančić, Miroslav Kraljević