Napravila sam spisak:
Wc papir i čokolada za kuhanje
Cimet i vanilin šećer
Žarulja sa uskim grlom
Plitki tanjur isti kakav sam razbila
Set božićnih kuglica
Nije bilo puno ljudi u kontejneru
Ogromnog trgovačkog branda
Još malo do zatvaranja
Osvježivač prostorija
s mirisom lavande i ružmarina
To nisam zapisala
Baš dobro što mi je pod nosom
Mediteraneo
Asocijacija na neki film koji sam
davno gledala
Sjećam se da je bio hit
Na edenskom otoku
Talijanski vojnici i lokalna prostitutka
Zaobilazim poznanicu
I njena krcata kolica
Bla bla
Pitam ju o nečem
Što sam čula u gradu
A ona uvijek sve zna
Bla bla priča mi
Bla bla pozdravim ju
Izlazim iz kontejnera
Na parkiralištu u mraku
pukne mi vrećica
I džemovi zazveckaše
Kotrljajući se oko i ispod
Auta
Dobra je to aplikacija
Baterija
U gepeku nema mjesta
Slažem vrećice na sjedala
Stižem
On silazi nositi vrećice
I odmah zavrće žarulju u plafonjeru
Iz zraka pita
kog sam srela
i šta smo pričale
Bla bla
Prepričam mu razgovor
Dvaju kolica
Na TV-u traje dnevnik
Procjene
Koliko je poginulo
Samo danas
Rusa i Ukrajinaca
I da nestaju gradovi
U paklu

"Fanny i Alexander" (1982.) Ingmara Bergmana je trebao biti njegov posljednji film, a u njemu se bavi time što je mlad, sredovječan, star, muškarac, žena, kršćanin, Židov, zdrav, lud, bogat, siromašan, religiozan, profan. On stvara svijet u kojem krajnja izvjesnost postoji rame uz rame s duhovima i magijom, te galerijom likova koji su nezaboravni u svojoj osebujnosti. Nije ni čudo da je jedna od njegovih inspiracija bio Dickens.

1907. je, u neimenovanom švedskom gradu. Film uranja u proslavu Badnje večeri goleme obitelji, predstavljajući likove u hodu dok razgovaraju, piju, koketiraju i spletkare. Okruženi su sladostrasnošću; obitelj Ekdahl je bogata i matrijarh, Helena, živi u golemoj kući pretrpanoj starinskim namještajem, bogatim namještajem, slikama, skulpturama, tapiserijama, sagovima, cvijećem, biljkama i satovima -- uvijek su satovi u Bergmanovim filmovima, njihovi sati otkucavaju na način koji je nekako zlokoban. Jedna soba prelazi u drugu, što vidimo kada se polupijani gosti uz pjesmu drže za ruke paradirajući stanom.
. . .
Na kraju filma bio sam pokoren, a opet ushićen; dogodilo mi se nešto što je bilo izvan jezika, što je bilo duhovno, što je uključivalo Bergmanov misticizam; jedan od njegovih likova sugerira da se naši životi slijevaju jedni u druge, da je čak i kamenčić ideja Boga, da postoji razina, samo izvan vidokruga, gdje se sve stvarno događa."

Roger Ebert

Blondes have more fun :))

i tako on meni priča kako je se nikako ne može riješiti jer je pristojan čovjek :)))))))))))))))), možda je bolesna, ima i toga, rekoh...

Walking In The Air


Cijeli film "Snjegović"

Tamo na Trgu
Kojim je cijeli život prolazila
I dok je bio Trg Republike
Bez Bandićevih šatora i vašara
Koje mafija daje u zakupe i podzakupe
Za prodaju kuhanog vina i
Božićnih kuglica
I jaslica s plastičnim Isusekom
Kojem su okrenuli leđa
Veli mi da je upaljena adventska svijeća
Prek telefona
I da dođem
Ne može više biti sama
S duhovma
Jedan je umro od PTSP
Drugi je radio u ZET-u
U tramvaju ga je upoznala
Kad se vozila noću kući
Iz tvornice Nada Dimić
Sada samo
U-ništena i opljačkana ruina
Kraj Glavnog kolodvora
Usred Zagreba
A nekad je proizvodila trenirke
Koje smo ja i brat dobivali
U božićnim paketićima
Iz maminog poduzeća
I mirisne mandarine
Dok je padao vani snijeg
A onda su izmislili umjetni
Topove sa snijegom
I kineskim trenirkama
Popovi topovi lopovi
I Bakačevom je Bandić
Pustio skijaše
Sirovina otkida na spektakle i lovu
Na vašare i kipiće
Koje sirotinja nosi kući
I moli se da na Božić
Ima dobar ručak
Dok čeka u nepreglednoj povorci
Na Svetom Duhu pred "pučkom kuhinjom"
Da ju nahrane fratri
Kao što je nekad u povorkama
Izlazila iz socijalističkih tvornica
Kojih više nema
I po kojima pljuju
Vašarski profiteri
Pristigli tko zna od kuda
Promijeniti imena
Ulica i trgova
Trljajući ruke
Nad ovrhama, deložacijama i Isusekima
Koje prodaju masovno
Po štandovima
Kao svoj glavni
Artikl.

„Citirat ću odlomak iz jedne Schnitzlerove pripovjetke. Onima koji ne poznaju dovoljno Schnitzlera spomenut ću barem to da je on i sam bio medicinar; iz njegova pera potječe uostalom i izvještaj o Freudovom predavanju pred Carskom liječničkom akademijom u Beču. Njegov je otac bio laringolog i jedan od korifeja bečkog medicinskog fakulteta. Schnitzler je dakle u liječničkom miljeu bio kod kuće. Njegova priča napisana je 1896. (dakle dvije godine prije Freudova članka »>Seksualnost u etiologiji neuroza«), ali je bila objavljena tek iz zaostavštine, godine 1936. Pritom ovdje nije zanimljivo pitanje o prioritetu, nego prije problem »konkurencije<< između pjesnika i psihoanalitičara. U svakom slučaju, Freud je Schnitzlera nazvao svojim »dvojnikom«.
Novela nosi naslov Der Empfindsame (Osjetljivi) i Schnitzler ju je okarakterizirao kao »burlesku«. U njoj se govori o tome kako jedna grupa prijatelja sjedi i u tuzi razgovara. Jedan koji je pripadao njihovom društvu ubio se prije osam dana. Nitko ne zna zašto. No jedan među njima vadi pismo koje je pronašao u pokojnikovoj ostavštini - pismo je to žene koju je pokojnik volio. Ona u tom pismu saopćuje svom prijatelju da će ga ostaviti jer je dobila angažman kao operna pjevačica. Ona zatim u pismu nastavlja:

>>Sjećaš li se one večeri kad smo se prvi puta sreli? Ali što to pitam... koliko smo samo pričali o toj večeri! Tek danas si mi ponovo rekao da nisi mogao shvatiti kako si se jedva sat vremena nakon prvog smješka kojim si nepoznatu pozdravio na ulici našao u njenom zagrljaju - u zagrljaju jedne nevine djevojke. Tom čuđenju, u kojem je osim toga bilo i nešto ponosa, zar ne, dragi Fritz, sada će uskoro biti kraj. Jer ono što se Tebi tada posrećilo, moglo se te večeri možda posrećiti i drugome. Ponosan smiješ biti samo na to što sam Ti ostala vjerna, jer to one večeri nisam predvidjela.

Sjećaš li se još kako sam u Caféu Impérial prošla pored stola za kojim si onako sasvim sam sjedio, s hrpom novina na fotelji pored sebe u koje uopće nisi ni gledao? Zurio si u zrak, a isprva si i mene gledao tako kao da sam i sama zrak, sve dok nisi zamijetio da i ja Tebe gledam, i tu si se nasmiješio i ustao idući tako neko vrijeme za mnom, na respektivnoj udaljenosti, sve dok se udaljenost, a Bože moj, i respekt, nisu počeli sve više smanjivati, a Ti si mi dolazio sve bliže i bliže. Pored ograde Gradskog parka već sam Te čula kako tiho zviždiš i hrabriš se. A onda si mi se obratio: 'Dozvoljavate li gospođice da Vam se u Vašoj osamljenoj šetnji'... i tako dalje... Nije to bilo baš pametno, ali moglo je biti još gluplje. Jer ja sam te s čežnjom očekivala. Tebe, baš Tebe? Da, Tebe, jer Ti si bio onaj pravi.

Te sam večeri, moj dragi Fritz, došla od mog liječnika, od mog dvadeset i četvrtog liječnika, ako se ne varam. Jurila sam od jednog do drugog, neumorno, i kasnije posve bez nade, jer sam htjela povratiti svoj lijepi, svoj prelijepi glas kakav sam imala u šesnaestoj, i ni jedan mi ga nije mogao vratiti. Da, draga gospođice, Vama zapravo ništa ne fali... rekli su svi. Ali svi su me liječili. Nemaš pojma što sam sve izdržala. Premazivali su me, elektrizirali, izjedali kiselinama, masirali - masirali po čitavom tijelu zbog dviju malih glasnica koje se nisu htjele uredno zatvoriti. Postupali su sa mnom uljudno, postupali su grubo, postupali su - gotovo nježno. Svaki me je uvjeravao da ću ponovo dobiti svoj glas, - ali i to su mi rekli svi nakon što su me tjednima liječili - Vi ste potpuno zdravi. Zdrava, ja! koja nisam mogla zamisliti život bez svoje umjetnosti, ja koja sam od svoje četrnaeste godine sanjala samo o uspjesima na pozornici, o trijumfalnoj turneji čitavim svijetom, o mojoj budućnosti velike i slavne pjevačice.

Ali tako je to išlo tri godine, pune tri godine. To vrijeme sam također lutala od jednog do drugog učitelja pjevanja. Mislila sam da je stvar u školovanju glasa. I kako mi je svaki od njih rekao da je onaj prethodni pokvario moj glas, svaki novi predstavljao je novu nadu. Ali uzalud, sve je bilo uzalud. Tek me je moj dvadeset i četvrti - možda malo pretjerujem, ali kratkoće radi ostajem kod broja dvadeset i četiri - spasio, odnosno pružio mi sredstvo za moje spasenje. Doduše otada mi je već više puta palo na pamet da time možda činim nepravdu onoj dvadeset i trojici jer ni oni to svojim aluzijama nisu propustili učiniti. Ali taj dvadeset i četvrti bio je tako jasan, tako božanski grub, izrazio je to tako jednostavno, tako kratko da mi se to prvi put nije učinilo kao neka šala, kao udvornost, kao glupost ili kao neka drskost, nego kao jedino, teško, ali i sigurno sredstvo za moje izlječenje.

Mnogi su već bili rekli: Ah, moja gospođice, Vi ste ipak nervozni i bilo bi dobro kada biste se udali; i drugi su se izražavali nevjerojatno oprezno govoreći o nekoj dubokosežnoj promjeni načina života; neki su bili strašno lukavi pa su pitali: Gospođice, zar nikada niste bili zaljubljeni... A drugi su opet bili drski govoreći: Znate li što Vama treba... kolutajući ražarenim očima, što mi je bilo tako mrsko... Dakako, i meni je to ponekad prostrujalo kroz glavu, ali ipak samo tako kao da to ipak ne može biti ozbiljno, a kada sam na to htjela misliti kao na nešto čime bih mogla povratiti svoj lijepi, prelijepi glas - jednostavno sam se morala smijati. Počela sam međutim očajavati. Moj je glas ostao kakav je bio. Iznemogla bih nakon dva tona, a moje kolegice s kojima sam počela studirati, bile su gotove, dobile su angažmane i slavile uspjehe. Moj je život postao jeziv. Bilo je vremena kada su me istodobno liječila tri ili četiri liječnika, a ja sam jurila od jednog do drugog kao u snu podvrgavajući se trima kurama odjednom. Provodila sam užasne noći. Sanjala sam o uspjesima mojih kolegica. Znaš li što to znači? Nakon jedne noći u kojoj sam imala tri takva sna, nakon jednog prijepodneva koje sam provela kod dva učitelja pjevanja, nakon jednog poslijepodneva u kojem su me liječila dva liječnika, našla sam se - bilo je pet sati poslijepodne - kod trećeg, dakle kod dvadeset i četvrtog. Njegovo mi je ime već često puta bilo spomenuto. Sasvim slučajno sam dotada propustila posjetiti ga. Već sam rekla da je bilo pet sati. Njegova su kola bila pred kućnim vratima i kada sam ušla unutra on je, sam profesor, stajao sa šeširom i kaputom u predsoblju spremajući se da ode. Gotovo da je viknuo na mene: 'što hoćete?' I prije nego sam mogla odgovoriti: ... Nemam vremena, moram ići, dođite sutra.' Nije bio još star, možda četrdeset i pet. Njegova me grubost nije prestrašila. 'Molim Vas, ipak me još pregledajte', jednostavno sam zamolila. Gotovo se ukočio, tim više što sam ne čekajući njegov odgovor ušla u sobu. Ušao je za mnom. Prošla sam kroz čekaonicu i stala pred vratima operacijske sale. Otvorio je, ušao ispred mene i tek sada skinuo šešir, bacio ga na sjedalicu, sam sjeo na stolac ispred pisaćeg stola i počeo me ispitivati gotovo me i ne gledajući. Zatim me je pregledao, zavirio mi u grlo, postavio neka pitanja i nakon što sam mu sve iskreno odgovorila pogledao me na trenutak ozbiljnim, gotovo zlim pogledom. Zatim je ustao. 'Ništa Vam ne fali', rekao je, 'adieu'. Oštro sam odgovorila: 'To su svi rekli, to nije ništa novo.' On još oštrije: 'Ja nisam ovdje zato da Vam govorim nešto novo... Ja sa stisnutim zubima: 'Hoću ponovo svoj glas.'
'Vaš glas, da, za to ne postoji nikakav recept koji bi se mogao napisati.'
Ja, kao da je na mene pao tračak nade: 'Ali možda reći...' On, uzimajući šešir u ruku: 'Reći, da.' Ja, uzbuđena, umjesto da ga zamolim, viknula sam, bijesno, gotovo plačući: 'Dakle, što da uzmem?<< Nato je on, ljutito, kao da je htio nasrnuti na mene, pristupio i viknuo: 'Ljubavnika...'

Fritz, to mi se moralo reći tako kako je to rekao taj čovjek. To je bilo jasno. Ponovo sam osjetila u trenutku u kojem sam to čula da su mi isto rekli već mnogi, a možda i svi. Ali tako usputno, tako bez znanstvene ozbiljnosti. A većina njih s tako loše prikrivenim egoizmom. Ovaj je međutim one riječi rekao tonom kojim je mogao reći i: 'Kinin ili cijankalij...' Prvi puta sam dobila jedan liječnički savjet i još dok sam silazila niz stepenice, odlučila sam da ga poslušam.

I tako sam slučajno prošla pored Caféa Impérial. Ali nemoj da Te to naljuti. Već sam se jedan sat šetala, srela sam mnoge mlade i zgodne muškarce i mnogi me je pogledao i nasmiješio mi se. Ti si bio prvi čijem sam smiješku odgovorila, zar ne, inače ne bi bio tako odvažan i slijedio me. I ne ljuti se što Ti sve nisam odmah priznala. Prvih dana to sam gotovo učinila. Ali sam se predomislila jer Te je to moglo isuviše oneraspoložiti i jer je moglo naškoditi Tvojoj nježnosti, a i meni naravno... A zatim, da Ti to također priznam, bilo je odista i trenutaka u kojima sam gotovo zaboravila što si mi ispočetka trebao značiti i počela sam se zaljubljivati u Tebe kao u ljubavnika kojeg se ima samo zbog vlastitog zadovoljstva. Gledaj Fritz, moram biti iskrena, isuviše ti zahvalnosti dugujem. Znaš da je moj glas postao prekrasan. Iz dana u dan mogla sam zamjećivati napredak. Moj je učitelj pjevanja bio frapiran. Agenti pred kojima sam pjevala bili su oduševljeni. A direktor... kazališta (Rhode je prešutio ime) pred kojim sam prije osam dana pjevala za probu odmah me na tri godine angažirao s rastućom gažom za prve partije. Fritz, Fritz... sada mogu živjeti svoju umjetnost, što je bio san mojih dječjih i djevojačkih godina. Bit ću slavna pjevačica, a Ti ćeš biti svjestan da sam to postala u Tvom zagrljaju. Ako sam Ti odista tako draga kao što si mi često govorio, onda to Tebi mora biti utjeha za to što si izgubio voljenu.

I tko zna koliko bi Ti meni bio drag da stalno nisam morala misliti na to da si mi zapravo bio propisan! Ostaj zbogom, dragi moj Fritz i znaj da dok zapisujem ovaj svoj životni put jedna suza klizi niz moj obraz i vjeruj u dobrotu jednog bića koje će ti biti zahvalno tako dugo dok diše i pjeva.
'Slijedi potpis', završio je Albert Rhode i pustio pismo da sklizne na mramornu ploču stola. Prijatelji su šutjeli.
'I ti misliš', pitao je napokon Hugo, 'da je to bio razlog zbog kojeg se on...?' Albert Rhode klimnu glavom. 'Zacijelo. meni je to užasno zamisliti. Pomisli samo, vjerujemo da je jedna mlada djevojka obožavala čovjeka i saznajemo da ga je ona uzela kao lijek. Mora da se nakon primitka tog pisma sam sebi činio odvratnim i užasnim. Sve to vrijeme koje je proveo s njom moralo mu je izgledati kao otrovano.'
'Ali da se ubio zbog te bezdušne osobe, to je ipak pretjerano i teško shvatljivo', mislili su prijatelji.
'Ako je čovjek preosjetljiv', rekao je Rhode... 'Tužno je to, jako tužno. A ti, nećeš nam reći ime te dame?'
'Ne, ona će postati veoma slavna, zahvaljujući našem jadnom Fritzu.'
Drugi je zatresao glavom.
'A njegovo ime', nastavio je Albert Rhode zgužvavši pismo i gurnuvši ga u džep, 'njegovo ime - tako nepravedna je slava, neće se naći ni u kojoj povijesti glazbe'«.“

Alfred Lorenzer, Intimnost i socijalna patnja

ISPLATA MIROVINA BISKUPIMA U GOTOVINI

Neki glas (za pultom): A što ćete učiniti s kolačem koji vam daje Republika?
EPISKOPI: Tući ju...

Objavio list Les Corbeaux, Pariz.

Čarobnjak iz Oza

PETKO, SVETKO I JEDNA GRIJEŠNA NOĆ

Danas je petak. Petak za metak. Ali ja pečem ribu. Kobasica je po svim vjerskim, a to znači u genetski mi kod trajno zapisanim propisima o kobasicama, danas out. A ja bih sve dala za jednu veliku i vruću, sočnu i onako barbarski bahato umočenu do pola u punu flašu tek otvorenog i još nevinog estragona, umjesto ove pljosnate Petko ribetine koja mi po difoltu cvrči petkom u tavi. Ili nedjelja. Dešava se da baš nedjeljom imam punu mašinu (perilica rublja na nematerinjem jeziku, op.a.) prljavog veša - cijeli tjedan radim pa mi nekad jedino nedjelja ostaje za prati i usisavati - baš dan kad je kateheta zabranio sve poslove teže od paljenja rerne (kao kuhanje za 5 ljudi nije težak posao) i paljenja TV za prijenos svete mise uživo. Lako je svećenicima propovijedati blagdansku neradnu nedjelju kad imaju sluge, Vatikanske ugovore i svaki im je dan neradni, a moji svi radni, pa mi baš nedjelja treba za raditi ono što nisam stigla jer sam radila. (Pa moraš od nečeg živjeti, ne možeš prositi od muža ili tate cijeli život za dezodorans i gaće ako nemaš svoju plaću or something) Ali kako je nedjelja sveti dan, da ne idem u pakao, uvijek čekam pozorno 00:00 ponedjeljak s prstom na perilici. Obično baš u taj mistični čas gluhog doba noći i prijelaza svete nedjelje u radni ponedjeljak, a s pogledom uprtim u izborne ikonice pranja oko pogramatora, (tko je izmislio perilicu svaka mu čast, sad bih morala rifljati i opkuhavati gaće i ručnike na šparetu cijelu noć), dok čekam pritisnuti na tipku bezgriješno pranje, spomenem se i da sam prah bila i prah ću postati, i onog čuvenog „Epitafa umorne žene“:

„Here lies a poor woman who always was tired,
for she lived in a house where help wasn’t hired.
Her last words on earth were: "Dear friends, I am going
Where washing ain't done, nor sweeping, nor sewing,
And everything there will be just to my wishes;
For where they don't eat, there's no washing of dishes.
I’ll be where loud anthems will always be ringing,
But having no voice, I’ll get clear of the singing.
Don't mourn for me now; don't mourn for me never,
For I'm going to do nothing for ever and ever.“

Bio je jedan dečko koji mi se jako sviđao. Toliko mi se sviđao da bih mu sve dala, osim one stvari. Ništa prije braka, rekoh mu kako me učilo 12 godina na vjeronauku. A i zvao se čudno i ne ide u crkvu. Kad sam mu se ispovijedila, reče mi pop da on nije za mene. Ali kako sve prepreke samo pojačavaju ljubav, ja sam mu se jedne žarke prvomajske noći, kad se vratio s parade i graha u Maksimiru, dala prije braka, full service, pa nek gorim u paklu. Pa nemrem biti svetica do kraja života ako se ne udam, jer od 7,92 milijardi ljudi na svijetu moram po popovom učenju birati za brak samo muškarce, i to koji idu na misu, i to koji su iste nacionalnosti, i tu mi je izbor ograničen na promile promila i veliki raritet kad gledaš u bjelosvjetskim proporcijama, i možda su svi ti dopušteni mi već unaprijed rezervirani i razgrabljeni, jer je sve više i više nevinih usidjelica da ne velim junferica, koje se strogo drže svetih propisa o mužu i braku, u koji možda nikad neće ni ući, a bez braka nema ni seksa, pa mi je čist drago zbog one grešne prvomajske noći, jer možda mi je i zadnja takva u životu. Onda me pozvalo na žurku. Bilo je lijepo, najviše kad se ugasilo svjetlo. Osjetila sam znojavu ruku oko vrata i zamamni oblak Konzumovog Old Spicea u nosnicama. „Ja sam Jovan“, šapne mi vrući glas u uho. Smrzla sam se. Otkud Jovan na žurki usred Zagreba?! Uspravim se odmah strogo iz poluležećeg položaja u stav mirno i postavim mu karmičko to be or not to be pitanje: „A gdje si bio 91.?“ Pa nikakava labava žurka i litra alkohola me ne mogu poleći kad se netko zove Jovan i ne znam gdje je bio 91. u ovom ili prošlom ili prekprošlom životu. Reagiram refleksno, primjećujem. K'o od onog znastvenika Rusa Pavlova pas. Čas skačem u stav mirno, čas kleknem, čas se križam, čas sklapam ruke i izvrćem oči gore ili dolje, u sredinu nikad, nemreš mrmljati gledajući ravno, dekoncentrira introspekciju, totalno ritualno, to se najviše lovim na sprovodima i vjenčanjima, automatika.

Zdresirana sam vrhunski do kraja života, od kolijevke pa do groba slušam samo popa i kaj on misli o čemu i da bih ja trebala obući. Svaki dan ga zovem pred ormarom kaj da danas obučem da ga pitam. Joooj, kud to zna otići, ti razgovori, dok se oblačim prek mobitela po svetim uputama. Sve svete propise slušam. Osim one kobne noći pune grijeha i Kama Sutra poza kad nisam slušala nikog i podlegla zovu prirode i Adamovoj zmiji, dilitirajući svih 10 zapovijedi i 12 godina vjeronaučke indoktrinacije u samo jednoj sekundi. Ali za nju sam, kad sam opet došla k sebi, izmolila 300 očenaša i uplatila 500 kuna keša za pokoru, da ne gorim zbog Adamove zmijurine u paklu.

Gledam onu moju glupu susjedu ateisticu koja to ništ ne mari i ni pol posto ne puši te priče, jede kaj hoće i kad hoće, zvrnda s usisavačem i pere veš kad hoće, *ebe se s kim hoće i kad hoće, udaje za kog hoće, razvodi kad joj pukne film - ništa ono dok nas smrt ne rastavi, stalno putuje sim-tam i druži s kim god joj paše i baš ju briga kak se ko zove i di je bija 91. K'o da živi u švicarskim Alpama, a ne tu s nama, ponaša se. Fura se na neku liberalnu spiku, totalno opičena. I uvijek je vesela i kikoće se na sav glas, što me posebno nervira i ide mi na živac. Koja čudna glupača! A išle smo skupa u školu, imala je pet iz svega, i iz vjeronauka. Ja sam jedva prošla u školi, ali bar sam za razliku od nje naučila kad se seksa i šta se jede petkom, nisam čučala 12 godina na vjeronauku zabadava, ko neki frikovi, osim one kobne noći predbračnog seksa, koja mi je, budi bogu fala, preko njegovih zemaljskih advokata, a za 300 očenaša i 500 kuna keša, u vječnosti i za svagda, oproštena.

„USPOMENE STRIPTIZETE IZ BARA NA CESTI VRBOVEC-BJELOVAR

Šećući po mjestu jednog popodneva, uputim se prema crkvi koja je stajala na raskršću okružena lipama i kestenovima. Ograda bijaše nedavno popravljena i pofarbana.
Iako nisam pobožna, niti se molim prije spavanja, niti se namjeravam vjenčati u crkvi kao moja prijateljica Silva, ipak katkad odlutam u crkvu i pod njenim svodom provedem nekoliko minuta gledajući oltar, slike i klupe.
Čini mi se tada da se nalazim u svijetu u kom vlada neki drugi red i gdje mi se nikakvo zlo ne može dogoditi. Ne očekujem čudo. Ne očekujem da će mi se ispuniti želja samo zato što sam ušla u crkvu. To bi bilo malo previše. Ali nisam ušla ni da ispovjedim grijehe, da se pokajem i potražim pomoć u nevolji. Mislim da u crkvu ulazim radi tišine i mira. Možeš satima sjediti a da te nitko ne povuče za rukav. Nikom nisam na putu. Nikom nisam sumnjiva.
Ušla sam u crkvu, dakle, bez naročitog razloga. To sam se više iznenadila kad mi iza stupa priđe, u svećeničkoj halji, onaj mladić iz autobusa koga sam na prvi pogled bila ošacala za mladomisnika.
- Suzana, još nije kasno da prekinete griješiti i pođete stazom spasenja! - ozbiljnim će glasom, koji je u crkvenoj tišini dobio neki proročanski prizvuk.
Moram priznati da sam požalila što sam onako lakoumno ušla u crkvu. Okrenuti se i strugnuti napolje nisam mogla. Zapravo, mogla sam jer me mladić ne bi lovio po cesti.
Ostala sam unutra iz nekog praznovjerja. Čovjek ne mora vjerovati u Boga i više sile a da ipak strepi kad mu crna mačka prijeđe preko puta. Ili, uopće, mačka.
- Pustite me na miru! - odvratila sam ne gledajući ga.
- Dopustite da se brinem o vašoj duši, sestro. Nitko nije pao tako nisko da ga On ne bi izvukao iz kala i oprostio mu! Moderni svijet pun je zamki. Čovjek je slab po svojoj naravi. Omekšali su ga zabava i provod, puteni užici. Ali vi ste oruđe, sestro. S vama trguju. Vas iskorištavaju! Dopustite mi da vas vodim i izvedem na pravi put. Na put vjere i ufanja.
Lijepo je i pametno govorio mladić. Tko zna, da sam netaknuta, da nisam okusila iz zdjele grijeha, kako bi se on vjerojatno izrazio, možda bih poslušala njegov poziv i pošla za njim. Griješiti i biti krepostan jednako je lako.
- Čujte, uzalud se trudite - rekoh. - Ošo voz!
- Svatko je vrijedan da se za njega zauzmemo. Žena kao vi sije sjeme razvrata i bluda. Spasiti takvu ženu vrijedno je najveće žrtve i odricanja.
- Ma nemojte!- rekoh sprdajući se.
- Oholost je velik grijeh...
- Poslije napornih poslova ljudi su željni malo zabave. Dođu, vide me i mirnije spavaju.
- Njihova je kršćanska dužnost provoditi večer u obiteljskom krugu, a ne naslađivati se golotinjom i trošiti mukom stečen novac. Zapuštaju imanja...
- Gle, gle, još ću ispasti kriva za poljoprivredu! - rekoh tobože začuđeno.
Razgovor u crkvi išao mi je na živce. Za svoju dušu dosta sam učinila što sam uopće stupila u crkvu. Upozorenja i pouke golobradog mladića bile su suvišne.
Zato uperim u njega oštar, pomalo zavodnički pogled. Htjela sam ga presjeći u pola rečenice.
- Suzana, unijeli ste nemir u ovo naše mirno kršćansko mjesto. Dajete loš primjer. U ljudima budite bludne misli. Titrate se njihovim priprostim srcima...
Nije mogao izdržati moj pogled. Oborio je glavu. Vidjela sam kako mu je rumenilo oblilo lice. Lomio je prste. Ogledao se po praznoj crkvi u strahu da nas netko ne sluša. »Mladiću«, pakosno sam u sebi pomislila, »nisi mi dorastao. A i tebe muče svakojake misli koje Svevišnji ne odobrava!« I opet mi je palo na pamet: »Kako bi bilo razdjevičiti pobožnog frajera, zapravo popa? Da li je snažan ili su ga molitve, klečanja i pokore iscrple?«
- Čujte, ne bojte se. Ne namjeravam ovdje ostati dovijeka. A vi opalite po meni s propovjedaonice! Za sve mene okrivite. Čim skupim love s kojom nešto mogu započeti, spakovat ću se i ostaviti vas da propovijedate mir na nebu i na zemlji. Do tada se molite za moju grešnu dušu. Drugi put ću nešto staviti u škrabicu. Ako krov na crkvi prokišnjava...
- Ne rugajte se hramu Gospodinovom, sestro!
- Ama, kakvi. Ja to ozbiljno! Darinka me još nije isplatila za ovaj mjesec...
Bez pozdrava izašla sam napolje, ljuta na sebe što sam uopće posjetila mjesto na kom nemam šta tražiti, umjesto da sam prošetala do potoka, brala cvijeće, popela se do razvalina starog grada iz turskih vremena, ili se jednostavno sunčala u dvorištu. Ne bih se uznemirila niti dobila lekciju od nadobudnog popića. Kog se on vraga brine za moju dušu?! Nitko se radi mene i mog strip-tiza nije ubio niti zapio imanje.
U crkvi me više neće vidjeti!
Ako želi nastaviti obradivanje, neka navrati uvečer u bar gospođe Darinke...
Te večeri izvodila sam točku s nekom prkosnom i neviđenom žestinom i razuzdanošću. Pustila sam magnetofon da grmi. Ispunjavao je lokal glazbom koja je golicala kralježnicu i tjerala čovjeka da skoči na noge, priđe pozornici i pokuša me dodirnuti. Dabome, toliko hrabrosti nisu imali. Ali su im se razvezali jezici. Beti je sva uzbuđena brbljala da u publici ima i stranaca. Vidjela je registracije automobila. I prije su znali doći lovci, u čizmama, blatnjavi, smrdeći po životinjama i piću, ali ona nikad ni s jednim od njih nije stupila u kontakt. Navodno su prijašnje djevojke bile puno slobodnije. Pričalo se o silnoj lovi koju je neka Crna dobila izvodeći strip-tiz i koješta drugo pred dvojicom Talijana. Poslije fajronta, naravno.
Beti je uzdahnula i izjavila da bi za takvu lovu i ona bila spremna na sve. Jednim udarcem riješiš sve probleme!
Nisam se svlačila izazivački i kurvinjski radi stranaca koji su bili u baru, ili nisu bili, već radi inžinjera Ambroza koga sam u sebi dozivala da se već jednom pojavi... Nedvosmisleno sam pokazivala da čeznem da budem silovito nabodena, jer me razdire danima nagomilavana žudnja.
Nisam krila da sam sposobna pružiti užitak u kome se zamire. Otvoreno sam davala do znanja da ću ići do kraja i da za mene ne postoje granice. Stidljivost i čednost samo su staromodni pojmovi.
Kad sam strgla onaj trokutić od badekostima, nisam poput Beti šmugnula u mrak s pozornice. Ostala sam na njoj obasjana nemilosrdnim svjetlom reflektora, kao prikovana zrakama svjetlosti, boginja ljubavi.“

Suzana Rog, Baršunasti prut
(odlomak)

"Nikola Filipović diplomirao je 1959. godine. Zaposlili su ga na Arhitektonskom fakultetu, gdje je generacijama bio omiljeni profesor, a njegova su predavanja bila dupkom puna.

Novi stakleni hotel Dubrovnik Nikole i Ines Filipović, koji je naslonjen na staru zgradu hotela, na samom početku, kada je bio sagrađen, izazvao je i polemike, između onih koji se bore za opstanak starog u gradskoj jezgri, i onih koji žele novo. Rasprave su bile glasne i žestoke. No, staklenoj građevini, ispred koje se odnedavno kao da je dio nje nalazi crvena Kožarićeva skulptura, nije dugo trebalo da zaživi kao nezaobilazni dio gradske jezgre.

Hotel je podignut 1982. godine, a Ines i Nikola Filipović deset godina ranije su radili i uređenje interijera u starom dijelu hotela. Kada su radili novi hotel, bili su u svojim četrdesetim godinama. Zalagali su se za novo, za napredno, za arhitektonski stil kakav je definirao osamdesete godine, a vezan je među ostalim i za upotrebu stakla.

Sa suprugom Ines Nikola Filipović je u suradnji uredio i tada kultni boutique Matei te trgovinu slijepih u Oktogonu. Među zajedničkim je projektima i hvaljena stambena zgrada u Zamenhofovoj ulici."

E sad zašto naslov NI OKREČITI? Pa to je i budali jasno. Izreka je nastala u 21. st. nakon početnog razočaranja koje je do danas preraslo u tešku nacionalnu depresiju i gubitak 25% vitalnog stanovništva koje nema gdje raditi osim ako se ne uvuče u neki polit ili klero shupak pa ga gurne u neki ured da parazitira do penzije sa 70 godina na teret poreznih obveznika koji stvarno nešto rade i proizvode ali će njihovi porezi i prirezi ići za shupka plaću i penziju. Malo sam se zapričala i sišla s teme na shupka, a izreka glasi i fakat je istinita, dapače, svakog dana sve istinitija: "Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni okrečiti."

Ajmo eksperiment, tko živi ili radi u zgradi koju je sagradio adz a ne Broz, nek digne ruku. Kod Broza ne samo što se radilo i gradilo, nego ni hebenih "pričuva", ovrha i deložacija nije postojalo ni bilo, to je sve izmislija i uveja ADZ za pljačku, kako su pljačkom počeli, tako će pljačkom i završiti, a od krečenja za miljarde kuna pokradenih i nestalih pričuva po gradovima od stanara ništa, piši kući propalo, ka i sve pod ADZ-om, od ljudi do nastambi im i gradova.

Moja fotka kako se to gradilo prije adz-a, i koje su to face bile i kultura i stil, loveći u Gajevoj mobom najbolji kadar, i ko što slika hotela nije pravi hotel, tako ni život pod adz-om nije pravi život dok ne odeš bar 500 kilometara od epicentra opće pljačke.

Dana 26. prosinca 1825. oko 3000 pripadnika vojske diglo je ustanak protiv novoimenovanog cara Nikole I., protiveći se njegovim konzervativnim stavovima. Rezultati ove pobune uskoro će prerasti u nešto mnogo veće i dovesti do početka revolucionarnih osjećaja među ljudima Carske Rusije.

"26. rujna 1835., u trenutku kad je njen autor Gaetano Donizetti uživao vrhunac slave jer su druga dvojica velikih belakantističkih autora, Bellini i Rossini, napustila talijanske pozornice (Bellini je umro, a Rossini se povukao u mirovinu) u napuljskom Teatru San Carlo premijerno je izvedena 'Lucia di Lammermoor'. Donizetti se prije toga proslavio s čak dvadesetak opera, a 'Lucia' se danas smatra njegovom najpopularnijom operom, te pripada najizvođenijim opernim naslovima uopće. Međutim, u vrijeme praizvedbe smatrana je vrhunskom 'stilskom vježbom' za pjevače, jer sadrži pjevački iznimno zahtjevnu ulogu, namijenjenu koloraturnom sopranu, no do dvadesetog stoljeća, kad ju je svojom izvedbom popularizirala Maria Callas nije bila pretjerano izvođena, niti je postojao preveliki interes za sadržaj opere.
A za sadržaj ove ljubavne priče s elementima fantastike je zaslužan poznati britanski pisac iz razdoblja romantizma Sir Walter Scott, čija je priča 'The Bride of Lammermoor' inspirirala nekolicinu glazbenih djela, pa tako i Donizettija te libretista Salvatorea Camarrana." https://www.teatar.hr/39900/lucia-di-lamermoor/

"Četnici su mogli biti budale, ali vi ste ono čisto esencijalno zlo."

"vama jebem mater smrdljivu."

Điz, koji manijak.

"Mislio sam da je uspomena na njega poput ostalih uspomena na mrtve koje se skupe u životu svakog čovjeka - blagi otisak na mozgu sjenki koje su na njega pale u svom hitrom i konačnom prolazu; ali pred visokim i teškim vratima, među visokim kućama ulice koja je bila nepomična i dostojanstvena poput neke dobro održavane aleje na groblju, ukazala mi se predodžba njega na nosilima, kako halapljivo otvara usta, kao da će proždrijeti cijelu zemlju s čitavim njezinim čovječanstvom. Živio je tada preda mnom; živio je onoliko koliko je uvijek živio - kao sjenka koja se ne može nasititi uzvišenih izgleda, zastrašujućih stvarnosti; sjenka mračnija od sjenke noći, a plemenito obavijena naborima predivne rječitosti. Ta predodžba kao da je ušla u kuću sa mnom- nosila, aveti nosača, divlja gomila poslušnih obožavatelja, mrak šume, svjetlucanje rijeke između sumračnih zavoja, udarci bubnja, ravnomjerni i prigušeni poput otkucaja srca - srca osvajačke tame. To je bio trenutak trijumfa divljine, nasrtljivi i osvetnički nalet koji ću, činilo mi se, morati sâm zadržati kako bih spasio drugu dušu. A uspomena na ono što sam čuo da on kaže ondje daleko, dok su se rogata obličja gibala iza mene, u odsjaju vatri, unutar strpljive šume, te su mi se rastrgane rečenice vratile, opet su se začule u svojoj zlokobnoj i stravičnoj jednostavnosti. Prisjetio sam se njegovog bijednog preklinjanja, bijednih prijetnji, kolosalnih razmjera njegovih ogavnih požuda, opakosti, mučenja, olujne tjeskobe njegove duše. A kasnije mi se činilo da vidim njegov sabran i ležeran nastup, kad je jednog dana rekao: 'Ova količina slonovača je sad zapravo moja. Kompanija je nije platila. Ja sam je sam prikupio uz veliki osobni rizik. Bojim se, ipak, da će je pokušati prisvojiti. Hm. To je složena stvar. Što vi mislite da bih trebao napraviti - da se oduprem? A? Ne želim ništa više od pravde.... Nije želio ništa više od pravde - ništa više od pravde. Pozvonio sam pred vratima od mahagonija na prvom katu, i dok sam čekao činilo mi se da on zuri u mene iz ostakljenog panela - zuri onim širokim i golemim pogledom koji obuhvaća, osuđuje, prezire čitavi svemir. Učinilo mi se da čujem onaj prošaptani povik: 'Užas! užas!'"

Joseph Conrad, SRCE TAME

Ples šećerne vile iz baleta Orašar

„Djevojčica sa šibicama“ je Andersenova bajka o djevojčici čiji je otac pio i zlostavljao ju i tjerao da ide prodavati na ulicu šibice i donese mu novac za zapiti. Djevojčica, u snijegu i u prnjama, hodala je božićnim ulicama i nudila prolaznicima svoje šibice, no oni su prolazili pored nje žureći svaki za svojom pečenkom i kupovinom, a njoj je oko srca i po nogama bilo sve hladnije i hladnije. Nesrećom, naletila je još i na grupu malih bulija koji su ju okrutno izvrijeđali, ismijali i izgrudali i kad su se zadovoljili otišli su, a ona je sjela u snijeg pored neke zgrade ili kurije kroz čije prozore su svjetlila okićena božićna drvca i stolovi puni pečenki, sarme, kolača i vina, na koji prizor se oglasio kruljenjem njen gladn i hladni trbuščić, uzalud. Da bi se barem malo ugrijala u ledenoj noći, počela je paliti šibice iako je znala da ju kod kuće za takvo nešto čekaju batine i kazna. Palila je šibice jednu za drugom i u svjetlu zadnje šibice spustila se s neba njezina baka i odvela ju u nebo. Ujutro je policajac u snijegu pronašao mrtvu djevojčicu.

Tipična priča o licemjerju božićnih lampica i nakaznih uličnih ukrasa kojima vlastodršci ukrašavaju gradove i ulice u predbožićno vrijeme. Gradove pune gladne sirotinje, disfunkcionalnih obitelji, bijednih i siromašnih djevojčica i staraca, nasilnih bulija i nasilnih alkoholiziranih očeva, licemjernih bogatih svećenika koji kade sirotinju i bešćutinih prolaznika u šoping utrkama, kakvu socijalnu sliku prigodno obasjavaju šarenim lampicama isti vlastodršci i profiteri koju su ju i prouzročili. Kad će božićne „lučonoše“ i osvjetljivači gradova uvesti jednodnevno gašenje lampica u znak solidarnosti sa svom sirotinjom i gladnim djevojčicama koje gladuju i smrzavaju se dok kriminalci, nasilnici i hipokriti slave Božić? Ako je Božić priča o siromašnom dječaku rođenom u štalici, ne bi li vladajući trebali Božić obilježavati svojim kajanjem zbog posljedica svojih činova i svojih zakona, u štalicama umjesto u svojim bogatim bunkerima i kurijama? Primjerom solidarnosti sa sirotinjom koju harače umjesto sezonskim paljenjem lampica po odumirućim gradovima a na financijski teret sve siromašnijih građana koje reklamama i mamcima potiču na šoping stampeda s čak 25 posto poreza namijenjenog za punjenje svojih i džepova parazita, koje poreze i harače im i opet najviše plaća većinska radnička i seljačka sirotinja iz štalica ili bez krova nad glavom, otetim postsocijalističkom gangsterskom pljačkom i pohodom na imovinu građana kojima su prethodno opljačkali i uništili tvornice i radna mjesta, a onda uveli zakone o teroru, ovrhama i deložacijama, u projektu stvaranja bogatih neradnih parazita i radničkih beskućnika, kakvog jednog malog beskućnika i siromaha rođenog u štalici hipokriti hipokritski slave prežderavanjima, masnim pečenkama i svjetlećim uličnim kičem i lampicama, umjesto zakonskom zaštitom njegovih građanskih prava i raskidanjem vatikanskih ugovora koje djetešce u štalici nikada nije i ne bi potpisalo.

"Movies are not about the weekend that they’re released, and in the grand scheme of things, that’s probably the most unimportant time of a film’s life." QT - genijalno!

Five Point Palm Exploding Heart Technique

ILI O LJUBAZNOSTI

Razmišljam da ljudi pišu romane ljubazno. Da niti jednu neljubaznu riječ ne upotrijebe niti neljubazan sadržaj ne pišu. Da se snimaju samo ljubazni filmovi. Da slikarstvo postane ljubazno i slikari samo ljubazne slike slikaju i da su kritičari njihovi ljubazni i kustosi po galerijama ljubazni i publika ljubazna i svuda svira ljubazna glazba, pravi ljubazni raj. Da kad dragi udara dragu ona ga zblokira čistom ljubaznošću. Uostalom, ljubazna je i poruka naše općinske odvjetnice na slučaj ubijene žene od strane bivšeg partnera da kud bi došli kad bi ih sve zatvarali, nasilne partnere i obiteljske nasilnike, pa su u toj perspektivi izudarane žene po kućama više normalna i priodna pojava kao tuča i grmljavina nego manifestacija čistog terora jačeg nad slabijim, što slabiji ljubazno moraju prihvatiti, jer garant nisi u kritičnoj situaciji bio adekvatno ljubazan. Kad ti šef da otkaz, ljubazno mu zahvališ i još se i nakloniš, kniks, moj naklon, hvala. Onda te ljubazno blokiraju, ovrše i deložiraju i ti ljubazno sjedneš na bus i ljubazno odeš zauvijek. Ultimativna ljubaznost.

Ljubaznost je floskula za svjetinu, ljubaznošću se vrše najgore egzekucije, ljubaznošću se manipuliraju pravda i pravo, ljubaznošću padaju glave, kraljica uvijek ljubazno otkine suparnici glavu. Mjesta ima samo za jednu. I ma koliko ljubaznost i diplomacija bili norma u kraljevskom ophođenju, pa je na „ljubaznost“ zinula i svjetina sine nobilitate kada joj je ljubaznost propisana kao model istrpljivanja kraljevske eksploatacije i eksploatacije uopće, da ju ljubazno prihvate, ona nije nikakva garancija da ljubaznikova ili ljubazničina glava u uzajamnoj ljubaznosti neće završiti u istom onom košu u koji se ljubazno skotrljala i glava Marijje Stuart kad je zasmetala Elizabeti. Otkini mi glavu nježno. Znate tu zgodu o dvije kraljice? Opisao ju je i Zweig, između ostalih. Odlomak iz knjige:

„Da bi Mariju Stuart potisnula s njezina sigurnog položaja, Elizabeta daje jedan važan pristanak za drugim, pa se gradi kao da nikada nijednog trenutka nije posumnjala u nevinost te oklevetane žene, kao da se taj proces ne bi uopće odnosio na Mariju Stuart, nego treba jedino da se povede protiv Moraya i drugih buntovnika. Jedna laž slijedi za drugom. Ona se čvrsto obvezuje da se na toj istrazi neće raspravljati ni o čemu što bi bilo protiv časti Marije Stuart, >>against her honour<< - kasnije ćemo vidjeti kako je to obećanje održano. Elizabeta izričito obmanjuje posrednike da će kraljevski položaj Marije Stuart ostati osiguran, kako god ispala ta istraga. Ali dok se Elizabeta tako zakletvama i čašću obavezuje Mariji Stuart, kancelar Cecil se istodobno veselo vozi drugim kolosijekom. Kako bi ga sklonuo na istragu, on sa svoje strane potajno umiruje Moraya da nipošto nije predviđeno ponovno postavljanje njegove sestre na prijestolje - vidi se: opsjenarska tehnika dvostrukoga dna nije tek politički izum našega stoljeća.
Marija Stuart uskoro zapaža to tajno navlačenje, pa kao što Elizabeta ne dopušta da je ona obmane, i Mariji Stuart su jasne njene namjere. Ona se brani i pruža otpor, piše sad slatka, sad opet gorka pisma, ali oni u Londonu ne popuštaju više omču, već je, naprotiv, polako sve oštrije i bolnije stežu. Kako bi pojačali duševni pritisak, postepeno poduzimaju različite mjere da joj pokažu kako su u slučaju potrebe, ako se bude prepirala, ako bude odbijala, odlučili da upotrijebe i silu. Ograničavaju joj ugodnosti, iz Škotske ne smije više primati nikakvih posjeta, a svaki put kad izjaše prati je ništa manje od stotinu konjanika, a jednoga dana iznenađuje je nalog da se iz Carlislea, s otvorena mora - gdje joj barem pogled može slobodno lutati u daljinu i odakle bi je možda mogao da odveze kakav čamac spreman da joj priskoči u pomoć - preseli u tvrdi dvorac Bolton u Yorkshireu, u jednu »very strong, very fair and very stately house<<.“

I Jozef K u Kafkinom Procesu bio je ljubazan. Zapravo, cijeli proces do egzekucije K i sama egzekucija K odvijaju se nevjerojatno pristojno i ljubazno: „Svuda je bila mjesečina sa svojom prirodnošću i mirom kakvi nisu dati ni jednoj drugoj svjetlosti.
Pošto su izmijenili nekoliko uljudnih riječi o tome koji od njih treba da izvrši naredne zadatke - zadatke su izgleda dobili zajedno - jedan je prišao K-u i svukao mu kaput, prsluk i, najzad, košulju. K. se i nehotice naježi od hladnoće, na što mu gospodin zada lak, umirujući udarac u leđa. Onda brižljivo složi odjeću, koju je s njega svukao, kao stvari koje će još upotrebljavati, ma to i ne bilo u najbližoj budućnosti. Da K. ne bi mirno stajao na hladnom noćnom zraku, on ga uze pod ruku i poče ići s njime po nekoliko koraka amo- -tamo dok je drugi gospodin tražio neko odgovarajuće mjesto u kamenolomu. Kad ga je našao, mahnuo je glavom, i onaj drugi gospodin sproveo je tamo K-a. To je bilo blizu stijene od koje se odvaljivao kamen, pored nje je jedan kamen ležao odvaljen. Gospoda posadiše K-a na zemlju, prisloniše ga uz kamen i položiše mu na njega glavu. Pored svih napora koje su uložili oni, i usprkos susretljivosti koju im je ukazao K., njegovo držanje ostalo je usiljeno i neuvjerljivo. Zato jedan gospodin zamoli drugog da začasak prepusti njemu samom da K-a položi kako treba, ali i to je ostalo bezuspješno. Najzad su ostavili K-a u položaju koji čak nije bio ni najbolji od svih koje su dotle isprobali. Onda jedan od gospode otkopča svoj salonski kaput i iz korica koje su visile o pojasu, stegnutom mu oko prsluka, izvuče dugi, tanki, s obje strane naoštreni mesarski nož, podiže ga uvis i na mjesečini pogleda da li je oštar. I tad opet poče ono odvratno udvorno nećkanje, sada oko noža, jedan ga pruži drugome, ovaj ga opet vrati prvome, i to sve iznad K-ove glave. K. je sad znao tačno da bi bio dužan da sâm uzme nož dok tako iznad njega prelazi iz ruke u ruku, i zarine ga u sebe. Ali nije to učinio, već je iskretao vrat, koji mu je još bio slobodan, i gledao naokolo. Nije mogao da primi sve na sebe, da vlastima oduzme sav posao oko sebe; odgovornost za ovu posljednju grešku snosi onaj koji mu je uskratio ostatak snage koja je za to bila potrebna. Posljednji pogled bacio je na najviši kat kuće koja je graničila s kamenolomom. Kao kad sijevne svjetlost, tako se brzo tamo otvorilo krilo jednog prozora, neki čovjek, na toj daljini i visini slabašan i tanušan, naže se daleko naprijed i još dalje ispruži ruke. Tko je to? Prijatelj? Dobar čovjek? Netko tko ima saučešća? Netko tko želi da pomogne? Je li to pojedinac? Jesu li to svi? Ima li još spasa? Ima li prigovora koji su zaboravljeni? Svakako da ima. Logika je, doduše, tvrd orah, ali ipak ne može odoljeti čovjeku koji hoće da živi. Gdje je sudac koga on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao? On napregnu mišice i odupre se svim prstima.
Ali na K-ov grkljan padoše ruke jednog gospodina, dok mu drugi zabi nož duboko u srce i dvaput ga okrenu. Očima koje su se gasile K. još vidje kako se gospoda, nagnuta mu nad licem, priljubiše obrazima jedan uz drugoga, promatrajući svršen čin. »Kao pas!<< reče K., i činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti.“

Ljubazan kao pas.

CRVENI VRAG S GRIČA SPAŠAVA NERU S VJEŠTIČJE LOMAČE

"Gradska gospoda i sudbeno povjerenstvo gledali nijemo ovo ogorčenje svijeta. Otac Smole stajao je postrance, blijed, propala lica, posve sijed i pognut kao pravi starac. Nera ga nije ni opazila, tako je bila izgubljena slušajući psovke svjetine. Njemu je bilo dopušteno da ispovijeda Kušenku i kad je to učinio, imao ju je otpratiti do lomače. Neprestano je tražio Nerin pogled, ali se nije mogao s njime sresti. I notar Sale nešto se vrtio oko vještica. U jednom času približio se neopaženo k Neri i prišapnuo joj: Budite mirni, još nije sve propalo! Neru su ove riječi silno iznenadile. Ali njezino lice nije pokazivalo nikakvu promjenu. Ona je i dalje gledala u ljude koji su kao razdražene ose nasrtali prema njoj sikćući joj izbočenim žalcima u lice otrov. - Još ti nije dosta? - vikale su žene i muškarci. - Još uvijek besramno gleda! - Grdobo vražja! - Krastačo iz paklene mlake! - Srami se, mrcino grofovska! - Raznijelo te tristo strijela Božjih! -U oganj s njom! - Zašto gospoda čekaju? Zašto je neće spaliti već danas? vikali su neki mladi muškarci već posve hrapavim glasom. - Jer su gospoda otišla u Beč da isprose za nju kod kraljice milost - poviče neki postolarski djetić. - Zato i jest podigla tako drzovito glavu. Zato je i nije oblio sram! Ove riječi padoše kao suho gorivo u plamen. Neki stadoše vikati prema sudbenom povjerenstvu da se Nera odmah stavi na lomaču, a drugi se prijeteći potisnuše prema Neri. Ali slavonski vojnici zadržali su raspaljene ljude. Neki su grdili vojnike, drugi ih opet nagovarali da ne brane takvu zlotvorku. No vojnici su, na zapovijed poručnika Branka, svojim konjima napravili oko Nere obruč i potisnuli svijet. Gradski sudac očito je s uživanjem gledao bijes svjetine. Sale je davao Mikici znakove neka požure sa smještajem vještica u kola. Otac Smole uzalud je nastojao da se progura do Nere i zaštiti je makar svojim tijelom. Nera je stajala nepomična, blijeda i odvažna s tvrdokorno uzdignutom glavom, spremna na smrt. - Gledajte, ljudi Božji! Još je više podigla glavu! - Bacite joj kamen u gubicu. - Razderimo obeščašćeno tijelo!

- Ubijmo coprnicu! - Neka crkne ovdje na cesti kao pašče. - Čekaj, okupat ćeš se u svojoj krvi! Žene i muškarci tiskali su se i gurali naprijed, tko će prije doseći vješticu. S glava im padoše rupci, muškarci izgubiše šubare, znoj im se cijedio po užarenom licu. Svjetina je lomatala pesnicama i prijetila batinama, a nekoliko kamenova, koji poletješe zrakom, udariše Neru po grudima, po glavi i ramenima. Njezine oči planuše i ona gnjevno nešto vikne, ali nitko nije čuo što. Iza leda svjetine oko tornja potrese u taj mah zrak stotinu očajnih vrisaka. Iznad kapelice sv. Uršule valja ljude strava. Jedni se sklopiše u nepomično klupko, drugi nagnuše u bijeg, a treći od strave i užasa popadahu po cesti. Preko njihovih tjelesa jurio je niz brdo podivljali vranac. Oči mu sijevaju, a iz ralja cijedi mu se pjena. Na njemu sjedi strašan konjanik. Od pete do glave crven je kao da mu je po tijelu izrasla crvena koža. Crven mu je vrat i lice i glava, a na vrh glave ispružio je crvenilo i dugi šiljak. Samo oko očiju prorezana mu je crvena koža. Kroz otvor sukljaju dva plamena, prijeteća, strašna oka kao upaljene žeravice. Kao daje nikao iz pakla jurnuo je preko svjetine ravno ulicom na Kamenita vrata. Svjetina vrišti, gura se natrag, jedni padaju na koljena, drugi pokrivaju oči rukama, žene se ruše u nesvijest, mladež bježi bez obzira, a starci se križaju i padaju na koljena. Jedan kalfa, htijući da pobjegne, izgubi od straha svijest, potrči konju ravno pod noge i ovaj ga pregazi, jureći niz brdo kao da ga vjetar tjera. Strašni konjanik dojuri do vještica. Pritegne konja koji se propne baš uz prestrašenu kontesu. U isti mah nagne se k Neri i jednim dobro pogođenim zamahom pograbi je ispod pazuha, povuče je strelovito k sebi na konja. Onda jurne dalje preko svega što mu je stajalo na putu, pa izjuri ispod Kamenitih vrata i nestade ispred očiju svjetine kao bljesak munje. Na ustima mnoštva osušio se krik, u grudima zastao dah. Svjetina je stajala nijema, ošinuta stravom, ukočena, kao da joj je uz lice zviznula strijela. Ono stoje sada vidjela potreslo je do kostiju. Tu, eto, vidje vraga! Na svoje zdrave oči! Onog vraga o kome je svaki dan slušala i govorila. Da je to bio doista sotona, o tom nije nitko posumnjao. Onaj podivljali konj mogao je doći samo iz pakla. Strašni konjanik, s dugim crvenim nogama i rukama, crvenom glavom i crvenim kaputićem, koji je lepršao na zraku kao da su krila, mogao je biti samo pravi pravcati đavo. Tako on izgleda! Tako su ga opisivale i vještice. Odijelo crveno ili zeleno, ali najviše crveno! Ovaj je, dakle, bio crven, baš onakav, kakva su ga uvijek zamišljali! U prvi čas zaokupila je ljude više sama pojava nečastivog nego njegova otmica. Toliko su čuli o vragu koji daje vješticama nadnaravne moći! Još od djetinjstva znali su daje odjeven u crveno, da ima strašne oči, da vozi vještice na četveropregu sa četiri vatrena vranca. Sada, eto, vidješe toga vraga po bijelom danu, nasred ulice, kako je na vatrenom vrancu švignuo pokraj njih kao hitac iz puške. I - oteo vješticu. Da, on se sagnuo, pograbio svoju kapetanicu, povukao je na konja i odjurio. Odjurio u pakao, i sve to u tren oka. Ovaj im je prizor sada zaigrao pred očima kao prikaza, kao - san. Ali to ne bijaše san. Eno - vještice više nema! Uzalud se sve oči upriješe onamo gdje je prije stajala. U žutim kolima sjedi samo Kušenka, napola onesviještena, a uz kola stoji tek Marija Vugrinec. Kraljice vještica nestade, nju je ovaj čas odnio nečastivi i spasio je od lomače.

Sad se svjetina stala osvješćivati i shvaćati što se zapravo dogodilo. Sad se tek stala micati. Susjed je nijemo pogledavao susjeda, kao da ga pita: Jesi li ti vidio? Sve je to prohujalo njihovim dušama za nekoliko trenutaka, dok je još sa ceste preko bedema odzvanjao topot paklenog konja. Napokon se začuo poluglasni žamor sudbenog povjerenstva i grabanata i, konačno svjetine. Ljudima se vraćala svijest. Tek sada su spoznali što se dogodilo. Svijet, sudbeno povjerenstvo, grabanti, stražari, čak i hitri trenkovci, prestrašili su se kad je banuo đavo. Nitko nije pomislio da zapriječi đavlu oteti vješticu! Sa sviješću vraćalo se ljudima i prijašnje raspoloženje. Opet je uzavrela otrovna mržnja prema Neri, sada i podvostručenom snagom. Sada je svjetina osjećala da je bjelodano potvrđeno ono čime je Neru okrivljavala. Zato je dvostruko razjarena podigla pesnice i batine i dvostrukim bijesom stala vikati, prijetiti se i kleti prema onom mjestu odakle je Nere nestalo. -Vrag je oteo svoju kapetanicu! - Za njim, ljudi - vikao je krvnik Puncer. - Hodi ga loviti ti! - navalio na njega neki krojački majstor. - Zašto niste bolje pazili na coprnicu? - Isuse! - kliknuo sudac - Bože smiluj se, đavo je prevario svetu Bogorodicu! Tko ima odvažnosti da ide za đavlom?
Poručnik Branko najednom povikne sudbenom povjerenstvu: Ja ću progoniti đavla! Momci, naprijed! I trenkovci pojure kroz Kamenita vrata. Za njima se podigne čitav oblak prašine. Svjetinu to nije umirilo. - Trenkovi panduri neće uloviti đavla. - Zašto su dali oteti coprnicu?! - vikali su purgari. -1 mi smo bili zatečeni i nepripravni! - branio je Mikica svoje ljude. - Da je sam Trenk bio tu, i on bi bio nemoćan! Tko je to očekivao? Svjetina je prihvatila Mikičino mnijenje, pa je svoj bijes opet obratila prema Kušenki i Vugrincevoj koje su preplašene i preneražene sjedile u žutim kolima. Sudac Krajačić posavjetovao se sa sudbenim povjerenstvom. Izda nalog nadgledniku uza: - Povedite obje vještice natrag u toranj! - Vaša milost neka mi dopusti - opomene krvnik suca - lomača je naložena, pa će drva badava izgorjeti, a onda ću opet morati Kušenku još dulje hraniti na gradski trošak. Njoj nemamo što prodati. - Sada nije zgodno voditi je na lomaču. Dosta je što smo doživjeli ovu sramotu. Zatvorite vještice u toranj dvostrukim bravama i postavite dvostruku stražu! - naloži sudac nadgledniku uza. Sudbeno je povjerenstvo nastojalo da se što prije ukloni svjetini bojeći se da ne bi njih okrivili stoje đavo mogao tako lako oteti vješticu. Čuli su se povici: zašto se vještice ne vode na lomaču okovane, zašto uza njih nisu stajali stražari s oružjem ili grabanti, već su puštene da ovako same i bez oružane straže ulaze u kola. Za nekoliko časaka nestalo je suca Krajačića i gradske gospode, a grabanti brzo odvedoše vještice u toranj.

O, Bože - uzdisao je Krajačić - možda nisam dobro razumio sveca. Trebali smo litanije odmah moliti - sigurno smo trebali litanije moliti već putem! A vani svjetina nije u prvi čas ni opazila da su vještice odveli natrag. A kad je to primijetila, bio je toranj već zatvoren, a gospode, a s njima i Mikice, već je nestalo. To je ljude razbjesnilo. Dođoše pred magistrat i tu počeše vikati, galamiti i zahtijevati da se Kušenka odmah povede na lomaču. Sram vas budi! Bojite se vraga! Na lomaču vodite Kušenku! -vikalaje svjetina. Mikica se jedini usudio izaći iz magistrata i stao ljudima dokazivati da sada moraju najprije poslati na sve strane stražu u potjeru za vješticom, a Kušenku da će spaliti koji drugi dan. - Nije li to sramota daje vrag sudu ispred nosa oteo copr nicu! - vikao jedan purgar. - To se još nikad nije dogodilo! - Po bijelom danu! Kakva je to prokleta straža? -Već smo doživjeli kuge i gladi, ali toga nije još nikada bilo kod nas, da bi sam nečastivi jašio našim ulicama. - Zar je tome kriv sudac? - uzvikao se Mikica mašući ru kama. - Zar je Krajačić kriv ako se na Griču našla ta prokleta grofovska coprnica? Da nije bilo nje, ne bi se to dogodilo. - Istina je! - vikne nekoliko žena. - To je živa istina - potvrde ljudi. - Jest, samo ona je kriva - poviče Mikica. - Grofovska coprnica, prokleta joj bila krv? Zašto druge coprnice nije nečastivi spasio? - Sada će opet tamaniti naše blago - razbjesni se šoštarski kalfa. - I sipati tuču nad našim goricama kao pljevu - kričao je neki kalfa s debelom glavom. - Pazite. Još ove noći pretvorit će se u sovu i doletjeti u svoj dvor da nam iscopra kakvu nesreću - reče Mikica."

GRIČKA VJEŠTICA, MARIJA JURIĆ ZAGORKA, odlomak iz KONTESE NERE

NAIVAC

U jednom izlogu u Bakačevoj
Penjala sam se prema katedrali
Gdje stoje autobusi za Mirogoj
Koja krasna postaja!
Ugledah repliku
Generalićevog bijelog jelena
Sam u šumi
Uzdignute njuške
Još uvijek
Tuli slobodno
u noć
Sretna sam
Od tog prizora
Daleko su Snydersovi
Psi

"Son coeur est un luth suspendu;
Sitot qu'on le touche il resonne.ą
- De Beranger

Cijelog jednog sumornog, sumračnog i gluhog dana, u jesenje doba godine, dok su oblaci visjeli nelagodno nisko s nebesa, prolazio sam sasvim sâm, jašući na konju, kroz jedinstveno turobni dio krajolika; i naposljetku, kad su se stale spuštati večernje sjene, nađoh se na vidiku melankolične Kuće Usherovih. Ni sam ne znam kako se to zbilo - ali, s prvim pogledom na to zdanje, osjećaj nepodnošljive snuždenosti obuzeo mi je duh. Kažem nepodnošljive jer taj osjećaj nije bio ublažen ni jednim od onih poetičnih, i stoga napola ugodnih, primisli, s kojima duh obično prima čak i najnemilije prirodne prizore pustoši ili užasa. Promatrao sam prizor pred sobom - osamljenu kuću, neugledan krajolik okolnog imanja - tmurne zidove prazne okolike prozore - nekoliko stabljika močvarnog šaša - i nekoliko golih bijelih debala istrula drveća - s posvemašnjom pogruženošću duše, koju ne mogu ispravnije usporediti ni s jednim drugim zemaljskim doživljajem nego s bunovnim buđenjem čovjeka opijenog opijumom - gorko tonuće u svakodnevicu - odvratno spadanje vela. Osjetih lednost, propadanje, gnušanje u srcu - ničim olakšanu tugu u mislima, koju ni mučiteljsko poticanje mašte nije moglo primorati da se vine u išta uzvišenije. Što me je to - zastadoh na čas da razmislim - što me je to toliko obespokojilo u kontemplaciji Kuće Usherovih? Bila je to tajna posve nerješiva; niti se mogoh uhvatiti ukoštac sa sjenama iz mašte, koje nahrupiše na me, zadubljenog u misli. Bio sam prisiljen da se oslonim na nezadovoljavajući zaključak, da zbilja, nema sumnje, postoje sprege veoma običnih prirodnih predmeta koje imaju moć da ovako na nas djeluju, ali da se ipak raščlamba te moći krije u za nas predubokim promišljanjima. Može biti, razglabao sam, da bi već puki različit raspored pojedinosti ovoga prizora, sitnica na slici, bio dovoljan da izmijeni, ili možda i poništi njegovo svojstvo izazivanja sumorna dojma; i, pod utjecajem ove misli, pritegnuh uzdu svoga konja tik pred strmoglavim rubom crnog i sablasnog jezera, što je ležalo u nenamreškanu zrcaljenju uz nastambu, i zagledah se dolje - ali stresavši se od jeze još tjeskobnije no prije - u preudešene i preokrenute slike sivog šaša, i avetnih debala, i praznih prozora, nalik očima."
_______________________________
1 Srce mu je obješena lutnja: tek što ga takneš ono odjekuje."

E. A. Poe, Pad kuće Usher

"Preko Drave je podravski svadbeni napjev. Pjevale su ga nevjestine prijateljice nevjesti, za vrijeme pletenja nevjestina svadbenog oglavlja parte, svojevrsne krune od cvijeća, perja i vrpci, postavljene na osnovni vijenac od zelenila i ružmarina. Venec je znak udavače i simbol njezina bezbrižnog djevojaštva, a parta znak nevjeste i simbol njezina drukčijeg, težeg i podređenog položaja u patrijarhalnoj seoskoj zajednici.

Preko Drave grmljavica,
je l' nas čuješ, golubica?
Nosiš venca zelenoga,
z rožmarinom spletenoga.
Oja, nena, ne plači se,
z pajdašicam' napleši se!"

(IZVOR - Lidija Bajuk fb)

Kako bika dovesti u raspoloženje za ljubav? Ovaj video s vajominškog ranča prikazuje upravo to - kako omekšati, tj., stvrdnuti običnog domaćeg vajominškog bika. Uživajjte. Vele da je YT najprije cenzururao taj video, a onda skinuo ban. Bez bika, nema ni krave. O filozofskoj chicken or the egg dilemi drugi put. Filozofski gledano, industrija mlijeka počiva upravo na biku, iako nam je generalna percepcija da služi samo za rasplod. Svaka sličnost sa stvarnom osobom je dakako slučajna. Bik mi ne može predavati ništa, jer tome ne služi. Učionice nisu ranč za glupog bika.

"XX.
TANJINO PISMO.

Juzik! Dragi Juzik! Al ćete se začuditi vi! Pogledat ćete potpis i sleći ćete ramenima - pismo je s onoga svijeta. A možda ste i sasvim zaboravili, tko je to? Kakva Tanja? Ah, da, susjeda! Salijetala me je još - promijenite knjige!"... Ne srdite se, Juzik! Ja se i zaista bojim, niste li me zaboravili? Ta čini mi se, da je od one večeri prošlo deset godina, možda i potpunih sto. A zapravo - odmah ću sračunati - ima tek pet mjeseci. Kako sam se ja promijenila odonda! Sjećate li se, zamolila sam vas, da mi nabavite morfij? Ta ja sam tada ozbiljno mislila o smrti. I otišla sam izjutra od kuće - da se utopim, ali sam se uplašila. Postojala sam na mostu i otišla. No a sada mi se svi moji jadi u Protočnoj čine djetinjastima. Zar se tako umire? Teško sam živjela tamo - kao slijepo sam mače lupkala, o što zgodim - a evo se ipak sa žaljenjem sjećam onog vremena: prva mladost. Mila naša kućica, čangrižljive žene, dječurlija, Lojteri... Znate, čak i za Prahova imam nježnosti, premda me je gotovo upropastio. On je u duši dobar, ali ne razumije sâm sebe - hoće da bude svakako surov, kao plakáti:,,vrijeme je novac". Pišite mi svakako, šta je s njim - je li se obogatio? proslavio se? oženio se?
A vas kad se sjetim, Juzik, sve drugo hladni. Otkud i ima takvih ljudi, kažite? Padaju li s neba, kao meteori? Gdjekad mi se čini, da sve stoji do ljudi. To je doduše nadasve nenaučno, ja i sama razumijem, da je glavno baza. Ali ja gledam ovdašnje kaširske radnike - i znanje, i energija, i linija se održava, a za rezultat evo su prošle nedjelje šestorica komsomolaca silovala Mašu, našu kurirku, i šta je, nitko se od mladeži ne zgraža. Starci sve bacaju na jednu hrpu ,,eto vam vaše revolucije". Da klonu ruke. Da su eto svi kao vi, Juzik, onda bi lakše bilo pristupiti odmah komunizmu. U moga je muža za sve jedan odgovor:,,to je od naše ekonomske zaostalosti". On dabogme ima pravo. No ja vam tajom priznajem: često me hvataju sumnje - dok se ne promijene ljudi, ne će se promijeniti ništa, osim jedino imena. Vi ćete me zacijelo razumjeti.
Pišem vam dakle. Ovdje nemam upravo ni s kim da se razgovorim. Muž mi je pametan čovjek, ali jako je tuđ. A i nema vremena da se bavi takvim glupostima. On ovdje jedini vuče sav partijski rad, i na sovjetskoj je liniji također pretrpan. A s drugim drugovima iz narodnog obrazovanja, gdje sad radim, nemam ničeg zajedničkog. Brbljaju, spletkare jedan protiv drugoga, pripovijedaju židovske anegdote. Prikazivali su u klubu komad Lunačarskoga ,,Kancelar i bravar", pozvali su mene. Ne razumiju ništa, nabubali tekst - i to je sve. Sve se navratilo na to, da je režiser, koristeći se prilikom, grlio mlađahne ženske. Takva bljutavština, da se i ne može iskazati! Nedavno smo slavili desetu godišnjicu. Muž je moj izrekao ozbiljan govor o našim najbližim zadaćama, jako je dobro govorio - hladno, bez gromkih fraza, a zatim se drugi izopijali i dabogme - da igraju tobože ,,karakterne igre narodnosti", a zapravo obični foxtrot. Pa zašto ne bi kazali otvoreno? Tako je u svemu.
„A sestra?" zapitat ćete. No, sa Šurom i ne mogu da se razgovorim. Troje djece, muž bolestan, kuhinja, svaki dan "pranje". Promijenila se je tako, da ne bih vjerovala, je li to Šura? Jedino zna cijene za ,,stražnju četvrt" i brbljarije: koliko tko troši na trgu, otkud mu novci, i tako dalje. Jako je dobra, dočekala me je prijazno - ta ja sam joj pala kao s neba u rebra sa svojim idiotskim tragedijama, a njoj su baš djeca bolovala od ospica. Prvih sam dana još pokušavala da joj pripovijedam o svojem moskovskom životu. I ono sam joj pripovjedila. Ona se rasplakala, stala me zaklinjati, neka to ne govorim nikomu više:,,ne dao Bog, doznat će tko"... u 26. godini! I sve dakle tako: ikone, panihide, uzdasi Pomislite, - ,,kada li će oni prokletnici da poskapaju". Mene je žalila, i sve me tjera da jedem: ,,Tanječka, uzmi još piroga"- to je, da me utješi. Kad je saznala, da se udajem za Sokolovskoga – ona u suze:,,šta, za boljševika?". Onda se umirila: ipak je muž. Bolje je nego u Moskvi (ta ona je uvjerena, da sam se ja tamo prosto bavila prostitucijom). Čak mi je i poklonila rubenine. Samo ne dolazi k nama, da se ne bi sastajala s mojim mužem.
Eto vam moga života. Kako vidite, vaše su se želje ispunile: ja sam se udala. Ne znam, šta bih vam još kazala o mužu. On je mnogo stariji od mene - navršit će mu se skoro 45 go dina. Mogla bih mu biti možda i kći. Boljševik je on bio i prije revolucije. Obrijan je. Prosjed. Kad mu se desi slobodno vrijeme, voli da rješava šahovske zadaće. (Ovdje mu nema prikladnih igrača.) Poslali su ga ovamo iz centra. Sastala sam se s njim u klubu: bila sam one večeri dežurna. Počeo me je ispitivati o Moskvi. Obradovala sam se - ta s ovdašnjima ćeš se odučiti i da govoriš - ja sam mu odmah ispripovijedala sve: i o „Pariškinji“, i da je Meyerhold uzmaknuo, i o disputama. Zadržao se je sa mnom. Za nedjelju dana došao je opet. Tu se započelo brbljanje: ,,roman" Sokolovskoga! Ja sam se smješkala - ta kakav je to roman? Ali mi se sviđalo da govorim s njim. Sastajali smo se kod njega. Jednom mi je prilikom i izjavio:,,hajde, Tanja, da živimo zajedno"... Zbunila sam se: ta prije toga nije bilo ničega, upravo ničega. Zapitala sam ga: ,,šta će vam to?". - Vi mi se sviđate, a samomu mi je žalosno". Prošla su eto već i tri mjeseca, a ja bih i sada da zapitam - šta ću mu ja? Jako je nježan, kaže, da se veseli: žena, dijete će biti. Ali on nema vremena ni da se poraduje. Ja sam mu - bilo je to još u početku - ispripovijedala sve iz Moskve: mislila sam, ako prešutim - ne valja, prevara je. On se namrštio:,,čemu da se govori o prošlosti, ta to se može svakomu dogoditi. Sad imaš mene". I više ni riječi.
Jednom sam ga prilikom zapitala ipak: ,,a da ja sad učinim kao u Moskvi?" - ,,Jako bi me boljelo". Vjerujem mu - on ne laže nikad. A ipak ne razumijem zašto bi ga boljelo? Ta ja sam sasvim daleko - na desetom mjestu. Eto Prahov - odlučio je da me za prsten kupi na jednu noć, no i on se je, čini mi se, uzbuđivao. Govorio je o stihovima. A Sokolovskij (znate, Juzik, ja muža uvijek zovem prezimenom) nije nikad izvan sebe, jednak je, spokojan. Je li on čovjek?...
Nego tako možda i treba da bude. Ta ja sam sad odrasla. Radim mnogo. To umiruje. Ovdje ako nisam mužu prijatelj, a ono sam drug. Bila sam htjela da na jesen odem u Moskvu na kurzove socijalne psihologije. I muž je prijanjao. Ali nije pošlo za rukom. Očekujem dijete. Treba dakle da se to odgodi u najboljem slučaju na dvije godine. A gdjekad mislim, da od toga ne će uopće ništa biti. Za dvije godine bavit ću se ja kao i Šura ,,stražnjom četvrti" i kompresama. Šta ćeš, nije mi dakle suđeno...
Djetetu se radujem. I bojim se, jer premnogo vezujem uz to. A ako odjednom bude onako, kao što s ljubavlju?"... U stihovima je jedno, a u životu sasvim drugo. Vidite, nisam se još dosta opametila.
Pišem vam upravo školsko djelo:,,kako živi Jevdokimova". Kod kuće je sada tišina. Muž je na sjednici. Večeri su ovdje vrlo duge. Na prozorima je mraz – zvjezdice. A tamo je dalje mrak, snijeg. Lijep je grad Kašira - mnogo crkava, vrtova. Ima samo jedna ulica, a inače sama dvorišta, kao na selu. I psi laju.
Juzik, ispripovijedala sam vam sve, i još vam ništa nisam kazala. Da ste vi sad ovdje, odsvirali bi mi kakav ,,komični komadić“ i ja bih tihano zaplakala malo. Ali nemojte misliti, da sam ja nesretna. Nije, plakati se može, i kad nije od tuge. Jako mi je žao svih - i muža - kako je velik, uman, samotan - i Šure, i svih ovdašnjih s njihovim ,,Kancelarom", i Prahova (nije se on dosjetio, a moglo je da bude i sasvim drugačije). Vas mi nije žao: vi ste najsretniji čovjek, što sam ikad srela. Ta vi niste sretni radi čegagod, nego naprosto. Eto takva bih ja htjela da budem! Daleko mi je još do toga, no mnogo ja razumijem sada. Ovdje sam osnovala četu,,pionira", i svaki put, kad se bavim njima, kao da mi odlane. Čini mi se nekako, da će oni živjeti bolje od nas. Mi nismo uzmogli, a oni će uzmoći. Možda su isto tako mislili naši roditelji? Onda je to prosto starost. Ne znam. No kad čujem,,budi gotov", (to je njihova parola,) sve se u meni smije od radosti. Kao da se spremaju oni za drugačiji, pravi život.
Juzik, sada vam priznajem iskreno: očekujem ga s takvom radošću, da mi se gdjekad čini - ne će mi izdržati srce, zastał će. Neka tu bude mojemu životu konac - ta sve je to vanjsko. Za to će biti, koga ću ljubiti, za koga ću se žrtvovati.
A još veća mi je radost ni radi čega, valjda prosto zato, jer dišem. Prvi sam put osjetila to ljetos, skoro iza toga, kad sam doputovala ovamo. Izišla sam naveče u vrt: sve mi je u glavi gadno - ona zgoda s prstenom, sestrine pouke i misli: zašto sam se i zavukla ovamo? Sjetih se mosta, vode dolje - kako sam htjela da se utopim. Zahladnjelo. Strah me je. I odjednom udarih u smijeh - živim! Miriše mirisavi duhan, sijaju zvijezde, svjetlašca po kućama. Zvone na večernju. Djevojke naše pjevaju,,za veseli sklad"... Zar nije svejedno, šta se je dogo dilo samnom? Dobro mi je!...
Ja živim jedino od takvih minuta. To su ostrovi. Između njih je služba, razgovori, kaširski san - možeš da potoneš, no kad priđe, opet ću isplivati. Nemojte mariti, što sam suzama uprljala ovu stranicu. To je od gluposti. Na što da se tužim? Nije uspjelo. Kao što veli moj muž:,,dječji mat u tri poteza". A ipak - snijeg, zvijezde, vi, eto, Juzik... Sada sam vam sve ispripovijedala. Vidim, kako čitate to pismo i tresete glavom: ,,tako je, Tatjana Aleksejevna, tako". Mili moj, nespretni Juzik! Srdačno vas, srdačno ljubim, i svu bih moju nježnost da javim Protočnoj ulici, jest, jest, ta ondje sam upoznala i žalost, i radost, - svim njenim kućicama, crkvenoj porti sa žutim cvijećem, Moskvi rijeci, Prahovu, (ne srdite se - on je dobar, tek sada sam ja to razumjela), a najviše vama, dragi moj, stari prijatelju!
Eto sam se i nasmiješila..."

Ilja Erenburg, ULICA NA MOSKVI

Vampire Hunter D

"Radnja se odvija na Zemlji, u dalekoj postapokaliptičnoj budućnosti u kojoj su vampiri na rubu izumiranja, a u fokusu je Meyer, moćni vampir koji se zaljubio u ljudsku ženu, prelijepu Charlotte. Otimajući je, pokušavaju pobjeći od svega što ih lovi: dhampira (polu-čovjek, polu-vampir) D-a, skupine lovaca na vampire, Charlottine obitelji koja ju želi uhvatiti živu ili mrtvu i mijenjajućeg svijeta. Iako zvuči kao jednostavna radnja, pojavljuju se brojna iznenađenja koja pridonose naraciji, čineći ju mističnom, intrigantnom i očaravajućom.

Dhampir D je protagonist, stoički plaćenik od malo riječi koji uvijek izvrši misiju ubijanja preostalih vampira, koji ispod hladne površine krije izoliranost, usamljenost i osjećaje časti i dobrote. Avantura započinje u trenu kada se on zaputi u lov na vampira Meyera, susrećući se sa serijom ubojitih poluljudskih stvorenja (vukodlak, shapeshifter, fantomska kraljica… ), ali i sa svojom konkurencijom: još jednom skupinom plaćenika koja se prva želi domoći Charlotte i novčane nagrade. Protagonista-plaćenika, i antagoniste-koji čine središnju ljubavnu priču, pratimo dok postepeno razvijaju i razotkrivaju svoje karaktere, a linije dobra i zla se isprepliću i zamućuju, stvarajući tako dodatne i potporne priče, što ovaj film izdvaja od sličnih."



i btw, moja fotkica "Oko ponoći"

"Taj sam dan, bez nekog posebnog razloga, odlučio malo trčati. Pa sam otrčao do kraja ceste. I kad sam stigao tamo, pomislio sam da bih možda otrčao do kraja grada. A kad sam stigao sam tamo, mislio sam da bih možda samo pretrčao okrug Greenbow. I shvatio sam, budući da trčim ovako daleko, možda bih samo pretrčao cijelu državu Alabamu. I to je ono što sam učinio. Trčao sam čisto preko Alabame. Bez nekog posebnog razloga samo sam nastavio. Otrčao sam do oceana. I kad sam stigao tamo, pomislio sam, budući da sam otišao ovako daleko, mogao bih samo nastaviti. Kad sam stigao još jedan ocean, pomislio sam, budući da sam otišao ovako daleko, mogao bih se jednostavno okrenuti i nastaviti trčati natrag" - Forrest

Ide Tin zagrebečkm Gornjim gradom i naleti na Anuboni. „Kud si pošla sa cvijetom u kosi?“, začudi se Tin. „Pao mi je imunitet pa sam si došla kupiti rodezijskog goniča“, reče Anuboni. Pogleda ju Tin u čudu, skrene u prvu krčmu i napije se.

Naravoučenije: nikad ne znaš kog je inteligent sreo prije nego što se napio :)))))))))

A sad prava anegdota o Tinu: „Jedan veseljak iz Tinovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, priđe mu i reče: "Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer". Ujević ga i ne pogleda već mu preko ramena dobaci: "Ne, prijatelju, rekao si dva!". Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.“

Mala Pjesma

Ja ti pišem male pjesme,
Za te duge kasne sate,
Da tvom licu osmijeh vrate,
Kad ih slušaš sama prije sna.
U njima je malo tuge,
Niti radost nije veća,
Tek da tješi, da te sjeća,
To što noćas poklanjam ti ja.

Mislio sam od davnine,
Prave pjesme čuda čine,
Sada znam, sada znam.
Pa ti pišem male pjesme,
Da ti skrate sate kiše,
Što bi pjesma mogla više,
Osim malo nade da ti da.

Mislio sam usred plača,
Mislio sam, riječ je jača,
Sada znam, sada znam.
Pa ti pišem male pjesme,
Što bi pjesma mogla više,
Osim malo nade da ti da.

Arsen Dedić

Figurice


Dama s kavalirom,
Par iz porculana,
Svetlo se glediju
V zadnjem ognju dana.

On se nekak srami,
Ona je koketa,
Čas su predi išli
V taktu menueta.

Valjda su si šteli
Čisto malko stati
I povedat nekaj,
Kaj ni smeti znati.

On je jošće hotel
Zebrati se malo,
Ona se pogledet
Na kamin v zrcalo.

Klavesen je zaspal,
Dišala rezeda. –
Ali kaj najenput
Lica su tak bleda?

Zgasile se oči,
Ni već smeha bilo. –
To je samo sunce
Za bosket se skrilo.

Vse je v kmicu zašlo:
Park i ogenj dana.
Pak je bez živlenja
Par iz porculana.

1917.

Dragutin Domjanić
Kipci i popevke

"Menuet je stari francuski ples iz 17. stoljeća, "kraljica plesa" na dvoru Luja XIV.

Ime mu dolazi po pas menu - mali korak, jer se pleše vrlo sitnim, profinjenim koracima i pokretima. Bio je vodeći ples 150 godina. Menuet se plesao u paru, ali se partneri nisu dodirivali, plesali su svako za sebe, jedan nasuprot drugom ili jedan oko drugog. U to vrijeme način plesanja je ograničavao i oblačenje koje je do tada bilo raskošno, teško, da bi se zatim počeli oblačiti tako da izgledaju vitko, a pokreti postaju graciozniji."

HIPATIJA

Hipatija, jedna od najvećih aleksandrijskih filozofkinja, bila je cijenjena zbog svojih revolucionarnih ideja, ali su je kršćanski fanatici zbog njih brutalno ubili u četvrtom stoljeću nove ere. Rođena oko 360. godine, Hipatija je bila grčka filozofkinja, astronomka i matematičarka koja je išla u potpunosti protiv normi tog vremena, ali je ipak stekla ogromno poštovanje zbog svog velikog uma i postignuća. Njezin otac, Theon, bio je matematičar i astronom koji nikada nije pokušao obuzdati kćerinu žeđ za znanjem.
Hipatija je bila članica neoplatonske filozofske škole. Pojavljivala bi se ogrnuta haljinama akademske elite - nešto što su u to vrijeme smjeli činiti samo muškarci. Moglo bi se slobodno reći da je prema današnjim standardima bila feministica, i to definitivno jedna od prvih u zabilježenoj povijesti. Njezina ljubav prema astronomiji dovela ju je do izgradnje astrolaba, koji se koriste za ispitivanje i mjerenje nebeskih tijela na noćnom nebu, te je crtala tijek zvijezda i planeta. Hipatija je studirala filozofiju u Ateni i vratila se u Aleksandriju, gdje je podučavala filozofiju, matematiku i astronomiju mladima u gradu.
Među njezinim učenicima bili su potomci najmoćnijih aleksandrijskih obitelji, koji su kasnije napredovali i zauzeli visoke položaje u aleksandrijskom društvu. U Aleksandriji je Hipatija podučavala platonsku filozofiju, Ptolemejev sustav nebeskog kretanja i naprednu Euklidovu matematiku. Bila je poznata kao nadarena učiteljica, a nedvojbeno je bila i jedan od najvećih mislilaca tog vremena.
Dvojica Hipatijinih učenika bili su biskup Kirenije, Sinezije, i prefekt Aleksandrije, Orest.
Hipatija je vodila kontinuiranu korespondenciju sa Sinezijem, čiji su dijelovi čudesno sačuvani i otkrivaju ogromno divljenje koje je biskup gajio prema Hipatiji. “Makar Had bio mjesto potpunog zaborava, i tamo ću te se sjećati, draga Hipatija”, napisao je u jednom od svojih pisama. Briljantna žena često bi odlazila u središte grada i držala govore o svojim razmišljanjima o Platonu. Publika je bila očarana, ne samo njezinim idejama već i izgledom.

Hipatiju su poštovali gradski intelektualci i znanstvenici. Jednako su je poštovali i kršćani koji su je koristili kao primjer čednosti. Sačuvana anegdota o njezinoj čednosti počinje tvrdnjom da joj je jednom mladić izrazio ljubav. Kao odgovor, pokazala mu je rupčić zaprljan njezinom menstrualnom krvlju kako bi naglasila nečistoću tjelesnih odnosa. Hipatija je bila u celibatu, a povjesničari vjeruju da je ostala djevica do svoje smrti. Njezina ju je čednost učinila vrlo popularnom u grčkom društvu, koje je cijenilo celibat kao vrlinu, pa je stoga bila prihvatljiva i smatrana vrijednom poštovanja i za muškarce i za žene.

Kršćanski fanatici ubili su Hipatiju. Općenito se vjerovalo da je Ćiril, ugledni aleksandrijski biskup, sebi zadao zadatak eliminirati utjecaj žena filozofa i astronoma. Biskup je Hipatiju javno optužio kao obožavateljicu idola, a zatim je navodno naredio gomili fanatika da je otmu. Kršćanski fanatici doista su oteli ženu i vukli je po ulicama dok su je užasno mučili.
Rečeno je da su mučenja bila iznimno okrutna, uključujući i struganje Hypatijina tijela školjkama kamenica. Zatim ju je rulja odvela u crkvu gdje su je skinuli golu, izudarali i otrgnuli joj udove s tijela.

O Hipatijinom životu snimljen je film Agora - scena egzekucije



Hypatia (Charles William Mitchell)

Tip se osvrće na "pedere". Izravno. Original mačo, i to još nekakav "prosvjetni" radnik. Samo da mi dijete ne uleti pod takvog "prosvjetnog" obradnika, koji svojim fašizmus očalama svrstava djecu u ladice s etiketama peder, nepeder, vjernik, nevjernik, Srbin, Hrvat, Rom, Židov, Jugoslaven i drugi.

Što dalje od mog djeteta.

Nek napiše u kojoj školi radi da ju zaobiđem.

"Njemački film Dennisa Gansela temelji se na socijalnom eksperimentu Rona Jonesa nazvanom "Treći val" koji treba demonstrirati kako čak ni demokratska društva nisu imuna na fašizam.

Srednjoškolski profesor Rainer Wegner popularan je među učenicima i poprilično je neuobičajen profesor. Prisiljen je naučiti o autokraciji za školski tjedan projekata. Na početku nimalo entuzijastičan oko toga Wernera iznenadi reakcija studenata oko projekta. On učenike uči kako da postanu uključeniji u ideju samovlade no uskoro razredni projekt stvori vlastitu moć i jezivo počne sličiti na Njemačku iz prošlosti. Mogu li Werner i njegov razred shvatiti što se događa prije nego se užasi prošlosti počnu ponavljati."



Treći val je bio pokus koji je 1967. godine proveo kalifornijski srednjoškolski profesor povijesti Ron Jones kako bi objasnio kako je njemačko stanovništvo moglo prihvatiti djelatnost nacističkoga režima tijekom uspona Trećega Reicha i Drugoga svjetskoga rata.

Norveški filozof Lars Svendsen u svojoj knjizi „Filozofija zla“ piše:

„najveće su zločine učinjene pod Hitlerovim, Staljinovim, Maovim, Pol Potovim i drugim vodstvom, počinili obični ljudi, a ne sadisti i predstavnici demonskog zla. Veliki dio čuvara u koncentracijskim logorima i logorima smrti postavljen je na to mjesto samo zato što su bili poslušni u običnoj vojnoj službi. Većina čuvara se sastojala od karijerista, idealista i prije svega konformista, koji su radili što i ostali, bez zauzimanja samostalnog stava prema moralnom statusu postupaka. Ukratko, to su bili obični ljudi koji su činili najveće moguće zlo.“

„Prije trideset godina počeo je razgovor o elementima naše latinske civilizacije, te čudovišne živine sa tri deset i tri obraza, posute sa hiljadama očiju kao leopard pjegama, koja nas zatravljuje svojim aherontskim sjenkama i ne da nam da otpočinemo. Ta lažna civilizacija pije nam krv i otrbušuje (far pancia, divenir pan ciuto) našu gospodu biskupe, harači kod nas za ljubav božju, a to papastvo i ta naša duhovna biskupska vlastela ne žele nas vidjeti u drugom intelektualnom stavu, već samo na koljenima. Oni govore da su nam dali univerzalnu ideju spasa koja nas je iz primitivnog, barbarskog kaosa stvorila historijskim narodom. Da postanemo doista historijskim narodom, to nam RimIjani nikada nisu dopustili, pa čak ni danas kada to doista jesmo. Mi smo za njih kao narod bespravna rulja koju su oni naučili poštivanju tuđe imovine, privatnog prava, tomističke filozofije i svetosti obiteljskog života. Mi smo za njih od osmoga stoljeća do danas ona ista gomila slavenskih pljačkaša koja je razvalila sarkofage solinske i splitske, a svojim nadnaravnim bratstvom i evanđeoskom ljubavi oni nas pridižu već od glagoljaškog biskupa Sedehe koji je bio početkom XI stoljeća apostata i koji je zato i „izbljuvao svoju pogansku utrobu“, kao što mu to na čast na nadgrobnom stupu i piše. U dugotrajnom procesu sramota, uvreda i poniženja, od paljenja knjiga do posmrtnih difamacija, od onog jadnog glagoljaša Vuka koga su u Rimu u X stoljeću ismijali i obrijali, pa sve do Krčelića u sedamnaestom, nema ni jednog historijskog dokumenta iz koga bi slijedilo da su se Pape kod nas zauzimali za bilo što drugo nego što je Petrov Novčić. U svim takozvanim hrvatskim kraljevskim i kneževskim dokumentima od devetog do dvanaestog stoljeća Pape se zanimaju samo za bankarsku, poslovnu stranu svojih relacija s barbarima. Osiguravaju tribute, Petrov porez, desetine, daće, posjede, zemlju, garantiraju sebi procente od prevrata, državnih udara i buna koje sami organiziraju protiv tih hrvatskih kraljeva, traže elemozinu i specijalne prihode za kraljevska umorstva, štite latinske zavjerenike, vode protubogumilske križarske ratove, izbijaju naročite postotke iz takozvanog kraljevskog pokajničkog fonda, mrze slavensku liturgiju, i trajno prijete prokletstvom i izopćenjem.“

Miroslav Krleža, DNEVNIK

„ŠTO I KAKVA JE BILA VJEŠTICA SUKUBA?

+Uime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Ljeta Gospodnjega tisuću dvjesta sedamdeset i prvoga, pred mene, Hierosma Cornillea, velikog penitencijara, crkvenog suca, na to ovlaštenog od kaptolske gospode svetog Mauricija, tourske katedrale, pošto su o tom raspravili u prisutnosti našeg gospodina Jehana de Monsoreau, nadbiskupa, na temelju tužba i žaoba gradskih stanovnika, čija će se molba dolje priložiti: pristupili su neki ljudi plemići, građani i seljaci ove dijeceze, i iskazali su dolje navedene čine o razuzdanom vladanju jednog demona o kom se sumnja da je uzeo ženski lik, i koji mnogo muči kršćanske duše ove dijeceze, a sada je zatvoren u kaptolskoj tamnici; i da bismo doznali što je istina kod spomenutih tužbi, započeli smo ovaj zapisnik, danas u ponedjeljak jedanaestog decembra, iza mise, kako bismo iskaze svakog pojedinca saopćili rečenom demonu, ispitali ga o rečenim činima što mu se pripisuju, te mu onda sudili prema zakonima donesenim „contra daemonios".
U toj istrazi mi je pomogao i sve ovo zapisao Guillaume Tournebousche, kaptolski rubrikator, učen čovjek.
Prvi je pred nas pristupio Jean, po prezimenu Tortebras, građanin Toursa, koji s dopuštenjem vlasti drži „Svratište k rodi" na Mosnom trgu, koji je prisegao na spas svoje duše, položivši ruku na sveto evanđelje, da neće iskazati ništa drugo nego ono što je sam vidio i čuo. A zatim je izjavio ovo:
- Izjavljujem da je otprilike pred dvije godine, pred praznik svetoga Ivana, kad se pale kresovi, jedan plemić koga iznajprije nisam poznavao ali koji je sigurno bio u službi našega gospodina kralja a onda se vratio u naš kraj iz Svete zemlje, došao k meni i predložio mi da mu iznajmim jednu ladanjsku kuću što sam je bio izgradio na kaptolskom području, blizu mjesta zvanog Sainct-Estienne, a ja sam mu je prepustio na devet godina za tri bizantinska dukata od suhoga zlata.
U rečenu je kuću spomenuti gospodin smjestio lijepu svoju ljubaznicu, koja je imala lik žene, a bila obučena na neobičan način Saracena i Muhamedovaca, i koju nikome nije dopuštao da je vidi ili da joj se približi više od dosega strelice, ali kojoj sam ja vlastitim očima vidio na glavi čudesno perje, natprirodnu boju u licu i oči žarče nego što to mogu iskazati, i iz njih je plamsala paklena vatra.
Kako je pokojni vitez zaprijetio smrću svakome tko bi samo pokušao da njuška oko spomenutog stana, ja sam u velikom strahu predao rečenu kuću i do današnjeg sam dana skrivao u svojoj duši neka naslućivanja i sumnje o zlokobnoj pojavi rečene strankinje, koja je bila puna živahne svježine kao još nijedna žena što sam je ja ikada vidio.
Kako su mnogi i različiti ljudi onda smatrali rečenoga gospodina viteza mrtvim, i govorili da se na nogama drži samo pomoću nekih čarolija, napitaka, vračarija i đavolskih sljeparija ove tobožnje žene, koja se htjela nastaniti u našoj zemlji, to izjavljujem da sam uvijek vidio gospodina viteza tako blijedoga te sam običavao njegovo lice uspoređivati s voskom uskrsne svijeće; a kako sve osoblje gosticnice k Rodi znade, taj je vitez pokopan devet dana iza svoga dolaska. Prema riječima njegova konjušnika, pokojnik se vatreno pario s rečenom Maurkinjom sedam čitavih dana, zaključan u mojoj kući, iz koje nije izlazio, a to sam čuo kao strahovito priznanje na njegovu samrtnom krevetu.
Neki su, u ono doba, govorili da je ta đavolica privezala rečenoga plemića uza se svojim dugim kosama, koje da posjeduju neke vrele osebine kojima na kršćane prenosi pakleni žar u obliku ljubavi, i sili ih da toliko budu djelotvorni dok im se na taj način ne izvuče duša iz tijela i ne preda Sotoni. Ali ja izjavljujem da od toga nisam ništa vidio, osim spomenutog viteza kad je bio mrtav, premoren, iznemogao i nije se mogao kretati, ali je želio, protiv volje ispovjednikove, da još ide k svojoj ljubaznici. A prepoznali su da je to bio gospodin de Bueil, koji je pošao u križare te je bio, kako su govorili neki ljudi u gradu, opčinjen od nekog demona koga je bio sreo u azijskoj zemlji u Damasku ili gdje drugdje.
Ja sam dakle ustupio kuću rečenoj dami prema uvjetima spomenutima u najamnom ugovoru. Kad je spomenuti gospodin de Bueil preminuo, ja sam ipak pošao u svoju kuću da doznam od rečene strankinje da li želi stanovati u mome stanu; i teškom sam mukom bio pred nju doveden od nekog neobičnog čovjeka polugolog, crnog i bijelih očiju.
Onda sam ugledao Maurkinju u jednoj odaji što se blistala od zlata i dragog kamenja, osvijetljenoj mnogim svijećama, kako sjedi na jednom azijskom sagu, lako obučena, a uz nju je bio drugi plemić koji je već gubio dušu, i nisam imao hrabrosti da je gledam, jer bi me njezine oči namamile da joj se smjesta predam, jer me je već njezin glas draškao po trbuhu, ispunjao mi sav mozak i silio dušu na razvrat. Kad sam to čuo, bojeći se Boga, a i pakla, ja sam smjesta otišao, ostavio joj kuću dokle god je bude htjela zadržati, tako je opasno bilo gledati onaj maurski lik iz koga je probijao pakleni žar, a uz to i nogu koja je bila manja nego što je dozvoljeno pravoj ženi da je ima, pa još slušati onaj njezin glas koji je kopkao po duši; i od toga dana nisam više mario da odem do te svoje kuće, od straha da se ne strmoglavim u pakao. Rekao sam.
S rečenim Tortebrasom je na to suočen neki Abesinac, Etiopljanin ili Nubijac, crn od glave do pete, koji je pronađen bez onih muških stvari kojima su obično snabdjeveni svi kršćani, a kada je ustrajao u svojoj šutnji i pošto je bio mučen i izmrcvaren više puta, kod čega je mnogo stenjao, dokazalo se da ne zna govoriti jezik naše zemlje. A rečeni Tortebras je prepoznao spomenutog Abesinca kao onoga koji je bio u njegovoj kući u društvu s rečenim nečistim duhom, i bio je pod sumnjom da mu je pomagao kod čarobnjačkih vještina.
I spomenuti Tortebras je ispovijedio svoju veliku katoličku vjeru i izjavio da ne zna ništa drugo osim nekih govorkanja što su svima poznata, ali im on nikako nije bio svjedok, osim što ih je čuo.
Na poziv koji mu je upućen, pristupio je onda Mathieu, zvan Cognefestu, nadničar na imanju Sainct-Estienne, koji je, pošto je bio prisegao na sveto evanđelje da će govoriti istinu, priznao da je uvijek viđao veliko svjetlo u stanu spomenute strankinje, čuo silno, neobično i đavolsko smijanje po danima i po noćima, na blagdane i na posne dane, a osobito dane Velikoga tjedna i o Božiću, kao da je velik broj ljudi u kući. Zatim je rekao da je vidio, na prozorima rečene kuće, svakovrsno svježe cvijeće koje se usred zime veličanstveno rascvalo, naročito ruže, i to za mrazna vremena, a i druge stvari kojima je potrebita velika vrućina; ali on se tome nije ništa čudio, jer je rečena strankinja tako sijala od žara da, kad je naveče šetala uz njegov zid, on je ujutru našao salatu kako je izrasla, a katkada je dodirom suknje potjerala sok u drveću da brže prostruji i pospješila mladice da niknu. Na kraju je rečeni Cognefestu izjavio da ne zna ništa više, jer je on od rana jutra bio na radu i lijegao na počinak kad i kokoši.
Zatim smo pozvali ženu rečenoga Cognefestuja da nam reče, i to poslije zakletve, što joj je poznato o stvarima u ovomu postupku, ali se usprotivila da iskaže bilo što drugo osim pohvala rečenoj strankinji, jer da je, iza njezina dolaska, njezin muž postupao s njome bolje zbog susjedstva ove dobre gospođe koja je širila ljubav po zraku kao što sunce prosipa svoje zrake, i druge takve budalaštine što ih nismo ovdje ni zapisali.
S rečenim Cognefestujem i njegovom ženom suočili smo spomenutog nepoznatog Afrikanca, koga su oni vidjeli u vrtovima kuće, i izjavili su kao sigurno da pripada spomenutom demonu.
Kao treći je pristupio gospodin Hardiun V, plemeniti de Maillé, koga smo ponizno zamolili da pripomogne prosvijetliti crkvenu vjeru, a on je odgovorio da to doista hoće, i povrh toga je zadao svoju čvrstu vitešku riječ da neće ništa drugo reći nego ono što je vidio.
Zatim je rekao da je u križarskoj vojsci upoznao demona o kome je riječ. Zatim je, u gradu Damasku, vidio gospodina de Bueila kako se bori na turniru zato da bi ona samo njemu pripala. Gore spomenuta drolja ili demon pripadala je u ono doba gospodinu Geoffroyu IV, gospodaru la Roche-Pozaya, koji je običavao reći da ju je doveo iz Turene još dok je bila Saracenka; tomu su se francuski vitezovi mnogo divili, kao i njezinoj ljepoti koja je podigla veliku buku i uzvitlala mnogo sablažljive prašine u taboru. Za vrijeme vojne ta je drolja prouzrokovala više ubojstava, jer je la Roche-Pozay već više križara pobio koji su je htjeli samo za sebe zadržati, jer je ona pružala slasti koje se ne daju ničim usporediti, kako su tvrdila neka gospoda koja su je potajce obljubila. Ali konačno je gospodin de Bueil, pošto je ubio Geoffroya de la Roche-Pozay, postao gospodarom i vlasnikom toga ubojničkog toka i stavio je u samostan ili harem po običaju saracenskom. Prije toga, često su je vidjeli i čuli kako na svečanostima brblja bezbrojna prekomorska narječja: arapski, grčki kako se govorilo u Latinskom carstvu, maurski i još k tomu francuski, kako to nisu znali ni najbolji poznavaoci francuskog jezika u kršćanskoj vojsci, i odatle je nastalo vjerovanje da je ona đavolsko oruđe.
Rečeni gospodin Harduin nam je priznao da se nije za nju borio u Svetoj zemlji, ne zbog straha, nehaja ili drugog kojeg razloga, nego misli da ga je ta sreća zadesila zato što je uza se nosio jedan komadić pravoga svetoga križa, a osim toga je imao odličnu gospođu iz grčke zemlje, koja ga je spasila od opasnosti jer ga je zaokupljala ljubavlju i uveče i ujutro, i tako ga temeljito iscrpla da mu nije ništa preostalo za druge u srcu, niti drugdje.
I spomenuti nam je gospodin potvrdio da je žena nastanjena u ljetnjikovcu Tortebrasovu doista rečena Saracenka, što je došla iz Sinjske zemlje, jer ga je na jednu noćnu gozbu k njoj pozvao mladi gospodin de Croixmare, koji je preminuo sedmi dan nakon toga, pošto ga je, prema riječima njegove majke, gospođe de Croixmare, spomenuta drolja potpuno upropastila, jer su njezini zagrljaji ispili sve njegove životne sokove, a njezine neobične mušice potrošile sve njegove zlatnike.
Upitan zatim što on, kao čovjek čestit, mudar i ugledan u ovoj zemlji, misli o spomenutoj ženi, i pozvan od nas da rastereti svoju savjest, jer se tu radi o vrlo odvratnom slučaju, o kršćanskoj vjeri i o božanskoj pravdi, rečeni gospodin je odgovorio:
Da su neki u križarskoj vojsci govorili da je ta đavolica bila uvijek djevica za onoga koji ju je jahao, i da se sigurno u njoj nastanio Mamon koji joj je stvarao djevičanstvo za svakoga od njenih ljubavnika; i još tisuću drugih budalaština pijanih ljudi, koje nisu bile takve da bi od njih napisao peto evanđelje. Ali sigurno je to da se on, stari vitez na sklonu života i koji više ništa ne mari za ljubav, osjetio mladićem kod zadnje večere kojom ga je počastio gospodin de Croixmare; da mu je glas toga demona dopro do srca prije nego su ga čule uši, i ulio mu tako žestoku ljubav u tijelo da mu se sva životna snaga slegla na ono mjesto iz koga se daje; i da konačno, bez pomoći ciparskog vina što ga je pio samo da mu se sklope oči i da se izvali pod klupu, pa da više ne vidi rasplamsale oči đavolske domaćice i da se od njih ne razboli, on bi bez sumnje ubio mladog Croixmarea samo da se makar jedanput nauživa te natprirodne žene. Poslije toga se ispovijedio zbog te zle misli. Zatim je, po višem savjetu, opet uzeo od žene svoju relikviju pravoga križa i ostao u svom dvorcu, gdje mu je, unatoč ovim kršćanskim mjerama opreza, rečeni glas ipak katkada zazujao u mozgu, a izjutra bi se često sjećao te prsate đavolice, žarke kao zapaljeni fitilj. A jer ga pogled na rečenu drolju toliko žeže da ga raspaljuje kao kakva mladića, njega koji je već više mrtvac nego živ čovjek, i jer ga je ona onda stajala tolikog vrenja životnih sokova, zamolio nas je spomenuti gospodin da ga ne suočimo s tom caricom ljubavi kojoj je, ako nije sama đavo, Bog Otac podijelio neobičnu vlast nad onim šta je muško. A zatim se, pročitavši svoju izjavu, udaljio, pošto je prije toga prepoznao spomenutog Afrikanca kao slugu i paža gospođinog.
Kao četvrti, pošto smo dali vjeru u ime kaptola i našega gospodina nadbiskupa da neće biti mučen, zlostavljen ni uznemiravan bilo kako i ni na koji način, da poslije svoje izjave neće više biti pozivan, s obzirom na njegova trgovačka putovanja, i pošto smo mu zajamčili da će se moći posve slobodno udaljiti, pristupio je jedan Židov, po imenu Salomon al Rastchild, kojega smo, unatoč sramotnoj njegovoj ličnosti i židovstva, saslušali jedino s razloga da bismo sve doznali što se tiče razvrata gore spomenutoga demona. Ali nismo zahtijevali nikakve prisege od rečenoga Salomona jer je on izvan crkve i od njega nas dijeli krv našega Spasitelja (trucidatus Salvator inter nos).
Zapitan zašto se pojavljuje bez zelene kape na glavi i žutog kotača na odijelu povrh mjesta gdje je srce, kako to određuju crkvene i kraljevske odredbe, spomenuti Rastchild nam je pokazao oproštajni dekret što mu ga je izdao naš gospodin kralj i priznao senešal Turene i Poitoua.
Zatim nam je rečeni Židov izjavio da je za gospođu nastanjenu u kući gostioničara Tortebrasa pravio velike poslove, da joj je prodavao zlatne svijećnjake s više krakova, krasno izrezbarene; suđe od pozlaćenog srebra; kupe urešene draguljima, smaragdima i rubinima; da je za nju nabavljao iz Levanta mnoštvo dragocjenih tkanina, perzijskih sagova, svila i finog platna; ukratko divne stvari da nijedna kršćanska kraljica ne može reći da je tako snabdjevena dragocjenostima i kućnim potrepštinama; i da je on dobio od nje tri stotine tisuća turenskih funta za rijetkosti što mu je bilo povjereno da ih kupi, kao što su indijsko cvijeće, papige, ptice, perje, mirodije, grčka vina i dijamanti.
Na naš poziv da nam kao sucima reče nije li joj nabavljao kakve ingredijencije za čaranje, krv novorođenčadi, čarobnjačke knjige i bilo kakve stvari kojima se služe vještice, a mi mu dopuštamo da svoju krivnju prizna a da za to nikada neće biti pozivan pred sud niti uznemiravan, rečeni Ratschild se zakleo svojom jevrejskom vjerom da time nije nikako trgovao. Rekao je na to da je zaposlen daleko prevelikim poslovima a da bi se bavio takvim tričarijama, jer je on zlatar neke vrlo moćne gospode, kao što su markiz de Montferrat, kralj Engleske, kralj Cipra i Jeruzalema, grof od Provanse, gospoda iz Venecije i drugi ljudi iz Njemačke; da ima svoje svakovrsne trgovačke lađe, koje plove u Egipat pod sultanovom zaštitom, i da trguje dragocjenim srebrnim i zlatnim stvarima, što ga često vodi i u kovnicu u Toursu. Povrh toga je rekao da spomenutu gospođu o kojoj se radi smatra vrlo čestitom, prirodnom ženom, dražesnom po izgledu i najljupkijom što ju je ikada vidio. Da joj je, zbog njezina glasa da je đavolskoga duha, potaknut mišlju na njezinu nestašnost, a i zato jer se zagrijao za nju, jednoga dana kad je bila udovica, ponudio da on bude njezin ljubavnik, a ona je to rado prihvatila.
Pa premda je dugo nakon te noći osjećao da su mu kosti razglavljene a križa kao slomljena, ipak nije iskusio, kako neki vele, da onaj koji se jednom s njome spleo više ne dolazi k sebi i da se rastapa kao olovo u alkemičarevoj retorti.
Zatim nam je rečeni Salomon, koga smo ostavili na slobodi, prema izdanoj propusnici, unatoč ovoj izjavi koja dovoljno dokazuje njegovu vezu s đavolom, jer je on ostao zdrav tamo gdje su svi kršćani podlegli, predložio pogodbu u predmetu rečenog demona. To jest: on predlaže kaptolu stolne crkve da će dati za spomenutu tobožnju ženu takvu otkupninu, bude li osuđena da je živu spale, da bi se za nju mogao dovršiti najviši toranj crkve svetog Mauricija, koji se sada upravo gradi.
To smo zabilježili da bi se o tome, u zgodno vrijeme, moglo raspraviti u kaptolskom zboru. I rečeni Salomon se povukao ne htijući ostaviti svoju adresu, i rekavši da on može o odluci kaptola biti obaviješten od jednog Židova iz židovske općine tourske, po imenu Tobias Nathaneus. Spomenutom je Židovu, prije njegova odlaska, pokazan Afrikanac, i on ga je prepoznao kao demonova paža. I rekao je da Saraceni imaju običaj da ovako škope svoje sluge kojima povjeravaju pasku nad ženama, prema starinskom običaju, kako se to vidi kod profanih historičara, tamo gdje govore o Narsezu, carigradskom generalu, i drugima.
Sutradan je, iza mise, pristupila pred nas, kao peta, vrlo plemenita i odlična gospođa de Croixmare. Ona se zaklela na sveto evanđelje i sa suzama u očima nam je rekla da je zakopala svoga starijega sina, koji je umro zbog svoje prenapete ljubavi s jednim ženskim demonom. Taj je plemeniti mladić imao dvadeset i tri godine, bio je savršeno tjelesno razvijen, vrlo muževan, jako obrašten bradom kao i njegov pokojni otac. Premda je bio pun srži, za dvadeset dana je potpuno uvenuo, upropašten općenjem sa vješticom-sukubom iz Vruće ulice, kako to veli prosti svijet; i nikakvog maternjeg autoriteta nije više imala nad njime. Konačno je, u zadnjim danima izgledao kao jadni osušeni crv što ga kućanice nalaze u kutu kad izmeću kućne prostorije. I dokle god je imao snage. odlazio je da se skonča kod te prokletnice, gdje je spiskao i svoju ušteđevinu. A zatim kad je ležao na samrtnom krevetu i vidio gdje mu dolazi zadnji čas, kleo je, proklinjao, prijetio, i svima: sestri, bratu i njoj, majci, izgovorio bezbroj uvreda; grdio je kapelanu pod nos; zanijekao je Boga i htio da umre kao prokletnik; a time je jako ražalostio obiteljske službenike koji su, za spas njegove duše, i da ga izbave iz pakla, osnovali dvije godišnje mise u stolnoj crkvi. Zatim, da bismo dobili dopuštenje da ga pokopamo u posvećenoj zemlji, porodica Croixmare se obavezala da će kaptolu kroz stotinu godina davati vosak za kapelice i za crkvu, na Cvijetnu nedjelju. Na kraju svega, osim poganih riječi što ih je čula prečasna osoba dom Loysa Pota, redovnika iz Marmoustiersa, koji je došao da dade posljednju utjehu rečenomu barunu de Croixmare, u njegovu zadnjem času, spomenuta gospođa tvrdi da nije nikad čula da bi pokojnik bilo kakvu riječ izustio u pogledu demona koji ga je držao u pandžama.
I plemenita i odlična gospođa se povukla u velikoj tuzi.
. . . „

Honoré de Balzac, Vještica
(Ljudska komedija, Vragoljaste priče)

_________________________
"Sukuba" znači: mora koja tišti muškarce, a "Inkuba": mora koja napada ženske.

KUPAC ČAROBNIH KRIJESNICA

Stigavši u mraku iz noćnoga ugla,
Stane - i uđe u radnju od božićnih kugla.
Dotle je piljarac sred lutaka vitih
Mahom redo zlatne i srebrene niti.

»Najbolje će biti krijesnice!« pomisli
I osjeti jednu viziju polujasnu:
Na hiljade lampa prođe mimo misli,
Dođe mu u podsvijest i tu naglo zgasnu.

»Znate, rodila mi se kći...
Prava, malena kći...
Pošto je ne mogu slati u Španiju ili Aziju,
Dajte mi krijesnica tih,
Da razvijem maloj fantaziju...«

Gledale su oči šarenih bajáca
Čovjeka što tako slomljeno koraca.
(»Gleda, kao mi, pa zašto nije s nama?
Baš bi divno spavo u našim kutijama.«)

»Bogami! - reče. - Danas je bolje to,
No kakovo stvarnije, veće zlo...
Ako se i kupaš suza potokom,
Čezneš bar daleko, daleko,
O daleko, za kakovim plavim otokom...«

Neugodna šutnja. Dućan se okrenu.
Val svjetla poteče bujicom u sjenu.
Lica se rasplinu. Svako svojim mrakom.
Tako i čovjek ode slomljenim korakom.

Za njim je pošlo tisuć lampiona,
Krijesnica, iskri, zvijezda, sijalica.
Polumračne rupe Pariza, Londona,
Brindisi, Napulj, Marsilja, Nizza

I u girlandi šarenih balona
Čudo laguna, čežnja, san soneta –
Nije l' to Ona, u sjaju lampiona –
Kraljica! O Venezia benedetta!

(Ona se na veslu svoga gondolijera
Ljulja, blista i trepti čudnom moći
Ko neka prikaza iz neznanih sfera,
Il kao đerdan o grlu Noći!)

O gondolijeri! Koliko puta tako
Nosio se slutnjom večernjih New Yorka!
O koliko puta čeznuo je tako
Plamene rijeke Place de la Concordea!

Napokon se negdje, u svome kotaru,
Namjeri na lakat čestog prolaznika.
Taj ga teškom šakom pričepi k duvaru –
Majku li mu staru! –
I zdrobi mu zamot tih srebrenih slika: –

Ove još jednom kresnuše
U svijetlom potoku,
A onda krenuše
Čarobnom otoku.

Ljubo Wiesner

Jugoslavenska njiva, Zagreb 1923.

„YIN
Izraz svojstven jednako egzoteričnoj i ezoteričnoj kineskoj Tradiciji. Nedjeljiv od yanga i Taoa.

,YIN. 1. Osoj, neosunčani obronak planine (...) 2. Nebo prekriveno oblacima (...). 3. Sjena, hladovina (...). 4. Leđa (preneseni smisao). 5. Yin (kao opreka spram Yang), ženski, trpni vid ili načelo što je u jedinstvu s Yangom uzrok rađanja bića, njihovog održavanja i jedna od njihovih sastavnica; Zemlja je Yin naspram Nebu, mjesec naspram suncu, tama naspram svjetlosti, žensko naspram muškom. 6. Koji je u sjeni, skriven, tajan, okultan. 7. Skriveni dijelovi; spolni organi (obaju spolova). 8. Pun zamki, zavodljiv, lažan. 9. (elektrici tet) Negativan pol". (Dictionnaire français de la langue chinoi se, Institut Ricci, 1976, Paris-Taipei, str. 1096).“

Lampion za partizane, jučer

The Partisan, Leonard Cohen - 14 milijuna pregleda



Arsen pjeva Cohena

Što želiš za ručak?
Pita
Spreman za šoping
I fino miriši
Još dugo u hodniku,
Kolonjska njegova
Lebdi u zraku
Nad vestama i šalovima
I hlačama koje ostavlja po vješalicama
To tako mora biti
Koliko god spremam i sklanjam
Robu iz hodnika
Ona se vraća preko noći
Na vješalice neopazice
Dok omamljena sam
Mirisom limuna i pastrmki
Na njegovim rukama
Koje sam poželila za ručak
I ne pazim