„Duga Prometejeva šutnja pred silama koje ga satiru viče još i danas. Ali Prometej je u međuvremenu vidio kako se ljudi okreću protiv njega i izruguju mu se. Stiješnjen između ljudskog zla i sudbine, strahovlade i samovolje, preostaje mu jedino snaga njegove pobune da bi izbavio od umorstva ono što se još može izbaviti a da se ne podlegne oholosti huljenja.
Tada je shvatljivo da pobuna ne može biti bez neke neobične ljubavi. Oni koji ne nalaze smirenje ni u Bogu ni u povijesti osuđuju sebe da žive za one koji kao i oni ne mogu živjeti: za ponižene. Najčistiji pokret pobune kruni se tada potresnim Karamazovljevim krikom: ako nisu svi spašeni, čemu onda spas jednog jedinog! Tako katolički zatvorenici u tamnicama Španjolske odbijaju danas pričest, jer su je svećenici režima u nekim zatvorima učinili obveznom. I ti jedini svjedoci raspete nevinosti odbijaju spasenje ako ga treba platiti nepravdom i tlačenjem. Ta neizmjerna velikodušnost svojstvena pobuni koja bez oklijevanja daje svoju ljubavnu snagu i odlučno odbija nepravdu. Njezina je čast u tome što ništa ne računa, što dijeli sve sadašnjem životu i svojoj živoj braći. Tako ona daje za buduće ljude. Istinska se velikodušnost prema budućnosti sastoji u tome da se sve dade sadašnjosti.
Pobuna time dokazuje da je ona samo kretanje života i da se ona ne može negirati a da se ne odustane od života. Njezin najčistiji krik omogućuje svaki put jednom biću da ustane. Ona je dakle ljubav i plodnost ili pak nije ništa. Revolucija bez časti, revolucija proračuna koja, pretpostavljajući apstraktnog čovjeka čovjeku od mesa i krvi, negira biće koliko je god puta potrebno, stavlja upravo mržnju na mjesto ljubavi. Čim se pobuna, zaboravivši svoje velikodušno podrijetlo, dade onečistiti mržnjom, ona niječe život, hrli u uništenje i daje priliku da ustane cerekava kohorta onih malih buntovnika, ropskog sjemena, koji se danas nude na svim tržnicama Evrope bilo kakvom ropstvu. Ona više nije ni pobuna ni revolucija, nego osvetljivost i tiranija. Kada revolucija u ime moći i povijesti postane ona ubilačka i bezmjerna mehanika, neka nova pobuna postaje sveta iu ime mjere i života. Mi smo na toj granici. Na kraju te tmine neizbježna je, međutim, neka svjetlost koju mi već naziremo te se moramo samo boriti da bi ona bila. S druge strane nihilizma, svi mi među ruševinama pripremamo preporod. Ali malo ih to znade.“
Albert Camus, POBUNJENI ČOVJEK
