"Fanny i Alexander" (1982.) Ingmara Bergmana je trebao biti njegov posljednji film, a u njemu se bavi time što je mlad, sredovječan, star, muškarac, žena, kršćanin, Židov, zdrav, lud, bogat, siromašan, religiozan, profan. On stvara svijet u kojem krajnja izvjesnost postoji rame uz rame s duhovima i magijom, te galerijom likova koji su nezaboravni u svojoj osebujnosti. Nije ni čudo da je jedna od njegovih inspiracija bio Dickens.

1907. je, u neimenovanom švedskom gradu. Film uranja u proslavu Badnje večeri goleme obitelji, predstavljajući likove u hodu dok razgovaraju, piju, koketiraju i spletkare. Okruženi su sladostrasnošću; obitelj Ekdahl je bogata i matrijarh, Helena, živi u golemoj kući pretrpanoj starinskim namještajem, bogatim namještajem, slikama, skulpturama, tapiserijama, sagovima, cvijećem, biljkama i satovima -- uvijek su satovi u Bergmanovim filmovima, njihovi sati otkucavaju na način koji je nekako zlokoban. Jedna soba prelazi u drugu, što vidimo kada se polupijani gosti uz pjesmu drže za ruke paradirajući stanom.
. . .
Na kraju filma bio sam pokoren, a opet ushićen; dogodilo mi se nešto što je bilo izvan jezika, što je bilo duhovno, što je uključivalo Bergmanov misticizam; jedan od njegovih likova sugerira da se naši životi slijevaju jedni u druge, da je čak i kamenčić ideja Boga, da postoji razina, samo izvan vidokruga, gdje se sve stvarno događa."

Roger Ebert