SAN

30 rujan 2022

MARIA DOS PRAZERES

...

María dos Prazeres vratila se kući razdragana što je doživjela ostvarenje sna koji je godinama zrio u njezinu srcu. Međutim, taj se san nije ispunio, ali ne zbog zamora njezine starosti niti zbog kašnjenja smrti. Niti je to uopće bila nečija odluka. Život se pozabavio njome jedne ledene večeri u studenome kad se iznenadna oluja stuštila dok je izlazila s groblja. Bila je ispisala imena na tri ploče i upravo se pješice spuštala prema autobusnoj postaji kad je ostala potpuno natopljena prvim udarcima kiše. Jedva se stigla skloniti u veži u nekoj napuštenoj četvrti koja je izgledala kao da pripada nekom drugom gradu, s razrušenim krčmama i prašnim tvornicama i golemim teretnim vagonima koji su još strašnijim činili bučno nevrijeme. Dok je pokušavala svojim tijelom ugrijati smočenog psića, María dos Prazeres je vidjela kako prolaze krcati autobusi, vidjela je kako prolaze prazni taksiji s ugašenom oznakom, ali nitko nije obraćao pozornost na njezine znakove brodolomca. Odjednom, kad joj se već i čudo činilo neostvarivim, jedan je skupocjeni automobil boje čelika u suton bezglasno prošao natopljenom ulicom, zaustavio se naglo na uglu i vratio se vozeći unatrag sve do mjesta na kojem je stajala. Stakla su se spustila nekim čarobnim zamahom i vozač se ponudio da je poveze. - Idem jako daleko - reče María dos Prazeres iskreno. - Ali učinili biste mi veliku uslugu da me povezete jedan dio.
- Recite mi kamo idete - inzistirao je.
- Prema Graciji - reče ona. Vrata se otvore bez dodira.
- To je u mom pravcu - reče on. - Udite.
U unutrašnjosti koja je mirisala na osvježavajući lijek kiša se pretvorila u neku nestvarnu nepogodu, grad je promijenio boju, a ona osjeti da je u nekom dalekom i sretnom svijetu u kojem je sve riješeno unaprijed. Vozač si je otvarao prolaz kroz poremećeni promet lakoćom koja je u sebi imala nešto čarobno. María dos Prazeres osjećala se potištenom ne samo zbog svoje vlastite bijede već i zbog jadnog psića koji joj je spavao u krilu.
- To je neki prekooceanski brod - reče, jer je osjetila da treba reći nešto prikladno. - Ništa takvo nisam nikad vidjela, čak ni u snovima.
- Zapravo, jedino je loše što nije moj - reče on na lošem katalonskom i nakon stanke nastavi na španjolskom: - Moja životna plaća ne bi bila dovoljna da ga kupim.
- Mogu zamisliti - uzdahne ona.
Proučila ga je sa strane onako osvijetljenog zelenim odsjajem ploče s instrumentima i vidje da je gotovo mladić, s kovrčavom kratkom kosom i profilom brončanog rimskog kipa. Pomisli da nije lijep, ali ima neki drugačiji šarm, da mu vrlo dobro pristaje jakna od jeftine kože istrošena od nošenja i da njegova majka mora biti vrlo sretna kad ga čuje kako se vraća kući. Samo se po njego vim težačkim rukama moglo povjerovati da odista nije vlasnik automobila.
Nisu ponovo progovorili za cijelo vrijeme vožnje, ali je María dos Prazeres osjetila da je i on nju proučio sa strane nekoliko puta i još jednom ju je zaboljelo što je u ovim godinama i dalje živa. Osjetila se ružnom i vrijednom sažaljenja, s kuhinjskim rupcem koji je nemarno stavila na glavu kad je počelo kišiti i u bijednom jesenskom kaputu koji se nije sjetila zamijeniti drugim jer je mislila na smrt.
Kad su stigli u četvrt Gracia, kiša je počela jenjati, bila je već noć i upalila su se svjetla na ulici. María dos Prazeres pokaže svom vozaču da je ostavi na uglu u blizini, ali je on inzistirao da je odvede do kućnih vrata, i ne samo da je to učinio nego se parkirao na pločniku kako bi mogla sići ne smočivši se. Izbacila je psića, pokušala izaći iz automobila s toliko dostojanstva koliko joj je to tijelo dopuštalo, a kad se okrenula da mu zahvali susrela se s muškarčevim pogledom od kojeg je ostala bez daha. Na trenutak ga je podnosila pravo ne shvaćajući tko što očekuje, niti od koga, a onda ju je on zapitao odlučnim glasom:
- Da se popnem?
María dos Prazeres osjeti se poniženom.
- Jako sam vam zahvalna što ste me doveli - reče, - ali vam ne dopuštam da mi se rugate.
- Nemam nikakva razloga da se ikome rugam - reče na španjolskom s neopozivom ozbiljnošću. - A najmanje ženi kao što ste vi.
María dos Prazeres bila je upoznala mnogo muškaraca kao što je on, bila je spasila od samoubojstva mnoge druge drskije od njega, ali nikad u svom dugom životu nije se toliko plašila odluke. Čula je njegovo inzistiranje bez najmanje naznake promjene glasa:
- Da se popnem?
Ona se odmakne ne zatvarajući vrata automobila i odgovori mu na španjolskom kako bi bila sigurna da je shvaćena.
- Činite što hoćete.
Ušla je u predvorje jedva osvijetljeno indirektnim odsjajem s ulice i počela se drhtavih koljena penjati prvom dionicom stubišta, gušena strahom za koji je vjerovala da je moguć jedino u smrtnom času. Kad se zaustavila pred vratima na polukatu, drhteći od čežnje da pronađe ključeve u džepu, čula je s ulice dva uzastopna udarca vratima automobila. Noi, koji se požurio naprijed, pokušao je zalajati. "Šuti", naredila mu je grčevitim šapatom. Gotovo je odmah začula prve korake na olabavljenim stepenicama stubišta i uplašila se da će joj iskočiti srce. U djeliću sekunde ponovo potpuno presluša onaj proricateljski san koji joj je promijenio život u zadnje tri godine i uvidi grešku u svom tuma čenju.
"Moj Bože", reče zapanjena sama sebi. "Pa to nije bila smrt!"
Napokon pronađe bravu slušajući odlučne korake u tami, slušajući kako raste disanje nekoga tko se približavao uplašen kao i ona sama u tami, i tada shvati da je bilo vrijedno čekati tolike i tolike godine i patiti toliko u tami, makar i samo zato da doživi ovaj trenutak.

Svibanj 1979.

Gabriel Garcia Marquez, Maria dos Prazeres

(kraj priče)



Lautréamont

29 rujan 2022

MALDOROROVA PJEVANJA

(iz trećeg pjevanja)

„Oh! nikada nećete znati koliko je katkad teško držati u rukama uzde svemira! Krv navire ponekad u glavu od naprezanja da se iz ništavila izvuče još jedna kometa s nekom novom rasom duhovâ. Razum, i suviše iznuren, povlači se kao poražen, i može jednom u životu da padne u iskušenje čiji ste bili svedoci!
*
Crvena lampa, zastava poroka, okačena o vrh trougla ljuljala je svoj kostur pod bičem unakrsnih vetrova, iznad teških, crvotočnih vrata. Prljavi trem što zaudaraše na ljudska bedra gledao je na jedno dvorište gde su čeprkali po đubrištu petlovi i kokoške, mršaviji od svojih koščatih krila. Na zidu koji je opasivao dvorište, prema zapadu, bila su gusto nanizana okna razne veličine, zatvorena rešetkama. Gusta je mahovina prekrivala zidove svratišta, koje je, bez sumnje, bilo neki samostan, a koji je, sada, zajedno sa sporednim zgradama, služio kao boravište svih ovih žena što su svakodnevno pokazivale onima koji su navraćali unutrašnjost svojih vagina u zamenu za malo zlata. Stajao sam na mostu čiji su stubovi plivali u močvarnoj vodi šanca. Sa te uzvisine posmatrao sam u selu tu građevinu, povijenu pod teretom starosti, kao i najsitnije pojedinosti njene unutrašnje arhitekture. Katkad bi se, škripeći, sama od sebe podizala prečka rešetke, kao pod snažnim pritiskom neke ruke koja je silovala prirodu gvožđa: jedan je čovek pomaljao dopola svoju glavu kroz taj otvor, proturao ramena, na koje je padala ljuspasta sadra, zatim se pojavljivalo njegovo telo prekriveno paučinom. Stavljajući svoje dlanove poput krune na svakovrsno smeće što je pritiskalo zemlju svojom težinom, dok se nogama još batrgao u mreži rešetaka, on je najzad zauzeo prirodan stav, krenuo da zamoči ruke u jedan žabokrečni čabar čija je sapunjava voda videla rađanje i nestajanje čitavih generacija, zatim se udaljio najvećom brzinom od tih periferijskih uličica kako bi mogao udisati čist vazduh centra grada. Kada je mušterija već bila izašla, na isti se način izvuče kroz okno jedna potpuno naga žena i uputi se ka onom čabru. Tada se sa svih strana dvorišta, privučeni mirisom prčevine, sjatiše petlovi i kokoške, oboriše je na zemlju i, uprkos njenom žestokom otimanju, počeše da čeprkaju po njenoj utrobi kao po đubrištu i da kljucaju udarcima kljuna, sve dok je krv ne obli, mlohave usmine njene nabrekle vagine. Prekljukani, petli i kokoške nastaviše da čeprkaju po dvorištu; a žena, postavši čista, podiže se dršćući, prekrivena ranama, kao probuđena iz mučnog sna. Ona ispusti krpu koju je bila ponela da obriše noge; nemajući više potrebe za zajedničkim čabrom, vrati se u svoju jazbinu kao što je bila i izašla, i nastavi da čeka sledećeg gosta. Videvši taj prizor, zaželeh i ja da svratim u tu kuću! Upravo siđoh s mosta, kad videh pod svodom stubova ovaj natpis, ispisan hebrejskim slovima: »Vi, koji prolazite ovim mostom, ne idite dalje. Tamo borave zločin i porok; jednoga će dana prijatelji uzalud očekivati mladića koji je stupio kroz ta kobna vrata.<< Radoznalost nadvlada strah; za nekoliko trenutaka stigoh do jednog okna čije su rešteke bile od debelih, čvrsto isprepletanih prečki.“

COMTE DE LAUTRÉAMONT
Isidore Ducasse

OEUVRES COMPLETES

Les chants de Maldoror
Poésies, Lettres

PARIS 1961.
Librairie José Corti

DOPPELGANGER

28 rujan 2022

IZNENADNA SVJETLOST

Već sam ovdje i prije bio.
No ne znam kad ni kako:
Travu iza vrta nisam snio,
Jak, slatki miris ćutim lako,
Zvuk uzdisaja, svjetla oko obale.

Već si i prije bila moja, —
Koliko je prošlo, možda ne znam:
No baš kad se u zrak vinula lastavica,
Ugledah obris tvoga lica,
Skliznuo je veo — sve sam to znao od davnina.

Je li tako bilo i prije?
I neće li vrijeme što teče pa se vrti
S našim životima našu ljubav obnoviti
Usprkos smrti,
A dan i noć još jednom radost vratiti?

Dante Gabriel Rossetti

Slikar i pjesnik, Dante Gabriel Rossetti (1828-1882) bio je fasciniran mogućnošću dvojnika (doppelganger), čije je viđenje navodno predskazivalo smrt.To je nadahnulo dio njegove umjetnosti i poezije. Ispod je njegova slika "Kako su susreli sami sebe". Srednjovjekovni ljubavnici u šumi, neočekivano susreću svoje dvojnike, koji sjaje nadnaravno.

Oznake: doppelganger poezija slikarstvo 19.st. vjerovanja

ENDRE ADY

27 rujan 2022

S LEDOM NA BALU

Muzika bruji. Kovitla se, lebdi
mirisna, srećna, vrela, mlada para.
Mladići i žene s vencima u kosi
prestravljeno prate hod crnoga para.

»Ko su ovi?« A mi ulazimo tiho,
samrtničko lice prekriveno velom,
i sve naše svele, stare vence ruža
rasipamo nemo dvoranom veselom.

Zamiru zvuci, a u bučnoj sali
zimski vetar huji, plamenje zgasnu.
Počinjemo s plesom. Drhteći, plačući,
parovi se u noć razilaze kasnu.

Endre Ady




BABA JAGA

26 rujan 2022

Bila je tako lijepa

Su stihovi stare pjesme
prohujalo s vihorom
filmski rečeno
Stojnićevo plakanje

"Bila je tako lijepa, uvijek se sjećam nje.
Bila je tako lijepa, kao tog jutra dan.
Divna je ona bila, kada sam ostao sam.
Više se nismo sreli, jer nju je odnio dan."

Ne znam zašto mi je to palo na pamet
dok oblaci plove nad gradom
jesenji ugođaj koji volim

kao što ne volim čitati i slušati
gluposti ružnih žena
koje i s 80 glume seksualne objekte

jer nikada to nisu ni bile
osim u svojim stihosklepinama
što me oneraspoložilo
u jesenjih sedam sati
s kavom na Blogu

pretenciozne jalne starice
Babe Jage




Oznake: mitovi legende bajke poezija psihologija žene

PET KRUHOVA I DVIJE RIBE

25 rujan 2022

PET KRUHOVA I DVIJE RIBE

Nekad sam se grijala u vrućoj kupki
Kad bi mi bilo hladno
Obično u ovo doba
Između jeseni i zime
Kad naglo padne temperatura na pet i deset
Trebam izaći iz kuće i oprati se u hladnoj vodi
Mafija je opasno smanjila grijanje u zgradama
Hoće li i račune smanjiti?

Pljačkaju krovove i stubišta
Nepismeni i bez škole na „pričuvama“
Što se cere lisičasto
S uskim prorezima od očiju
Iz jakuzija s hanumama s umjetnim zubima
Plaćenim haračenjem stanara
Nikad krečenih i obnovljivanih zgrada
Što se ono bijeli na kraju grada
Ne može se više reći
Za oronule zgrade što plaćaju rekete bez pitanja.

I sad grijanje
Mafija smanjuje
Nema tople vode
Punim kadu hladnom
I stavljam lonac vode na štednjak
Da operem dijete u toploj vodi
Koje se trese
Mafija srozava kvalitetu života ljudi
U svim segmentima i
Samo naplaćuje rekete
I po svoj prilici ratni profiteri
Trguju bolje nego ikada
Sa zelenskim i putinom
I trljaju ruke
Dok grijem vodu koju plaćam pod toplu
Djetetu što ide u školu u
Kojoj će učiti
Kako se može nahraniti pet tisuća ljudi
S pet kruhova i dvije ribe
A u životu je obratno
Dvije ribe i pet kruhova
Mafija naplaćuje
Najskuplje u Europi.

BORGES

24 rujan 2022

"ET CETERA

Néstoru Ibarri

TEOLOG U SMRTI

Anđeli su mi priopćili da je Melanchthonu, nakon smrti, na onom svijetu dodijeljena kuća prividno jednaka onoj koju je imao na zemlji. (Gotovo svim pridošlicama u vječnost događa se isto, pa oni zato vjeruju da nisu umrli.) Namještaj je bio jednak: stol, pisaći stol s ladicama, biblioteka. Probudivši se u tom boravištu, Melanchthon je nastavio s književnim radom kao da nije mrtvac i nekoliko je dana pisao o opravdanju putem vjere. Po svom običaju, nije uopće spomenuo MILOSRĐE. Anđeli primijetiše tu omašku i poslaše osobe da ga ispituju. Melanchthon im je odgovorio: >>Nepobitno sam dokazao da duša može bez milosrđa i da je vjera dostatna da se uzađe na nebo.<< Govorio je to oholo, a nije ni znao da je već umro i da se ne nalazi na nebu. Čuvši obrazloženje, anđeli ga napustiše.

Za nekoliko tjedana, sav je namještaj, osim naslonjača, stola, papira i tintarnice, počeo postupno nestajati, dok nije postao nevidljiv. Osim toga, zidovi njegove odaje mjestimično su se prekrili krečom, a tlo žutom prevlakom. Pa i odjeća je bila kudikamo prostija. Ipak, i dalje je pisao, ali kako je ustrajao u nijekanju milosrđa, premjestiše ga u podzemnu radionicu gdje je bilo još teologa poput njega. Ondje je ostao zatočen nekoliko dana i počeo sumnjati u svoju tvrdnju, pa mu dopustiše da se vrati. Odjeća mu je bila od neštavljene kože, ali on se pokušao uvjeriti da je sve ono otprije bila puka halucinacija, pa je i dalje uzdizao vjeru i ocrnjivao milosrđe. Jednog predvečerja osjeti kako ga prožima hladnoća. Obiđe cijelu kuću i uvjeri se da ostale odaje ne odgovaraju onima iz njegova boravišta na zemlji. Poneka je bila prepuna nepoznatih mu sprava; druga se, pak, toliko smanjila da nije mogao ući; treća nije bila izmijenjena, ali su joj prozori i vrata gledali na goleme dune. Soba u dnu bila je puna osoba koje su ga slavile i ponavljale mu da nema tako mudrog teologa kao što je on. To mu je obožavanje godilo, ali kako poneka od tih osoba nije imala lica, a druge su sličile mrtvacima, stao ih je prezirati i kloniti ih se. Tada odluči da napiše pohvalu milosrđu, ali bi ispisane stranice sutradan osvanule čiste. To mu se događalo, jer ih je pisao bez uvjerenja.

Često su ga posjećivali novi pokojnici, ali ga je bilo stid što ih prima u takvoj rupi. Kako bi ih uvjerio da se nalazi na nebu, dogovorio se s čarobnjakom iz pokrajnje sobe, koji ih je varao opsjenama sjaja i vedrine. Tek što bi posjetitelji otišli, izranjali bi opet bijeda i kreč, a ponekad i nešto ranije.

Prema posljednjim vijestima, čarobnjak i jedan od onih bez lica odveli su Melanchthona do duna, i sad je nekakav sluga demonima.

(Iz knjige Arcana Coelestia« Emanuela Swedenborga)"

Jorge Luis Borges, Opća povijest gadosti
(1935)

Oznake: must read literatura

NEMA POVRATKA

23 rujan 2022

Fotografiram kako fotografiram.

Doktorica iz Zubala na ošitu ogledavala se u svim sjajnim površinama, primjećuje Kušan u knjizi. Dok razgovara s Kušanom o rehabilitaciji poslije njegovog moždanog, gleda se u prozorskom staklu, ocvala je. Kušan ju kuži. Ne može se vše skoncentrirati na ništa drugo, ona, osim na svoje uvenuće. Njeno sušenje u prvom i Kušan u zadnjem planu.

Pored mene prolazi na biciklu službenica uprave, u zelenom kostimu, s košarom od pruća s ručkom u košari bicikla, uspravna i ukočena, s frizurom, friško ofarbana, zrači neopuštenošću, svi ju gledaju, ona misli. Oličenje malograđanštine. Borba s godinama, poduzima sve što je moguće da ih zaustavi. Satovi fitnessa, strogo planirani obroci, dijete, operacije čukljeva, farbanje, šminka, obleka, borba. Gubi ju. Vidi se izdaleka.

I u tome leži cijela čovjekova nevolja. Ljudsko se vrijeme ne vrti u krug; teče pravocrtno. Zato čovjek ne može biti sretan, nema povratka. (citat - Kundera: “I u tome leži cijela čovjekova nevolja. Ljudsko se vrijeme ne vrti u krug; teče pravocrtno. Zato čovjek ne može biti sretan: sreća je čežnja za ponavljanjem.”)



PLES S DUHOVIMA

22 rujan 2022

ZAUVIJEK TVOJ

Zamislite oca od 100 kilograma prijeteći nagnutim nad malom, nježnom i visokointeligentnom djevojčicomi koja procesuira sve što čuje i vidi, i pamti doživotno. Koja je to hrpa strašnog koju ona pamti do kraja života i ponovnog obećanog susreta na onom svijetu, joj ne, radije ne. Jedino ako na onom svijetu popravljaju duše naših "voljenih" i naše, pa da živimo skladno i snošljivo kako nikada na ovom nismo živjeli. Vele psiholozi da nas duhovi roditelja prate svuda, gledaju nas s plafona spavaćih soba dok vodimo ljubav, mržnju i ratove. Tu su, vječno s nama, njhovo kritizersko, procjenjujuće i zakonodavno oko.

U ova dva isječka iz 'Plesa duhova' Kena McMullena (1983.), Jacques Derrida opisuje 'neprirodni' progon duhova pri čemu mrtve uzimamo u sebe, ali nisu internalizirani kao što bi bili u 'normalnim' okolnostima (psihoanalitički pogled na tugovanje) - on to označava kao 'zastrašujuće'; u drugom ulomku, Derrida prepričava svoje uhićenje 1982. godine u Čehoslovačkoj pod lažnim optužbama za drogu ... Derrida, koji je radio na eseju o Franzu Kafki (ironično, u vezi s njegovim djelom 'Pred zakonom' u 'Procesu' ), tvrdi da Kafkin duh kao da je 'režirao' cijeli ovaj scenarij na čudan, poput filma način ...



Upravo čitam Proces.

TRASH

21 rujan 2022

TRASH je in, a ovo je vrhunski trash i kič, a što je ekstremno to je i appealing, izražava čežnju da bude uočeno i konzumirano, egzibicionizam jeftinog kiča i trasha siromašnih ljepotica koje se bore za egzistenciju u surovim životnim uvjetima u kojima perje i kič siromašnih žena stoji nasurot reketu estetski neodgojene, neobrazovane mafije u pljačkaškim pohodima eksploatacije i bogaćenja, sraz pljačke i reakcije ulice na pljačku u dovinuću kako namamiti pljačkaša da izuje novac koji je opljačkao i naplatio reketima na ono na što otkida, jeftinoću i bezukus iz kojih se vinuo u pljačku i sad je bogat i troši. Elegancija ga nikada neće stimulirati, samo trash, i to je taj tango trasha i mafije, sirotinja i mafija i njihov ukus koji prekriva Balkan kao delirij.



http://www.sbperiskop.net/objave/sexy-carapice-dajane-miklos-i-matee-jakopine#74137

Oznake: kič trash moda

SLAK

Jesen

Visoki plavi slak
Sunce k'o reflektor u pamuku
Jesenji dan
Mrak
Spušta se sve brže
Na ruine i slak što
Cvate iza žice
A mokre ptice izlijeću
Iz trave krupne i crne
Gospodarice grada
Debele i slobodne
Čeprkaju svuda i uzimaju što im treba.

(inspirirano mojom fotkom slaka, rujan)



Yayoi Kusama

20 rujan 2022








Japanska umjetnica koja je osvojila svijet točkicama i zrcalima. Za sebe kaže da je moderna Alisa u zemlji čudesa i da ju je umjetnost spasila od suicida.

ANA KARENJINA

„KAD su stigli kući, pomogao joj je da siđe iz kočije te se, svladavši se, naviknutom učtivošću oprosti od nje i kaza nekoliko riječi koje ga ni na što nisu obvezivale; rekao je da će joj priopćiti svoju odluku.
Ženine riječi, koje su potvrdile njegove najgore sumnje, uzrokovaše strašan bol u srcu Alekseja Aleksandroviča. Taj je bol jošte bio pojačan onim čudnim osjećajem fizičkoga sažaljenja prema njoj što su ga u njemu izazivale njene suze. Međutim kad osta sam u kočiji, na svoje veliko čudo i radost Aleksej Aleksandrovič osjeti da se posve oslobodio toga sažaljenja, a i sumnji i muka ljubomore što su ga u posljednje vrijeme trle.
Osjećao se poput čovjeka koji je izvadio zub što ga je dugo bolio. Nakon strašne boli i oćuta da se nešto golemo, veće od same glave, izvlači iz čeljusti, ne vjerujući još svojoj sreći bolesnik osjeća da više ne postoji ono što mu je tako dugo zagorčavalo život, vezivalo svu pažnju te da opet može živjeti, misliti i zanimati se čime drugim a ne samo svojim zubom. Isto je to osjetio i Aleksej Aleksandrovič. Bol je bila neobična i strašna, ali kad je prošla; osjećao je da može opet živjeti i misliti i na što drugo, a ne samo na ženu.
>>Bez časti, bez srca, bez vjere, pokvarena žena! Uvijek sam to znao i uvijek vidio iako sam, žaleći je, nastojao da sebe obmanjujem<< - reče on u sebi. I njemu se doista učinilo da je to uvijek vidio; prisjetio se pojedinosti njihova pređašnjega života koje mu se prije ni po čemu nisu činile ružne - a sada su te pojedinosti jasno pokazivale da je ona uvijek bila pokvarena. >>Pogriješio sam kad sam svezao svoj život s njome; ali u pogrešci mojoj nema ničega ružnog te zato ja ne mogu biti nesretan. Kriv nisam ja - reče u sebi – već ona. Ali ona se mene ne tiče. Ona za mene ne postoji...<<

L. N. Tolstoj, Ana Karenjina

Le Roi danse

19 rujan 2022

KRLEŽA

18 rujan 2022

"LIRSKA VARIJACIJA O JESENJEM SUTONU

Ima stanova, pod prljavim, neprozirnim staklom, koji se otvaraju tek pred suton kad se povjetarce predvečernje igra bijelim štirkanim zavjesama što vise na staromodnim karnišama, na masivnim drvenim kolutima, svezane špagom. Na tim jeftinim bazarskim zavjesama lete leptiri, cvatu tijelovske ruže i amoreti se igraju na oblacima girlandama krušaka i dinja i čudestvenoga lišća što cvate kao Andersenov lopoč po jezerima gdje snivaju potopljene priče. U takvim žalosnim stanovima miriše po bijeloj kavi i kamforu. Tu se po parketima čuje smucanje pustenih papuča kakve zubobolne stare babuške koja sva zamotana u vunene rupce čeka u polutmini alkovena svoju polaganu smrt. Tu su zidovi tamnozeleni, a ormari politirani, s figurama svetaca od gipsa: Majka Božja Lurdska s modrim florom, a sveti Josip u crvenoj togi sa zlatnim meanderom. Te žalosne, tamne sjeverne sobe što se kao uzidane kutije tajnovito zrače i otvaraju u jesenjoj polutmini, to su domovi kancelističke bijede gdje se Prvi u Mjesecu čeka već godinama kao jedini svijetli dan u kalendaru. Prvoga unose se u takve stanove banknote, plaćaju se dugovi i škripi korpa puna špeceraja: vrećice riže, sapuni s lavljim glavama, kutije Franckove kave s mlinom i modrim monogramima i malom lokomotivom što vuče za sobom vagone, pune cikorije i kave; među tim duguljastim paketima makarona, među tim brašnom i klobukom cukora, među tim flašama s uljem i rumom, jedina radost za slabokrvnu blijedu djecu: paketić cveba. Ta slabokrvna fantastična djeca putuju preko izribanih tabla svojih kuhinjskih stolova kao preko Oceana i, grickajući cvebe, sanjaju o prekomorskim otocima. Daleke tropske zemlje, zelena mora, piramide narandža, ananasa, smokava i mirisnog grožđa; svilorepe papige i Crnci s nojevim perjem i koraljima. Lađe! Divne prekomorske lakirane lađe! Ribe, školjke, spužve i modri otoci u daljini! U takvim stanovima je polutmina rasvijetljena dušicom što svjetluca u crvenoj čaši za nepoznate pokojnike, a pisma stižu na velike razmake. Ili je netko umro ili se javlja dug. "Teti u provinciji natekle su noge, maca se omacila, pelargonija je uvenula." Po tim stanovima hodaju sive kostobolne žene pognute u križima i čitave dane prenose stare poderane stolice, iz jednoga kuta u drugi; brišu prah po politurama i mašu prolaznicima prljavim prašnjavim krpama. Te žalosne žene pate se pod teretom svoje vlastite bijede, a kad sanjaju o sreći, onda ta sreća izgleda kao nevjerojatni interijer suvremenog fabričkog stana: zlatna blistava javorovina u ružičastom osvjetljenju, a u ovalnom ogledalu psihe odražavaju se žuti svileni popluni. Nad bračnim posteljama oleografija Murillove Madone u zlatnom okviru pod staklom, a stijene šarene s "modernim" patronama. Među svojim šubladekastenima i sadrenim svecima, uz palucanje dušice, te žalosne sirote sanjaju o "luksuzu" malih vunenih beba na puderdozama s dugorepim fazankama na poklopcima od ružičastog alabastera. U žalosnoj jednoličnosti svoje sive svakodnevnosti, ta infantilna lirika siromašnih žena, lirika u kojoj se sanja o zlatnoružičastoj javorovini i o bibelotima od porculana koji klimaju glavom kao mali kitajski mandarini, to je fosforesciranje duša što umiru od čežnje za jesenjih sutona."
(odlomak)

Miroslav Krleža

(moja fotografija)






O mare e tu

17 rujan 2022

IDIOTKRACIJA

Pisala sam o glupoj bankarici koja sa šaltera glumi caricu. Mene njezin šalterski posao i ako je eventualno glupa i ćorava ne zaima. Ljudi imaju defekte. Svatko se nosi s time kako zna i umije. Frustrirani su. Ali posao ne smije trpiti. Jer rezultat djelovanja debila u okoliš je katastrofalan, debilizam se širi centrifugalno, iz središta prema galaksiji, sjebat će nešto u svemiru k'o što je idiot s komadom špeka na čelu sjebao Split i porušio pola Zagreba pred očima svekolikih idiota. Tvornica Nada Dimić je spomenik idiotu, da su na snazi, da djeluju nesmetano, da su trajna opasnost i da uzbuna traje.

Dođe mi kreten na blog kubati me sa svojim "cinizmom". Za cinizam moraš biti inteligentan, ne možeš biti kreten. Dunning-Krugerov efekt. Ljudi ispodprosječne inteligencije smatraju da su inteligentniji nego što to jesu u stvarnosti i istodobno podcjenjuju inteligenciju ljudi koji im stoje nasuprot. Dete-kreten. Piše kako nekud u racku trči. Cijeli taj malograđanski upis djeluje na mene kao laksativ. Sad znam kud ću ići kad neću moći :)))))))))))))))))))))))))

Glupa bankarica skinula mi je s računa 3550,00 kuna umjesto 355,00 kuna. Rješavam pi*dariju s bankom dva dana, dva dana tanjenja mojih epineurija. Račun na koji je sjela pogrešna uplata je blokiran, bankarica ne može izvršiti povrat pogrešne doznake. Zove me kući i ispričava se: gospođo ovo, gospođo ono. A u k...c!

THE LOOK

16 rujan 2022

„Lauren Bacall rodila se 16. rujna 1924. Teško je razmišljati o Bacall, a ne pomisliti na Bogarta. Kad se prvi put pojavila na platnu 1944. u filmu "Imati i nemati", u „dubokoj starosti“ od 19 godina, ono što je očaralo publiku nije bila njezina ljepota - na ekranu je bilo puno lijepih djevojaka - koliko njezina nadprirodna čeličnost. Ovdje je bila žena koja se mogla suprotstaviti Bogartu, koja prede repliku na repliku, prijeteći pogled na prijeteći pogled, podsmijeh na podsmijeh, što je možda razlog zašto se zaljubio u nju u stvarnom životu. Nije bila skromna ljubičica. Bila je Venerina muholovka.

Ali ako je Bacall bila nepokolebljiva, bila je ipak drugačija od svojih čeličnih prethodnica, takozvanih žilavih "ženki" iz 1930-ih poput Bette Davis i Joan Crawford. Bile su žrtve depresije, žrtve muške dominacije, žrtve loših prekida, žrtve života općenito. Te su ih stvari učinile divljima, što nije pridjev koji bi itko ikada upotrijebio za samozatajnu, samodrživu Bacall. Ratovale su sa životom, nadajući se da će pronaći nekog dobrog čovjeka s kojim bi mogle sklopiti primirje. Činilo se da Bacall nije ni s kim u ratu, a ona sigurno nije mislila da treba muškarca koji će je ispuniti. Zapravo, bila je gotovo nedostupna. Radila je stvari pod svojim uvjetima.

Ako Davis i Crawford smatrate pitbulima, Bacall je bila mačka. Nastala je u vrijeme kada je Drugi svjetski rat završavao i počinjao film noir, a bila je savršena noir žena. Noir je bio filmski stil, mračan i oštar, ali također i stav poslijeratne žudnje i cinizma.

U noiru ste vjerovali ljudima na vlastitu odgovornost. Bacall je savršeno utjelovila taj stav u filmovima kao što su “The Big Sleep”, “Dark Passage” i “Key Largo”, u kojima je zajedno s Bogartom glumila. Bilo je nečeg skliskog i nespoznatljivog u vezi nje, nekakve prikrivenosti, što se uklapalo u cijeli noir ambijent. I nije slučajno da je savršena noir žena bila i savršena nadopuna za velikog egzistencijalnog filmskog junaka, Bogarta. Bila je izvrsna egzistencijalna romantična partnerica.

Čini se da je taj njezin stav proizašao iz osobne revoltiranosti koju je Bacall razvila odrastajući u New Yorku kao Betty Joan Perske, Židovka koju je antisemitski redatelj Howard Hawks preoblikovao u filmsku nežidovku. Kao što Bacall kaže u svojim prvim memoarima, "By Myself", Hawks je bio Pigmalion koji ju je otkrio i zatim naučio kako se kretati, kako govoriti (taj duboki, sparni šum glasa) i kako glumiti.

Ali uvrijeđenost koju je osjećala prema Hawksu jer ju je natjerao da poriče samu sebe možda je bila oštrica žileta koju je unijela u svoje nastupe. Za noir, oštrina je svakako uspjela. Unatoč oštrici britve koju je donijela na ekran, njezina je osoba nadživjela svoje vrijeme.“


KRATAK FITILJ

15 rujan 2022

Ludi dan danas. Ili normalan. Dva sukoba u samo tri sata, jedan ulični, jedan opet s bankaricom. Uzimam selfie na ulici, tip s druge strane ceste gleda, Teška kategorija, boksačkim rječnikom rečeno, u kratkim hlačama i "bilim bičvama", bicikl s kojeg je sišao izgleda pored njega k'o dječji BMX. Da ne smijem fotografirati, kaže. K'o kaže? - pitam. Nešto brblja, pita jesam li službena osoba. Kažem mu da imam zakone u malom prstu i pokazujem mu srednji. Spominjem Maju Sever i HND. Takvi tipovi smatraju javnu površinu svojom prćijom, grad je njihovo privatno vlasništvo, ur-fašizam, kategoriziram ga u tu kategoriju. Je li kad čuo za Umberta Eca?

Produžujem dalje, iznervirana. Onda banka, najveća u gradu, PBZ-ova, na 4 kata. Portir me šalje na kat, veli drugi kat i samo lijevo, lijevo. Po hodnicima nigdje nikog, neka službenica sjedi sama u sobi u hodniku s dvadeset praznih kancelarija i vraća me u prizemlje. U prizemlju verbalni okršaj s bankaricom, veli da čekam. Ja pitam jedno, ona odgovara drugo, da nema vremena, preuzma šalter, mora biti skoncentrirana. Pitam ju čemu vi služite kad ništa ne znate što vas se pita. Znate li da živite od klijenata? Glasna sam, nemam pardona, spremna sam da me izbaci zaštitar iz banke k'o podguzna muha što je danas izbacila iz sabora Radničku frontu.

Sukobi s idiotima postaju svakodnevni, čim počneš razmišljati umjesto slušati idiote. Kažu: s njima ne treba raspravljati jer te prvo povuku na svoju razinu, a zatim dotuku iskustvom. Meni moje iskustvo s idiotima služi da ih povučem na svoju razinu i nokautiram argumentima.

Imam kratak fitilj.





MAN-SIZE

14 rujan 2022

imala sam tu fazu oblačenja njegovih majci i košulja, njegovog gornjeg dijela pidžame obično tartan uzorka, golih nogu, samo prevelika muška majica ili raskopčana pidžama, moj animus je tražio potvrdu svoje egzistencije, u spavaćoj sobi i garderobnim ogledalima po trgovačkim kabinama kad bih isprobavala muške prsluke, vezala kravatu i stavljala muški šešir na kosu poput Durasove u Ljubavniku, uvijek sam voljela oštre, mahovinasto-zemljane note parfema a slatkasti su mi se gadili - mrak i drvo, miris močvare i truljenja lišća, moji su mirisi, od boja - Crna, imam crnog animusa :))





ORKANSKI VISOVI

13 rujan 2022

“Catherine Earnshaw, may you not rest as long as I am living. You said I killed you--haunt me then. The murdered do haunt their murderers. I believe--I know that ghosts have wandered the earth. Be with me always--take any form--drive me mad. Only do not leave me in this abyss, where I cannot find you! Oh, God! It is unutterable! I cannot live without my life! I cannot live without my soul!”

 Emily Brontë, Wuthering Heights

DEZERTER

12 rujan 2022

DEZERTER

KAPETAN ŽEMJE bio je divan čovek, uz to filozof. Na bojištu nije znao za kolebljivost, u privatnom životu je umeo da prašta sitne uvrede. To nije malo za jednog čoveka - umešnost da prašta sitne uvrede. Voleo je Francusku s nežnošću koja je ispunjavala čitavo njegovo srce, pa je stoga i njegova mržnja prema varvarima koji su oskrnavili njenu drevnu zemlju bila neugasiva, nemilosrdna, večita kao život.
Šta da još kažemo o Žemjeu? Voleo je svoju ženu, od svoje dece je načinio dobre građane, bio je Francuz, patriot, bibliofil, Parižanin i ljubitelj lepih stvari.
Elem, jednog prolećnog blistavog rumenog jutra kapetanu Žemjeu raportiraše da je između francuskih i neprijateljskih rovova uhvaćen vojnik bez oružja. Dezerterska namera je bila očigledna, krivica nesumnjiva, te su vojnika sproveli pod stražom.
- To si ti, Boži?
- Ja, kapetane - odgovori vojnik, otpozdravljajući.
- Koristiš se ranim jutrom da bi se nadisao čistog vazduha?
Ćutanje.
- C'est bien. Ostavite nas same.
Sprovodnici se udaljiše. Žemje zaključa vrata.
Vojnik je imao dvadeset godina.
- Znaš li šta te čeka? Voyons, objasni stvar.
Boži nije ništa prećutao. Rekao je da se umorio od rata.
- Jako sam se umorio od rata, mon capitaine! Granate mi već šestu noć smetaju da spavam...
Rat mu je odvratan. Nije išao da izda, išao je da se preda.
Uopšte, bio je iznenadno krasnorečiv, taj mali Boži. Rekao je da mu je svega dvadeset godina, mon Dieu, c'est naturel, u dvadesetoj godini se može pogrešiti. Ima majku, verenicu, des bons amis. Pred njim je čitav život, pred tim dvadesetogodišnjim Božijem, i on će izgladiti svoju krivicu prema Francuskoj.
- Kapetane, šta će reći moja majka kada sazna da sam streljan kao poslednji nitkov?
Vojnik pade na kolena.
- Nećeš me ražalostiti, Boži!! - odgovori kapetan. - Videli su te vojnici. Pet takvih vojnika kao ti, i s četom je svršeno. C'est la défaite, cela jamais. Ti ćeš umreti, Boži, ali ću te ja spasti u tvom poslednjem času. U opštini neće biti izveštaja o tvom sramnom postupku. Majci će saopštiti da si pao na polju časti. Hajdemo.
Vojnik pođe za starešinom. Kada su stigli do šume, kapetan zastade, izvadi revolver i pruži ga Božiju.
- Ovo je način da izbegneš preki sud. Ubij se sam, Boži! Ja ću se vratiti za pet minuta. Sve treba da bude gotovo.
Žemje se udalji. Ni jedan jedini zvuk nije narušio šumsku tišinu. Oficir se vrati. Boži ga je čekao poguren.
- Ne mogu, kapetane - prošapta vojnik.
- Nemam snage..
I poče ista procedura - majka, verenica, prijatelji, život pred njim.
- Dajem ti još pet minuta, Boži! Nemoj me terati da gubim vreme.
Kada se kapetan vratio, Boži je jecao ležeći na zemlji. Njegovi prsti koji su počivali na revolveru slabo su se micali.
Na to Žemje podiže vojnika i reče tihim i blagim glasom, gledajući mu u oči:
- Prijatelju moj, Boži, možda ne znaš kako se to radi?
On, lagano, izvadi revolver iz mladićevih vlažnih ruku, odmače se tri koraka i probi mu kuršumom lobanju.
*
I o tom događaju je ispričano u knjizi Gastona Vidala. I, zaista, vojniku je ime bilo Boži. Da li sam kapetanu dao pravilno ime Žemje - ne znam tačno. Vidalova priča je posvećena nekom Firmenu Žemjeu u znak dubokog poštovanja. Mislim da je posveta dovoljna. Naravno, kapetanu je ime bilo Žemje. Sem toga, Vidal naglašava da je kapetan odista bio patriot, vojnik, dobar otac i čovek, koji je umeo da prašta sitne uvrede. A to nije malo za jednog čoveka - umešnost da prašta sitne uvrede.

Isak Babelj
(Rođenje: 13. srpnja 1894., Odesa, Ukrajina
Preminuo: 27. siječnja 1940., Moskva, Rusija)

SUBOTE

11 rujan 2022

SUBOTE

Za C. G.

Vani je suton, mračni dragulj
okovan u vrijeme
i duboki slijepi grad
pun ljudi što te ne vidješe.
Večer šuti ili pjeva.
Netko skida s križa sve žudnje
pribijene u klaviru.
Sveudilj, mnoštvo tvoje ljepote.
***
Unatoč tvojoj ravnodušnosti,
tvoja ljepota
širi svoje čudo vremenom.
Sreća je u tebi
kao proljeće u novom lišću.
Gotovo sam već nitko,
samo sam ona žudnja
što se gubi u predvečerje.
Sva je ljupkost u tebi,
kao što je okrutnost u mačevima.
***
Opteretivši rešetku, traje noć.
U strogoj sobi
naše se dvije samoće traže poput slijepaca.
I u sumraku se pozna
slavljena bjelina tvoje půti.
Naša je ljubav prožeta takvom patnjom
da nalikuje duši.
Ti,
što još jučer bila si sva ljepota
i sva ljubav, također jesi, sada.

Jorge Luis Borges


fotografija Nicolas Laborie

UKAZANJE

10 rujan 2022

Sinoć, izašla sam po mraku i kiši, odjednom su se oblaci razdvojili i pojavilo se njegovo veličanstvo Mjesec, lagano klizeći noćnim nebom, i svi kratkotrajni zemaljski carevi i kraljevi i lokalni šerifići sa svojim pretencioznim i nezasitnim ljepljivim egima, činili su se tako minornima i nebitnima u srebrnom svjetlu tog iznenadnog svemirskog ukazanja.




PRIČAJ MI O LJUBAVI

09 rujan 2022

"Kraljica Viktorija i John Brown
Kraljica Viktorija u dubokoj je tuzi nakon smrti svog supruga. Njezin sluga Brown, koji je obožava, vraća je u život, ali taj odnos izazove skandaloznu situaciju i prijeti odvesti monarhiju u krizu.
Nakon smrti svog muža princa Alberta, kraljica Viktorija klonula je duhom i dvije je godine u dubokoj koroti. Kad jedan od njezinih slugu predloži da bi svakodnevno jahanje moglo ojačati kraljičino zdravlje i duh, Škot John Brown angažiran je kao njezin vodič i konjušar. U početku kraljica ne pokazuje nikakav interes za jahanje, iako Brown svaki dan za nju priprema konja. Naposljetku, nakon nekoliko dana, gospodin Brown otvoreno se obrati kraljici, izjavivši: „Tako mi Boga, nikad nisam mislio da ću vas vidjeti u takvu stanju!“ Dok je njezin dvor užasnut, kraljica je osvježena time što netko tako izravno razgovara s njom. Ubrzo kraljica svakog jutra jaše s gospodinom Brownom, a on se pokaže prijateljem i osobom od povjerenja koja će s njom razgovarati kao s osobom, a ne vladaricom. Međutim, mnogi su zaprepašteni njihovim odnosom vjerujući da pučanin poput gospodina Browna iskorištava to prijateljstvo u svrhu političkog napredovanja – ili još gore, da je postao njezin ljubavnik."





MOJ FREND PAKUJE KUFERE

08 rujan 2022

MOJ FREND PAKUJE KUFERE

Moj frend pakuje kufere. Odlučio je otići. Uzlud je svako odgovaranje. „Bit će bolje“ više ne pali kod njega. Pun mu je racku ludare, veli. Želi ostatak života provesti u stranoj državi, bez pljačkaških kronika everyday. Ne želi da ga nepismeni tip u prljavoj kuti pljačka u zgradi u kojoj stanuje s „pričuvom“. Veli da je idiot kap koja je prelila čašu. Gleda mu profil na fejsu. Klasična fejsbučka kleptoikonografija, profili su im ko kutija s jajima, svi isti. Rubrika "završena škola" - blank, prazna. Tip putuje regionom i slika se sa zečjim zubima s hanumom, sretni su. On je nesretan, moj frend. Veli da nema pomoći. Ne želi više financirati zecovu hanumu svojom plaćom. Kad plaća zecu 150 kuna "pričuve" na vječnoj nuli na jedan od 40 zecovih "poslovnih" računa i banka mu za to digne još 4 i pol kune, on poludi. Ujutro ga električna crkvena zvona bude raditi za krimose. Navečer ga uspavljuju pljačkaške afere kleptomana. Umjesto tretmana po psihijatrijama kleptomani pišu zakone i propise. Pred kraj mjeseca zvoni mu čistaćica da joj da novce za čišćenje stubišta, Jedino ju tada vidi u zgradi. Idi kod zeca, veli joj, nek ti on plati čišćenje, i vadi iz novčanika 35 kuna za čistaćicu. 35+150 je 185 kuna za zeca i čistaćicu. 5/100 od njegove plaće. 100/100 je pod krimosima nula, a ne 1, veli frend. Slažem se. Za krimosov plus radiš za minus. Umiva se hladnom vodom iz pipe s crvenom točkicom. Treba vjerovati pipi da je to topla voda. Plaća hladnu vodu pod toplu, hladne radijatore pod tople, „pričuvu“ pod uzdržavanje zeca i hanume mu i putovanja im. Moj frend je puk'o. Samo želi otići. Teško mi je. Pa prijavi kleptosa, savjetujem mu. Misliš da prijavim kleptosa kleptosu, pita me. Zamislim se. Fakat je moj frend u pravu. Kleptosi nikad ne vraćaju lovu. Bome ni 30 godina temeljito shebanog života pod kleptosima. U pravu je moj frend. Spašavaj se dok možeš. Ili radi za zeca i njegovu hanumu do kraja života. Brrrr, stresem se na tu perspektivu. Inače, zec je glavni lik u Donnie Darku, hororu s nesretnim ishodom. Čuj, stari, velim frendu. Čim se smjestiš, evo i mene. I provjeri zečeve i „pričuvu“ u inozemstvu, da ne upadnemo u petlju.

"Prodajem stan u ruini, održavanje plaćeno zecu u cijelosti." - pišemo oboje oglas na Njuškalu pod šifrom Preuzmi zeca.



LILITH

07 rujan 2022

Lilith (1964)

Plot

Set in a private mental institution, Chestnut Lodge in Rockville, Maryland, the film tells of a trainee occupational therapist, a troubled ex-soldier named Vincent Bruce (Beatty), who becomes dangerously obsessed with seductive, artistic, schizophrenic patient Lilith Arthur (Seberg).

Bruce is successful in helping Lilith emerge from seclusion and leave the institutional grounds for a day in the country, and later escorts her on excursions in which she is alone with him. She attempts to seduce him, and eventually Bruce tells Lilith he is in love with her, after which they begin sleeping together. He catches Lilith seducing an older female patient and witnesses her behaving inappropriately with young boys on two of her outings, incidents which greatly disturb Bruce.

Bruce triggers the suicide of another patient (Fonda) out of jealousy over the patient's crush on Lilith. This brings up memories in Lilith of her brother's suicide, which she implies was due to her attempt to initiate an incestuous relationship with him. She goes on a destructive rampage in her room and winds up in a catatonic state. Bruce then presents himself to his superiors for psychiatric help. (wiki)



PONOĆ U VRTU DOBRA I ZLA

06 rujan 2022

Red Star

Stajanje u vrtu u ponoć i gledanje u zvijezde






BILO BI TAKO STRAŠNO

05 rujan 2022

"bilo bi tako strašno ljubiti da se nije
ljubilo već toliko, u podočnjake tvoje
od ruža da se nije uvuklo ovo vrijeme
odakle počinjemo kao da ništa prije
ni poslije se neće zbivati osim nijeme
propasti iznad koje jedino zvijezde stoje,
. . .
bilo bi tako strašno ljubiti da te nisam
ljubio već toliko"

OKLOP OD PAPIRA

04 rujan 2022

"»Nedjeljna Dalmacija«; Split, 25. VIII. 1993.
Premetačina (jedne) polemike

>>Zabadao<< sam klerikalcima sâm
Polemičko propitkivanje klerikalnog »establišmenta<< kojim se moja malenkost bavila od 1968. godine, ulazeći u neravnopravni koštac s institucijom vjerskoga tiska, sadašnji v. d. urednika >>Glasa Koncila<< pokušava lažno prikazati kao neku vrstu tadašnje javne >>zadaće<< koju sam navodno dobio od komunističkih vlasti!?

PRAVITI PREMETAČINU po polemičarskim policama na kojima su odloženi i prašinom već dvadesetogodišnjega zaborava prekriveni tekstovi ima smisla ako netko zna što traži, tj. ako ga pamćenje ne vara u vremenskoj orijentaciji. Moguće je i drukčije, pa pretragu prošlosti obavljati tendenciozno, na osnovu stečenih preduvjerenja, izmanipuliranih konstrukcija i unatražno smišljenih uzročno-posljedičnih veza. Kad se neku povijesnu pričicu prekroji kao haljetak po vlastitoj mjeri, dotičnik se može šepuriti (kao) da je Istina na njegovoj strani. Upravo tako se na račun moje malenkosti izvolio našaliti g. Ivan Miklenić, inače v. d. glavnog i odgovornog urednika »Glasa Koncila<<. Nekadašnje moje »besplatno propagiranje<< toga lista preuredio je prema svome nahođenju, a to će reći u svojevrsno izokrenutoj vremenskoj perspektivi, pripisujući mi »zadaću<< koju s (ne)razumijevanjem uklanjam. U intervjuu za »Vjesnik« (»>Političari trebaju znati da zakoni ne jamče i moral«<, 8. VIII. o. g.), ovaj v. d. (usput: zar se i u >>GK<< još »vrši« žito na uredničkim dužnostima!?) našao je značajnim istaknuti moj svojedobni supolemičarski doprinos boljem poznavanju našega katoličkog tiska, a to se (redakciji) učinilo toliko bitnim da je »izvučeno<< u nekoliko redaka podnaslova:

Neravnopravne rasprave
>>Nakon 1973. godine imali smo manje posla sa sucima, jer je tada donesena odluka da se s nama uglavnom polemizira. Tu zadaću dobilo je više vrsnih novinara, primjerice partijski funkcionar Petar Šegvić, koji je pisao pod pseudonimom Šime Pierotti, te Igor Mandić. Međutim, Mandić je bacio pero rekavši - tako smo čuli - da to više ne želi raditi i pitao zašto i on, kad se napije, ne bi kao svi normalni ljudi vidio bijele miševe, a ne crnu don Jurinu mantiju. Jer u polemikama s njime uvijek bi izvukao - kraći kraj.<< To što je Miklenić tek »čuo<< (a što je trebao pročitati, ako ne na vrijeme, onda u mojoj polemičkoj zbirci »Nježno srce«<; Znanje, Zagreb, 1975.), to su moji vicevi na vlastiti račun (što je poznato retoričko sredstvo), ali sročeni i lansirani zbog toga što su moji supolemičarski popovi, »umjesto toljagom logike i autoritetom uma... nepoštedno baratali paragrafima«. Čim bih ja bio zaustio nešto kako naš tadašnji socijalizam »ne bi trebao biti terenom rada novovjekovnih trgovaca indulgencijama<< odmah bi me »poklopio neki pop citiranjem zakona i Ustava<<.

Kao da nikome tada - a vidim ni danas - nije išlo u glavu da jedan Hrvat i katolik, ali ne-komunist može i želi držati rastojanje prema - klerikalizaciji društva

Dakle, kad se već poslužio mojim citatom - kao da ga je bio netom pročitao, a ako nije, onda će biti da se barem moje šale u seminarističkim krugovima prepričavaju iz generacije u generaciju!? - onda je v. d. glodura (glavnog i odgovornog urednika) >>Glasa Koncila<< mogao pažljivije pretražiti ukoričena godišta odličnog lista kojemu sada ima čast biti na čelu, pa bi lako uočio da je pisanju moje malenkosti posve nepravedno omeđio nekom 1973. godinom! Mene je polemičarski (n)agon, u apsolutno neravnopravne rasprave s impozantnom institucijom katoličkih tiskovina - jer, nota bene, uz »Glas Koncila<< izvoljevao sam povremeno propitkivati etičko-literarnu kakvoću pojedinih tekstova i u >>Veritasu<< i u »Svescima<< i u »Kani« (tako da me, na Miklenićevu mjestu, ne bi vezivao samo uz »GK«!) - bio naveo i zaveo još 1968. godine! Ni tih pet godina (1968. - 1973.) koje prethode imaginarnoj Miklenićevoj granici - da li zbog njegova kratkoga pamćenja, nedovoljnoga proučavanja arhiva ili tendencioznoga imputiranja? - ni godinu-dvije nakon nje pojma nisam imao kako je bila »donesena odluka<< i kako sam »dobio zadaću<< da uopće i bilo s kime, bilo o čemu i na bilo koji način polemiziram!

Tradicija antiklerikalizma
O tome odsječku moga (polemičkoga) pisanja trajno su se plele tračerske zablude jer naprosto kao da ni tada, a vidim ni danas nikome nije išlo u glavu da jedan Hrvat i katolik, ali ne-komunist može i želi držati rastojanje prema - klerikalizaciji društva! Ne bih se (već ili još?) htio javno ispovijedati, ali zar bi išta vrijedilo kad bih pokušao objasniti da kod nekih pojedinaca stanovita metafizička groznica i literarno-filozofijske elukubracije mogu čak i pogotovo nakon poslušno odrađenoga vjerskoga staža do uzrasta od 13-14 godina - dovesti do buntovnoga stava prema Institucijama medu kojima povijesno predvodi Crkva? Pubertetsko i mladenačko, grozničavo studentsko upijanje literature od Voltairea do Feuerbacha, od Starčevića do Krleže moglo je samo podjariti svojevrsnu svijest o trajnosti antiklerikalizma (i u hrvatskome narodu), kao svojevrsne korekcije privatne i intimne vjere. Kad sam 1968. godine bio počeo ispisivati svoj >>Notes<< u >>Vjesniku u srijedu<< - prvu personaliziranu kolumnu te vrste uopće na ovim prostorima - ničim izvanjskim, osim vlastitim polemičarskim (n)agonom natjeran - mogućnost polemiziranja s jednom moćnom Institucijom naprosto se ponudila kao nadomjestak svih ostalih manjkavih građanskih sloboda! Niti sam tada mislio niti danas računam kako sam bio taknuo u živac važnih pitanja, znajući da moje sitno zabadanje nije ni do gležnja onoj divovskoj antiklerikalističkoj poziciji koju su učvrstili mislioci kalibra A. Starčevića, S. Radića i M. Krleže. Upravo tim slijedom, a bojim se da bi tek danas novopečenim steklišima knedla zastala u grlu kad bih citirao ono što je o »Našim popovima«< još 1871. godine objavio Ante Starčević!

Ne mislim da sam u svojim polemikama s vjerskim tiskom bio taknuo u živac važnih pitanja, znajući da moje sitno zabadanje nije ni do gležnja onoj divovskoj antiklerikalističkoj poziciji koju su učvrstili mislioci kalibra Starčevića, Radića i Krleže

Đavolska advokatura
Naime, u kraćim osvrtima, invektivama, pamfletima i pošalicama na račun nekih tekstova u vjerskoj štampi - najčešće s »Don Jurom«, kojega mi identitet dugo nije bio poznat - bavio sam se relativno minornim, nipošto društveno-političkim i/ili ideološkim problemima, svjestan da mi kao katoliku po podrijetlu i krštenju u jednom nasilno ateiziranom okružju nije dolično na tome terenu ikome podvostručavati neugodnosti. Ali ono nezaustavljivo prelaženje iz doktrine i vjere, u stvari i pitanja općeljudskoga morala i razuma, te preuzimanje svojevrsnoga podzemnoga vodstva od strane Crkve kao institucije (pri čemu je ona figurirala kao tadašnja »vlada u sjeni« ili »paralelni CK«!) iritiralo me kao pisca koji je mislio da mora čitati »znakove vremena<<.
Više ili manje obostrano (ne)uspješno raspravljanje o (ne)razumijevanju Freuda, o pitanju pobačaja, o »psihi samoupravljača«, o seksualnome odgoju, o spaljivanju vještica, o Matiji Gupcu i biskupu Draškoviću, o Matoševu >>obraćenju«, o >>katoličkim pjesnicima«, o izbacivanju jedne profesorice s posla, o >>misionarima iz svemira«, o križarskim ratovima, o kupovanju duša, o televizijskom prikazivanju Marinkovićeve »Glorije«... - to raspravljanje, ma koliko plitko, izazivalo je furore u javnosti iz razloga koji mi ni do danas nisu posve jasni. Takvo pisanje, s individualističkim pečatom, nikome nije bilo po volji, dakle ne samo onoj gomili anonimusa koji su me obasipali svojim pisamcima (posve u duhu i stilu kršćanske ljubavi), već ni onima koji su to tolerirali silom prilika. Hoću reći da se ni bivšem političkom »establišmentu<< moje polemiziranje nije moglo sviđati, jer su razvoj prilika i stjecaj okolnosti pokazali da su, makar kako veliki komunisti na riječima, oni u stvari pod kožom i u potaji bili - fanatični vjernici i veliki Hrvati! Kakvog li paradoksa?! Dok moja malenkost i danas potpisuje svaki svoj objavljeni redak, oni za koje v. d. glodura »Glasa Koncila« misli da su bili donijeli nekakvu odluku i dali zadaću danas u javnosti savijaju koljena pred oltarima, nespretno se križaju i očito s neznanjem zijavaju dok mrmore molitve!
Premetačina polemika može, kao što vidimo, ipak neke činjenice staviti u logičan poredak samo ako se složimo da poštujemo vremensku perspektivu. Jer kao što sam se impulzivno bio prihvatio da polemičkim »cakama<< malo uznemirim klerikalni »establišment<< - na liniji one »đavolske advokature<< koja je za zdravi propuh u Crkvi korisnija od prozelitizma i ikonolatrije – jednako sam se tako spontano i ostavio toga posla kad su me novi interesi drugamo odvukli. Već sam bio i zaboravio da sam ikada ikome koristio kao >>besplatna propaganda«- kao što napominje v. d. glodura »Glasa Koncila<< - a sada vidim da se poneko i toga sjeća sa zahvalnošću. Poželjet će neki novi »Don Jure« moga »Notesa«, ali »Notesa<< više biti neće... "

Igor Mandić, Oklop od papira – Autobiografski saldakonti 1966. – 2013.

Igorova fotka iz autobiografije

IMPRESIJE

03 rujan 2022

"Ta strast s kojom neke starice pišu o seksu, gadi mi se."

(moja fotka)

ČEKAM DRUGU

02 rujan 2022

ČEKAM DRUGU

Ja bih već davno-davno bio gospodin,
a sad sam samo grobar sivi,
bila je jedna žena i naredila mi:
živi.

Je li još daleko ona što će doći
da otkloni magiju te žene?
Dođi i naredi, o ti druga ženo,
smrt za mene.

Endre Ady


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.