"IZA KULISA GODINE 1918.

. . . Čeznemo za zvijezdama. Netko, odozgo, po svoj prilici, čezne isto tako za našom zemljom kao za nedohvatnom zvijezdom, znači, za našim blatnim ulicama, krčmama, dosadnim brakovima i ratovima. Za mističnom našom ludnicom, u jednu riječ, i, uopće, što znači čeznuti za zvijezdama i što znače međuzvjezdani razmaci, kao da nam je vlastiti krvotok bliži, ili pamćenje, ili nešto što se zove - pas ili ruža? Uopće, bilo što što nismo »mi«, a u »nama« sve ono o čemu pojma nemamo, jer sve je to udaljeno od nas kao mravi ili kao zvijezde...
Recimo da je jedan od tih krilatih zvjezdoplovaca odlučio da se spusti na zemlju, i to baš danas, između St.-Quentina i Reimsa, šta bi mogao da pojmi od svega toga? Kako bi se snašao ovaj putnik iz zvjezdanih daljina, da mu se njegova astralna barka, pretpostavimo, nasukala, i da mora da se sakrije u rovu, u kiši granata s onim barabama koji tamo pucaju jedni po drugima. Šta bi oni s njim? Osudili bi ga na smrt i objesili kao špijuna. Živjeti na interastralne razmake od stvarnosti, znači biti trajno politički sumnjiva uhoda, špijun budućih stoljeća.
A kad bi se takav zvjezdani bezazlenko od znatiželje prošetao našim gradovima, zastao na momenat-dva ispred kavanskih prozora, prisluškujući valcerima i urlanju pijane rulje, da telefonira na zvijezde iz ove naše klime, okružen ovim našim idiotima, ne bi mogao, jer ne bi imao novaca.
Naš način života, da netko ima a netko opet da nema novaca, da piše za novac po redakcijama, svijestan da laže, da osuđuje nevine ljude na smrt, da ubija za novac ili da se pretvara kako vjeruje u boga, sve za novac i isključivo samo za novac, zapravo - astralno neshvatljivo.

'Niti šljivu si ne smijem otrgnuti od svekrove šljive moja kuća stoji na njegovom gruntu ruševna svekar me tjera nemam krumpira niti za saditi đubra nemam kuću rušnu slamnjaču i zemlju vrištine jednu šaku eto to je sve a ponajprije moram primijetiti da ja nisam iz sela Maurle jer takvog sela u Hrvackoj i Slavoniji uopće nema nego sam ja iz sela Mandli općina Plešce kotar Čabar kućni broj jedan a iz uredovanja vašeg ureda vidi se da je vaša molba isprebijana žigovima negativno i da sam primila ovaj brzojav Do des'toga marta transport katolicki moze ly Mostara poci fratar Boras koliko dece i ne znam što da radim s otijem telegrapom vanakonijetomeni damise odgovori na oto kako niže podpisana vojnikovica udovica majka Ana Pajan a dva su mi sina zgrčenih nogu bogalji a moja dva sina zdrava ko dva su goluba poletila u rat žalosni i purana nemam da dam bilježniku i dok sam bila u bolnici rđavi mi komšije kuću upalili i jedno mi je dijete izgorilo sinovi pali u ratu pak molim ponovo da se vidi gore kako ja krepavam dolje Pajan Ana.'

Zamirisalo je sijeno, a Ana Pajan i njene brige rastu kao zubobolja. Kako da se otmemo saznanju da s nama na ovoj planeti pati i Ana Pajan, to je formula za milijunske naše Ane Pajan.
Putujemo. Vagoni, brazde, oranice, daljine, sve je zlatnoprozirno, jantarnopodnevno tiho, veliki mir psalma, put u ništa, a Ana Pajan sa svojom kravom ore ovo blato oko nas.
Od Sommacampagne do Solferina, jedino važne bile su oficirske menaže, a zatim gladni pučki učitelji u borbi protiv Nagodbe, a zatim gladni gimnazijalci, revolveri, atentati i izložba u Proljetnom salonu, a potom - topom u ništa...
- Pa dajte recite da li za Anu Pajan ima neki drugi izlaz nego da se ubije?
- Ne mogu da progovorim ono što mislim, rođen sam kao šeprtlja, ne znam zašto, ali kad ovaj čovjek ne bi imao svoj meksikanski šešir, mogao bih eventualno progovoriti što mislim, ali strahujem pred njim kao da je šerif, ja se toga tipa prosto bojim,
- Nemojte govoriti s njim individualno, recite mu da ste uzeli riječ u ime »Naroda«, bit će vam lakše, tema se na taj način nekako apstrahira, zapišite sebi ovu temu, ne ćete se izgubiti, pa, ipak, Ana Pajan ima na to pravo,
- Nisam govorio i ne ću, mrzim svu tu bijedu našu, neka je đavo nosi, ne ću...
Čovjek se smješka slaboumno, gospođa Kolšek je umrla, a Branko Knežević postat će kapetan, pokopat će ga s vojničkom muzikom, veoma slavno, žena mu je rodila sina, ime mu ne će propasti, to mu je jedina nada..."

Miroslav Krleža, Dnevnik

Tošo Dabac, Pučka kuhinja (1932)


Na Svetom duhu na Božić rijeka ljudi u redu za pučku kuhinju: ‘Apostolski nuncij ostao zatečen’ (25. prosinca 2021.)