Scena iz "Seljačke bune" Augusta Šenoe neposredno pred "krunjenje" Matije Gupca (na Markovom trgu 1573.)
„Sve svoje grijehe ispovjedi mi sužanj skrušene duše, a ja ga razriješih, okrijepih hranom nebeskom, s njim moleći na koljenima cijelu noć. I nedjelja dođe. Jutarnjim zrakom razlijegala se crkvena zvona, a kroz zvonjavu kao da je plakao lelek mrtvačkoga zvonca. U tamnicu stupi straža, a tamničar kriknu: »Hajdmo! Hora je!« Još jednom kleknu sužanj, još jednom nadnijeh nad njim blagoslovne ruke. I krenusmo među hrpom oružanih ljudi iz kuće. Na trgu pred Markovom crkvom brujila je silesija naroda, glava do glave, a radoznalost ljudska buljila je i sa prozora i sa krovova. Gradski je sudac išao sa žezlom pred nama, uz nas dva reda gradskih stražara, s nama okovan seljak Pasanac, a za nama u krvnom odijelu krvnik i njegovi druzi. Ponosito dizaše moj sužanj glavu, gledajući preko znaličnih glava ljudstva, koje stisnuvši se šaptaše:
»Vidite li, to je Gubec, to je seljački kralj !«
Sred trga puče čistina, okružena banskom vojskom, a sred čistine vatra i kolo. Dođosmo tamo. Tad izađe pred narod sudac i dignuvši žezlo viknu:
«Narode, čuj! Evo stoji Matija Gubec, stubički kmet, razbojnik, zlotvor, palikuća, čija se je zlotvorna ruka digla na božje i ljudsko pravo, na kralja i zemaljsku gospodu. A to je Andrija Pasanac, ortak zlotvora Gupca i zlotvor sam. Ali pravda pobijedi i pukao je zlotvorima sud. Pasanac budi prije smrvljen na kolu i gubi glavu, a Matija Gubec, kojega se opaka ropska duša drznu igrati se kralja, neka primi kraljevsku čast, neka bude vjenčan razbijeljenom krunom na razbijeljenu stolu i rasječen na četvero.«
Gubec problijedi, zadrhta, stisnu zube i pogleda puk. Narod zaštrepi, a sudac baci slomljeni štap pred noge sužnjima i viknu opet:
»Krvniče! tvoji su, daj!«
Pasanac poljubi Gupca, kleknu preda me, zabuljivši oči u zemlju, ali jedva ga blagoslovih, spopadoše ga krvnici i u jedan hip navinuše ga oko kola, iz koga prodirahu oštri šiljci. Sad zamahnu krvnik visoko kijačom i razbi seljaku svaku kost na nogama i rukama na dvoje. Pri svakom udarcu prodre zrakom užasan krik, koji se izvinu modrim drhćućim usnama seljaka. Hitro ga skinuše s kola i kad smrvljeni ljudski zglobovi tresnuše na zemlju, spopade krvnikov sluga Pasanca za kosu, krvnik zamahnu mačem i pokaza svijetu krvavu glavu.
Za toga stajao Gubec nijem i blijed kao kamen gledajući u svijet, samo pri svakom vapaju druga zatrepti mu suza u oku.
»Oče, sad je na meni red,« šapnu, kad se krvavo truplo sruši na zemlju, »Bog mi pomozi! Bog pomozi puku!« Krvnik se primaknu, ali Gubec mahnu mu rukom: »Ukraj, da se pomolim. Blagoslovi me, oče ! «
Kleknu na zemlju, prekrsti se i reče glasno:
»Bože! Ohrabri me, jači me! Ne daj da s tijelom pogine duša. Za pravo i slobodu sam se digao, za nju umirem. Svima opraštam - i Tahu i Gregorijancu. Blagoslovi me, oče !«
I stavih ruke na njegovu glavu, a bilo mi je, da će puknuti zemlja.
»Sinko, idi u miru, grijesi su ti oprošteni,« rekoh.
»Amen,« dahnu sužanj i krvnik ga spopade i poče derati sa Gupca odijelo. Silom ga pritisnuše na stolac od razbijeljena željeza.“
August Šenoa, Seljačka buna (izdanje MH za 1931 s Kirinovim ilustracijama)
tu je istrgnuta ilustracija iz knjige (str.187), ako netko ima knjigu, pa da mi pošalje fotku, tnx
kraj knjige
i ilustracija sa stranice 229 isto je istrgnuta
