"BESMRTNI LENJINGRAD

Lenjingrad je opstao u blokadi ne samo zato što su ljudi odgajani dva i pol desetljeća postojećom sovjetskom vlašću, nego i zato što su viši od svojih neprijatelja koliko je i čovjek viši od divlje životinje. Lenjingrad je preživio jer je, kao i cijela naša zemlja, nadmoćniji od svojih neprijatelja po tipu svog ekonomskog sustava i upravljanja.

Nijedan grad ma koje druge zemlje, čak ni najnaprednije, ne bi izdržao da je došao u položaj ne samo sličan lenjingradskom nego čak pod uvjetima četiri puta boljim, što znači još uvijek iznimno teškim.

Lenjingrad je preživio između ostalog i zato što je bio i ostao autonoman - grad komuna. Tog istog dana - dana kada je grad opkoljen, u jedan je kotao spojeno svo materijalno blago kojim su raspolagale civilne institucije, vojne ustanove i pomorske ustanove. Raspoređivani su iz zajedničkog središta, prema ratnim potrebama. Ne, nije bilo nijedne zemlje u svijetu u kojoj se takva centralizacija mogla provesti. To nije pošlo za rukom Pariškoj komuni kada je također bila pod opsadom. Lenjingrad se razlikuje od Pariške komune ne samo po svom višem obliku državne uprave, nego uglavnom po tome što njegovi vodeći krugovi, upravljači, nisu razdirani borbom različitih skupina i stranaka, što je u uvjetima Pariške komune bilo izraz socijalne borbe u samom narodu. Rukovodstvo Lenjingrada, političko, državno i vojno, je kompaktno, monolitno rukovodstvo, sastavni dio rukovodstva cijele naše zemlje u Domovinskom ratu. I cijelo stanovništvo grada, okupljeno oko njegova vodstva, bilo je vezano uz njega tisućama niti, preko njegovih najboljih predstavnika iz svih krajeva.

Događalo mi se da sam se često pojavljivao na regionalnim sastancima aktivista Lenjingrada, Moskovskom, Veržinskom, Kirovskom, - među radnicima i inteligencijom, među vojnicima i mornarima. S mnogim i mnogima od tih ljudi skraćivao sam besane noći u najiskrenijim razgovorima o cijelom našem životu i borbi. I mogu reći da su ono najveće i najljepše što je Lenjingrad iskovao u ovim mjesecima borbe i stradanja upravo ti napredni ljudi grada iz redova radnika, službenika i inteligencije.

Oni su te desetine i stotine tisuća onih koji su izdržali težinu obrane Lenjingrada, učvrstili ga i zaustavili neprijatelja pred zidinama rodnog grada.

Upravo su oni, u strašnim danima gladi i mraza, unijeli vatrene riječi istine i borbe u srca Lenjingrađana, a grad je poslušao njihove riječi, stisnuo zube i napregnuo posljednje snage, ustrajao i borio se.

Oni su bili ti koji su išli naprijed kroz snijeg, mećavu i smrt kada su gradili cestu preko Ladoškog jezera. I oni su podigli stotine tisuća stanovnika Lenjingrada koji su padali od gladi da čiste rodni grad kad je sinulo proljeće. Sve patnje naroda dijelili su s njim. Malo ih je koji u toj borbi nisu izgubili najbližeg svoga: majku, oca, ženu, dječaka. I koliko je njih samih palo u borbi i zbog oskudice! Ali njihovi se redovi nisu razmakli. Na mjesto onih koji su izginuli, novi su iznikli i dižu se iz naroda.

Oni, ti ljudi, pokazuju najvišu duhovnu snagu, koja ispunjava sve njih uvijek živim, povijesnim čovječanskim smislom i pokreće sve i svakoga naprijed, naprijed.

Uoči odlaska iz Lenjingrada otišao sam na koncert u salu Filharmonije. Simfonijski orkestar, pod ravnanjem Eliasberga, izvodio je Šestu simfoniju Čajkovskog.

Bilo je teško doći do karte. Masa ljudi još je zujala na ulazu kad je u tišini dvorane ispred glazbenika odjevenih u crno i već ugođenih instrumenata istupio visok, pogrbljen čovjek izrazito bijelih ruku u crnom fraku. Podigao je palicu i simfonija je počela. Čim su skladno zabrujali prvi zvuci simfonije, promijenila su se lica svih koji su sjedili u dvorani. Iz svakodnevice pune teških nedaća i briga izdizali su se ozareni, iskreni, čisti. Nisu imali izraz lica nalik licima kakve obične koncertne dvorane. Na tim licima ležao je znak velikog preživljavanja.

Dva puta tijekom izvođenja simfonije počela je topnička paljba po gradu, a lica ljudi ostajala su istog jasnog, otvorenog i jednostavnog izraza, okrenuta prema orkestru, s izrazom saznanja koji je nedostupan i nedokučiv ljudima iz drugih mjesta.

Jedne noći, ne bijele, već mračne srpanjske noći, stigao sam na aerodrom. Prijatelji su me ispratili. I opet je naš avion letio nisko, nisko iznad jezera Ladoga. Ovaj put je letio iznad vodenog plašta jezera koje kao da gmiže malim valovima, a sunce je opet zalazilo.

Nakon tri sata bio sam u Moskvi i ušao u prilike normalnog života. Ali još mnogo dana nisam se mogao naviknuti na taj život. Kad bi mi se ljudi obratili i nešto rekli, nisam mogao ući u to što govore. Zapažao sam samo da im se usne miču – toliko je to što su mi govorili bilo daleko od mene. Dvorana Filharmonije i ta lica stalno su mi izranjala u sjećanju, i čarobna melodija Šeste simfonije Čajkovskog koja se pela i uzdizala u nebo."

Aleksandar Fadejev, Lenjingrad u danima blokade (iz dnevnika)

NEVJEROJATNA RUSKA IZDRŽLJIVOST
Opsada je trajala 872 dana, a preživjeli su bili hodajuće sjene
Piše Iva Rebac https://www.24sata.hr/news/opsada-je-trajala-872-dana-a-prezivjeli-su-bili-hodajuce-sjene-647244