„2. I 1969

5,15 h ujutro. Koliko li već godina, uvijek iznova, iz godine u godinu, počinje Nova, uvijek na isti način, da ložim svoju ubogu peć, da potpaljujem tu jadnu vatru novinama, da se borim sa prvom stranicom rukopisa, sa prvim retkom, sa prvom rečenicom, da zurim u antipatičnu novogodišnju maglu, sivu kao krepano riblje oko, da skupljam svoje rasute rukopise od olova teže, da slušam kako kucaju satovi...

Dalmatinske tamburice glas: »Oženija bise jâ, ali nemam zäkogâ...«

6,15 h, Zgb, Radio I. Jutarnja kronika: »Libanon, Beirut, Izrael, četiri Velike sile, Bijafra, Lagos, prognoza - vrlo hladno, nadamo se da se oporavljate od naporne silvestarske noći, čitavim svijetom zavladalo je veliko veselje, Rim je bacao čitavu noć rajngle, kahlice, prazne flaše, sirene, vatrometi, Moskva palila je baklje, puritanski London ne slavi Silvestrovo, 50.000 Danaca ranjenih od silvestarskih praskalica, u Hanoju građani bili su tihi kao miševi, 20 milijuna građana naše zemlje proslavilo je Silvestrovo sa kuburama, iza stagnacije 1968 ukazuje se početak boljeg privređivanja, nadajmo se, ne dajmo se, na Sljemenu - 17°C, senjska bura 6 do 8 bofora.«

Radio-Zagreb o podne: »Dogodilo se na današnji dan«. 1919 politički zbor socijalista u Vukovaru. Disidenti ljevice napuštaju zbor.

Premijera Držićeve »Novele od Stanca« 1895. Držić prvi put na daskama gornjogradskog teatra. Komentar intendanta Miletića o historijskom značenju ove premijere. Zatim: »Što je o Marinu Držiću rekao M. K.«

Slušam, mislim, šta se u mom privatnom kalendaru dogodilo na današnji dan? Pojavio se Prvi broj »Plamena« (1919), znači pedeset godina: Zlatni pir! Nemam nikoga kome bih mogao telefonirati, »halo, dobro jutro, znate li zašto se javljam, zamislite, sjetio sam se, danas je ravno pedeset godina što se pojavio prvi broj ,Plamena'!«. Ima li nekoga kome govori nešto ovaj datum? »Vrlo važno, ,Plamen', idemo dalje, nemamo vremena za takve datume...«

U 3,30 poslije podne. Snijeg, -2°C. Sve su ceste posoljene osim Gvozda.

Zemlja iz daljine od 246.000 milja, snimka iz »Apolla 8«. Plavobijelom, pastelnoprozirnom koprenom omotana modra lopta prelijeva se kao kaplja safira na crnome baršunu. Nije to Zemlja kakvu smo zamišljali na nebu Julesa Vernea. Za nas je naša kugla tada bila goruća narančasta lopta u svim bojama duge. Od USA-Navy-pilota nismo čuli ni jedne poetske riječi.“

MIROSLAV KRLEŽA, DNEVNIK 1958-69

O SNOVIMA

Ima starinskih snova punih paučine
te prijaju ko sive stoljetne butelje,
a ima snova olovnih i mračnih
kad nas kamen mlinski
ko pakleni mlin melje.

Ima snova čudnih ko gusta brabantska slika:
na ulicama strava, rat, požar i vika,
a đavo gviri pod lukom crkvenog zvonika,
krajina je mračna, puna modrih i zelenih vidika.

Ko stari sanovnici i truli kalendari,
u snu leže mnoge nepoznate stvari.

Gibaju se sjene, u oklopu, viteške,
govore se riječi iskrene i teške.
U snu je slika lika ljudskog oblačna i dobra,
u srcu bližnjeg sniju riđovka i kobra.

Bacaju se karte, cekina zveči zveket,
na mjesečini mlačnoj polutihi kreket.

Stvari su budne nejasne i jasne,
u snovima svijeća uma gasne,
a pale se boje neobične i krasne.

Spram jutra snovi gasnu ko sjaj starih slika,
po slici se snova pukotine miču,
pjega za pjegom kao sjene niču
i gasne lik za likom u bezličju bez lika.

Boje su još snova ko ptice na dlanu,
na vršku prsta topal udar krila, lepet,
a u srcu odsjaj, titraj, oblak, trepet.

Miroslav Krleža