Primijetila sam sasvim jedan čudan društveni fenomen, žrtvama zločina neshvatljiv, društveno nametani narativ o patnji u kojem se sasvim konkretna nečija patnja uopćava i banalizira, utapa se i razvodnjava morem filozofske apstrakcije, oduzima joj se intenzitet i identitet metodom relativizacije, umanjuje bol žrtve a žrtva i počinitelj bivaju prerađeni i apsorbirani filozofskim izjednačavanjem. Tako funkcionira princip vladajućeg zla oko nas i svakoj idućoj patnji i zločinu eventualno javno eksponiranima, utrapljuje se atribut neumitnosti i fatuma, aspekt filozofije, tako je oduvijek bilo i bit će bla-bla stav revizionista i relativizatora patnji u weltschmerzskovskoj školi zamagljivanja zločina i bacanja verbalne prašine u oči. Silovano, tučeno i mučeno nevino i posve konkretno dijete i žrtva sasvim konkretnog počinitelja patološkog i psihopatskog profila i identiteta, koji (koja) se nesmetano kreće u filozofiji patnje kao njen uzročnik, kao što i opasna bakterija sasvim konkretna izaziva sepsu i razaranje organizma i ima svoje ime i svojstva za borbu protiv nje, umjesto medicinskog klasificiranja i identificiranja, zločinac (zločinka) odmah postaje apstraktan, daleki pojam - misao o zločinu se udaljava od konkretnog slučaja namjernim poopćavanjem u filozofiju i udaljavanjem od kazne, bakterija ide dalje slobodna vrebati novu žrtvu ili istu, jer, pa zašto bi se ustezala kad je shvaćena kao samo karika u nužnom lancu patnje i zločina.

Jesu li manijaci, psihopati, relativizatori i izjednačivači zločinca i žrtve zavladali svijetom i kuju nam umove u zločinačke i psihopatske ili barem na patnju nevinih, tzv. kolateralnih žrtava, indiferentne i tolerantne promatrače? Zatvaramo oči pred barbarkom koja muči mačiće prije nego ih ubije, pred psihopatskim lovcem koji ubija radije žive ptice u plemenitom letu nego glinene golubove. Zašto psihopat ubija žive ptice, a nezainteresiran je za gađati glinu? Je li mučenje, bol i patnja žrtve elementarna potreba psihopatske osobnosti? Vara li nas on i obmanjuje svojim filozofskim umovanjem, manipulativnim pričicama i društvenim maskama? Udaljava li nas od zahtijevanja pravde za žrtve i efikasnosti institucija u obračunu s nasiljem psihopata?

Zatvaramo oči pred manijakom koji siluje našu curicu odgojenu na povjerenje psihopatu i sustavom koji ju pretvara u „drugotnu“ i meso bez identiteta i vlastite volje kakav sustav normiranja ljudi su stvorili paraziti iz vlastitog interesa, zadrigli u licemjerje i propovjedničku teoriju dok u praksi uništavaju cijele narode poklanjajući im bezvrijedna stakalca i zaražene deke a oduzimajući im i pljačkajući zemlju. Ako uništavaju cijele narode i provincije, zašto se sekirati zbog neke nevine iz obijesti upucane životinje, manijakalnog mučitelja pasa ili zbog silovane i pretučene žene i djeteta od snažnijegi psihopata, jer snazi i pucanju i pogotku se divimo, zar ne? Žrtva pljačke ili nasilja je nebitna kad presuđuje psihopat, njegova filozofija baca ju u anonimnost i delirij spoznaje nepravde, ona je oskrnavljen, uništen, ponižen i iskorišten predmet s bolnim i živim responsom tako potrebnim psihopatu u vječnoj potrazi za što ranjivijim i nevinijim bićem sa što većim odzivom boli u suodnosu, a onda svojoj žrtvi dodatno još propisuje imperativ poslušnosti i rađanja i poništava joj slobodu odlučivanja u svom patološkom žrvnju odlučivanja što će žrtva nametnutog joj odnosa i općenja s psihopatskim mozgom obući i jesti, kobasicu kad psihopat kaže, ribu kad psihopat kaže, tange kad psihopat kaže, etc., etc., psihopat je ušao u naše gaće i donosi odluke in situ.

Najprimitivnija zajednica, psihopat i njegov rob, i sve moguće varijante tog odnosa, dižu se na nivo zakona i propisa. Nepismeni barbar kokošar piše dvostruke zakone - jedan zakon za sebe, drugi za druge, drugi postaju drugotni kriminalčevim rješenjem i presudom.
Svi smo mi ubice! Zašto je to pop tražio na svečanom oproštajnom maturalnom domjenku od nas, da to svi vičemo? Zabio nam u glavu taj povik kad je civilno društvo osudilo zločin, pop ga je anulirao poistovjećujući nas sa zločincem a ne sa žrtvom? Pitam se dok gledam patnju i redove na kolodvorima za iseljavanje i redove gladne sirotinje pred popovskim kuhinjama kakvi redovi ponosnih radnika i radnica su nekad ulazili u hrvatske tvorničke hale danas pokradene, rasprodane i devastirane skupa sa odmaralištima za radnike koje radničke pokrete i prava pop stavlja u crvenu, „komunističku“ zonu a koja zona ga plaća i opslužuje dok joj on pere mozak mitskim pričicama i divinizacijom patnje sirotinje koju pretvara u sveti trans i patnja postaje u popovskoj paradigmi relativna a zločinac heroj a ne zločinac.

Od kad smo svi postali jednim dizanjem popove ruke u školskoj dvorani ubice, patnja žrtve je postala normalna, tekuća stvar. I da haračem od „pričuva“ kriminalci grade stanove za prodaju i privatne hotele dok haračene „socijalističke“ zgrade i naselja propadaju skupa sa stanarima i iseljavaju a apsolutnu prednost kod obnove imaju popovske kurije i bogomolje iako pop ne plaća ni poreze ni „doprinose“ ni „pričuvu“.

I masovno iseljavanje i pljačka osirotinjenih ljudi deložacijama, blokadama, mizernim mirovinama i šakalskim ovrhama odvjetničkih bandi u korist kriminalaca i kriminalnih ovršitelja postali su normalna stvar u pokrenutom procesu izumiruća i potonuća na dno retoričkim, političkim i stvarnim izjednačavanjem žrtve i zločinca i dogmom 'oprosta od grijeha' novčanim reciprocitetom. Kol'ko para toliko oproštenog zločina u općoj relativizaciji ZLA. Heroj i zločinac prostom relativizacijom patnje i zločina postaju isto. I tko je zatočio u logor i tko je spasio od plinske komore nevinu žrtvu - isti su. Svakakvi sumnjivi tipovi sjedaju na govornice i uzimaju mikrofon u usta za relativizaciju zla i svoje najprizemnije interese lagodnog parazitiranja suprotnog oskudnosti i skromnosti koju samo riječima ali nikada djelom, u imanentnosti pljačke i zločina, slave. Slavit će Josipa i djetešce ali se neće odreći pljačke, ovrhe i deložacije Josipa i djetešceta za dugoročne interese svoje nastrane i parazitske egzistencije. Crkva se tako i njen zakon utemeljuje na načelu kojem je važniji poredak od suosjećanja, hijerarhija od istine, zlato od pravednosti, zločinac od žrtve. Na Petru, kojem je Isus odgovorio: „SOTONO, IDI MI S OČIJU! TI SI SABLAZAN ZA ME.“.