Naravno da nitko ne očekuje da će radnik puniti svoje baterije i obnavljati se za fizičke i korisne poslove jogom i gledanjem u sunce. Radnik mora jesti da bi mogao raditi za parazita i eksploatatora. Kako jede pop koji ne radi uopće? Tako da mu radnik zasije pšenicu, ovrši je, pobere, samelje, napravi brašno, ispeče kruh i donese popu vrući kruh na stol za što je plaćen minimalcem a u starosti bačen u smeće najbijednijom mirovinom u Europi dok je pop nagrađen sinekurama i besplatnim zdravstvenim, mirovinskim i inim osiguranjima i to je za parazita sasvim u redu odnos i klasni položaj, da za njega radi rob. De facto, to je uzrok propadanja, iseljavanja i izumiruća kojem svjedočimo danas. RAD je stvorio čovjeka, eksploatacija - parazita. Sjetimo se naci natpisa nad konc-logorima - "Rad oslobađa". Prave li to paraziti ogroman konc logor s psima i puškama za rintanje za njih pa u peć i u dim? Imamo sve elemente konc logora - bijednog radnika, debelog, bogatog parazita i krematorij za isluženog i osiromašenog pljačkom i nepravednom podjelom javnog novca radnika. Što je to s tim parazitima? Zašto misle da netko MORA za rad za parazita RODITI SE?

"Nakon što je prošao sudski proces kako bi se mogao prikazivati i nakon što ga je samo u Francuskoj vidjelo više od milijun gledatelja, film “Bogu hvala” francuskog redatelja Francoisa Ozona, počinje igrati i u hrvatskim kinima.

Utemeljen na istinitim događajima, film prati trojicu muškaraca koji se svaki na svoj način nose s posljedicama zlostavljanja jednog katoličkog svećenika, no zajedno ga pokušavaju spriječiti u daljnjem radu s djecom.

Priča iz stvarnog života odnosi se na slučaj svećenika Bernarda Preynata koji je 2016. optužen za seksualno zlostavljanje sedamdesetak dječaka u Lyonu, no još nije osuđen.

Zbog straha da bi mogao utjecati na tijek suđenja film je završio na sudu, no odlučeno je kako je sloboda umjetničkog izričaja ipak važnija te mu je dopušteno da krene u službenu kino distribuciju, nakon čega je postao velikim kino hitom, ističe u najavi hrvatski distributer filma, Discovery.

Za taj svoj dosad najuspješniji film, koji je zaradio skoro 10 milijuna dolara u svjetskim kinima, Ozon je na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu osvojio veliku nagradu žirija.

Nedavno je nominiran za čak osam nagrada Cesar, koje se dodjeljuju krajem veljače, u kategorijama najboljeg filma, režije, scenarija, glavnog glumca (Melvil Poupaud), sporednih glumaca (Swann Arlaud i Denis Menochet), sporedne glumice (Josiane Balasko) i montaže.

Zbog same teme kojom se “Bogu hvala” bavi i načina na koji ju obrađuje, kritičari diljem svijeta uspoređivali su ga s američkim filmom “Spotlight“."

Oni su se vratili s Mljeta kože boje karamelizirang šećera, ljupki na ulaznim vratima, u punoj ljetnoj spremi, što znači ruksaci na leđima, naočalice za sunce na nosu i na glavama veseli šeširići sa širokim, nasmijanim očima ispod. Svaki put kad ih neko vrijeme ne vidim, učine mi se veći i drukčiji, odrasliji, pronicljivijeg pogleda, jesi i ti bila na moru, pita me ona dok skida u hodniku ružičaste sandalice. Razmišljam kako brzo rastu a još jučer smo ih vozili u kolicima, procedura ulaska i izlaska iz automobila, izvlačenje kolica iz gepeka, njih iz sjedalica, premještanje u kolica, pričvršćivanje sigurnosnih remenčića i tek onda u šetnju. Sad trče parkom k'o ždrijebad i ostavljaju me daleko iza sebe. Izvlačimo na drvenoj klupi iz vrećice naše sladolede i bočice Jane, ližemo sladolede i pravimo „vlažne maramice“ za ljepljive prste okruženi drvećem i cvjetnjacima. Ona ulazi u ljuljačku za bebe, kažem joj da to nije više za nju, valjda i djeca kao i mi misle da nije u redu da nešto „više nije za njih“, pa se ipak ugurala u okvir na ljuljački i snažno zaveslala. Dok sam pratila let dražesne suknjice nasuprot dubokim zelenim krošnjama i razmišljala o Fragonardovom remekdjelu, on je nestao s vidika. U glavi odmah panika, glasno ga dozivam. Iz okruglog pješčanika oivičenog zidićem izroni smeđa glavica. Olakšanje. Spušta se večer, komarci postaju sve nesnosniji. Zvoni telefon, zovu nas. Bacamo prazne plastične bočice i papiriće od čokolade, ona voli bijelu, u do zemlje naheren, valjda ga je netko mlatnuo nogom, parkovski koš za smeće i idemo kući, najdužim mogućim putem, pored poznatog noćurka koji će uskoro raširiti svoje svilenkaste, žute cvjetove i pretvoriti se u noćnog ljepotana, metamorfozom Pepeljuge.



image hosting service



image hosting service

TRI GRADA

Malagueńa

Smrt
ulazi i izlazi
iz krčme.

Prolaze crni konji
i zloslutni svijet
dubokim stazama
gitare.

Osjeća se miris soli
i krvi ženske
u grozničavom smilju
primorja.

Smrt
ulazi i izlazi
i izlazi i ulazi
smrt
iz krčme.

Federico Garcia Lorca

Lorca i Dali


Moja knjiga "Federico Garcia Lorca - Umro od ljubavi"

Snimka zlostavljanja konja obišla je svijet, "FEI je ubrzo reagirao na snimku i suspendirao Dujardin na šest mjeseci. Predsjednik saveza objasnio je kako je dobrobit konja prioritet. Ovaj skandal znači da Dujardin neće imati priliku postati najuspješnija olimpijka u povijesti Velike Britanije, što je bio jedan od njezinih ciljeva za nadolazeće Olimpijske igre."

https://www.vecernji.hr/sport/video-snimka-zlostavljanja-zgrozila-mnoge-trofejna-sportasica-odmah-se-povukla-s-olimpijskih-igara-1787935

(Fotografija)

Jedan je kavez za ptice
Ulovio jedno lice
I jedno je lice
Ulovilo jedan kavez za ptice
Ostali su tako ulovljeni
Susretom
Za kojeg se ne zna
Je li bio slučajan ili predodređen
Da baš taj kavez i
Baš to lice
Poigraju se lovice



Remedios Varo: Cazadora de Astros, 1956

U prozirnoj kabini
Autobusnog stajališta
Žena prozirnih očiju
S prozirnom kartom
I prozirnim kažiprstom
Imitira čekanje
Autobusa kojeg ne treba
Na metalnoj klupici
Pulsira i žonglira
Molekulama svoje kose kože i kostiju
Vrteći oko prsta
Sebe kao spiralnu prečkastu galaksiju
Pretvara se u zvijezde i natrag
U konstrukciji od pleksiglasa
Pod drvećem praznog trga
Provincijskog gradića
Pored koje prolazim u ponoć
Ukazuje mi se
Usput i ne dižući pogled
Big Bang



Remedios Varo

Primijetila sam sasvim jedan čudan društveni fenomen, žrtvama zločina neshvatljiv, društveno nametani narativ o patnji u kojem se sasvim konkretna nečija patnja uopćava i banalizira, utapa se i razvodnjava morem filozofske apstrakcije, oduzima joj se intenzitet i identitet metodom relativizacije, umanjuje bol žrtve a žrtva i počinitelj bivaju prerađeni i apsorbirani filozofskim izjednačavanjem. Tako funkcionira princip vladajućeg zla oko nas i svakoj idućoj patnji i zločinu eventualno javno eksponiranima, utrapljuje se atribut neumitnosti i fatuma, aspekt filozofije, tako je oduvijek bilo i bit će bla-bla stav revizionista i relativizatora patnji u weltschmerzskovskoj školi zamagljivanja zločina i bacanja verbalne prašine u oči. Silovano, tučeno i mučeno nevino i posve konkretno dijete i žrtva sasvim konkretnog počinitelja patološkog i psihopatskog profila i identiteta, koji (koja) se nesmetano kreće u filozofiji patnje kao njen uzročnik, kao što i opasna bakterija sasvim konkretna izaziva sepsu i razaranje organizma i ima svoje ime i svojstva za borbu protiv nje, umjesto medicinskog klasificiranja i identificiranja, zločinac (zločinka) odmah postaje apstraktan, daleki pojam - misao o zločinu se udaljava od konkretnog slučaja namjernim poopćavanjem u filozofiju i udaljavanjem od kazne, bakterija ide dalje slobodna vrebati novu žrtvu ili istu, jer, pa zašto bi se ustezala kad je shvaćena kao samo karika u nužnom lancu patnje i zločina.

Jesu li manijaci, psihopati, relativizatori i izjednačivači zločinca i žrtve zavladali svijetom i kuju nam umove u zločinačke i psihopatske ili barem na patnju nevinih, tzv. kolateralnih žrtava, indiferentne i tolerantne promatrače? Zatvaramo oči pred barbarkom koja muči mačiće prije nego ih ubije, pred psihopatskim lovcem koji ubija radije žive ptice u plemenitom letu nego glinene golubove. Zašto psihopat ubija žive ptice, a nezainteresiran je za gađati glinu? Je li mučenje, bol i patnja žrtve elementarna potreba psihopatske osobnosti? Vara li nas on i obmanjuje svojim filozofskim umovanjem, manipulativnim pričicama i društvenim maskama? Udaljava li nas od zahtijevanja pravde za žrtve i efikasnosti institucija u obračunu s nasiljem psihopata?

Zatvaramo oči pred manijakom koji siluje našu curicu odgojenu na povjerenje psihopatu i sustavom koji ju pretvara u „drugotnu“ i meso bez identiteta i vlastite volje kakav sustav normiranja ljudi su stvorili paraziti iz vlastitog interesa, zadrigli u licemjerje i propovjedničku teoriju dok u praksi uništavaju cijele narode poklanjajući im bezvrijedna stakalca i zaražene deke a oduzimajući im i pljačkajući zemlju. Ako uništavaju cijele narode i provincije, zašto se sekirati zbog neke nevine iz obijesti upucane životinje, manijakalnog mučitelja pasa ili zbog silovane i pretučene žene i djeteta od snažnijegi psihopata, jer snazi i pucanju i pogotku se divimo, zar ne? Žrtva pljačke ili nasilja je nebitna kad presuđuje psihopat, njegova filozofija baca ju u anonimnost i delirij spoznaje nepravde, ona je oskrnavljen, uništen, ponižen i iskorišten predmet s bolnim i živim responsom tako potrebnim psihopatu u vječnoj potrazi za što ranjivijim i nevinijim bićem sa što većim odzivom boli u suodnosu, a onda svojoj žrtvi dodatno još propisuje imperativ poslušnosti i rađanja i poništava joj slobodu odlučivanja u svom patološkom žrvnju odlučivanja što će žrtva nametnutog joj odnosa i općenja s psihopatskim mozgom obući i jesti, kobasicu kad psihopat kaže, ribu kad psihopat kaže, tange kad psihopat kaže, etc., etc., psihopat je ušao u naše gaće i donosi odluke in situ.

Najprimitivnija zajednica, psihopat i njegov rob, i sve moguće varijante tog odnosa, dižu se na nivo zakona i propisa. Nepismeni barbar kokošar piše dvostruke zakone - jedan zakon za sebe, drugi za druge, drugi postaju drugotni kriminalčevim rješenjem i presudom.
Svi smo mi ubice! Zašto je to pop tražio na svečanom oproštajnom maturalnom domjenku od nas, da to svi vičemo? Zabio nam u glavu taj povik kad je civilno društvo osudilo zločin, pop ga je anulirao poistovjećujući nas sa zločincem a ne sa žrtvom? Pitam se dok gledam patnju i redove na kolodvorima za iseljavanje i redove gladne sirotinje pred popovskim kuhinjama kakvi redovi ponosnih radnika i radnica su nekad ulazili u hrvatske tvorničke hale danas pokradene, rasprodane i devastirane skupa sa odmaralištima za radnike koje radničke pokrete i prava pop stavlja u crvenu, „komunističku“ zonu a koja zona ga plaća i opslužuje dok joj on pere mozak mitskim pričicama i divinizacijom patnje sirotinje koju pretvara u sveti trans i patnja postaje u popovskoj paradigmi relativna a zločinac heroj a ne zločinac.

Od kad smo svi postali jednim dizanjem popove ruke u školskoj dvorani ubice, patnja žrtve je postala normalna, tekuća stvar. I da haračem od „pričuva“ kriminalci grade stanove za prodaju i privatne hotele dok haračene „socijalističke“ zgrade i naselja propadaju skupa sa stanarima i iseljavaju a apsolutnu prednost kod obnove imaju popovske kurije i bogomolje iako pop ne plaća ni poreze ni „doprinose“ ni „pričuvu“.

I masovno iseljavanje i pljačka osirotinjenih ljudi deložacijama, blokadama, mizernim mirovinama i šakalskim ovrhama odvjetničkih bandi u korist kriminalaca i kriminalnih ovršitelja postali su normalna stvar u pokrenutom procesu izumiruća i potonuća na dno retoričkim, političkim i stvarnim izjednačavanjem žrtve i zločinca i dogmom 'oprosta od grijeha' novčanim reciprocitetom. Kol'ko para toliko oproštenog zločina u općoj relativizaciji ZLA. Heroj i zločinac prostom relativizacijom patnje i zločina postaju isto. I tko je zatočio u logor i tko je spasio od plinske komore nevinu žrtvu - isti su. Svakakvi sumnjivi tipovi sjedaju na govornice i uzimaju mikrofon u usta za relativizaciju zla i svoje najprizemnije interese lagodnog parazitiranja suprotnog oskudnosti i skromnosti koju samo riječima ali nikada djelom, u imanentnosti pljačke i zločina, slave. Slavit će Josipa i djetešce ali se neće odreći pljačke, ovrhe i deložacije Josipa i djetešceta za dugoročne interese svoje nastrane i parazitske egzistencije. Crkva se tako i njen zakon utemeljuje na načelu kojem je važniji poredak od suosjećanja, hijerarhija od istine, zlato od pravednosti, zločinac od žrtve. Na Petru, kojem je Isus odgovorio: „SOTONO, IDI MI S OČIJU! TI SI SABLAZAN ZA ME.“.

Okruženi primamljivim izletištima nadomak ruke, presjekli smo monotoniju virtual realityja odlaskom na obližnje jezero, zeleno kao žad, namreškano prijepodnevnim vjetrićem, nije bilo nikoga radnim danom na šoderu parkirališta pod branom, ipak je stigao još jedan auto i parkirao se pored nas, izašla je žena sa djevojčicom, pozdravili smo se i uputili šumskom stazom u šetnju. Samo dva para na cijelom izletištu. Neću citirati Kierkegaarda o dobrobiti pješačenja, staza je bila posuta suncem i sjenama, vršci drveća završavali su u srpanjskom plavetnilu, kroz okomiti crvenkasti zemljani usjek stršalo je korijenje drveća i nicali zeleni otočići lišća i šumskog bilja, nedostaje mi znanje iz botanike, pomislim, voljela bih da svaku travku i list mogu imenovati i podvesti u klasifikaciju s latinskim nazivima. Achillea millefolium, npr., ili euphrasia officinalis, ili, urtica dioica pod raskošnom robiniom pseudoacaciom, nju sam jednom tu brala u proljeće, odmah na ulazu u šumu. I napravila nam omlet s mladom koprivom za večeru. No više od svega mamila me voda. Spustila sam se na lijep drveni mol s čamcima, savršeno uklopljen u prizor. Ispod je svjetlucalo, titralo, prelijevalo se svim tonovima ogromnog smaragda veliko šumsko jezero, okruženo zelenim brdašcima. Stigla sam. Uronjena i stopljena s Prirodom, lica okrenutog prema suncu, obavijena iscjeljujućim vibrama velike majke, prepustila sam se zagrljaju. “You always return to the water...“.

(zapis i fotke – Petnja, srpanj 2024.)

666

Stojim u grmu
Čekam neko živinče
Opušteno
Ide mama sa svinjicama
Gađam ju u čelo
Svinjice vrište
Gađam i njih
Masakr svinjica
Mission complete
Svršavam
Razmišljam o svinjicama
Koje su ostale
Umirati polako bez krmače
Svršavam još jednom

„JULI 1918

7. VII 1918,
ura je treća izjutra

Sviće. Trebalo bi da nam život bude zabava s muzikom, s raketama i s lampionima. Rođendanske meditacije. Jutarnji pijetlovi. Sviće nad Marovskom. Intenzivno zelenkastobakarna kupola kazališna, a za dvadeset i pet godina gdje ćemo se naći? Za lutanje hrvatskorapsodijskim krajevima ne bi se moglo reći da je slavno. Ovaj put je spor, ali nije dostižan. »Gospođa s mora«, »Bánk bán«. Prevodimo Katonu, a kao autsajderi fraziramo o Baudelaireu. To su sugerirane halucinacije. Kuriozum madžarskog jezika na Dunavu. Nije mi jasno gdje sam zapeo. »Balkanijada« (1913), testament što ga treba izvršiti. Trebalo bi otputovati, spasiti se od ovoga meridijana koji pati od fiksne ideje što ne će da bude ono što ipak jeste: Soldatenland.“

Miroslav Krleža

Tko me prijavio i zbog čega?

Avanti o popolo, alla riscossa
Bandiera rossa, bandiera rossa
Avanti o popolo, alla riscossa
Bandiera rossa trionferŕ.

Bandiera rossa la trionferŕ
Bandiera rossa la trionferŕ
Bandiera rossa la trionferŕ
Evviva il socialismo e la libertŕ!

Degli sfruttati l'immensa schiera
La pura innalzi, rossa bandiera
O proletari, alla riscossa
Bandiera rossa trionferŕ.

Bandiera rossa la trionferŕ
Bandiera rossa la trionferŕ
Bandiera rossa la trionferŕ
Il frutto del lavoro a chi lavora andrŕ.

Dai campi al mare, alla miniera
All'officina, chi soffre e spera
Sia pronto č l'ora della riscossa
Bandiera rossa trionferŕ.

Bandiera rossa la trionferŕ
Bandiera rossa la trionferŕ
Bandiera rossa la trionferŕ
Soltanto il socialismo č vera libertŕ.

Non piů nemici, non piů frontiere
Sono i confini rosse bandiere
O socialisti, alla riscossa
Bandiera rossa trionferŕ.

Bandiera rossa la trionferŕ
Bandiera rossa la trionferŕ
Bandiera rossa la trionferŕ
Nel solo socialismo č pace e libertŕ.

Falange audace cosciente e fiera
Dispiega al sole rossa bandiera
Lavoratori alla riscossa
Bandiera rossa trionferŕ.

Bandiera rossa la trionferŕ
Bandiera rossa la trionferŕ
Bandiera rossa la trionferŕ
Evviva il comunismo e la libertŕ!

Razmišljam koliko me uopće zanima štivo tipa ispovijesti za rubriku Magde Weltrusky. To su one osobne pričice koje sam gutala kao šiparica, ljubavni nesporazumi, obiteljske situacije, snahe i svekrve, muževi i ljubavnice, afere s oženjenim kolegama s posla ili neostvarene ljubavi tipa gledamo se a nikako da mi priđe. Petparačko chick lit plakanje i moljenje savjeta. Taj nivo. Ili ocvale polovnjače plaču za sretnim vremenima, kad su bile komadi a sad im to nitko ne vjeruje jer niti jedna sadašnja slika ne govori niti u tragovima da su to ikada bile, pa ostaje nam samo vjerovati im na riječ. Fašisti i njihovi verbalni proljevi zatim, kojim samo dokazuju zašto su se povijesno pojavili snažni antifašistički pokreti i otpor ugnjetavanju, mučenju i ubijanju po rasnoj i nacionalnoj osnovi. Dakle, da nam se blog ne pretvori u jeftini Magda Weltrusky chick lit ili naci parolaštvo i prostačenje ili klersko pranje mozga i dominaciju, jer ako imam Saganov i Bertrand Russellov pogled na svijet, i Voltaireov poklič Ecrasez l'infame! – Satrite bestidnicu!, kao odgovor na licemjere i zlatoljubce koji peru mozak i uništavaju svaki napredak, progres i alternativu njihovom financijskom i mentalnom tlačenju, jasno je da nemaju utjecaj nikakav osim financijski na ljude koji misle jer su ih zajašili financijski ugovorima koji obvezuju sve građane na financiranje ih pa imamo mizerne plaće i mirovine unatoč cjeloživotnom radu a oni ogromne unatoč parasitic life style parazitiranju na pogođenim društvima, dakle potrebno je konstantno podizati nivo našeg blogića da nam se ne pretvori u ustajalu baruštinu. Iako svatko ima pravo izražavati se i svoj intelekt i misao kako najbolje zna i umije, neobično je važno podsticati i otvarati nove poglede na svijet i filozofije i nivoe koji korespondiraju s 21. stoljećem umjesto sa zaostalim srednjovjekovljem. Uvjerili smo se da su kler i fašisti doveli tu do masovnog iseljavanja, siromaštva radnog svijeta i izumiruća. Mafijini reketi do uništenja zgrada koje propadaju skupa sa stanarima i nikad se ne obnavljaju iako se reket plaća 30 godina kao alegorija općeg stanja u društvu. Siromaštvo, jad i čemer. Čovjek je dužan promatrati stvari realno i kritički. Pa i samog sebe. Ne, nisam najpametniji niti pozvan docirati bližnjemu s IQ-om Nikole Tesle u što će i kako vjerovati i fašistički ga tlačiti svojim internim programom. Dužni smo napredovati i biti u korak sa svijetom i ekološkim i filozofskim i znanstvenim pokretima današnjice. Zato, prizemlje, fuck off! Idemo naprijed!

„Al`grmnu grom na vrhu planinskome;
I vjetar duhnu, i magla se dignu.
Zakriješti oro pod oblakom; zasja
Sunce što slavno sja i hrani i grije;
I glas se prosu kao dažd
Na izmučenu čeljad
“Naprijed“!“

zadovoljna poslije šišanja


kod najbolje frizerke u gradu

„- Ti, pane filozofe Homo, nisi poznavao Mikitu: eh, što je to bio rijedak čovjek. Svako je pseto poznavao kao rođenoga oca. Sadanji psetar Mikola, što sjedi treći iza mene, nije mu ni sluga. I on doduše razumije svoj posao, ali spram Mikite je smeće, pomije.

- Lijepo pripovijedaš, jako lijepo! - reče Doroš povlađujući kimanjem glave.

Spirid nastavi:

- Zeca ti spazi prije nego otareš burmut ispod nosa. Pa kad tek cikne: drži ga, Razboju! drži ga, Hitri! Pa uzjaši brza hata i zagrabi trkom - to ne znaš, tko će koga prestići: jali on psa, jali pas njega. Pola oke klipare iskapi na dušak kao ništa. Silan je bio psetar! Tek od nekoga vremena počeo jednako zaglédati u gospođicu. Sad je l' se u nju zatelebao, ili ga je ona tako opčinila, tek stradao čovjek, sasvim omlitavio; vrag bi ga znao, šta bi od njega; fuj! sramota je i reći. Lijepo - reče Doroš.

Čim gospođica samo zirne na njega, on odmah ispusti uzde iz ruku. Razboja zove Brovko, spotiče se i đavo bi ga znao, šta sve ne radi. Jedamput gospođica dođe u štalu, gdje je on čistio konja. »Deder, Mikito, kaže, da metnem svoju nožicu na te«. A on ludak sav radostan pa joj kaže: »Ne samo nožicu, nego i ti sama sjedni na me.« Gospođica zadigla nožicu, a kad je on vidio tu punanu bijelu nožicu, samo ga je, kaže, omamila čarolija. Sagne se on, ludak, obujmi obadvjema rukama njezine gole noge te stane kao konj trčati preko polja, a kuda su išli, to nije znao reći; samo kad se vratie, duša mu bila na jeziku, i odonda se osušio kao prut. A kad su jednoga dana momci došli u štalu, mjesto njega je ležala samo hrpa pepela i prazan škaf: sasvim je izgorio, izgorio sam od sebe. A takav je bio psetar, da mu na cijelome svijetu nema para.

Kad je Spirid završio svoje pripovijedanje, na sve strane stadoše hvaliti vrline prijašnjega psetara.
- A za Šeptunku nisi čuo? - upita Doros Homu.“

N. V. Gogolj, MIRGOROD, Vij

danas, šta da čitam, šta da čitam??, znam - Gogolja!

"Brzina svjetlosti je brzina s kojom skužim banaliju."
- Starry Night