Scena iz "Seljačke bune" Augusta Šenoe neposredno pred "krunjenje" Matije Gupca (na Markovom trgu 1573.)

„Sve svoje grijehe ispovjedi mi sužanj skrušene duše, a ja ga razriješih, okrijepih hranom nebeskom, s njim moleći na koljenima cijelu noć. I nedjelja dođe. Jutarnjim zrakom razlijegala se crkvena zvona, a kroz zvonjavu kao da je plakao lelek mrtvačkoga zvonca. U tamnicu stupi straža, a tamničar kriknu: »Hajdmo! Hora je!« Još jednom kleknu sužanj, još jednom nadnijeh nad njim blagoslovne ruke. I krenusmo među hrpom oružanih ljudi iz kuće. Na trgu pred Markovom crkvom brujila je silesija naroda, glava do glave, a radoznalost ljudska buljila je i sa prozora i sa krovova. Gradski je sudac išao sa žezlom pred nama, uz nas dva reda gradskih stražara, s nama okovan seljak Pasanac, a za nama u krvnom odijelu krvnik i njegovi druzi. Ponosito dizaše moj sužanj glavu, gledajući preko znaličnih glava ljudstva, koje stisnuvši se šaptaše:
»Vidite li, to je Gubec, to je seljački kralj !«
Sred trga puče čistina, okružena banskom vojskom, a sred čistine vatra i kolo. Dođosmo tamo. Tad izađe pred narod sudac i dignuvši žezlo viknu:
«Narode, čuj! Evo stoji Matija Gubec, stubički kmet, razbojnik, zlotvor, palikuća, čija se je zlotvorna ruka digla na božje i ljudsko pravo, na kralja i zemaljsku gospodu. A to je Andrija Pasanac, ortak zlotvora Gupca i zlotvor sam. Ali pravda pobijedi i pukao je zlotvorima sud. Pasanac budi prije smrvljen na kolu i gubi glavu, a Matija Gubec, kojega se opaka ropska duša drznu igrati se kralja, neka primi kraljevsku čast, neka bude vjenčan razbijeljenom krunom na razbijeljenu stolu i rasječen na četvero.«
Gubec problijedi, zadrhta, stisnu zube i pogleda puk. Narod zaštrepi, a sudac baci slomljeni štap pred noge sužnjima i viknu opet:
»Krvniče! tvoji su, daj!«
Pasanac poljubi Gupca, kleknu preda me, zabuljivši oči u zemlju, ali jedva ga blagoslovih, spopadoše ga krvnici i u jedan hip navinuše ga oko kola, iz koga prodirahu oštri šiljci. Sad zamahnu krvnik visoko kijačom i razbi seljaku svaku kost na nogama i rukama na dvoje. Pri svakom udarcu prodre zrakom užasan krik, koji se izvinu modrim drhćućim usnama seljaka. Hitro ga skinuše s kola i kad smrvljeni ljudski zglobovi tresnuše na zemlju, spopade krvnikov sluga Pasanca za kosu, krvnik zamahnu mačem i pokaza svijetu krvavu glavu.
Za toga stajao Gubec nijem i blijed kao kamen gledajući u svijet, samo pri svakom vapaju druga zatrepti mu suza u oku.
»Oče, sad je na meni red,« šapnu, kad se krvavo truplo sruši na zemlju, »Bog mi pomozi! Bog pomozi puku!« Krvnik se primaknu, ali Gubec mahnu mu rukom: »Ukraj, da se pomolim. Blagoslovi me, oče ! «
Kleknu na zemlju, prekrsti se i reče glasno:
»Bože! Ohrabri me, jači me! Ne daj da s tijelom pogine duša. Za pravo i slobodu sam se digao, za nju umirem. Svima opraštam - i Tahu i Gregorijancu. Blagoslovi me, oče !«
I stavih ruke na njegovu glavu, a bilo mi je, da će puknuti zemlja.
»Sinko, idi u miru, grijesi su ti oprošteni,« rekoh.
»Amen,« dahnu sužanj i krvnik ga spopade i poče derati sa Gupca odijelo. Silom ga pritisnuše na stolac od razbijeljena željeza.“

August Šenoa, Seljačka buna (izdanje MH za 1931 s Kirinovim ilustracijama)

tu je istrgnuta ilustracija iz knjige (str.187), ako netko ima knjigu, pa da mi pošalje fotku, tnx








kraj knjige


i ilustracija sa stranice 229 isto je istrgnuta

"Metafizički romani Mauricea Blanchota Mračni Thomas.

Ono što Annu privlači k Thomasu jest smrt koju on u sebi nosi. Njegova ljubav je metafizička. Zato se ona nje oslobađa u času smrti. Jer tog trenutka ona sazna, a ljudi vole da ne znaju. Dakle, samo je smrt pravo saznanje. Ali istovremeno ona čini saznanje beskorisnim: njen napredak je besplodan.

Thomas otkriva u sebi smrt koja predstavlja njegovu budućnost. Objašnjenje knjige nalazi se u četrnaestom poglavlju. Tada treba sve pročitati i sve se rasvijetli — ali svjetlošću bez sjaja koja kupa asfodele posljednjeg počivališta. (Pokraj majura je neobično stablo, nastalo od dva združena debla, od kojih jedno, već dugo mrtvo, sagnjila podnožja, čak više ne dodiruje zemlju. Ostalo je priljubljeno uz prvo i oni udvoje dosta dobro predstavljaju Thomasa. Ali živo deblo nije dopustilo da ga ono drugo uguši. Ono je debelom korom obavilo mrtvo deblo — bacilo je grane posvuda uokolo i uvis — nije mu dopustilo da ga povuče za sobom.)

Aminadab je, protivno očekivanju, mračniji. To je novi oblik mita o Orfeju i Euridici (napomenuti da je dojam zamora, koji kako se čini osjeća lice u obje knjige, a koji istovremeno osjeća i čitalac — umjetnički dojam.)"

Albert Camus, ZAPISI od svibnja 1935. do ožujka 1951.

„Duga Prometejeva šutnja pred silama koje ga satiru viče još i danas. Ali Prometej je u međuvremenu vidio kako se ljudi okreću protiv njega i izruguju mu se. Stiješnjen između ljudskog zla i sudbine, strahovlade i samovolje, preostaje mu jedino snaga njegove pobune da bi izbavio od umorstva ono što se još može izbaviti a da se ne podlegne oholosti huljenja.
Tada je shvatljivo da pobuna ne može biti bez neke neobične ljubavi. Oni koji ne nalaze smirenje ni u Bogu ni u povijesti osuđuju sebe da žive za one koji kao i oni ne mogu živjeti: za ponižene. Najčistiji pokret pobune kruni se tada potresnim Karamazovljevim krikom: ako nisu svi spašeni, čemu onda spas jednog jedinog! Tako katolički zatvorenici u tamnicama Španjolske odbijaju danas pričest, jer su je svećenici režima u nekim zatvorima učinili obveznom. I ti jedini svjedoci raspete nevinosti odbijaju spasenje ako ga treba platiti nepravdom i tlačenjem. Ta neizmjerna velikodušnost svojstvena pobuni koja bez oklijevanja daje svoju ljubavnu snagu i odlučno odbija nepravdu. Njezina je čast u tome što ništa ne računa, što dijeli sve sadašnjem životu i svojoj živoj braći. Tako ona daje za buduće ljude. Istinska se velikodušnost prema budućnosti sastoji u tome da se sve dade sadašnjosti.
Pobuna time dokazuje da je ona samo kretanje života i da se ona ne može negirati a da se ne odustane od života. Njezin najčistiji krik omogućuje svaki put jednom biću da ustane. Ona je dakle ljubav i plodnost ili pak nije ništa. Revolucija bez časti, revolucija proračuna koja, pretpostavljajući apstraktnog čovjeka čovjeku od mesa i krvi, negira biće koliko je god puta potrebno, stavlja upravo mržnju na mjesto ljubavi. Čim se pobuna, zaboravivši svoje velikodušno podrijetlo, dade onečistiti mržnjom, ona niječe život, hrli u uništenje i daje priliku da ustane cerekava kohorta onih malih buntovnika, ropskog sjemena, koji se danas nude na svim tržnicama Evrope bilo kakvom ropstvu. Ona više nije ni pobuna ni revolucija, nego osvetljivost i tiranija. Kada revolucija u ime moći i povijesti postane ona ubilačka i bezmjerna mehanika, neka nova pobuna postaje sveta iu ime mjere i života. Mi smo na toj granici. Na kraju te tmine neizbježna je, međutim, neka svjetlost koju mi već naziremo te se moramo samo boriti da bi ona bila. S druge strane nihilizma, svi mi među ruševinama pripremamo preporod. Ali malo ih to znade.“

Albert Camus, POBUNJENI ČOVJEK

He, whose long wall the wand'ring Tartar bounds... (On čiji zid skitnički Tatarin opkoljava...)
Pope, Dunciad, II, 76

Pročitao sam, ovih dana, da je čovjek koji je naredio gradnju gotovo beskrajnog Kineskog zida bio isti onaj prvi car, Ših Huang Ti, koji je zapovjedio i to da se popale sve knjige što su mu prethodile. To što su ta dva golema pothvata - petsto ili šeststo milja kamena ispriječena pred barbarima, i strogo ukinuće povijesti, što će reći prošlosti - potekla od jedne osobe i, na stanovit način, bila njezini atributi, neobjašnjivo me smiruje i, istodobno, onespokojava. Ispitati razloge toga čuvstva svrha je ove bilješke.
Povijesno, nema ništa tajanstveno u te dvije mjere. Suvremenik Hanibalovih ratova, Ših Huang Ti, kralj Cina, bijaše pokorio šest kraljevstava i dokrajčio feudalizam; podigao je zid zato što su zidovi bili zaštitne utvrde; popalio je knjige zato što se opozicija pozivala na njih da bi slavila drevne careve. Paliti knjige i podizati utvrde, to je uobičajeni posao vladara; u Ših Huang Tija jedinstveni su razmjeri u kojima je djelovao. Tako barem misle neki sinolozi, ali ja smatram da su činjenice koje sam iznio više od pukoga pregonjenja ili pretjeravanja u izvršavanju trivijalnih nauma. Obzidati vrt ili perivoj, uobičajeno je; obzidati carstvo, nije. Niti je mala stvar zahtijevati od najtradicionalnije od svih rasa da se odrekne sjećanja na svoju prošlost, mitsku ili istinsku. Tri tisuće godina računanja vremena imali su Kinezi (a u tim godinama Žutoga Cara i Čuang-cea i Konfucija i Lao-cea) kad je Ših Huang Ti naredio da povijest počne s njime.
Ših Huang Ti prognao je rođenu mater zbog raskalašenosti; u njegovoj krutoj pravednosti pravovjerni su vidjeli samo okrutnost; Ših Huang Ti možda je želio ukloniti kanonske knjige zato što su ga one optuživale; Ših Huang Ti možda je želio uništiti cijelu prošlost kako bi uništio jednu jedincatu uspomenu: sramotu svoje matere. (Slično je jedan kralj, u Judeji, želio poubijati svu djecu da bi ubio jedno dijete.) Ta je pretpostavka vrijedna pažnje, ali nam ništa ne veli o zidu, naličju mita. Ših Huang Ti, po povjesničarima, bijaše zabranio da se spomene smrt, tražio je eliksir besmrtnosti i zatvorio se u simboličnom dvorcu, u kojem je bilo onoliko soba koliko je dana u godini; te činjenice kao da nagovješćuju da su zid u prostoru i vatra u vremenu bili magijske prepreke postavljene da zaustave smrt. Sve se stvari žele održati u svojoj biti, napisao je Baruch Spinoza; možda su car i njegovi magi vjerovali da je besmrtnost urođena i da raspadanje ne može prodrijeti u zatvoreni krug. Možda je car želio iznova stvoriti početak vremena i Prvim se nazvao zato kako bi odista bio prvi, a Huang Ti nazvao se zato da bi, na neki način, bio Huang Ti, legendarni car koji bijaše izumio pismo i busolu. On je, po Knjizi obreda, nadjenuo istinita imena stvarima; tako se i Ših Huang Ti razmetao, na sačuvanim natpisima, da svaka stvar pod njegovom vlašću nosi ime koje joj odgovara. Maštao je da osnuje besmrtnu dinastiju; naredio je da se njegovi nasljednici nazovu Drugi Car, Treći Car, Četvrti Car, i tako dalje u beskraj... Govorio sam o magijskom naumu; isto bismo tako mogli pretpostaviti da podizanje zida i palež knjiga nisu bile istodobne radnje. One će (po redu koji odaberemo) pobuditi u nama predodžbu o kralju koji je počeo razarati, a onda se posvetio održavanju, ili pak o razočaranom kralju koji je razorio ono što je prije branio. Obje su pretpostavke dramatične, ali im nedostaje, koliko ja znam, povijesni temelj. Herbert Allen Giles izvješćuje da su oni što su prikrivali knjige bili ožigosani užarenim željezom i osuđeni da zidaju, do smrtnoga dana, silni zid. Ta natuknica podupire ili podnosi i drugo tumačenje. Možda je zid bio metafora, možda je Ših Huang Ti one koji su slavili prošlost osudio na djelo isto toliko golemo kao i prošlost, isto toliko glupo i beskorisno. Možda je zid bio izazov, a Ših Huang Ti je mislio: »Ljudi vole prošlost, a protiv te ljubavi ne mogu ništa ni ja niti mogu moji krvnici, jer će se jednom pojaviti čovjek koji će osjećati poput mene, i on će uništiti moj zid kao što sam ja uništio knjige, i razorit će spomen na mene, i bit će moja sjena, i moje zrcalo, a neće to ni znati.« Možda je Ših Huang Ti obzidao carstvo zato što je znao da je krhko i uništio knjige zato što su bile svete, zato što uče ono što uči sav svemir ili svijest svakoga čovjeka. Možda su palež knjižnica i podizanje zida radnje koje se, na tajanstven način, poništavaju.
Čvrsti zid, koji u ovom času, i u svima drugima, baca na zemlje koje neću vidjeti svoj sustav sjena, jest sjena onoga Cezara koji je naredio najsmjernijem među narodima da spali svoju prošlost; čini se da nas dira upravo taj naum, bez obzira na pretpostavke koje dopušta. (Njegova snaga može biti u opreci između stvaranja i razaranja, u golemim razmjerima.) Uopćavajući prethodni slučaj, mogli bismo zaključiti da svi oblici imaju snagu sami u sebi a ne u pretpostavljenom »sadržaju«. To bi se slagalo s tezom Benedetta Crocea; već je Pater, 1877, tvrdio da sve umjetnosti teže položaju glazbe, koja je sâm oblik. Glazba, stanja sreće, mitologija, lica koja oblikuje vrijeme, stanoviti sumraci, stanovita mjesta, žele nam nešto reći, ili su nam rekli nešto što ne bi valjalo da zaboravimo, ili će nam upravo reći nešto; ta blizina objave, koja se ne događa, možda je estetska činjenica.

Buenos Aires, 1950.

ZID I KNJIGE
Jorge Luis Borges

Tri tisuće anđela leprša oko mene
Anđeli postoje
Mašu krilima i stranicama
Plešu kolo oko moje glave smijuć se i zadirkujući me
Pokušavam uloviti jednog
Na čijem krilu je fotografija djevojke
Modiglianievski sjetnog, izduženg
Lica
Mame me krilima, stranicama, slovima
Pričama,
Rječnici, obožavam rječnike, definicije, anđeli definicija
Anđeli jezika i pisama
Neke sam spasila iz smeća
Neke iz plamena nisam mogla kad su palili anđele
Sotonske knjižničarke i knjižničari
U paklu uništenja priča i pjesama
Anđela i pjesnika samo zato
Jer su im krila bila ispisana
Pogrešim slovima
Još uvijek ne lepršaju te stranice
Još uvijek su u šoku i poslije trideset godina
Inkvizicije i smaknuća ih bez razuma
Stidljivo gledaju iz prikrajka i ne pridružuju se
Veselju i letu
Zovem ih da se ne boje, da lepršaju i
Otvaraju se, kod mene su na sigurnom
Knjigocid je pakao koji traje

Pismo nepotpisanog slušatelja: (poslano iz Zagreba, 8. veljače 1993.)

lako je kasna noć, ja ne spavam, jer ste me uzrujali svim tim prljavštinama, pa sam sjeo da vam napišem protest. Čuo sam vas već i ranije, a otkrio sam već i te vaše seksualne članke poslije ponoći, jer taj seks emitirate već nekoliko puta, i to svaki put nove prostote. Pa zar nam u ova teška vremena još i toga treba? I tko u našoj socijalnoj bijedi na to da misli i da može platiti te vaše perverzije? Samo vi s debelim državnim plaćama, ti vaši neukusni pisci i valjda one spikerice, koje se toliko naslađuju dok čitaju, da mi bude neugodno. Ma što vi pričali, mi pravi hrvatski intelektualci nikada nećemo kupovati u seks-shopovima i to ćemo sve raditi samo sa svojim ženama, i to samo sprijeda. Vaš nas seks ne zanima! Vi sigurno mislite da ste veliki intelektualci zato što govorite o tome, ali ja vam, kao profesor i intelektualac, mogu reći da ste zapravo obične gnjide. Kako se ne stidite pred Bogom, pred Predsjednikom i pred narodom!

Neka, samo da znate, da vas svaki put slušam i pamtim, jer vas svaki put proklinjem kad me tako uzbudite, i da znam tko radi te emisije, a i da te nemoralne spikerice pamtim.

Teorija glupavosti

U svojim poznatim pismima iz zatvora, Bonhoeffer je tvrdio da je glupavost opasniji neprijatelj dobru od zla, jer dok se “netko može buniti protiv zla i zlo se može razotkriti i spriječiti upotrebom sile, protiv gluposti smo bespomoćni. Tu se ništa ne postiže ni protestima ni primjenom sile. Razum i činjenice nailaze na gluhe uši.”

blagoslov pasa, Rudi je zvijezda masovnog blagoslova


gradonačelnik ide u zatvor vladati glavnim gradom iz zatvora dok se ne vrati natrag vladati iz fotelje nakon plaćanja višemilijunske kaucije koju su mu platili Zagrepčani pod prijetnjom ovrhe i deložacije


ova "supruga po službenoj dužnosti" prima mirovinu kao tri hrvatska radnika za cjeloživotno rintanje, i nije jasna ta kuknjava jer ogromno Bandićevo imanje s bazenom koje je izgradio u Hercegovini se prodaje za siću - "Prodaje se veliko Bandićevo imanje u Grudama, cijena je 850.000 eura" - ljudi pod krimosima rade cijeli život i završe u kanti za smeće, da bi ovakvi kukali da nemaju za režije


"jebo te IQ" gradonačelnik :)))))))))))))))))))))))

pečem jaja mijesim štrudlu
brzo slikaj, vidi nudlu
sve što vidiš u tanjiru
u mome je glavnom điru

kuhaj, kuhaj, eci-peci
kako voliš, samo reci
šišam sliku na sve strane
majko moja, koje hrane

nitko nema takvu spizu
prasac, tele, janje, hoba
od kolijevke pa do groba
najljepše je kad se ide isti doba

isti, grickat, žvakat. sra*i
šnjof, šnjof, finoooooo
svud me prati
koga smeta, šta ja mogu

volim isti u sve poze
ležeć, sjedeć i lotosa
vilice mi stalno rade
vidi se na fotosa

ne se idit braćo mila
danas jesi sutra nisi
najljepše je uvik bilo
sisat mliko bit na sisi

mene tanjur pun mesine i kolača
uvik isto regenerira i vraća
u doba kad sam samo disa
i mislio nisam ništa
nego kad će doći sisa.

O fraktalima u slikarstvu:

"Ponavljajuća uporaba oblika i boja u različitim veličinama i omjerima bila je važan dio umjetnosti tisućljećima. To je prirodan vizualni odgovor i dio zanimljivih vizualnih stvari. Također je prirodan - što znači da ga stalno vidimo u prirodi. Budući da većina umjetnosti uči od prirode, prikladno je da umjetnost ima ta ponavljanja.

Međutim, vidio sam previše teoretiziranja o umjetnosti i fraktalima - od nekih od najbriljantnijih fraktalaca. Gotovo u svakom slučaju fraktali nisu namjerni - već jednostavno dobra umjetnost.

Uzmite Pollocka (spomenut u drugim odgovorima). Slažem se da ako post analizirate njegovu umjetnost postoje ponavljajući elementi koje ljudi danas nazivaju fraktalima. Ali je li to bilo namjerno? Ili je to jednostavno bio umjetnik koji je slijedio svoju umjetnost, a kasnije su ljudi shvatili da postoje stvari poput fraktala? Očito je drugo.

Pogledajte drevnu kinesku umjetnost… postoje slični uzorci koji se ponavljaju…

I… je li to puno važno? Velika umjetnost neće se stvoriti otvorenim pokušajima korištenja fraktala. Umjesto toga, velika umjetnost dolazi od umjetnika koji stvaraju na temelju onoga što vide...i često će ljudi kasnije identificirati fraktale."

O ponoći, u tijesnome sokaku,
Uz tmurno svjetlo i uz očaj bola,
Kroz mukli tutanj vidjeh crna kola –
O ponoći, u žalosnome mraku…

Ja znam ih dobro. Tako večer svaku
Iz bolesnog, sirotinjskoga dola
Za mojim tragom idu, dogod gola
I pjana gori strast kroz ponoć mlaku.

U tami voze moju mrtvu dragu –
Bez koprene, u cvijeću, divnu, nagu,
Ko u mladosti davnoj! – Sad će saći

Na grobište… i ja je neću naći…
– Već nestadoše. – Sni noćni svi se mrače,
To mjesečina za mojom dragom plače…

Fran Galović

Tako me malo zanima tko šta kuha. Kad metne svoju svinjsku koljenicu u javni prostor ja se raspem od miline. Vidi, svinjska koljenica u javnom prostoru, skuhana i još na njoj visi lorber i ispadaju zrna papara s papaka u prilogu. Odmah tražim recept za to čudo. Čitanje recepata mi je glavna zanimacija. I gledanje glupih slika jela. Uopće, kuhana svinjska koljenica i svinjski papak dignuti na pijedestal nacionalne kulture. Razmjena iskustava, sa svinjskim papkom. Sa kolačima, sa kuharima amaterima i profesionalcima u slavu želudca, pa tankog pa debelog crijeva u vječnom circulumu vitae. Ne znam jesmo li najdeblja nacija u EU jer smo najgladniji ili najgluplji, same kuharice, kuhanje, slike, glupi kuharski showovi, sve sve se vrti oko tanjura i okusnih pupoljčića ponosnog privremenog vlasnika tanjura punog nečeg na što mu cure sline i što uslikava i meće na javno i što kad vidim mi se direktno povraća, od tolike hrane i gluposti. Zar nema ništa u toj glavi osim zuba ili zubala, pomislim. Ili je doista sva umjetnost ljudskog života u uzimanju iz prirode i isporučivanju natrag u nju, poput majmuna. Razumijem "ugostiteljstvo & turizam" reklamu, ali ne razumijem pornografiju nečije privatne žderačine metnutu u javno.

pun želudac, prazna m*da, kuham diki trista čuda

„Jednog dana, početkom ljeta, Squealer je naredio ovcama da ga slijede i odveo ih na drugi kraj farme, na dio neobrađenog zemljišta koje je zaraslo brezovim mladicama. Ovce su tamo provele čitav dan, brsteći lišće pod Squealerovim nadzorom. Uvečer se on vratio kući, a budući da je bilo toplo, ovce su ostale. Tamo su se zadržale čitav tjedan a da ih ostale životinje nisu vidjele. Squealer je s njima provodio veći dio dana. Učio ih je, rekao je, novu pjesmu za koju je bila potrebna osamljenost.
Nakon što su se ovce vratile, zbio se neočekivan događaj: jedne ugodne večeri kada su životinje završile posao i vraćale se na svoje konačište, dvorištem se razleglo užasnuto rzanje konja. Bila je to Clover. Ponovno je zarzala i sve su životinje požurile u dvorište. Ugledale su ono što je vidjela i Clover.

Jedna svinja hodala je na stražnjim nogama.

Da, to je bio Squealer. Malo nespretno, kao da još nije sasvim naučio održavati svoje otežalo tijelo u tom položaju, šetao je dvorištem ipak savršeno održavajući ravnotežu. Trenutak kasnije na kućnim vratima pojavio se dugi red svinja - sve su hodale na stražnjim nogama. Neke su hodale bolje, neke lošije, jedna ili dvije čak su se nesigurno zanijele, pa je izgledalo da će im zatrebati štap, ali sve su uspješno napravile krug dvorištem. Konačno se začulo strašno lajanje i kreštavo kukurijekanje crnog pjetlića: pojavio se i sam Napoleon, veličanstveno uspravan, okružen psima koji su skakali oko njega, bacao je poglede s jedne strane na drugu. Prednjom nogom držao je bič.“

George Orwell, ŽIVOTINJSKA FARMA

"In autumn of 1941, a group of antifascist young men and women in Zagreb, the capital of a newly formed Nazi puppet state known as the Independent State of Croatia, are pursued by Nazi and Ustasha agents for illegal Partisan activity.

Stars
Zvonimir Črnko, Magda Fodor, Dragan Mijatović, Edo Peročević"

"Jurica Pavičić (21. XI 2013): „Nikada Zagreb nije tako dobro snimljen kao u ovoj TV seriji”. Jutarnji list."

Isprazno Vi srdačnim Ti
Ona zabunom zamijeni
I odmah u mojoj mašti
Uzdrhta duša u meni.

Pred njom snovi mi se snili
Ne mogu da joj odolim.
Kažem: "Kako ste mili"
A mislim: "Kako te volim!"

Aleksandar Sergejevič Puškin

Da sam lovac ulovila bih tvoje srce
Stavila u njega vekericu i navila ju na beskraj
Da vječno kuca
Ljubavi moja

Da sam lovac ulovila bih tvoj pogled
Stavila u njega Starry Night
Da zauvijek gleda u zvijezde
Ljubavi moja

Da sam lovac ulovila bih tvoju dušu
Stavila u nju ambis
Da lutaš tražeći (me)
Ljubavi moja

Da sam lovac ulovila bih tvoj mozak
Stavila u njega matematiku i logiku
Naoružala te protiv opsjena i zrcala, obmanjivača
Ljubavi moja

Ali ja sam srna i vadim tvoj metak iz sebe
I urezujem na njega tvoje ime
Da te nađe kad tad.

U psihologiji, mračna trijada predstavlja povezan skup osobina ličnosti; narcizam, makijavelizam i psihopatija. Nazivaju se mračne zbog svoje ZLONAMJERNE prirode.

Osobe čije se crte ličnosti podudaraju s mračnom trijadom imaju veću sklonost počinjenju zločina, uzrokovanju društvenog nemira, stvaranju problema i sl. Skloni su, također, biti manje suosjećajni i manje zadovoljni svojim životima.

Sve tri osobine mračne trijade su slične i preklapaju se prema empirijskim dokazima, ali su u suštini različite.

Narcizam karakterizira povišen osjećaj vlastite vrijednosti, ponos, sebičnost i manjak empatije.
Psihopatiju karakterizira antisocijalno ponašanje, impulzivnost, sebičnost, manjak empatije i bezobzirnost.
Makijavelizam karakterizira manipulacija, iskorištavanje drugih, odsutnost morala, povišena briga za vlastite interese.

Mračna trijada je priznata na polju psihologije i koristi se u primijenjenoj psihologiji, osobito na područjima kliničke psihologije, provedbe zakona i u biznisu.

Koncept se prvi put spominje 2002. kada su ga osmislili psiholog Delroy Paulhus i njegov tadašnji student Kevin Williams.
Uzroci
Genetika i okruženje

Utvrđeno je da sve tri osobine mračne trijade i poveznice jedna s drugom imaju značajne genetske komponente. Ipak, unutar trijade pokazalo se da su psihopatija i narcizam nasljedniji od makijavelizma, za kojeg je istraženo da se stječe iskustvima.[5]

Čimbenici okruženja doprinose razvoju mračne trijade, iako imaju manji utjecaj od genetike. Tijekom djetinjstva i adolescencije vanjski čimbenici koji se ne dijele s braćom i sestrama (kao što su prijatelji ili izvannastavne aktivnosti) pridonose osobinama mračne trijade. Međutim, samo je makijavelizam povezan s čimbenicima koji se dijele s braćom i sestrama.
Evolucija

Evolucijska teorija također može objasniti razvoj osobina mračne trijade. Unatoč povezanosti ovih osobina s kliničkim poremećajima, neki tvrde da prilagodljive kvalitete mogu pratiti one neprilagođene; učestalost prilagodljivih kvaliteta zahtijeva neku prilagodbu. Svakodnevne verzije ovih osobina pojavljuju se u društvu, gdje se čak mogu uočiti visoke razine među pojedincima koji se uspijevaju snaći u svakodnevnom životu. Čak i u ovim uzorcima, istraživanja ukazuju na povezanost s agresijom, rasizmom i maltretiranjem među ostalim oblicima društvene averzije.

Znanstvenici su, također, proveli istraživanja strategije izbora partnera. Ona su pokazala kako su osobe s izraženim crtama ličnosti mračne trijade u prosjeku sklonije korištenju „brze“ strategije izbora partnera; izvještavaju o većem broju seksualnih partnera, imaju pozitivniji stav prema neobvezujućim seksualnim odnosima, niže standarde kod izbora kratkoročnih partnera, sklonije su krađi partnera i zloupotrebi supstanci pri situacijama koje uključuju potencijalno pronalaženje partnera poput izlazaka i druženja. Nalaz se objašnjava deficitom u samokontroli, impulzivnošću, sebičnošću i ostalim karakteristikama mračne trijade. Također, manja izbirljivost kod odabira partnera i kratkotrajnost veza moguća su posljedica nemogućnosti osoba s izraženim crtama ličnosti mračne trijade da održe dugoročne veze zbog njihove „mračne“ prirode koja u dugoročnim vezama s vremenom dođe do izražaja.
Grupne razlike
Spolne razlike

Postoje jasne razlike između muškaraca i žena u crtama ličnosti mračne trijade. Muškarci postižu generalno viši rezultat na svim trima crtama mračne trijade od žena neovisno o korištenim instrumentima. Navodi se da su vjerojatni razlozi tome biološki (npr. učinak testosterona) i socijalni faktori (npr. rodne uloge).
Generacijske razlike

Na temelju analize Inventara narcisoidne osobnosti prikupljenih od preko 16,000 američkih studenata između 1979. i 2006. godine, zaključeno je da su se prosječne razine narcizma s vremenom povećavale.
Korelacije s drugim crtama ličnosti
Petfaktorski model ličnosti

Paulhus i Williams su u svom izvornom istraživanju utvrdili u kojoj se mjeri kod ljudi podudaraju crte ličnosti mračne trijade i dimenzije petfaktorskog modela ličnosti (ekstraverzija, ugodnost, savjesnost, neuroticizam i otvorenost prema iskustvima).

Rezultati su dobiveni u vrijednostima od .25 do .50. Korelacije isključivo između crta ličnosti mračne trijade variraju, pri čemu narcizam i makijavelizam koreliraju u prosjeku .34, narcizam i psihopatija .38, a makijavelizam i psihopatija .58.

Značajnu korelaciju sa sve tri crte mračne trijade imala je crta ugodnosti (od -.25 do -.47). Vrijedi spomenuti kako je korelacija negativnog smjera, što je očekivano s obzirom na to da ugodnost uključuje obzirnost prema drugima, a crte ličnosti mračne trijade tu crtu gotovo potpuno isključuju. Makijavelizam i psihopatija negativno koreliraju sa savjesnošću. Dakle, osobe izraženih crta ličnosti mračne trijade u prosjeku su manje ugodne i savjesne od prosjeka. Za crtu narcizma valja istaknuti da pozitivno korelira s crtom ekstraverzije.
Šestfaktorski model ličnosti

U novijim se istraživanjima koristi model HEXACO, koji uz dimenzije petfaktorskog modela koristi i šestu dimenziju, iskrenost/poniznost. Zanimljivo je da dobivene korelacije mračne trijade s crtom iskrenost/poniznost najveće su dosad dobivene korelacije crta ličnosti mračne trijade s nekom drugom crtom ličnosti i nalaze se u rasponu od -.41 do -.61.

(Izvor: Wikipedija - Slobodna enciklopedija)

„- A naši parlamentarci po svojim pogledima i uvjerenjima žive još uvijek u svijetlu lojanica i tkalačkog stana, i zato je maksima našeg Komandanta jedina formula koju mora da planski prihvati svaki blatvijski rodoljub: zdrav vojnički duh u zdravom političkom tijelu! I zato svatko tko želi da se spremi u ime naših nacionalnih interesa za rat, on treba, kao što su govorili stari Latini, da sprema rat već u miru. Da bismo mogli pristupiti tom odgovornom i uzvišenom poslu, mi, prije svega, moramo osvojiti političku vlast, da oslobodimo i ozdravimo naše političko tijelo od staračkog marazma! U jednu riječ, iz svih ovih razloga, naša politička parola glasi: da živi general Bellonen!

Uznemiren nelagodnim slutnjama oko Kerinisove pojave, zaronjen u mračne slapove svojih misli, Nielsen, kao u polusnu, prisluškuje bezazlenom čavrljanju ove ritmajstorske papige, kao da se Kerinis ne kreće ulicama ovog istog grada, kao da ne promatra turističke reklame po vajdahunenskim izlozima, i kao da Kerinis nije isto tako neka vrsta metodički opasne ratne prijetnje, i tako, u ovom ratu, u kome su već pali i Mužikovski i Kavaljerski i Jensen i Larsen i Olaf Knutson i Rajevski i Georgis. i Karina, a to nije rat po nekim higijenskim i kulinarskim pravilima, s toplom kavom i dalekozorima, sa marmeladom od jagoda i sa prezervativima, nego zagonetno, mračno i zlikovački krvoločno, sasvim barbarsko i slijepo međusobno uništavanje, bez tehničke spreme, bez ručne apoteke, flašom Jamajka-ruma po glavi, kako se po smrdljivim brlozima ubijaju pijandure.

A kada su poslije ritmajstorova predavanja, s kojim se baš nije naročito proslavio, servirali čaj sa čitavim baterijama votke, konjaka i ruma, raspričao se stari Feldmaršal-lajtnant da počasti svoga gosta naročitom intimnošću, kao čovjek koji doduše cijeni sve suvremene takozvane moderne teorije o ratu ali koji, po svome dugogodišnjem ratničkom iskustvu, ne sumnja u jedno jedino praktično ratno pravilo, a to je, da svaka mrtva neprijateljska glava znači pojačanje onoga praktičnog koeficijenta koji se zove vlastita pobjeda. Samo to i ništa drugo!
- Može se o ratu deklamirati, filozofirati i teoretizirati šta se hoće i koliko god se hoće, stvar je »mnogo jednostavnija nego što se može izraziti riječima«, kao što je to tako lijepo formulirao besmrtni, vječiti i slavni naš Johann Wolfgang. Ratu je jedina svrha: smrt protivnika. Ratovati, to znači htjeti ubiti neprijatelja. Ratovati pravilno i na visini svoga poziva, znači: ubijati mnogo i dobro, to jest pravilno i efektno, a da bi taj zadatak čovjek uspio da izvede - lege artis, na visini svoga poziva, to jest da bi mogao ubijati dobro i pravilno, on treba da to i umije, to jest, on posredno treba da vlada svim ubojnim sredstvima, koja njegovu ubitačnu volju pretvaraju u nesumnjivu i sigurnu pobjedu a, neposredno, čovjek treba ipak da bude inspiriran jednom višom idejom, a to je volja da se protivnik uništi. Pitamo se kao specijalisti svoga zanata, koja su to sredstva koja nam garantiraju pobjedu? Topovi, sablje, puške, noževi, u jednu riječ, oružje, odgovara nam klasična nauka, sazdana na iskustvu dugih stoljeća. A što će nam svi ti magazini krcati oružjem, ne budemo li razvili u sebi postojanu i tvrdu volju da se to oružje upotrijebi u onu svrhu u koju je i iskovano: u svrhu ubijanja protivnika? Grube riječi, vojničke, ali istinite. I, eto, on, stari ratnik, koji je u svojoj karijeri, u svojoj dugogodišnjoj krvavoj karijeri, projahao kroz desetke smrtonosnih bitaka, ostavivši na bojnom polju ispod sebe najmanje desetak dvojih bedevija, on se sjeća svoga débuta, kada je kao mladi lajtnant, u pograničnim čarkama sa turkmenskim gerilcima, ubio svog prvog »neprijatelja<<, a i danas, poslije toliko mnogo godina, on nije zaboravio ni najneznatnijeg detalja svoje prve pobjede.

- Bilo je to jednog maglenog jesenskog svitanja, kada je kavalerijski lajtnant Bellonen sa svojom konjaničkom patrolom nabasao na grupu odmetnika, gdje na rubu sela, bijednog planinskog sela, u jednom dvorištu pred džamijom, čuče oko malog kotlića, i onako u crvenim čakširama pod fesom gustiraju i cmaču od užitka kako kačamak krklja u kazančiću, a jedan od njih, valjda kuhar, dolijeva veoma znalački kašikom kaplju po kaplju ulja, zaslađujući jutarnju čorbu mirodijama, biberom i paprikom. U onom trenutku nije imalo mnogo smisla da se digne uzbuna da ih postrijeljaju, nego je Bellonen naredio svojima da ih zaskoče i pokolju kao mačiće. Tako se i dogodilo, da su ih posjekli svu petoricu bez glasa, kad odjednom, odozgo, sa stepenica, sa doksata pod džamijom, osu se paljba i dva se njegova dragona skljokaše preko one razlivene čorbe što je još cvrčala na vatri, isto tako bez glasa, a ostalo se razbježalo bez traga. Bellonen se jednim skokom, da ni sam nije znao kako, sklonio tamo iza taraba, i tu se pripio uza zemlju kao žaba, kada odozgo, iz kuće, sa vrha stepenica, zviz, zviz, zviz, puca netko po njemu kao po zecu, zviždi tanad oko njega i skakuće po travi i lomi ono božje kolje od taraba kao divlji vepar, a Bellonen leži sa svojom Hotchkiss-karabinkom u travi kao žaba, a kako će, do vraga, nanišaniti u ono magare, zaklonjeno ogradom stepenica na spratu, kada čuči negdje iza njegove glave kao kobac? Svejedno sad, nema tu šta da se dugo misli, zviz zviz ja, promaši on, promaših ja, a ja, dakako, iznova, on, zviz, zviz, četiri su metka pala, ništa, trebat će šaržirati, i dok ja budem ovako šaržirao svoju »hočkisku« ispod onog magareta, a čitava su mi leđa sa stražnjicom i s nogama pod tarabama idealan cilj, odoh do đavola, a osim toga, dakako, vrag ne spava, nemam kod sebe patrona (i dobro je spomenuo naš mladi prijatelj ritmajstor, da rat kao takav i nije drugo nego niz neznatnih detalja sastavljenih od najpomnije tehničke spreme, jer, eto, kao krvavi početnik, krenuo sam u svoju prvu patrolu bez patrona), i ovo mi je posljednji metak, i tako sam se pritajio i čekam. Čekam ja, čeka onaj gore na stepenicama, na doksatu. Čujem ga gdje je repetirao i čeka i čuči iza ograde i čeka, a čekam i ja, i tako ništa, kada, eno ga kako je provirio sa svojim crvenim fesom da vidi što ja to mirujem, i da li sam možda crko, a ja - zviz, servus, adio, skotrljao se moj čovo niz stepenice kao klada sa probitim čelom, a i danas, kad pomislim na to kako se stropoštao kao da se kotrlja puno burence niz basamake, tapa-tapa-tapa-tres, razlije mi se čudna slast u ustima, kao da sam progutao žličicu saharina, eto, to je rat, i ako netko hoće da ratu pripiše drugi neki smisao nego to, taj svijesno ne govori istinu.“

Miroslav Krleža, Banket u blitvi (1938) (1939) (1963)

"BESMRTNI LENJINGRAD

Lenjingrad je opstao u blokadi ne samo zato što su ljudi odgajani dva i pol desetljeća postojećom sovjetskom vlašću, nego i zato što su viši od svojih neprijatelja koliko je i čovjek viši od divlje životinje. Lenjingrad je preživio jer je, kao i cijela naša zemlja, nadmoćniji od svojih neprijatelja po tipu svog ekonomskog sustava i upravljanja.

Nijedan grad ma koje druge zemlje, čak ni najnaprednije, ne bi izdržao da je došao u položaj ne samo sličan lenjingradskom nego čak pod uvjetima četiri puta boljim, što znači još uvijek iznimno teškim.

Lenjingrad je preživio između ostalog i zato što je bio i ostao autonoman - grad komuna. Tog istog dana - dana kada je grad opkoljen, u jedan je kotao spojeno svo materijalno blago kojim su raspolagale civilne institucije, vojne ustanove i pomorske ustanove. Raspoređivani su iz zajedničkog središta, prema ratnim potrebama. Ne, nije bilo nijedne zemlje u svijetu u kojoj se takva centralizacija mogla provesti. To nije pošlo za rukom Pariškoj komuni kada je također bila pod opsadom. Lenjingrad se razlikuje od Pariške komune ne samo po svom višem obliku državne uprave, nego uglavnom po tome što njegovi vodeći krugovi, upravljači, nisu razdirani borbom različitih skupina i stranaka, što je u uvjetima Pariške komune bilo izraz socijalne borbe u samom narodu. Rukovodstvo Lenjingrada, političko, državno i vojno, je kompaktno, monolitno rukovodstvo, sastavni dio rukovodstva cijele naše zemlje u Domovinskom ratu. I cijelo stanovništvo grada, okupljeno oko njegova vodstva, bilo je vezano uz njega tisućama niti, preko njegovih najboljih predstavnika iz svih krajeva.

Događalo mi se da sam se često pojavljivao na regionalnim sastancima aktivista Lenjingrada, Moskovskom, Veržinskom, Kirovskom, - među radnicima i inteligencijom, među vojnicima i mornarima. S mnogim i mnogima od tih ljudi skraćivao sam besane noći u najiskrenijim razgovorima o cijelom našem životu i borbi. I mogu reći da su ono najveće i najljepše što je Lenjingrad iskovao u ovim mjesecima borbe i stradanja upravo ti napredni ljudi grada iz redova radnika, službenika i inteligencije.

Oni su te desetine i stotine tisuća onih koji su izdržali težinu obrane Lenjingrada, učvrstili ga i zaustavili neprijatelja pred zidinama rodnog grada.

Upravo su oni, u strašnim danima gladi i mraza, unijeli vatrene riječi istine i borbe u srca Lenjingrađana, a grad je poslušao njihove riječi, stisnuo zube i napregnuo posljednje snage, ustrajao i borio se.

Oni su bili ti koji su išli naprijed kroz snijeg, mećavu i smrt kada su gradili cestu preko Ladoškog jezera. I oni su podigli stotine tisuća stanovnika Lenjingrada koji su padali od gladi da čiste rodni grad kad je sinulo proljeće. Sve patnje naroda dijelili su s njim. Malo ih je koji u toj borbi nisu izgubili najbližeg svoga: majku, oca, ženu, dječaka. I koliko je njih samih palo u borbi i zbog oskudice! Ali njihovi se redovi nisu razmakli. Na mjesto onih koji su izginuli, novi su iznikli i dižu se iz naroda.

Oni, ti ljudi, pokazuju najvišu duhovnu snagu, koja ispunjava sve njih uvijek živim, povijesnim čovječanskim smislom i pokreće sve i svakoga naprijed, naprijed.

Uoči odlaska iz Lenjingrada otišao sam na koncert u salu Filharmonije. Simfonijski orkestar, pod ravnanjem Eliasberga, izvodio je Šestu simfoniju Čajkovskog.

Bilo je teško doći do karte. Masa ljudi još je zujala na ulazu kad je u tišini dvorane ispred glazbenika odjevenih u crno i već ugođenih instrumenata istupio visok, pogrbljen čovjek izrazito bijelih ruku u crnom fraku. Podigao je palicu i simfonija je počela. Čim su skladno zabrujali prvi zvuci simfonije, promijenila su se lica svih koji su sjedili u dvorani. Iz svakodnevice pune teških nedaća i briga izdizali su se ozareni, iskreni, čisti. Nisu imali izraz lica nalik licima kakve obične koncertne dvorane. Na tim licima ležao je znak velikog preživljavanja.

Dva puta tijekom izvođenja simfonije počela je topnička paljba po gradu, a lica ljudi ostajala su istog jasnog, otvorenog i jednostavnog izraza, okrenuta prema orkestru, s izrazom saznanja koji je nedostupan i nedokučiv ljudima iz drugih mjesta.

Jedne noći, ne bijele, već mračne srpanjske noći, stigao sam na aerodrom. Prijatelji su me ispratili. I opet je naš avion letio nisko, nisko iznad jezera Ladoga. Ovaj put je letio iznad vodenog plašta jezera koje kao da gmiže malim valovima, a sunce je opet zalazilo.

Nakon tri sata bio sam u Moskvi i ušao u prilike normalnog života. Ali još mnogo dana nisam se mogao naviknuti na taj život. Kad bi mi se ljudi obratili i nešto rekli, nisam mogao ući u to što govore. Zapažao sam samo da im se usne miču – toliko je to što su mi govorili bilo daleko od mene. Dvorana Filharmonije i ta lica stalno su mi izranjala u sjećanju, i čarobna melodija Šeste simfonije Čajkovskog koja se pela i uzdizala u nebo."

Aleksandar Fadejev, Lenjingrad u danima blokade (iz dnevnika)

NEVJEROJATNA RUSKA IZDRŽLJIVOST
Opsada je trajala 872 dana, a preživjeli su bili hodajuće sjene
Piše Iva Rebac https://www.24sata.hr/news/opsada-je-trajala-872-dana-a-prezivjeli-su-bili-hodajuce-sjene-647244

moj album

i najdraža mi stvar s albuma:
"Slučaj naš kao bezbroj slučajeva oko nas
Svakog dana
Ti si uspio me uvjeriti sad
Da još me voliš isto k'o i prije ti
Da ljubav naša ima za te istu draž
Ja vjerujem ti, pa makar bila laž

Jer otkad jedno kraj drugog živimo
A htjeli smo to
Ja znam da se mora prihvatiti čak i laž
Zato, mili moj, vjerujem ti sve, vjerujem ti sve

Život je naš tako monoton i prazan, svaki dan i svaku noć
Još nas veže samo navika za sad
I ti i ja se vrtimo u krugu tom
U krugu u kom ostat' ćemo zajedno
Jer to je sve što nam je ostalo

Ponekad, ipak mi priđeš nježno i poljubiš me
Zaustavljam dah, da bih čula riječi te
Tada, mili moj, vjerujem ti sve
Vjerujem ti sve
Vjerujem ti sve"

PRAVO NA MRŽNJU

U pretposljednom broju Globusa ispisala je svoju kolumnu odvjetnica Vesna Alaburić pod naslovom pitanjem "Zašto, zapravo, smatram da ne treba sudski goniti autora antisemitskog pamfleta u Hrvatskom slovu?". Odvjetnicu Vesnu Alaburić veoma cijenim kao osobu i pravnog stručnjaka, ona to zna. No ono što bih htio reći u vezi s ovim važnim pitanjem jest zapravo protupitanje, na koje treba potražiti odgovor: postoje li i gdje su, općenito, a posebno pravno gledano, granice tolerancije? To više što Globusova kolumnistica u odgovoru na sebi postavljeno pitanje stavlja toleranciju ili snošljivost u sam temelj demokracije.

Ona naime, u svom tekstu o proslovu stanovitoga Marka Matića nedavno objavljenome u Hrvatskom slovu pod naslovom "Sionisti", za taj tekst kaže da on "u svakom čovjeku koji ima zrno mozga u glavi i gram dobrote u srcu izaziva stid i mučninu", a kad se, k tome, zna da taj list izdaju Društvo hrvatskih književnika i Ministarstvo kulture, "onda i stid i mučnina postaju gotovo nepodnošljivi". Slažem se s time. Potom, Vesna Alaburić objašnjava što je govor mržnje i navodi da ta sintagma po definiciji Vijeća Europe obuhvaća "sve vrste govora kojima se širi, promiče, promovira ili opravdava rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje... agresivni nacionalizam...".

Ističe isto tako da je u novom Kaznenom zakonu izostavljeno kazneno djelo, koje je prije postojalo u Krivičnom zakonu RH, "izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti", a da u novome Kaznenom zakonu postoji samo djelo "rasna i druga diskriminacija", kojim je zabranjeno širenje rasne mržnje; no, glavni je problem, kaže autorica, u nejasnoćama i nedoumicama, što je to kod nas "rasna mržnja" i koji je doseg tog pojma. I to je točno. No autorica teksta ipak se zalaže za takoreći apsolutnu toleranciju, pozivajući se na poznatu Voltaireovu izreku o gađenju zbog govora i prava na govor. I zato odvjetnica Álaburić smatra da sa stajališta snošljivosti nije potrebno kazneno progoniti tog stanovitog Marka Matića, jer su takvi postupci zbog javno iznesenog mišljenja kontraproduktivni.

I zaista, što da se radi? Prihvatiti ovu tezu o gotovo apsolutnoj toleranciji ili potražiti njezine granice? Prije nas dvoje, koji svaki u svom listu šaramo nešto po papiru, neki su u ovom stoljeću, punom netolerancije, pokušali pronaći tu granicu. Najpoznatiji među njima bio je filozof Karl Popper. Njegova razmišljanja o tome izražena su najkraće u njegovu glasovitom paradoksu, da se, naime, ne može biti tolerantan prema netolerantnima. Popper je u tome odlučan pa kaže i ovo: "Treba tvrditi da svaki pokret koji propovijeda nesnošljivost stavlja sebe izvan zakona; i treba ga smatrati zločinačkim poticajima na nesnošljivost i progone, baš kao što takvim smatramo poticanje na ubojstvo ili otmicu..."

Jedan drugi javni radnik, vremenski, prostorno, a i po iskustvu bliži nama, Aleksandar Nenadović, nekadašnji glavni urednik beogradske Politike, prisiljen na ostavku 1972. zbog liberalizma, u svom izvrsnom tekstu "Politika u nacionalističkoj oluji", u kojemu govori i o po zlu poznatoj rubrici tog lista "Odjeci i reagovanja", kaže da je uređivačka politika tog lista i te rubrike u "vapijućem raskoraku s etničkim i drugim profesionalnim obavezama", te da je ta rubrika bila "manipulacija kojoj ništa nije strano, čak ni ono što je očigledno beskrupulozno, šovinističko, pa i ratnohuškačko". A što je s našim Vjesnikom i njegovom rubrikom "Pisma čitatelja"? Hoće li se netko potruditi analizirati sve ono što je pljuvački, šovinistički i rasistički objavljeno u njoj posljednjih godina? Ovo ističem namjerno - usput.
No, vratimo se pitanju gdje su konkretne granice tolerancije? Tamo gdje ih gospođa Alaburić usput spominje kada kaže da se "represiji mora pribjegavati samo u krajnjoj nuždi". Pa zar počinjeno kazneno djelo nije krajnja nužda? Pa zar proslov ili uvodnik stanovitoga Marka Matića nije rasizam na djelu? Nije li taj proslov kao "žestoki antisemizam" takvog karaktera da se njime "širi rasna mržnja, ili potiče na rasnu diskriminaciju" (citat iz zakonskog opisa kaznenog djela rasne i druge diskriminacije)? Osobno smatram da jest!

A sada se može postaviti i ovo pitanje: tko je taj koji će odlučivati je li sloboda mišljenja i izražavanja misli zloupotrijebljena i treba li kazneno progoniti zloupotrebitelja? Jedini mogući odgovor jest: neovisno pravosuđe, koje na najbolji način primjenjuje dobre zakone, a one s nedostacima, nejasnoćama i pravnim prazninama, ispravlja i dopunjuje sudskom praksom, koja u svakom slučaju mora biti korektiv pravednosti zakonima.

I na kraju, sve što govori i radi Hrvatsko slovo možda jest "iracionalna mržnja", ali rezultati su u praksi ovakvog rasizma uvijek konkretni. On proizvodi praksu etničkog čišćenja, odnosno genocida. Tada se "nesuvislost" o kojoj govori odvjetnica Alaburić u vezi s "iracionalnom mržnjom", pretvara u "suvislost" ubojstava u Pakračkoj Poljani, Gospiću i na drugim stratištima.

VLADIMIR PRIMORAC, 5. listopada 1998.

Ako neko hoće skroz da me zajebe
onda me samo upita za tebe
i ja počnem da se prenemažem
i da lažem, besomučno lažem,

i kažem

Nikad te nisam mario
da sam te više puta prevario
pa zar zbog jedne takve da ginem
i lažem, lažem kako zinem

Onda se sklanjam u svoju sobu
i lepo mi je kao u grobu
onda se sklanjam u sobu svoju
i pravim se da su mi sve ovce na broju
onda se u svoju sobu sklanjam
i celu noć, celu noć te sanjam

Ako neko hoće skroz da me zajebe
onda me samo upita za tebe
i ja počnem da se prenemažem
i da lažem, besomučno lažem,

i kažem

Nikad te nisam mario
da sam te vise puta prevario
da mi nije stalo
do tebe ni malo

Onda se sklanjam u svoju sobu
i lepo mi je kao u grobu
onda se sklanjam u sobu svoju
i pravim se da su mi sve ovce na broju
onda se u svoju sobu sklanjam
i celu noć, celu noć te sanjam

i celu noć, celu noć te sanjam

A bila sam na Hugoovoj Seini
i u Toulouse Lautrecovom Mouline Rougeu
i tucala se s Hemingwayevim mornarima
u Čiča Goriotovom pariškom svratištu
na iznajmljivanje po satu
ili sam to sve samo sanjala

a bilo je lijepo kao u
Shakespeareovom Snu Ivanjske noći :))

Šutjeti je zlato
a ja ga ne volim
žuto spreseravanje
zlatni zub
u glavi skorojevićske klateži
takve su vadili nacisti
iz glava ubijenih
brrrrrrrr
koje slike
je li bolje
nemati ih
skrivene u glavi jer kad razjapiš usta
odmah se vidi
tko si
šutjeti je biser, srebro, olovo
samo ne zlato

Bilo je to u jednoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu
Prva generacija maturanata
Završavala je katoličku gimnaziju
Bila je to dobra gimnazija
I profesori su bili dobri
Mahom svećenici
Učenici su ih voljeli
Znali su s njima
Jedino su roditeljski sastanci počinjali i završavali
Molitvom
Bilo je malo nezgodno
Praviti se da znaš se moliti
I sad ti je dobro došao Očenaš koji te učila
Baka
Eh te bake
Čuvarice tajni i molitvenika
Kad se prime posla
Pamtiš ih cijeli život
Drukčije od svih
Moja Baka moja Baka
Imale su nešto tajno
Škrinje s blagom na tavanu
Iz kojih su izvlačile tamne ploče čokolade
Brašno i cvebe
i mijesile peciva u potkrovlju
Dok je po tavanskom prozoru padao snijeg
I vidjela sam zvonik katedrale
U oblacima
Nikad mi nebo nije bilo bliže
Kao s bakom u potkrovlju
Mala digresija

I bio je bal u gimnazji
Maturanti su odlazili plešući iz života
Profesora svećenika
I sve je bilo krasno organizirano
Maturalna večer
Pored svakog tanjura pisalo je ime
Tekao je razgovor i valcer
Priče za stolom
I tada je gvardijan ustao na molitvu
I rekao
Svi smo mi Mirko Norac
Onaj što je ubio nečiju baku
Pucjnjem u glavu pištoljem izbliza
Možda mu nije trebala
Pogledati u oči
Prije smrti
Opasno je Norce gledati u oči
Dok divljaju slobodno
Il si Norac il si baka
Tako nekako
A mi smo svi bili Norac
Tko bi se usudio tada
Počelo je tek 21. stoljeće
U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu
Reći pope ne seri
Nismo svi Norac
Ja volim bake
Jer peku kolače i čuvaju djecu
I nemam ništa
S tim ludim đavlom
I ne uvedi nas u napast
nego izbavi nas od Zla.

“Volim sve što je staro; stare prijatelje, stara vremena, stare manire, stare knjige, stara vina.”

Danas, tradicija koja traje godinama, Božić kod starih, dragih prijatelja, i Hristos se rodi. Nek traje još dugo, ta lijepa tradicija sa starim frendovima, i bilo je krasno kao i uvijek, i još mi je jezik mokar :))

ZAVJET

Isus je umro radi nečijih grijeha
ali ne mojih
taleći se u loncu kradljivaca
adut mi u rukavu
neosjetljivi herc od kamena
moji grijesi moji su
u svoj dlan urezujem
nježno crno X
Adam me nije začarao
grlim Evu
i preuzimam punu odgovornost
za svaki džep koji sam ispraznila
podlo i vješto
i svaku pjesmu Johnnyja Acea
uz koju sam se hvatala
mnogo prije no što je crkva
sve to proglasila doličnim i kreposnim
Stoga Kriste
želim ti sretan put
dajem ti nogu noćas
i sama se mogu pobrinuti da mi svjetlost sja
ali i tama jednako štima
povlačiš konce za mog brata
ali ja povlačim crtu među nama
ti si umro radi nečijih grijeha
ne mojih

PATTI SMITH, RANI RADOVI 1970-1972

moja fotka "Zona sumraka"

'With a key, you unlock a door to imagination
Beyond it is another dimension
A dimension of sight
A dimension of sound
A dimension of mind
You're moving through a land of both shadow and substance
Of things and ideas
Guiding you through this wondrous journey
Is the hypnotic sound of the twilight tone'


"Hrvatska na dnu Europske unije po standardu građana, uz mizernu individualnu potrošnju po stanovniku." - uz te sve bogate parazite na haračima, ako je Hrvatska i uz te bogate parazite na dnu, kako li je tek bijedna raja koja radi, za minimalce i najmizernije mirovine iz rada na svijetu, to znači da je stanje katastrofalno za većinu stanovništva, jedino ako bogati paraziti i kler nisu većina stanovništva, ali nisu, jer onda bi standard života u HR bio makar na pola kao u EU, ali je na dnu, što uz te sve parazite i bogataše znači da je raja prebijedna i život užasan :*(

"U osamnaestom stoljeću živio je u Francuskoj jedan od najgenijalnijih i najodvratnijih likova epohe koja nije oskudijevala genijalnim i odvratnim likovima. Ovdje treba ispričati njegovu povijest. Zvao se Jean-Baptiste Grenouille, pa ako je danas njegovo ime palo u zaborav, za razliku od drugih genijalnih monstruma, na primjer de Sadea, Saint- Justa, Fouchea, Bonapartea itd., onda nipošto zato što bi Grenouille zaostajao za tim slavnijim mračnjacima po oholosti, mržnji prema ljudima, nećudorednosti, ukratko po bezboštvu, nego zato što su se njegov stvaralački duh i njegova jedina ambicija ograničili na jedno područje koje u povijesti ne ostavlja trag: na prolazno carstvo mirisa.

U doba o kojemu govorimo vladao je u gradovima smrad, gotovo nezamisliv nama, modernim ljudima. Ulice su smrdjele na smeće, dvorišta na mokraću, stubišta su smrdjela na trulo drvo i na izmet štakora, kuhinje na truli kupus i ovneći loj; nezračene sobe smrdjele su na pljesnivu prašinu, spavaće sobe na masne plahte, vlažne perine i na prodoran i slatkast zadah noćnih posuda. Iz kamina je smrdio sumpor, iz štavionica kože smrdjele su jetke lužine, iz klaonica je smrdjela zgrušana krv. Ljudi su smrdjeli na znoj i na neopranu odjeću; iz usta im je smrdjelo na sagnjile zube, iz njihovih želudaca na crveni luk, a s tijela, kad više nisu bili sasvim mladi, dopirao je smrad sira i kiselog mlijeka i tumora. Smrdjele su rijeke, smrdjeli trgovi, smrdjele crkve, smrdjelo je pod mostovima i u palačama. Seljak je smrdio kao svećenik, kalfa kao majstorova žena, smrdjelo je čitavo plemstvo, čak je i kralj smrdio, kao zvijer je smrdio, a kraljica kao stara koza, ljeti kao i zimi. Naime, u osamnaestom stoljeću bakterijsko raspadanje još nije bilo obuzdano, pa nije bilo nijedne ljudske djelatnosti, ni stvaralačke ni rušilačke, nijednog očitovanja života u pupanju ili propadanju, koje ne bi bilo popraćeno smradom.

U Parizu je, dakako, smrad bio najveći, jer Pariz bijaše najveći grad Francuske. A u samom Parizu bijaše pak jedno mjesto na kojem je vladao pravi paklenski smrad, između Rue aux Fers i Rue de la Ferronnerie, to jest Cimetičre des Innocents. Osam stotina godina donosili su tamo mrtvace iz bolnice Hôtel-Dieu i okolnih župa, osam stotina godina, dan za danom, dovozili su u kolicima na desetke leševa i istresali ih u duge rake, osam stotina godina slagali su u grobnice i kosturnice koščice na koščice, sloj po sloj. Tek poslije, uoči francuske revolucije, pošto su se neki grobovi opasno urušili, pa je smrad što je provalio s groblja natjerao susjedno stanovništvo ne samo na obične prosvjede nego i na prave ustanke, napokon su ga zatvorili i napustili, milijune kosti i lubanja nabacali lopatama u katakombe Montmartrea, a na njegovu mjestu podigli tržnicu.

Dakle, tamo, na najsmrdljivijem mjestu cijelog kraljevstva, rodio se 17. srpnja godine Jean-Baptiste Grenouille. Bio je to jedan od najtoplijih dana te godine. Vrućina se poput olova nadvila iznad groblja i potiskivala u susjedne ulice mijazam što je zaudarao na smjesu trulih dinja i spaljene rožine. Kad su počeli trudovi, Grenouilleova majka je stajala ispred prodavaonice riba i čistila ljuske bjelica iz kojih je već bila izvadila utrobu. Mada su, navodno, tek tog jutra izvučene iz Sene, ribe su već tako zaudarale da su valovi njihova zadaha prekrili smrad leševa. No, Grenouilleova majka nije osjećala ni zadah ribe ni zadah leševa, jer je njen njuh za zadahe uglavnom otupio, a bolio ju je osim toga i trbuh, pa su bolovi gušili svaku mogućnost primanja vanjskih dojmova. Htjela je samo da bolovi prestanu, htjela je što prije obaviti taj gnusni porođaj. Bio joj je to peti. Svih dotadašnjih poroda otarasila se ovdje, ispred prodavaonice riba, i svi bijahu mrtvorodenčad ili polumrtvorodenčad, jer krvavo meso što je iz nje izlazilo nije se mnogo razlikovalo od riblje utrobe koja se također beživotno razvlačila po podu, pa bi uvečer sve skupili lopatama i odvozili kolicima na groblje ili bacali u rijeku. Tako je trebalo da bude i toga dana, i Grenouilleova se majka još mlada žena, bilo joj je upravo dvadeset pet godina i još je sasvim lijepo izgledala i još imala u ustima gotovo sve zube i još malo kose na glavi, i nikakve je teške bolesti nisu mučile osim uloga, sifilisa i lagane sušice još nadala da će dugo poživjeti, možda još pet ili deset godina, da će se možda čak jednom udati i dobiti pravu djecu kao poštovanja dostojna supruga obudovjelog obrtnika ili tako nešto.
Stoga je htjela da sve to već jednom prođe. Kad su trudovi počeli, čučnula je ispod stola za čišćenje ribe i tamo rodila, kao već četiri puta prije toga, te nožem za ribu odrezala pupkovinu novorođenom stvoru. No odmah se zatim, zbog vrućine i smrada koji nije osjećala kao smrad, nego kao nešto nepodnošljivo, omamljujuće poput polja ljiljana ili skučene sobe pretrpane sunovratima onesvijestila, prevrnula na bok i ostala ležati nasred ulice s nožem u ruci.

Krika, strka, u krugu mnoštvo izbuljenih očiju, zovu policiju. Žena s nožem u ruci još leži na ulici, pomalo dolazi k sebi. Što joj se dogodilo? Ništa. Što radi s nožem? Ništa. Odakle krv na njenim suknjama? Od riba. Ona ustaje, baca nož i odlazi da se opere. U tom trenutku, neočekivano, porod ispod klupe za čišćenje ribe počinje vrištati. Ogledaju se, otkriju novorođenče pod rojem muha i među utrobom i odrezanim ribljim glavama te ga izvuku. Po službenoj dužnosti predaju ga dojkinji, a majku hapse. I budući da priznaje i bez ustručavanja dodaje da bi ga svakako pustila da crkne, kako je već, uostalom, učinila i sa četiri prijašnja, izvode je na sud, osude je zbog višestrukog čedomorstva i za nekoliko tjedana odrube joj glavu na Place de Grčve.

Do tog trenutka dijete je već promijenilo treću dojkinju. Nijedna ga nije htjela zadržati dulje od nekoliko dana. Pohlepno je, govorile su, siše za dvojicu, oduzima drugoj dojenčadi mlijeko, a time njima, dojkinjama, kruh, jer dojenje jednog jedinog djeteta nije nimalo unosno. Nadležnom policijskom službeniku, nekakvom La Fosseu, stvar je ubrzo dosadila, i već je htio odnijeti dijete u sabiralište nahočadi i siročadi u perifernoj Rue Saint-Antoine, odakle su transporti djece svakodnevno odlazili u državno velenahodište u Rouenu. No, budući da su te transporte obavljali nosači u likovim koševima, u koje bi zbog racionalizacije potrpali po četiri dojenčeta istovremeno; budući da je stoga smrtnost na putovanju bila izuzetno velika; budući da su iz tih razloga nosači koševa prenosili samo krštenu dojenčad i samo onu s propisanim otpremnicama na koje su u Rouenu morali udariti pečat; budući da dijete Grenouille nije bilo ni kršteno niti imalo bilo kakvo ime koje bi se, prema propisima, moglo upisati u otpremnicu; budući da, osim toga, ne bi bilo zgodno da policija krišom ostavi dijete pred vratima sabirališta, što bi jedino riješilo problem ispunjavanja ostalih formalnosti dakle, zbog mnoštva birokratskih i administrativnotehničkih problema, koji bi, čini se, nastali zbog prebacivanja djeteta, i kako je bio u vremenskoj stisci, policijski službenik Le Fosse ponovno je odustao od prvotne odluke i naredio da se dječaka uz potvrdu o primitku preda nekakvoj crkvenoj ustanovi u kojoj će ga krstiti i odlučiti o njegovoj daljoj sudbini. Oslobodili su ga se u samostanu Saint-Merri u Rue Saint-Martin. Tamo su ga pokrstili i nadjenuli mu ime Jean- Baptiste. I kako je toga dana nadstojnik samostana bio dobre volje a njegov fond u dobrotvorne svrhe još neiscrpljen, odlučili su da dijete ne šalju u Rouen, već da ga njeguju i odgajaju o trošku samostana. U tu svrhu predali su ga dojkinji Jeanne Bussie u Rue Saint-Denis, koja će za svoj trud primati do daljnjega tri franka na tjedan.

Poslije nekoliko tjedana stigla je pred vrata samostana Saint-Merri dojkinja Jeanne Bussie s košarom u ruci, i čim joj je otac Terrier, pedesetogodišnji, ćelavi redovnik koji je lagano vonjao na ocat, otvorio vrata, rekla je: Evo vam ga! i spustila košaru na prag. Što je to? upita Terrier i nagne se nad košaru njušeći je, nadajući se da je unutra nekakvo jelo. Kopile čedomorke iz Rue aux Fers! Redovnik stane prstom prekapati po košari sve dotle dok nije otkrio lice usnula dojenčeta. Dobro izgleda. Ružičast je i dobro uhranjen. Zato što se prežderava na moj račun. Zato što me iscijedio do srži. No, sada je dosta. Sada ga možete sami hraniti kozjim mlijekom, kašom, repinim sokom. Sve ždere, kopile. Otac Terrier bijaše dobroćudan čovjek. Upravljao je samostanskim dobrotvornim fondom i raspodjelom novaca siromašnima i potrebitima, te očekivao da mu za to kažu hvala i da mu više ne dodijavaju. Tehnički detalji bili su mu mrski, jer detalji su značili teškoće, teškoće su značile ometanje njegova duševnog mira, a to nipošto nije podnosio. Ljutio se što je uopće otvorio vrata. Htio je da ta osoba uzme košaru i ode kući i ne dodijava mu svojim problemima oko dojenčeta. Polako se uspravio i jednim udisajem upio miris mlijeka i sira i ovčje vune, koji je zračio iz dojkinje. Bio je to ugodan miris."

Patrick Süskind: Parfem, povijest jednog ubojice

SPUŽVA BOB SKOCKANI I PATRIK ZVIJEZDA

Spužva Bob Skockani i Patrik Zvijezda
U božićnom specijalu prigodno na TV
Sjetih se Đodanovih glava
Bilo je to vrijeme tustih i četvrtastih
Kad su šiljate bile na panju
I svatko je gledao glavu svoju i tuđu
Je li šiljata ili četvrtasta
Jer četvrtaste su bile u tronu
A šiljate u izgonu
I svaka je mogla odletiti
S ramena od kamena
Hitnutog na nju
Onako
Iz obijesti i čistog mira
Kad vladale su četvrtaste i
Osmijeh iskrivljen ukoso
Bio je poželjan
Kakvim se ne smiju djeca nikada
Dok im ne podijele glave
Vi ste četvrtasta?
Da ja sam četvrtasta
Ponosno odgovara
Slučajna Četvrtasta
Bauk iz ormara
Kruži Europom
Tusti podvoljci
Kamena s ramena
Vele da četvrtaste vilice
Garantiraju plodnost muškarca
Ne podnosim kipove
Sa ustima ukoso
Zgadiše mi sad Spužvu Boba
I gasim TV.

POZDRAV
Svakoj životinji koja ždere ili ubija vlastitu vrstu
I svakom lovcu obružanom puškama ovješenim u
kabinama kamiona napunjenih lovinom
I svakom strijelcu ili dragovoljcu
s teleskopskim nišanom
I svakom prostaku u čizmama s psima
i skraćenim sačmaricama
I svakom pozorniku s psima istreniranim
da gone i ubiju
I svakom agentu u civilu ili tajnom detektivu
pod čijim je pazuhom opasan pištolj pun smrti
I svakom čuvaru javnog reda koji otvara vatru na ljude
Ili puca da bi ubio zločince u bijegu
I svakom članu Narodne straže bilo koje države u kojoj
s lisicama i karabinima stražari nad narodom
I svakom graničaru bilo koje granice
s bilo koje strane Berlinskog zida
ili zavjese od bambusa ili tortilje
I svakom elitnom prometniku i patrolnom policajcu u
jahaćim hlačama krojenim po narudžbi s
plastičnim zaštitnim šljemom i kravatom uskom
poput vezice za cipele i revolverom s šest metaka
u srebrom ukrašenim koricama
I svakom patrolnom autu s kratkocjevnim puškama i
sirenama i svakom protuštrajkačkom oklopnom
vozilu ispunjenom palicama i suzavcem
I svakom pilotu aviona pod čijim su krilima smještene
rakete i napalm bombe
I svakom vojnom kapelanu koji blagosilja bombardere
pri uzlijetanju
I svakom Ministarstvu vanjskih poslova bilo koje
supersile koja prodaje oružje objema zaraćenim
stranama
I svakom nacionalistu nije važno koje nacije u nije važno
kojem svijetu Crnom Smeđem ili Bijelom koji
ubija u ime svoje nacije
I svakom proroku ili pjesniku s puškom ili patent nožem
i svakom silovatelju duhovnog prosvijetljenja koji
prosvjetljuje uz pomoć sile i svakom silovatelju
i sili svake Nasilne države
I bilo kome i svima što ubijaju i ubijaju i ubijaju i
ubijaju u ime Mira
podižem svoj srednji prst kao jedini dostojan pozdrav.

Lawrence Ferlinghetti

„2. I 1969

5,15 h ujutro. Koliko li već godina, uvijek iznova, iz godine u godinu, počinje Nova, uvijek na isti način, da ložim svoju ubogu peć, da potpaljujem tu jadnu vatru novinama, da se borim sa prvom stranicom rukopisa, sa prvim retkom, sa prvom rečenicom, da zurim u antipatičnu novogodišnju maglu, sivu kao krepano riblje oko, da skupljam svoje rasute rukopise od olova teže, da slušam kako kucaju satovi...

Dalmatinske tamburice glas: »Oženija bise jâ, ali nemam zäkogâ...«

6,15 h, Zgb, Radio I. Jutarnja kronika: »Libanon, Beirut, Izrael, četiri Velike sile, Bijafra, Lagos, prognoza - vrlo hladno, nadamo se da se oporavljate od naporne silvestarske noći, čitavim svijetom zavladalo je veliko veselje, Rim je bacao čitavu noć rajngle, kahlice, prazne flaše, sirene, vatrometi, Moskva palila je baklje, puritanski London ne slavi Silvestrovo, 50.000 Danaca ranjenih od silvestarskih praskalica, u Hanoju građani bili su tihi kao miševi, 20 milijuna građana naše zemlje proslavilo je Silvestrovo sa kuburama, iza stagnacije 1968 ukazuje se početak boljeg privređivanja, nadajmo se, ne dajmo se, na Sljemenu - 17°C, senjska bura 6 do 8 bofora.«

Radio-Zagreb o podne: »Dogodilo se na današnji dan«. 1919 politički zbor socijalista u Vukovaru. Disidenti ljevice napuštaju zbor.

Premijera Držićeve »Novele od Stanca« 1895. Držić prvi put na daskama gornjogradskog teatra. Komentar intendanta Miletića o historijskom značenju ove premijere. Zatim: »Što je o Marinu Držiću rekao M. K.«

Slušam, mislim, šta se u mom privatnom kalendaru dogodilo na današnji dan? Pojavio se Prvi broj »Plamena« (1919), znači pedeset godina: Zlatni pir! Nemam nikoga kome bih mogao telefonirati, »halo, dobro jutro, znate li zašto se javljam, zamislite, sjetio sam se, danas je ravno pedeset godina što se pojavio prvi broj ,Plamena'!«. Ima li nekoga kome govori nešto ovaj datum? »Vrlo važno, ,Plamen', idemo dalje, nemamo vremena za takve datume...«

U 3,30 poslije podne. Snijeg, -2°C. Sve su ceste posoljene osim Gvozda.

Zemlja iz daljine od 246.000 milja, snimka iz »Apolla 8«. Plavobijelom, pastelnoprozirnom koprenom omotana modra lopta prelijeva se kao kaplja safira na crnome baršunu. Nije to Zemlja kakvu smo zamišljali na nebu Julesa Vernea. Za nas je naša kugla tada bila goruća narančasta lopta u svim bojama duge. Od USA-Navy-pilota nismo čuli ni jedne poetske riječi.“

MIROSLAV KRLEŽA, DNEVNIK 1958-69

O SNOVIMA

Ima starinskih snova punih paučine
te prijaju ko sive stoljetne butelje,
a ima snova olovnih i mračnih
kad nas kamen mlinski
ko pakleni mlin melje.

Ima snova čudnih ko gusta brabantska slika:
na ulicama strava, rat, požar i vika,
a đavo gviri pod lukom crkvenog zvonika,
krajina je mračna, puna modrih i zelenih vidika.

Ko stari sanovnici i truli kalendari,
u snu leže mnoge nepoznate stvari.

Gibaju se sjene, u oklopu, viteške,
govore se riječi iskrene i teške.
U snu je slika lika ljudskog oblačna i dobra,
u srcu bližnjeg sniju riđovka i kobra.

Bacaju se karte, cekina zveči zveket,
na mjesečini mlačnoj polutihi kreket.

Stvari su budne nejasne i jasne,
u snovima svijeća uma gasne,
a pale se boje neobične i krasne.

Spram jutra snovi gasnu ko sjaj starih slika,
po slici se snova pukotine miču,
pjega za pjegom kao sjene niču
i gasne lik za likom u bezličju bez lika.

Boje su još snova ko ptice na dlanu,
na vršku prsta topal udar krila, lepet,
a u srcu odsjaj, titraj, oblak, trepet.

Miroslav Krleža

„Januar 1969
1. I 1969

»Laudate Dominum«. »Jauchzet Gott«, J. S. B. »Der Waldmeister«, »Cagliostro in Wien«, Johann Strauss. Oesterreich Eins. Radio-beletristika na visini loših feljtona.

I Jean-Marie Domenach sanja o revoluciji. To je interesantno. Što je revolucija? Šta je revolucija, to nam je poznato. Živimo usred revolucije pedeset i više godina i tako pedeset i više godina znamo što je revolucija i neka nam nitko ne buši lubanju i čita bukvicu o tome što je revolucija! Revolucija je vatra, a kada je kuća planula, treba vatru pogasiti, i tako od revolucionara postaju po pravilu vatrogasci. Pogorjelu kuću treba ponovno sagraditi, i tako se revolucionari pretvaraju u zidare. Svaka se meštrija pretvara u školu, u svakoj zidarskoj školi ima majstora, kalfa i šegrta. Škole postaju institucija, a sve zanatske institucije djeluju po zakonu hijerarhije, a zatim, zna se: po zakonu isto tako Rada i Reda. Dosadna pouka, znamo je napamet. Da revolucije jedu svoju djecu, i to znamo, ali se dešava i to da djeca pojedu revoluciju.

Tko je ljepotan duha? »Qui est la belle âme?« Par Jean-Marie Domenach. Odgovor Clavelu.

U slobodnoj tribini u »Combatu« (20. XII 1968) Maurice Clavel prikazuje me kao »intelektualca ljevičara«, što me oduvijek otkad pišem raduje (eto, nedavno to sam čuo iz pera Raymonda Arona), ali me uznemiruje što se tiče sadašnjeg mentaliteta našega kamerada.

On kaže da sam ja »lijepa duša«, da bi mi istodobno predbacio kako ne primjećujem njegovu metafizičku »coupure«, u koju se on momentano strmoglavio. Što to znači »lijepa duša«? Duša koja vidi, a ne ostvaruje ni dobro, ni lijepo, ni pravedno. Clavel podupire bez ograde one koji, ustrajno propovijedajući ne, ne i ne, ne umiju drugo nego da podstiču protiv sebe upravo onu masu koja im se nekako u Maju pridružila. Pitam čitatelje »Combata« tko je od nas dvojice »lijepa duša«?

A kako Clavel govori o »novom čovjeku«, pitam se da li se radi o onim besramnim i drskim malim papama na koje sam ukazao u svome članku u »Mondu«, i po čemu bi se baš oni razlikovali od »pređašnjeg čovjeka«, čovjeka više-manje mrtvog sa mrtvim totalitarizmom zajedno?

Po mome mišljenju Clavel ima krivo što se zatvorenih očiju bacio u novotarije, bez neke preciznosti. Isprazno zahtijevanje slobode ne će doprijeti dalje od nasilja. To nam je Hegel pokazao, a povijest potvrdila, a to i jeste ova historija koju doživljavamo zajedno, a koju je, čini se, zaboravio. On ima krivo što igra »Nevinoga«, jer nije nekažnjivo dati svoje povjerenje sveopćem prevratu postojanja, provali bezakonja koju nam donosi prečišćena omladina (to su riječi Heideggerove iz godine 1933).

Što se mene tiče, želio bih sažeti ono što sam napisao u svom članku u »Modeu«: Svibanj 1968 treba da se produži i prelije u borbu značajnu za sve potlačene u Francuskoj i u Evropi, mjesto da se izrodi u bizantinske fanatizme. Jer inače bolje je da tu borbu smjesta svrstamo u muzej mrtvih revolucija.

»Muzika i gitare«, Arsen a) - Gaby b). Voštana, prozirna Gaby. Oesterreich Eins: »An der schönen blauen Donau«, »Rosen aus dem Süden«, »Radetzky-Marsch«, azaleje, ruže, sunce, Maurice Clavel. »Mi smo za pravicu«! Nestalo je plina, - 8°C na suncu.“

MIROSLAV KRLEŽA, DNEVNIK 1958-69

Kako netko može poželjeti SVIMA sretnu novu godinu? Zar i ubojicama, pljačkašima, nasilnicima, zlotvorima, psihopatima, parazitima, to su oni koji se nabiju nekome sisati krv i živjeti od tuđe krvi, jer nositi parazita znači imati gadan problem doživotno, do kraja tvog ili parazitovog života, kako ti paraziti troše i piju krv, to nema nigdje na svijetu kao kad te zajaši parazit svojim POSEBNIM propisom. Ili psihopati i mučitelji žena i djece, pa zar i njima sretna nova godina? Nekom sajku koji se voli u četiri zida iživljavati na ženi i djeci, a u društvu i crkvi je građanin fini, pokorni. Ili malograđanska umišljena javna pijunka koja je političkim rošadama umjesto kompetencijama zasjela na funkciju i čelo glavne gradske knjižničarke i s te pozicije pljačka duševnim bolima uredno godinama penziju nekog jadnka jer se „uvrijedila“ pa si sad drpa od njegovih 2000 kn 500 kn sebi u džep, jer je rekao istinu, a to je najnepoželjnije u lopoviji, istina, a za istinu s dokazima mogu pasti i glave, kao Pukanićeva, pa više nitko u općoj pljački i teroru se ne bavi dokazima i istraživačkim novinarstvom nego mafija i kler čine i rade što hoće nesmetano? Pa kome onda poželjeti sretnu a kome nesretnu novu godinu?? Pa onim rijetkim divnim ljudima koji su u ratu spašavali Židove, koji se suprotstavljaju psihopatima, krimosima, pedofilima, fašistima, nacistima i zlostavljačima nevinih ljudi, kriminalnim političarima i političarkama i pljačkaškim knjižničarkama koje nikako ne umiju izliječiti svoje duševne boli osim pljačkom bijednih mirovina poštenih građana, mojoj divnoj susjedi koja nosi kolače za Božić i kiseli kupus za sarmu iz svog sela, stranci Možemo koja krpa proračun koji je izbušio gangster koji nije bio iz Zagreba ali je iselio u svijet pola Zagrepčana i opljačkao tisuće građana grada Zagreba svojim mafijaškim haračenjem valjda iz nekog kamenjara na kojem ništa ne uspijeva osim tko je jači taj kvači animalnog principa kamena s ramena, pa ga je primijenio na starosjedioce Zagreba pljačkajući ga kao nitko nikad jer nikad se ti jadni hrvatski gradovi i gradići nisu praznili tako u povijesti kao u raljama mafije kojoj je suludo poželjeti sretnu novu godinu kao što je suludo da ju ona poželi roblju koje tlači skupa sa vatikanskom mafojom koja kleči protiv polovice stanovništva po trgovima i ulicama za pokornost i drugotnost žena što je u samoj srži objava rata zdravoj pameti i slobodi čovjeka i karikaturalna predstava klerskog jašenja građanskog mozga kontra ljudskom razumu, kulturi, umjetnosti, pravdi i pravednosti, ponižavanje, eksploatacija, tlačenje i izrabljivanje ljudi i patološko miješanje u njihov izbor i način života, od stola do gaća, preko mračnih klečećih spodoba, danas protiv žena, sutra protiv vas. Sretna nova godina nama koji još uopće dišemo pod terorom psihopata i psihopatologije u svakodnevnom običnom životu koji su nam pretvorili sajkovi u pakao čistog preživljavanja kao u filmovima opstanka. Ja kad gedam te sajkove koji kleče protiv žena, te pedofile, te kriminalce, te pljačkaše, ovršitelje i deložatore, te nadriknjižničarke politički izabrane koje pljačkaju tuđe bijedne mirovine svojim duševnim bolima, tu plejadu lopova i kriminalaca koji su se izređali po funkcijama od gradonačelničkih do ministarskih, sami ološ, i lopovluk, gdje su ti silni novci kao „povučeni“ iz EU fondova, gdje to sve skupa završava osim nad glavama jadnika kojima pljačka krov nad glaom neki polupismeni kriminalni haračlija slobodno, zadužen za pljačku zvanu „zajedničko održavanje“ zgrade a koja održava njega, krimosa, jer ni „pričuva“ ni „održavanje“ ne postoje, samo harač i pljačka ga. Iseljavanje se nastavlja, klečanje psihopata za drugotnost žena isto, oni koji su otišli, spasili su se od mafije i njene intervencije u svakodnevni život svakodnevnim ponižavanjem ljudskog mozga i rokanjem vatrometom u pola noći na Novu godinu, mafijina igra bez kruha i granica, ni kruha i igara pod mafijom više ne vrijedi, jer ga nema osim uz klečanje po pučkim kuhinjama opustjelih hrvatskih gradova pod ugovorima mafije i Vatikana. Pa to samo tu može biti, sretna nova godina SVIMA!

Moja fotka "Kako je Potjeh tražio istinu"