NOSTALGIJA
Nostalgija je kad pada mrak i stojim sama u ogromnom njihovom vrtu, iskradena poslije večere u magičnu baštu smaragdne boje koju polako prekriva noćno pramenje i skakuće okolo crna sjenkica, njihov mali mješanac vratio se u sumrak trčati po livadama na kojima je istrčao svoj sretan pseći život - i miješa se u tom času što je bilo, jest i bit će. “Pola je neba palo u sjenu, još na zapadu sjaj se žari, - pričekaj malo sutonski trenu, potraj, potraj predivna čari!”

Opet je tu psić, i voćke i bršljani i ljubičasti irisi i ogromni grmovi bazge i kupina kraj kanala koji zavija nekud u noći. Gnjurim lice u sjetan miris buketa božura i jasmina koje mi je ubrao. Okrećem se prema kući, J. je upalila svjetlo i označila kraj dana, vidim ih kako se miču iza osvijetljenog prozora i pričaju kao što smo godinama pričali u toj prostranoj sobi, u sva godišnja doba i za blagdane, uz ručkove i večere, karte i čašice domaće rakijice koje su se same punile - i kad je zimski mjesec blistao visoko nad krovom kad bi se u ponoć opraštali, i kad su cvjetale đurđice u sjeni starinskog bunara koje mi je brao, i kad su zatvaranje suncobrana i dvorišne stolice složene na hrpu označili dolazak jesenjih magli i kraj sezone naših ljetnih sjedenja u vrtu. I opet juri u nepovrat jedno proljeće, a u tom prozoru u noći vrti se naš film. Proust je u pravu. Sjećanje na prošle stvari nije nužno sjećanje na stvari kakve su bile. Nostalgija je tuga uljepšavanja što je bilo. Udahnem duboko mrak s okusom jasmina u pluća i uputim se u kuću. “Je l’ te opet zadržao onaj ribič na kanalu” - zezao me N. aludirajući na jedno kašnjenje, a ja sam grickala muffine i tugovala što je proljetni dan tako brzo prošao. Zbogom bršljani, šumarci, maslačci, dani, godine, ljeta, zime… Zbogom dvorište, prijatelji, svega toga jednom neće biti. Kao ni moje susjede s kojom sam još jučer čavrljala na stubištu a sad prolazim pored nijemih vrata. Vraćaju li se sjene na mjesta na kojima su bile sretne?