Fotografiram kako fotografiram.

Doktorica iz Zubala na ošitu ogledavala se u svim sjajnim površinama, primjećuje Kušan u knjizi. Dok razgovara s Kušanom o rehabilitaciji poslije njegovog moždanog, gleda se u prozorskom staklu, ocvala je. Kušan ju kuži. Ne može se vše skoncentrirati na ništa drugo, ona, osim na svoje uvenuće. Njeno sušenje u prvom i Kušan u zadnjem planu.

Pored mene prolazi na biciklu službenica uprave, u zelenom kostimu, s košarom od pruća s ručkom u košari bicikla, uspravna i ukočena, s frizurom, friško ofarbana, zrači neopuštenošću, svi ju gledaju, ona misli. Oličenje malograđanštine. Borba s godinama, poduzima sve što je moguće da ih zaustavi. Satovi fitnessa, strogo planirani obroci, dijete, operacije čukljeva, farbanje, šminka, obleka, borba. Gubi ju. Vidi se izdaleka.

I u tome leži cijela čovjekova nevolja. Ljudsko se vrijeme ne vrti u krug; teče pravocrtno. Zato čovjek ne može biti sretan, nema povratka. (citat - Kundera: “I u tome leži cijela čovjekova nevolja. Ljudsko se vrijeme ne vrti u krug; teče pravocrtno. Zato čovjek ne može biti sretan: sreća je čežnja za ponavljanjem.”)