"IZA KULISA GODINE 1918.

. . . Čeznemo za zvijezdama. Netko, odozgo, po svoj prilici, čezne isto tako za našom zemljom kao za nedohvatnom zvijezdom, znači, za našim blatnim ulicama, krčmama, dosadnim brakovima i ratovima. Za mističnom našom ludnicom, u jednu riječ, i, uopće, što znači čeznuti za zvijezdama i što znače međuzvjezdani razmaci, kao da nam je vlastiti krvotok bliži, ili pamćenje, ili nešto što se zove - pas ili ruža? Uopće, bilo što što nismo »mi«, a u »nama« sve ono o čemu pojma nemamo, jer sve je to udaljeno od nas kao mravi ili kao zvijezde...
Recimo da je jedan od tih krilatih zvjezdoplovaca odlučio da se spusti na zemlju, i to baš danas, između St.-Quentina i Reimsa, šta bi mogao da pojmi od svega toga? Kako bi se snašao ovaj putnik iz zvjezdanih daljina, da mu se njegova astralna barka, pretpostavimo, nasukala, i da mora da se sakrije u rovu, u kiši granata s onim barabama koji tamo pucaju jedni po drugima. Šta bi oni s njim? Osudili bi ga na smrt i objesili kao špijuna. Živjeti na interastralne razmake od stvarnosti, znači biti trajno politički sumnjiva uhoda, špijun budućih stoljeća.
A kad bi se takav zvjezdani bezazlenko od znatiželje prošetao našim gradovima, zastao na momenat-dva ispred kavanskih prozora, prisluškujući valcerima i urlanju pijane rulje, da telefonira na zvijezde iz ove naše klime, okružen ovim našim idiotima, ne bi mogao, jer ne bi imao novaca.
Naš način života, da netko ima a netko opet da nema novaca, da piše za novac po redakcijama, svijestan da laže, da osuđuje nevine ljude na smrt, da ubija za novac ili da se pretvara kako vjeruje u boga, sve za novac i isključivo samo za novac, zapravo - astralno neshvatljivo.

'Niti šljivu si ne smijem otrgnuti od svekrove šljive moja kuća stoji na njegovom gruntu ruševna svekar me tjera nemam krumpira niti za saditi đubra nemam kuću rušnu slamnjaču i zemlju vrištine jednu šaku eto to je sve a ponajprije moram primijetiti da ja nisam iz sela Maurle jer takvog sela u Hrvackoj i Slavoniji uopće nema nego sam ja iz sela Mandli općina Plešce kotar Čabar kućni broj jedan a iz uredovanja vašeg ureda vidi se da je vaša molba isprebijana žigovima negativno i da sam primila ovaj brzojav Do des'toga marta transport katolicki moze ly Mostara poci fratar Boras koliko dece i ne znam što da radim s otijem telegrapom vanakonijetomeni damise odgovori na oto kako niže podpisana vojnikovica udovica majka Ana Pajan a dva su mi sina zgrčenih nogu bogalji a moja dva sina zdrava ko dva su goluba poletila u rat žalosni i purana nemam da dam bilježniku i dok sam bila u bolnici rđavi mi komšije kuću upalili i jedno mi je dijete izgorilo sinovi pali u ratu pak molim ponovo da se vidi gore kako ja krepavam dolje Pajan Ana.'

Zamirisalo je sijeno, a Ana Pajan i njene brige rastu kao zubobolja. Kako da se otmemo saznanju da s nama na ovoj planeti pati i Ana Pajan, to je formula za milijunske naše Ane Pajan.
Putujemo. Vagoni, brazde, oranice, daljine, sve je zlatnoprozirno, jantarnopodnevno tiho, veliki mir psalma, put u ništa, a Ana Pajan sa svojom kravom ore ovo blato oko nas.
Od Sommacampagne do Solferina, jedino važne bile su oficirske menaže, a zatim gladni pučki učitelji u borbi protiv Nagodbe, a zatim gladni gimnazijalci, revolveri, atentati i izložba u Proljetnom salonu, a potom - topom u ništa...
- Pa dajte recite da li za Anu Pajan ima neki drugi izlaz nego da se ubije?
- Ne mogu da progovorim ono što mislim, rođen sam kao šeprtlja, ne znam zašto, ali kad ovaj čovjek ne bi imao svoj meksikanski šešir, mogao bih eventualno progovoriti što mislim, ali strahujem pred njim kao da je šerif, ja se toga tipa prosto bojim,
- Nemojte govoriti s njim individualno, recite mu da ste uzeli riječ u ime »Naroda«, bit će vam lakše, tema se na taj način nekako apstrahira, zapišite sebi ovu temu, ne ćete se izgubiti, pa, ipak, Ana Pajan ima na to pravo,
- Nisam govorio i ne ću, mrzim svu tu bijedu našu, neka je đavo nosi, ne ću...
Čovjek se smješka slaboumno, gospođa Kolšek je umrla, a Branko Knežević postat će kapetan, pokopat će ga s vojničkom muzikom, veoma slavno, žena mu je rodila sina, ime mu ne će propasti, to mu je jedina nada..."

Miroslav Krleža, Dnevnik

Tošo Dabac, Pučka kuhinja (1932)


Na Svetom duhu na Božić rijeka ljudi u redu za pučku kuhinju: ‘Apostolski nuncij ostao zatečen’ (25. prosinca 2021.)

Nevidljivi gradovi
(Lalaga)

Zelenobijeli tepisi
Marljivo rastu
Oh kako bih rado
Hodala bosa
Pazeć da ne zgazim
Dražesne glavice
Oblaci i tratinčice –
Svibanj -
Plove u plavom kumulusi
Visoko iznad
Ili je to šećerna vuna
Dijelila se gore
U nevidljivim gradovima

„Grad što si ga sanjao
Zove se Lalaga
Te su pozive Mjesecu
na počinak na tornjevima grada
Uputili stanovnici
Ne bi li od Mjeseca ishodili
Da svaka stvar u gradu
Uzmogne beskonačno rasti i bujati
- Postoji nešto što ne znaš -
Pridoda Kan
- Mjesec je iz zahvalnosti
Podario gradu Lalagi
Mnogo rjeđu povlasticu
Da postaje sve lakši“

Nemoj ga prejako gurati
Govorim djevojčici
Što ljulja brata
Dok cikću od sreće
A ljuljačka leti u nebo

„Rat kao zlo

Nasuprot svim vrednovanjima rata i općenito nasilja kao oblika ozbiljenja autentične ljudskosti stoji antitetična tradicija odbacivanja rata kao zla, u pravilu zasnovana na identifikaciji nasilja s odstupanjem od ljudskosti i povređivanjem najviših vrednota ljudskoga bića. Uz stanovite indijske i druge izvaneuropske tradicije u tom se smislu u klasičnim vremenima posebice ističe evanđeosko odbacivanje nasilja (iako ono nije jednoznačno niti je uvijek bezuvjetno). U novovjekovlju će takvo osporavanje opravdanosti nasilja, među ostalima, i to u krajnje radikaliziranom obliku, afirmirati Immanuel Kant (posebno posredstvom svoje koncepcije vječnog mira), na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće princip nenasilja u posebno utjecajnom obliku promicat će Tolstoj, u 20. stoljeću to će teorijski (ali prije svega praktički) činiti Mahatma Gandhi, Martin Luther King i dr.

Tek ovakvo negativno vrednovanje rata i nasilja čini opravdanim pitanje o manjem i većem zlu. Rat je, dakle, zlo po sebi. Međutim, ima situacija u kojima se ljudi i ljudske zajednice suočavaju s trpljenjem nasilja (uključujući osobito nasilje koje prati agresivan rat) te su – i kao individue i kao organizirane i strukturirane skupine i zajednice – izloženi nužnosti odgovora na pitanje o tome kakva bi trebala biti adekvatna reakcija na zlo kakvom su izloženi. Empirijska i historijska iskustva čovječanstva obilno potpomažu uvjerljivosti motrišta prema kojemu se ljudi često (ako ne i uvijek) u svojem djelovanju moraju opredjeljivati između dviju ili više odluka od kojih je svaka obilježena moralno neprihvatljivim postupcima (ili, radikalnije: od kojih je svaka opredjeljenje za činjenje zla): suočeni s nepodnošljivim ratnim ili drugim nasiljem ljudi (i njihove organizirane i strukturirane skupine i zajednice) moraju birati između rješenja od kojih su sva moralno neprihvatljiva, pa tu odabir manjeg zla stječe svoje (makar relativno) opravdanje. Slično vrijedi i za situacije u kojima su ljudi izloženi nepodnošljivim nepravdama.

Čest je, dapače, uobičajen, odgovor na takva iskušenja: na nepravednu agresiju nije moguće odgovoriti drugačije nego obrambenim ratom, koji ne može biti nešto dobro niti poželjno jer je svaki rat po sebi zlo, ali je takav opravdani obrambeni rat manje zlo od pasivnog prepuštanja trpljenju nepravde i poniženja pod okupacijskim režimom, od mirenja s porobljavanjem (ili, u drastičnijim slučajevima, od pasivnog prihvaćanja okupatorskog/agresorskog genocida). Jednako vrijedi i za odgovor na stanje nepodnošljive nepravde: oružana pobuna ne može biti ništa dobro, jer je ona nužno popraćena nasiljem, ali takva je pobuna manje zlo od pasivnog trpljenja nepodnošljive nepravde.

Rat se tu ispostavlja (praktički vrednuje, u rjeđim slučajevima i teorijski artikulira) kao manje zlo od trpljenja posljedica pasivnosti, odnosno od učinaka prepuštanja (u skladu s konkretnim procjenama konkretnih situacija) nedjelotvornim formama nenasilnog otpora. U analogiji, nasilna pobuna protiv nepodnošljive nepravde bila bi manje zlo od mirenja s nepravdom ili od (kazuistički argumentiranih) učinaka nenasilnog (kao neučinkovita procijenjenoga) otpora nepravdi. Tu se na razini politike (te u danim situacijama i ekonomije) primjenjuje jednak kriterij, koji na razini (individualne) etike vrijedi za, primjerice, ubojstvo: ako prihvaćamo bezuvjetno važenje principa nepovredivosti (svetosti, itd.) ljudskog života te je, konzekventno, svako ubojstvo zločin, svejedno moramo u nekoj konkretnoj situaciji odgovoriti na pitanje: nije li još veći zločin od pojedinačnog ubojstva sadržan u propuštanju onemogućavanja još većega (u kvantitativnom i/ili kvalitativnom smislu) zločina do kojega će doći ako se ubojicu ne spriječi u njegovim ubilačkim nakanama, a sve to vrijedi samo pod pretpostavkom da nema drugoga načina onemogućavanja osim da se ubojicu ili potencijalnog ubojicu na vrijeme liši života.

Jedno retoričko pitanje

Koliko god ova argumentacija u prilog obrambenog rata ili opravdane nasilne pobune bila plauzibilna (a stupanj njezine plauzibilnosti ovisi o uvjerljivosti argumentacije prema kojoj bi svaki drugačiji odgovor od pribjegavanja ratu odnosno nasilnoj pobuni izazvao veće ili značajno veće zlo od zla koje proizvodi odabrana solucija), ipak bi možda na ovom mjestu bilo nužno postaviti jedno retoričko pitanje: koji rat nije bio pravedan, obramben ili oslobodilački? Naravno, svatko će se sjetiti mnoštva ratova koji nisu bili niti obrambeni niti oslobodilački, nego agresivni, duboko i nepopravljivo nepravedni. Poteškoća je u tomu što su pokretači i gospodari svakoga od tih multiplicirano
zločinačkih ratova (multiplicirano zločinačkih zato što je rat po sebi zlo, a to se zlo umnogostručava i postaje nepodnošljivim na temelju izostanka valjane argumentacije kojom bi se takav rat dao prikazati kao primjena principa manjeg zla) – najčešće i posredstvom svojih propagandista – dotični rat prikazivali kao obrambeni ili »preventivno-obrambeni« rat, koji je stoga i opravdan i pravedan.

Retoričko bi pitanje dakle glasilo: Za koji to rat, bar ako je riječ o 20. stoljeću, znamo a da ga njegovi protagonisti nisu proglašavali opravdanim ili pravednim? Neki su to činili sa stajališta opravdanosti rata kao takvoga (odnosno opravdanosti onoga rata koji mi vodimo, tko god ti mi bili), neki pak
sa stajališta opravdavanja konkretnog rata kao primjene principa manjega zla. Dakako, kritičko vrednovanje svakoga pojedinačnog slučaja opravdavanja nekog rata moralo bi, bar u principu, moći odgovoriti na pitanje o stupnju i epistemičkom (pa, u konačnici, i etičkom) statusu opravdanosti dotičnog opravdanja. Međutim, tu se nameće i jedno drugo, mnogo zlokobnije pitanje: je li bilo ijednog pokušaja takvoga opravdavanja nekoga rata koji se evidentno ne može opravdati, a da taj pokušaj nije naišao na odjek među značajnim dijelom populacije u čije se ime taj rat vodio? Ovo pitanje zasluživalo bi posebnu pozornost, ali njegovo tematiziranje u ovom kontekstu odvelo bi ovo
razmatranje odviše daleko od zacrtanih ciljeva.

Svaki se rat opravdavao i opravdava se i do današnjega dana (a dokle god bude ratova, opravdavat će se i minuli i budući ratovi, neovisno o njihovu karakteru). Opravdavaju se i oni ratovi koji su po svim pokazateljima motivirani moralno neprihvatljivim razlozima, od profitne stope naftne industrije pa
do osiguranja životnog prostora za vrjednije vrste ljudskog roda na štetu onih navodno manje vrijednih.

Alternativa?

Ako je tomu tako, nameće se pitanje: Ima li alternative? Jedan moguć odgovor na to pitanje nudi moralni rigorizam kantovskog tipa. Prema takvom rigorizmu zlo se ne može stupnjevati. Zlo je zlo, pa se nikakvo manje zlo ne može razlikovati od većega zla ni od apsolutnog zla (»tko je ubio jednog čovjeka, kao da je ubio čitav svijet«). Stoga se treba pridržavati, i to bez obzira na posljedice (u skladu s izrekom Fiat iustitia, pereat mundus), načela apsolutnog i bezuvjetnog odricanja od bilo kakvog nasilja, pa dakle i od obrambenog rata. Čini se da se takva solucija može opravdati isključivo u dimenziji transcendencije: ovaj svijet nepopravljivo je prožet radikalnim zlom (grijehom) i utoliko bitno obilježen izostajanjem bilo kakva imanentnog smisla, te on može zadobiti nekakav smisao tek ako se razumije i živi kao put u vječni život, put u smislenu i zla oslobođenu egzistenciju s one strane grešne povijesti. Činjenje grijeha koje je nužno povezano s ratom otežat će, ako ne i posve onemogućiti spas. Odatle proizlazi apsolutizacija ideje i prakse radikalnog nenasilja (koja se može podvesti pod oznaku apstraktnog pacifizma).

Što, međutim, ako u ovom svijetu ima i nešto drugo osim »mojih čistih ruku«, koje bi morale ostati čiste radi mojega vječnog blaženstva? S ovim pitanjem ulazimo u prostor jedne antinomije, koju se bi se moglo i trebalo razriješiti posredstvom preispitivanja i kontekstualiziranja principa pravednosti. Upravo taj princip pravednosti omogućuje uspostavljanje kriterija na temelju kojega se pravedni rat i opravdano nasilje kao manja zla mogu razlikovati od nepravedna rata i neopravdanog nasilja. Pravednost valja kontekstualizirati u analizi sklopa u kojemu se uopće i profilira nešto takvo kao što su rat i drugi oblici nasilja. To je sklop u kojemu se rat i drugi oblici strukturalnog nasilja razotkrivaju kao neke od dimenzija logike proizvodnje i reprodukcije života pod danim okolnostima, bilo da su te okolnosti determinirane logikom proširene reprodukcije samosvrhovita profita, bilo pak logikom proširene reprodukcije samosvrhovite moći.“

Prof. dr. sc. Lino Veljak: O takozvanom principu manjeg zla

SAM U NOĆI IDEM PREMA DRUMU

Sam u noći idem prema drumu,
Što kroz maglu ljeska se u gori.
Sad pustinja nijemo sluša boga,
I sa zvijezdom zvijezda sada zbori.

Veličanstvom sijaju nebesa,
Plavim sjajem nebo zemlju zali.
Što to bolno osjeća mi srce?
Čeka l' nešto il' za nečim žali?

Ne nadam se ničem od života,
Niti žalim za ičim što minu.
Samo mira tražim i slobode,
Zaspat žudim – nestati u tminu.

Al' ne žudim hladni san mrtvaca;
Zauvijek usnut ja bih htio tako,
Da mi život u grudima dršće
I da grudi dišu mi polako.

Da noć i dan, mazeći mi uho,
O ljubavi slatki glas mi zbori
Da nada mnom silan, vječno zelen,
Stari hrast se njiše i šumori.

1841

Mihail Ljermontov

Preveo Dobriša Cesarić

Sava, svibanj 2023. c/b

MIRNO TEKU RIJEKE
Mirno teku rijeke
mirno žita šume
svjetlo njiše misli
misli njišu šume.

Ptica let šara svod
pršti pjev u jasni vedri dan
jasni dan, vedri smijeh
vedar čovjek nikad nije sam.

Maštom takneš, svaku travku, cvijet
tu si velik ti i tvoj je svijet.

Onda mir, samo mir
Rijeka, šuma, plavi svod i ti.

Još da skineš dugu
sjajnu, vrelu, žarku
sve bi zlato dana
stalo u tu bajku.

Ptica let šara svod
pršti pjev u jasni vedri dan
jasni dan, vedri smijeh
vedar čovjek nikad nije sam.

Maštom takneš, svaku travku, cvijet
tu si velik ti i tvoj je svijet.

Onda mir, samo mir
Rijeka, šuma, plavi svod i ti.

Drago Britvić



Sava, Zagreb, ista fotografija u boji


most, Savska cesta


rijeka, šuma, plavi svod i ti

(prijepodne)

Nešto je dvaput gadno roknulo u stubištu dok sam spokojno surfala. Zatim je nestala struja. Panika. Bez struje nema ni života. Na laptopu je istog trena iskočio pop-up. On battery. Na on battery on nemre raditi dulje od 45 minuta, prozuji mi kroz glavu. Sve moje konekcije, sav moj privatni i poslovni život, ugasit će se za 45 minuta. U panici nervozno lupam po šalteru - struja ide kroz zidove, tap tap tap tap tap tap tap tap tap, ništa. Iz frižidera iritantno pištanje upozorava da je započelo odmrzavanje. Zeleno kuhalo za vodu izgleda groteskno s repom i štekerom za u ništa. Gdje god pogledam, oko mene mrtvaci - mrtvi tv-ovi, telefoni, mrtav google nest hub, lampe, laptopi, frižideri, štednjak, obje perilice, pisač, zbrajalica s papirnatom trakom, sve se u sekundi pretvorilo u plastični otpad. Na groblju sam. Kleknem i molim. Da dođe struja. Rečeno je da samo treba jako moliti i uslišit će nam se. Molim na najjače. Ipak ništa.

Čujem uzbuđeno komešanje u stubištu. Izlazimo svi na vrata vidjeti što se desilo. Svi su pogođeni. Glasovi su povišeni, traži se krivac, u zraku opasno visi linč. Majstor kod susjede s trećeg kata koja po stoti put preuređuje stan i ruši i meće zidove je izazvao kurcšlus. Rasprava na stepeništu traje nekih desetak minuta. Odjednom je sve zatitralo, zasvijetlilo, zarondao frižider, čuo se pljesak, struja je došla i život se vratio u normalu - možemo se vratiti buljenju u ekrane koje sad život znači umjesto pravog života. Vukotićev Surogat evoluirao je u The Wachowskis The Matrix, The Matrix u Carpenterov Obey (čovjek je sve skužio još 1988.). Već i male bebe počinju život buljeći u hipnotičke kanale specijalizirane za bebe.

Nakon ne znam koliko vremena a zahvaljujući nestanku struje popričala sam na stubištu sa susjedom koja je isto izašla vidjeti što se događa. Nisam ju vidjela par godina iako smo skoro vrata do vrata. Kad metnu osmrtnice na vrata zgrade, tek tad saznaš da je tu stanovao 30 godina neki John Doe. Veli susjeda da nije to dobro za njene kućanske aparate, da tako uključuju i isključuju struju kad im se "ćefne", susjedi koji 365 dana 20 godina preuređuju stan i isto toliko dugo zvrndaju s bušilicama po mozgu. Ovisnost neka, stalno nešto mrdati po stanu, kuckati, rušiti i bušiti.

Život bez struje je nemoguć - shvatismo nakon incidenta svu važnost izuma, znanosti i genijalnosti znanstvenika nasuprot pustom babskom laprdanju i naklapanju, i da se sve može riješiti jakim klečanjem i vjerovanjem. Ćorak. Struja ne može. Hvala ti, o Teslo. "Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove“, rekao je. Bio je u pravu. Ako ijedan proizvod imamo "za izvoz" i nije uništen (kao što su uništeni svi ostali domaći proizvodi još od one prvobitne kriminalne tzv. pretvorbe & privatizacije kad su si bjelosvjetski kriminalci uzajamno dilali za po kunu naša odmarališta, zemljišta, strojeve i vozne parkove, cijele tvornice skupa sa zaposlenim radnicima i svu zajedničku a ne samo njihovu imovinu, a javne ustanove krimosi pretvarali u svoje privatne bazene za zapošljavanje kadrova s lažnim diplomama, trgujući radnim mjestima politički, rodijački ili za lovu i mito, a sve na teret sirotinjinog rada i novca, i grabili sve sebi kao sa švedskog stola nekog mračnog glembajevskog banketa blitvara (u početku bijaše pljačka)), onda je to upravo ta struja, otporna i na KURCŠLUS.

STRUJA (moja fotkica, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka, moj stari mobač na instant modu)

U stilu Toše Dabca, Zagreb c!b

petak, 5. svibnja 2023. 09:43
senzibilitet je isti, razlika je u instrumentu, Toše je imao analognu kameru, ja stari mobač



Vodorige (gargolji), Kaptol

Kontemplacija

Kolodvor iz tramvaja

Vječni čitač

Zagreb i ja se volimo tajno

Zagrebačkim ulicama rijeka mog života teče



Full moon over Zagreb


problem mediokritetskog mozga je ogroman, on ne kuži ništa i ne raspoznaje ništa i ima preglupe predrasude i kad mediokritetski mozak djeluje, to je uvijek iz niskih, prljavih pobuda, on naprosto ne može priznati da je glup i poražen, nego jaši idiotizam, zlobu i glupost, pa tako mediokritetus ruši sve dobro, vrhunsko, kvalitetno, umjetničko i bolje od sebe jer misli da će na taj način uništenja boljeg on biti najbolji jer je preglup da skuži da to ne može i da je to nemoguće, mediokritetski mozak ide tako daleko da uništava umjetničku građu, revidira činjenice, brlja i prlja sve oko sebe ne bi li nametnuo svoj mediokritetski način i pogled na svijet iz svog šupljeg, zlog, otrovnog mozga kojim djeluje u okoliš koji on silom svodi na svoj mediokritetski nivo uništenjem svega boljeg i pametnijeg od sebe, on će lajkati neku glupu "cvećku" i kič, neku ružnu glupost, ali vizija, genijalnost, ga duboko plaši, to je ponor koji guta glupana i koji on zatrpava prosječnošću bezuspješno, uvijek će biti masa kretena i samo malo genija

Internacionala (franc. L'Internationale) je najpoznatija radnička, socijalistička, komunistička i anarhistička pjesma i jedna od najprepoznatljivijih pjesama na svijetu. Originalne riječi (na francuskom) napisao je 1871. godine Eugčne Pottier (1816. – 1887., član Pariške Komune). Pierre De Geyter (1848. – 1932.) uglazbio je pjesmu 1888. (originalno je trebala biti pjevana na glazbu Marseljeze).

Internacionala je postala himna međunarodnog revolucionarnog socijalizma i prevedena je na mnoge jezike. U mnogim europskim zemljama pjesma je početkom 20. stoljeća bila zabranjivana zbog stihova koji potiču na rušenje vlasti. Tradicionalno se pjeva sa stisnutom desnom šakom podignutom uz sljepoočnicu.

Ruska verzija Internacionale služila je kao himna Sovjetskog Saveza od 1917. do 1944. kad je zamijenjena Himnom Sovjetskog Saveza i postala je partijska himna KPSS. Prvu rusku verziju preveo je Arkadij Jakovljevič Koc 1902. godine i sastojala se od 3 kitice i refrena. Kasnije je proširena i ponovo prepjevana. Internacionalu pjevaju ne samo komunisti nego (u mnogim zemljama) i socijalisti ili socijaldemokrati. Pjevana je i za vrijeme studentskih i radničkih prosvjeda 1989. godine na trgu Tiananmen. Narodna Republika Kina je 6. lipnja 2003. zabranila izvođenje Internacionale na sastancima partije na svim razinama.
(Wiki)