To mi je bilo stravično, odstrijel knjiga od balkanskih čižmaša, čak su se i knjigoljupci sagnuli pod čizmom tada kad su bijesne knjižničarke punile kontejnere za smeće knjigama i organizirale lomače za knjige :***((
Da ne pričamo tek tako, pronašao sam na netu jednu jako zanimljivu stvar - diplomski rad Filipa Kanture iz 2022. „Kako je propast SFRJ utjecala na fond hrvatskih knjižnica“ sa izvanrednim popisom bibliografije na koncu rada. Osobito mi je zanimljiv sljedeći dio. U bivšoj Jugoslaviji tiskano je jako puno nepotrebnih knjiga (knjige čelnika u državi, knjige ideologa i djela „klasika“ koji su tu ideologiju formulirali) čije izdavanje je bilo omogućeno izdašnom financijskom potporom koja je u vrijeme vladavine komunista bila predviđena zakonima o izdavačkoj djelatnosti i financijskim planovima različitih ustanova – državnih, partijskih i sl. Dakle, knjige su se otkupljivale državnim novcem i slale besplatno pučkim i drugim javnim knjižnicama, bez obzira na to jesu li su oni željeli imati te knjige u svojim fondovima. Zbog toga su hrvatske knjižnice bile pune raznih djela istaknutih dužnosnika iz vremena komunističkog sistema, koje su često služile kao dokaz odanosti sistemu i svojevrsni „ideološki namještaj“. Tu tezu donekle potvrđuje i istraživanje Borisa Skitarelića o čitanosti knjiga komunističkog usmjerenja poznatih domaćih autora kao što su Vladimir Bakarić i Dušan Dragosavac u zagrebačkim knjižnicama 1980-ih. Prema njemu, te su knjige u zadnjem desetljeću prije velikih otpisa 1990-ih bile vrlo slabo čitane. Teško je pak tako velike količine knjižne građe staviti pod neki zajednički nazivnik kad se ocjenjuje njihova kvaliteta i značaj. U promjeni fonda hrvatskih knjižnica 1990-ih u kontejnerima i starom papiru završila je i velika količina knjižne građe koja je još uvijek imala mjesta u društvu ma kakve ono promjene doživjelo.
Na stranu Dragosavac, Tito i Kardelj, ali mislim da je jedna od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti uništenje nekoliko desetaka tisuća kompleta Lexove Jugoslavenske enciklopedije koja je već bila spremna za tisak (čitao sam nedavno o tome u Viskovićevim memoarima; sam veli da je tada imao ženu – i djecu - sa adresom između Beograda i Budimpešte i da se nije usuđivao talasati više nego je procijenio da može, a posebno je dramatičan opis jednog njegova i Mandićeva puta kroz Madžarsku za Beograd devedesetih kada je potonji shvatio da bez vize na Horgošu neće moći dalje). Pri tome su značajne i izjave više knjižničarki iz Knjižnica grada Zagreba koje potvrđuju kako su otpisi knjiga srpskih pisaca brojni jer vlada raspoloženje u kojem pojedinci preuzimaju ulogu nacionalno svjesnih cenzora, pa su prisiljeni radi takvih korisnika knjige sklanjati na manje vidljiva mjesta te su knjižnice požurile s otpisom knjiga tako da je otpis daleko veći nego prijeratnih godina. .....
28.01.2023. (17:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..... Vjerojatno najstrašnije od svega bilo je to što je zapravo sve manje ili više bilo prepušteno na diskrecionu ocjenu ravnateljima – što ne samo da je dovelo do kaosa, nego i do toga da se time pružila grozna mogućnost dokazivanja tko je ispravniji i bolji u vremenu koje je nastupilo. I sam sam prije nego sam u listopadu 1991. mobiliziran bio žalosnim svjedokom - prilikom jednog moga odlaska u knjižnicu u Vodovodnoj ulici u Zagrebu između uzbuna, naslućujući gdje ću provoditi dane preda mnom – hrpa knjiga pred odvoz, pa sam iz njih („samo dajte, mladi gospon“) uspio spasiti nekoliko naslova na ćirilici odnosno ekavici - i to eminentnih pisaca kao što su bili Pekić, Kiš ili Kovač.
Zamislite sliku, ja dvadesetitrogodišnjak od skoro metaridevedset i devedeset kila u prastaroj traper jakni (za koju je baka govorila da bi, kada bih je negdje vani objesio na ogradu, ljudi mislili da su je radnici ostavili); kopam po tim krpama i slažem te knjige pažljivo, možda se posljednji put prema njima netko odnosi kao prema knjigama a ne bezvrijednoj gomili papira; nosim dugu kosu i – što je još strašnije – bradu, zbog koje će me poslije i rođena djeca da prostite zajebavati kada vide slike možda dva tjedna mlađe od toga događaja sa knjigama („tata, a u kojoj si ti vojsci bio u ratu?“) - i takav od propasti spašavam neke sumnjive trofazne knjige, koje ću poslije, uniformiran i opremljen kako svaka švejskovska logika nalaže - nosati okolo pod miškom, onakve, na ćirilici i ekavici, po požarstvima, stražama i bespućima toga našega rata (iako moj rat ne može biti niti jedan, mogu tek ja biti njegov), da njima nerviram ozbiljne zapovjednike, narednike i ostrašćene pričuvne dojebnike u lovu na tek započetu vojnu karijeru: vidi ovoga luđaka. Da ne pričam kako sam sa se izdanjima Lexa kao klinac uspavljivao, trpeći do duboko u noć u vremenima prije interneta da mi teške knjižurine pritišću prsa u snu.
U tekstu koji navodim u prvom svome komentaru – da i to ne zaboravim reći - kronološki se prikazuju uputstva koja je vlast u tom pravcu davala knjižnicama; mislim da bi to bio sasvim lijep početak jednog istraživanja – možda čak i neke novele, romana, koji bi se ovakvim čime pozabavio. Postoje razne epizode spaljivanja knjiga, spaljivali su knjige kršćana, i kršćani su spaljivali knjige, zapravo kroz povijest nema značajnije vlasti od početka povijesti do današnjih dana koja to u nekoj svojoj fazi nije činila.
Tko pali knjige, palit će i ljude, jasan je i nedvosmislen citat iz prošlosti od kojega ništa nismo naučili. Siguran sam, prije svega, da se te dragosavce, bakariće i blaževiće koje već osamdesetih nitko nije čitao - moglo rasprodati budzašto, poklanjati, istovariti barem u prostore napuštenih prostora bivše vojske koje su ionako tih godina po gradovima služile malo čemu korisnome - pa umjesto troškova možda čak nešto i zaraditi, i što je najvažnije – samima sebi ne priskrbiti stigmu palitelja knjiga. Nije niti književnost daleko od strojarstva, pa sigurno u svim vremenima i na svim mjestima ima svoje jasne kriterije, kao što i strojarstvo uvijek ima teorem o tome da je fi šest jednako fi šest. Stoga, to - kao ove druge, vrijedne knjige koje sam svojim očima vidio, o tome neću niti pričati. Sva sreća, u mjestu u kojemu sada živim očito da je u to doba bilo puno više razuma nego strasti, pa sam prošlih godina iz depoa bez problema mogao nabaviti i čitati i navedene autore i recimo Đilasov „Revolucionarni rat“ ili ne znam – Pekićevu „Atlantidu“ (preporučam obje, kad smo već kod njih).
Pri tome, uz pronađenu sjekiricu koja mi je puno puta poslije poslužila u mojim planinarskim pothvatima – u kojima sam se sretan, čitav i ispunjen sjećao tih strašnih ratnih dana što su nam odnijeli mladost kao plamen suh papir - kao jedini svoj ratni plijen, vrijedan i predivan, smatram knjigu o receptima bivše armije pronađenu u nekom zakutku tog napuštenoga svijeta, ne samo kao svjedočanstvo vremena – nego i kao spomenik mojoj beznačajnoj i tihoj životnoj borbi sa naređenjima, pravilima i uputstvima.
Konačno, kad smo već kod Jakova Blaževića, kao jedan - po meni - primjer iz naše povijesti nad kojim se barem moramo zamisliti, istakao bih činjenicu da je po njegovoj smrti sama obitelj tražila i kao i svi ostali - dobila misu zadušnicu. Kada bi što manje ljudi jedne drugi imali potrebu osuđivati, a što više pomagati - svijet bi mogao biti na putu postanka boljim mjestom.
S ovim posljednjim odlomkom ili bez njega, sasvim sam siguran kako ću od Vas dobiti dopuštenje razmotriti mogućnost da ovaj moj tekst, koji vjerujem da je prešao svrhu i obujam jednog obična komentara na postu, na neki način negdje jednoga dana upucam i kod sebe.
Hvala.
28.01.2023. (17:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ove anđele cijenim strogo profano. I da, rječnici su serafini. Skok i Gluhak. I nenadmašni T. Ladan. Njegova etimološka sučeljavanja na TV-u su biseri. Sve drugo, neka je i antianđeosko, ali ako je otisnuto, pripada vremenu i oslikava ga naličjem, baš kao što se neka kriva uvjerenja saznavaju prema upućenim optužbama. Šteta je neprocjenjiva bilo koju živeću misao baciti u ponor nepostojanja. Sjetilo me Supekovog Tragom duha kroz divljinu gdje se ponovo spominjanjem oživljuje Markantun de Dominis.
28.01.2023. (18:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne razumije pjesma zapovijedi, slažem se s pjesnikom. Riječ je o Tinu, njegova misao. Verba volant, scripta manent, zato diktator mrzi slovo i vječno ga ili pali ili mu zapovijeda, jer opet smo kod one Krležine kutije olovnih slova, koju treba paliti i spaliti, jer služi tom i tom.
Predivni komentari, zahvaljujem j. i _m.
"Zamislite sliku, ja dvadesetitrogodišnjak od skoro metaridevedset i devedeset kila u prastaroj traper jakni (za koju je baka govorila da bi, kada bih je negdje vani objesio na ogradu, ljudi mislili da su je radnici ostavili); kopam po tim krpama i slažem te knjige pažljivo, možda se posljednji put prema njima netko odnosi kao prema knjigama a ne bezvrijednoj gomili papira; nosim dugu kosu i – što je još strašnije – bradu, zbog koje će me poslije i rođena djeca da prostite zajebavati kada vide slike možda dva tjedna mlađe od toga događaja sa knjigama („tata, a u kojoj si ti vojsci bio u ratu?“) - i takav od propasti spašavam neke sumnjive trofazne knjige, koje ću poslije, uniformiran i opremljen kako svaka švejskovska logika nalaže - nosati okolo pod miškom, onakve, na ćirilici i ekavici, po požarstvima, stražama i bespućima toga našega rata (iako moj rat ne može biti niti jedan, mogu tek ja biti njegov), da njima nerviram ozbiljne zapovjednike, narednike i ostrašćene pričuvne dojebnike u lovu na tek započetu vojnu karijeru: vidi ovoga luđaka. Da ne pričam kako sam sa se izdanjima Lexa kao klinac uspavljivao, trpeći do duboko u noć u vremenima prije interneta da mi teške knjižurine pritišću prsa u snu."
- fascinantno j., a i podsjetilo me na dobrog nedovršenog vojnika Švejka i Hašekov crnohumorni stil, imam ga, 760 stranica.
Hvala _m, umni komentari, evo spremila sam još jednu poslasticu za večeras, knjiga nije hrana ali je poslastica, opet Tin :))
28.01.2023. (21:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
starry night
Volite li anđele?
28.01.2023. (11:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
starry night
To mi je bilo stravično, odstrijel knjiga od balkanskih čižmaša, čak su se i knjigoljupci sagnuli pod čizmom tada kad su bijesne knjižničarke punile kontejnere za smeće knjigama i organizirale lomače za knjige :***((
Book burning https://en.wikipedia.org/wiki/Book_burning
28.01.2023. (11:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
eum
Jako lijepo... anđeli ...
Mašta može svašta, a najbolja je kada piše poeziju !
28.01.2023. (13:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
starry night
Hvala, ugodan dan želim EuM :)
28.01.2023. (13:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Da ne pričamo tek tako, pronašao sam na netu jednu jako zanimljivu stvar - diplomski rad Filipa Kanture iz 2022. „Kako je propast SFRJ utjecala na fond hrvatskih knjižnica“ sa izvanrednim popisom bibliografije na koncu rada.
Osobito mi je zanimljiv sljedeći dio.
U bivšoj Jugoslaviji tiskano je jako puno nepotrebnih knjiga (knjige čelnika u državi, knjige ideologa i djela „klasika“ koji su tu ideologiju formulirali) čije izdavanje je bilo omogućeno izdašnom financijskom potporom koja je u vrijeme vladavine komunista bila predviđena zakonima o izdavačkoj djelatnosti i financijskim planovima različitih ustanova – državnih, partijskih i sl. Dakle, knjige su se otkupljivale državnim novcem i slale besplatno pučkim i drugim javnim knjižnicama, bez obzira na to jesu li su oni željeli imati te knjige u svojim fondovima. Zbog toga su hrvatske knjižnice bile pune raznih djela istaknutih
dužnosnika iz vremena komunističkog sistema, koje su često služile kao dokaz odanosti sistemu i svojevrsni „ideološki namještaj“. Tu tezu donekle potvrđuje i istraživanje Borisa Skitarelića o čitanosti knjiga komunističkog usmjerenja poznatih domaćih autora kao što su Vladimir Bakarić i Dušan Dragosavac u zagrebačkim knjižnicama 1980-ih. Prema njemu, te su knjige u zadnjem desetljeću prije velikih otpisa 1990-ih bile vrlo slabo čitane. Teško je pak tako velike količine knjižne građe staviti pod neki zajednički nazivnik kad se ocjenjuje njihova
kvaliteta i značaj. U promjeni fonda hrvatskih knjižnica 1990-ih u kontejnerima i starom papiru završila je i velika količina knjižne građe koja je još uvijek imala mjesta u društvu ma kakve ono promjene doživjelo.
Na stranu Dragosavac, Tito i Kardelj, ali mislim da je jedna od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti uništenje nekoliko desetaka tisuća kompleta Lexove Jugoslavenske enciklopedije koja je već bila spremna za tisak (čitao sam nedavno o tome u Viskovićevim memoarima; sam veli da je tada imao ženu – i djecu - sa adresom između Beograda i Budimpešte i da se nije usuđivao talasati više nego je procijenio da može, a posebno je dramatičan opis jednog njegova i Mandićeva puta kroz Madžarsku za Beograd devedesetih kada je potonji shvatio da bez vize na Horgošu neće moći dalje). Pri tome su značajne i izjave više knjižničarki iz Knjižnica grada Zagreba koje potvrđuju kako su otpisi knjiga srpskih pisaca brojni jer vlada raspoloženje u kojem pojedinci preuzimaju ulogu nacionalno svjesnih cenzora, pa su prisiljeni radi takvih korisnika knjige sklanjati na manje vidljiva mjesta te su knjižnice požurile s otpisom knjiga tako da je otpis daleko veći nego prijeratnih godina.
.....
28.01.2023. (17:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
.....
Vjerojatno najstrašnije od svega bilo je to što je zapravo sve manje ili više bilo prepušteno na diskrecionu ocjenu ravnateljima – što ne samo da je dovelo do kaosa, nego i do toga da se time pružila grozna mogućnost dokazivanja tko je ispravniji i bolji u vremenu koje je nastupilo. I sam sam prije nego sam u listopadu 1991. mobiliziran bio žalosnim svjedokom - prilikom jednog moga odlaska u knjižnicu u Vodovodnoj ulici u Zagrebu između uzbuna, naslućujući gdje ću provoditi dane preda mnom – hrpa knjiga pred odvoz, pa sam iz njih („samo dajte, mladi gospon“) uspio spasiti nekoliko naslova na ćirilici odnosno ekavici - i to eminentnih pisaca kao što su bili Pekić, Kiš ili Kovač.
Zamislite sliku, ja dvadesetitrogodišnjak od skoro metaridevedset i devedeset kila u prastaroj traper jakni (za koju je baka govorila da bi, kada bih je negdje vani objesio na ogradu, ljudi mislili da su je radnici ostavili); kopam po tim krpama i slažem te knjige pažljivo, možda se posljednji put prema njima netko odnosi kao prema knjigama a ne bezvrijednoj gomili papira; nosim dugu kosu i – što je još strašnije – bradu, zbog koje će me poslije i rođena djeca da prostite zajebavati kada vide slike možda dva tjedna mlađe od toga događaja sa knjigama („tata, a u kojoj si ti vojsci bio u ratu?“) - i takav od propasti spašavam neke sumnjive trofazne knjige, koje ću poslije, uniformiran i opremljen kako svaka švejskovska logika nalaže - nosati okolo pod miškom, onakve, na ćirilici i ekavici, po požarstvima, stražama i bespućima toga našega rata (iako moj rat ne može biti niti jedan, mogu tek ja biti njegov), da njima nerviram ozbiljne zapovjednike, narednike i ostrašćene pričuvne dojebnike u lovu na tek započetu vojnu karijeru: vidi ovoga luđaka. Da ne pričam kako sam sa se izdanjima Lexa kao klinac uspavljivao, trpeći do duboko u noć u vremenima prije interneta da mi teške knjižurine pritišću prsa u snu.
U tekstu koji navodim u prvom svome komentaru – da i to ne zaboravim reći - kronološki se prikazuju uputstva koja je vlast u tom pravcu davala knjižnicama; mislim da bi to bio sasvim lijep početak jednog istraživanja – možda čak i neke novele, romana, koji bi se ovakvim čime pozabavio. Postoje razne epizode spaljivanja knjiga, spaljivali su knjige kršćana, i kršćani su spaljivali knjige, zapravo kroz povijest nema značajnije vlasti od početka povijesti do današnjih dana koja to u nekoj svojoj fazi nije činila.
Tko pali knjige, palit će i ljude, jasan je i nedvosmislen citat iz prošlosti od kojega ništa nismo naučili. Siguran sam, prije svega, da se te dragosavce, bakariće i blaževiće koje već osamdesetih nitko nije čitao - moglo rasprodati budzašto, poklanjati, istovariti barem u prostore napuštenih prostora bivše vojske koje su ionako tih godina po gradovima služile malo čemu korisnome - pa umjesto troškova možda čak nešto i zaraditi, i što je najvažnije – samima sebi ne priskrbiti stigmu palitelja knjiga. Nije niti književnost daleko od strojarstva, pa sigurno u svim vremenima i na svim mjestima ima svoje jasne kriterije, kao što i strojarstvo uvijek ima teorem o tome da je fi šest jednako fi šest. Stoga, to - kao ove druge, vrijedne knjige koje sam svojim očima vidio, o tome neću niti pričati. Sva sreća, u mjestu u kojemu sada živim očito da je u to doba bilo puno više razuma nego strasti, pa sam prošlih godina iz depoa bez problema mogao nabaviti i čitati i navedene autore i recimo Đilasov „Revolucionarni rat“ ili ne znam – Pekićevu „Atlantidu“ (preporučam obje, kad smo već kod njih).
Pri tome, uz pronađenu sjekiricu koja mi je puno puta poslije poslužila u mojim planinarskim pothvatima – u kojima sam se sretan, čitav i ispunjen sjećao tih strašnih ratnih dana što su nam odnijeli mladost kao plamen suh papir - kao jedini svoj ratni plijen, vrijedan i predivan, smatram knjigu o receptima bivše armije pronađenu u nekom zakutku tog napuštenoga svijeta, ne samo kao svjedočanstvo vremena – nego i kao spomenik mojoj beznačajnoj i tihoj životnoj borbi sa naređenjima, pravilima i uputstvima.
Konačno, kad smo već kod Jakova Blaževića, kao jedan - po meni - primjer iz naše povijesti nad kojim se barem moramo zamisliti, istakao bih činjenicu da je po njegovoj smrti sama obitelj tražila i kao i svi ostali - dobila misu zadušnicu. Kada bi što manje ljudi jedne drugi imali potrebu osuđivati, a što više pomagati - svijet bi mogao biti na putu postanka boljim mjestom.
S ovim posljednjim odlomkom ili bez njega, sasvim sam siguran kako ću od Vas dobiti dopuštenje razmotriti mogućnost da ovaj moj tekst, koji vjerujem da je prešao svrhu i obujam jednog obična komentara na postu, na neki način negdje jednoga dana upucam i kod sebe.
Hvala.
28.01.2023. (17:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
_m
Ove anđele cijenim strogo profano. I da, rječnici su serafini. Skok i Gluhak. I nenadmašni T. Ladan. Njegova etimološka sučeljavanja na TV-u su biseri. Sve drugo, neka je i antianđeosko, ali ako je otisnuto, pripada vremenu i oslikava ga naličjem, baš kao što se neka kriva uvjerenja saznavaju prema upućenim optužbama. Šteta je neprocjenjiva bilo koju živeću misao baciti u ponor nepostojanja. Sjetilo me Supekovog Tragom duha kroz divljinu gdje se ponovo spominjanjem oživljuje Markantun de Dominis.
28.01.2023. (18:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galaksija
Luda knjižničarka u mojoj OŠ je bacala i palila knjige koje je odlučila otpisati. :) Užas.
28.01.2023. (21:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
starry night
Ne razumije pjesma zapovijedi, slažem se s pjesnikom. Riječ je o Tinu, njegova misao. Verba volant, scripta manent, zato diktator mrzi slovo i vječno ga ili pali ili mu zapovijeda, jer opet smo kod one Krležine kutije olovnih slova, koju treba paliti i spaliti, jer služi tom i tom.
Predivni komentari, zahvaljujem j. i _m.
"Zamislite sliku, ja dvadesetitrogodišnjak od skoro metaridevedset i devedeset kila u prastaroj traper jakni (za koju je baka govorila da bi, kada bih je negdje vani objesio na ogradu, ljudi mislili da su je radnici ostavili); kopam po tim krpama i slažem te knjige pažljivo, možda se posljednji put prema njima netko odnosi kao prema knjigama a ne bezvrijednoj gomili papira; nosim dugu kosu i – što je još strašnije – bradu, zbog koje će me poslije i rođena djeca da prostite zajebavati kada vide slike možda dva tjedna mlađe od toga događaja sa knjigama („tata, a u kojoj si ti vojsci bio u ratu?“) - i takav od propasti spašavam neke sumnjive trofazne knjige, koje ću poslije, uniformiran i opremljen kako svaka švejskovska logika nalaže - nosati okolo pod miškom, onakve, na ćirilici i ekavici, po požarstvima, stražama i bespućima toga našega rata (iako moj rat ne može biti niti jedan, mogu tek ja biti njegov), da njima nerviram ozbiljne zapovjednike, narednike i ostrašćene pričuvne dojebnike u lovu na tek započetu vojnu karijeru: vidi ovoga luđaka. Da ne pričam kako sam sa se izdanjima Lexa kao klinac uspavljivao, trpeći do duboko u noć u vremenima prije interneta da mi teške knjižurine pritišću prsa u snu."
- fascinantno j., a i podsjetilo me na dobrog nedovršenog vojnika Švejka i Hašekov crnohumorni stil, imam ga, 760 stranica.
Hvala _m, umni komentari, evo spremila sam još jednu poslasticu za večeras, knjiga nije hrana ali je poslastica, opet Tin :))
28.01.2023. (21:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
starry night
Da, Dagnjica, užas, naša knjižnica je knjižnu građu za otpis prodavala za bagatelu u predvorju knjižnice i tu sam kupila predivne knjige.
28.01.2023. (21:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
luki2
Obožavam i anđele i knjige i čitanje - i nikada ni jednu knjigu nisam bacila ili spalila....Ako sam neku izgustirala, poklonim dalje. Ljubim!
29.01.2023. (00:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
starry night
Ljubim!
29.01.2023. (09:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...