"Metafizički romani Mauricea Blanchota Mračni Thomas.

Ono što Annu privlači k Thomasu jest smrt koju on u sebi nosi. Njegova ljubav je metafizička. Zato se ona nje oslobađa u času smrti. Jer tog trenutka ona sazna, a ljudi vole da ne znaju. Dakle, samo je smrt pravo saznanje. Ali istovremeno ona čini saznanje beskorisnim: njen napredak je besplodan.

Thomas otkriva u sebi smrt koja predstavlja njegovu budućnost. Objašnjenje knjige nalazi se u četrnaestom poglavlju. Tada treba sve pročitati i sve se rasvijetli — ali svjetlošću bez sjaja koja kupa asfodele posljednjeg počivališta. (Pokraj majura je neobično stablo, nastalo od dva združena debla, od kojih jedno, već dugo mrtvo, sagnjila podnožja, čak više ne dodiruje zemlju. Ostalo je priljubljeno uz prvo i oni udvoje dosta dobro predstavljaju Thomasa. Ali živo deblo nije dopustilo da ga ono drugo uguši. Ono je debelom korom obavilo mrtvo deblo — bacilo je grane posvuda uokolo i uvis — nije mu dopustilo da ga povuče za sobom.)

Aminadab je, protivno očekivanju, mračniji. To je novi oblik mita o Orfeju i Euridici (napomenuti da je dojam zamora, koji kako se čini osjeća lice u obje knjige, a koji istovremeno osjeća i čitalac — umjetnički dojam.)"

Albert Camus, ZAPISI od svibnja 1935. do ožujka 1951.