Da li slijediti svoje srce?

25.10.2020.

Razmislite na trenutak što vam srce govori? Malo (nepotrebno) karikiram: moje srce voli misliti najbolje o meni i najgore o drugima. Vaše srce vam vjerojatno govori neke stvari koje ne želite ponoviti. Znam da moje srce to radi. Moje srce mi govori da sva stvarnost mora služiti mojim željama. Moje srce voli misliti najbolje o meni i najgore o drugima – osim ako ti drugi ljudi slučajno misle dobro o meni, tada su oni divni ljudi. No, ako ne misle dobro o meni ili čak ako se samo ne slažu sa mnom, onda nešto nije u redu s njima. I dok moje srce razmišlja o mojim vrlinama i tuđim manama ili pogreškama, neke nemoralne ili užasno ljutite misli odjednom može smatrati veoma privlačnim. (Poslušajte samo govor naših političara). Nažalost, tko podržava sve ono što takvo srce govori mora zaključiti da takvo srce ima sociopatske sklonosti.
Zato baka kaže; sine pamet u glavu!
Postavlja se pitanje da li slijepo vjerovati svom srcu. Evo zašto ga ne bismo trebali slijediti: Uzrečica „slijedi svoje srce“ je vjerovanje koje danas prihvaćaju milioni ljudi koji sve religije i vjerovanja podređuju svojoj nazovi slobodi srca. „Slijedi svoje srce“ je izjava u koju se vjeruje u jednom od najvećih pop kulturnih mitova zapadnog svijeta; to je „evanđelje“ koje se naviješta u mnogim našim pričama, filmovima i pjesmama. Ono kaže da je vaše srce pravi vodič koji će vas dovesti do istinske sreće samo kad biste imali hrabrosti da ga slijedite i poslušate. To je vjerovanje (zamka) koje kaže da ste izgubljeni i da će vas vaše srce spasiti. Ovo vjerovanje može zvučati tako jednostavno i prelijepo i oslobađajuće. Za izgubljene ljude to je primamljivo evanđelje u kojeg vjeruju. U čemu je zapravo problem? Čovjek u srcu/duši ima sve elemente i dobra i zla, te će se osoba gibati u onom smjeru kuda ga vodi takvo srce a ne razum. A, ako razum ne drži konce srca, takvo srce/osoba je dezorijentirana ili se giba u krivom smjeru!.
Evo što Evanđelje o tome kaže: vjerovanje „slijedi svoje srce“ zasigurno ne nalazimo u Bibliji. Biblija zapravo kaže da su naša srca bolesna: „Srce je prijevarno više od svega, i podlo je ono; tko da ga pronikne?“ (Jeremija 17,9). Isus, veliki liječnik, nabraja strašne simptome ove bolesti: „iz srca izviru zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, hule“ (Matej 15,19). Autor knjige „Novi život“ Jon Bloom o tome piše: Istina je da nas nitko ne laže više od našeg vlastitog srca. Ukoliko su naša srca kompasi, ona su kompasi koji su skloni prijevari. Ne govore nam istinu, samo nam govore ono što želimo. Ukoliko su naša srca vodiči, ona su egocentrični i tašti vodiči. Ona nisu dobronamjerna, ona su patološki sebična. Ustvari, ukoliko činimo ono što nam srce govori, svaku želju, svaku ljepotu, svaku osobu, svako čudo i svaku radost ćemo izopačiti i iscrpiti. Naše srce želi iskoristiti ove stvari za našu vlastitu slavu i zadovoljenje. Ne, naša srca nas neće spasiti. Trebamo biti spašeni od naših srca. Ono najbitnije slijedi pa kaže: Naša srca nikada nisu stvorena da budu bogovi u koje vjerujemo; ona su stvorena da vjeruju u Boga. Naša srca nikada nisu bila zamišljena da ih se slijedi, već da ona slijede. Ako naša srca učinimo bogovima i tražimo od njih da nas vode, vodit će nas do narcisoidnog jada, i na kraju do prokletstva. Ona nas ne mogu spasiti, jer ono što nije u redu s našim srcima je srž našeg problema. No, ako naša srca vjeruju u Boga, za što su i namijenjena, tada nas Bog spašava (Hebrejima 7,25) i vodi naša srca do silne radosti (Psalam 43,4).
Nastavak posta slijedi u prvom komentaru:

Pustimo suzama da učine svoje..

22.10.2020.

Svatko ima osjećaje. Ponekad su oni za nas blagoslov, a ponekad mučenje. Neki osjećaji čine da se osjećamo kao da grlimo zrake svjetla, nalik su na svjež zrak što nas podiže i nosi do radosnih i uzbudljivih visina. Drugi za nas predstavljaju preteške planine, koje nas pritišću i udaraju na čak i najskrivenije dijelove u nama, sve do točke očaja, dok bol ne ustupi mjesto otupjelosti. Zato, pustimo suzama da učine svoje!.
Ne vjerujem da plakanje ima ikakve veze sa slabošću, već s načinom na koji oni oko nas na to reagiraju. Još iz djetinjstva su nas učili da žene lakše plaču od muškaraca. Ženske suze bile su normalne a dečke su prekoravali riječima „Ne budi plačljivac“, „Samo slabići plaču“, „Kad ćeš se početi ponašati kao pravi muškarac?“ I ako mnogi muškarci imaju nježne emocije, radi takvih predrasuda oni ih nastoje zanijekati. Zato mnogi moraju naučiti da plakanje, ne samo da je u redu, nego da je i vrlo zdravo izraziti se kroz suze.
Sposobni smo osjećati se čudesno ispunjeno, sve do točke eksplozije – možemo biti puni zahvalnosti, prepuni ljubavi, puni iščekivanja, preplavljeni neopisivim uzdasima oduševljenja! Ili možemo biti gnjevni i frustrirani, pa je i najmanji poticaj dovoljan da nam pukne film. Obično osjećaji imaju bezbroj oblika i načina izražavanja, što često ne nailazi na razumijevanje okoline. Svi smo mi, muškarci i žene, do nekog stupnja iskusili bol, gnjev, razočaranje, žalost i tugu. Možda je breme boli bilo toliko da više niste bili sposobni držati je u sebi. Odjednom ste počeli osjećati golem pritisak, niste znali u kojem smjeru krenuti. Naposljetku su suze stale nekontrolirano teći i probijati se kroz pukotine vašega tjelesnog oklopa. Plakanjem na prirodan i zdrav način oslobađamo emocije. Suze nisu znak slabosti, dapače, kada imate razloga za suze, plačite i ne vjerujte nikome tko vam pokušava reći da su žalost i tuga znakovi nedostatka čvrstoće vjere i sl.
Možda vam je bilo neugodno zbog toga, načas ste izgubili kontrolu ili osjetili stid jer možda niste „čvrsti“, a niste prepoznali da je Bog u vama stvorio sigurnosni ventil i niste prepoznali blagoslovljeno oslobođenje kroz suze. Čak je i Isus, koji je bio utjelovljeni Bog, pokazao da su suze normalan dio svakodnevnog života. Isus je bio „potresen u duši i …uzbuđen“ (Iv 11,33) jer se poistovjetio s onima koji su plakali zbog Lazarove smrti, a i sam je zaplakao (v. 35). Nije srljao, objavljujući svima kako će podići Lazara iz mrtvih. Nije ni korio ljude zbog njihovih suza. Poistovjetio se s okupljenima koji su tugovali te je sudjelovao u njihovoj boli, prije no što je izveo čudo uskrsnuća koje je već bio isplanirao.

(EuM: prilagodio prema ulomku iz knjige Paule Sandford - Iscjeljenje ženinih emocija)

JESEN ŽIVOTA

20.10.2020.

Starost je vrijeme kada treba paliti nova svjetla, ući u svoje srce i donijeti nove odluke. Jesen ili neki kažu večer života doba je mudrosti i razboritosti. Kao što se raduješ noćnom snu, tako je prikladno radovati se odlasku iz teških, mučnih, patničkih dana ovog života u kratki predah smrti da bi onda živio vječno osvježen i zdrav. Starost je vrijeme za život ispunjen raznim hobijima šetnjama i drugim radostima. Večer života ili starost vrijeme je kad treba paliti nova svjetla, ući u svoje srce, upaliti u kojoj od novih soba svoga bića nova svjetla, dovesti nove svježe misli u svoju pamet, nove, drukčije, mudre osjećaje, načiniti nove odluke, zagledati se u ljude oko sebe i učiniti im nešto dobra.
Važno je kako se približavaš starosti ili kako živiš starost. Prije svega oduzmi svojim bolima i nemoćima oštricu mrmljanja i samosažaljenja i pogledaj s radošću naprijed. To donosi odmor, mir i susret. Večer života trenutak je kada treba i Bogu zapjevati posljednju pjesmu, kao kad ptice uvečer pjevaju beskrajno lijepo. Večer života trenutak je kad ulaziš u svoje srce da ugledala svog Stvoritelja i da se susretneš s njime. To je pripravljanje na radosno dolažanje u susret Njemu. Starost nije kraj, ona je samo početak, ali s novim, beskrajno svježim snagama. Neka te Bog blagoslovi u večerima tvoga života.

(EuM: izdvojio i prilagodio za post - iz knjige „Putovi puni nade“ vlč. Tomislava Ivančića).

Zašto je napustio ateizma?

18.10.2020.

Ateisti su dugo tvrdili da bi bilo logičnije vjerovati da Bog ne postoji nego pokušati objasniti kako zlo i Bog mogu postojati istodobno. Na drugoj strani, da ne postoji moralni zakon ne bismo mogli biti svjesni pravde i nepravde. Najpopularniji argument protiv postojanja Boga je vjerojatno onaj koji govori o prisutnosti i postojanju zla u svijetu. Oni se pravdaju: ako zaista postoji dobar i pravedan Bog, zašto dopušta da se dobrim ljudima događaju loše stvari? Prema tumačenju C. S. Lewisa koji je bio ateist, on je vjerovao da sva nepravda u svijetu potvrđuje njegov ateizam sve dok se nije zapitao kako zna da je svijet nepravedan: „(Kao ateistu) moj se dokaz protiv Boga svodio na to da je svijet okrutan i nepravedan. Međutim, kako sam uopće došao do zamisli o pravdi i nepravdi? Čovjek nikada neće crtu nazvati savinutom ako nema predodžbu o tome kako izgleda ravna crta. S čime sam uspoređivao svijet kada sam ga nazvao nepravednim?”
Ta je spoznaja izvela Lewisa iz ateizma i na koncu ga dovela do kršćanstva. Iz knjige N. L. Geislera i F. Tureka „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist”. Inače, C.S. Lewis je bio jedan od najpoznatijih obraćenika dvadesetog stoljeće. Dakle da bi bio nevjernik potrebni su također čvrsti argumenti (zorne istine koje se posebno ne trebaju dokazivati), pa bi se ta vjera mogla suprotstaviti Evanđelju. Međutim, ni sam Lewis kao veliki pisac i mislilac takve argumente nije mogao pronaći. Dapače, kao obraćenik promicao je istinsku vjeru. (Odabrao i prilagodio postu : EuM)

Bog nije policajac..

16.10.2020.

Stid je osjećaj koji izbjegavamo kao vatru. Volimo biti hvaljeni, viđeni, volimo kad nam se dive, volimo različite osjećaje – možda čak i neke od njih manje ili više svjesno produžujemo. Ako je riječ o stidu, onda njegovo trajanje dovodimo do minimuma. A i to je također istinit osjećaj, osjećaj u kojemu si svoj – prihvaćajući stid, omogućuješ Bogu da te prihvati u svoju slavu. Vršenje pokore – to je stid, tuga i kajanje pred Bogom. Čitao sam o rabinu Johananu, on je na samrti rekao svojim učenicima: „Nadam se da će te se bojati Boga onako kao što se bojite čovjeka „Ljudi se osjećaju postiđeni ako griješe u prisutnosti drugih ljudi ali se ne suzdržavaju od grijeha u prisutnosti Boga. Zato i kaže: nadam se da će te uvijek pred Njim osjećati takav strah kakav osjećate pred svojim bližnjima.“Postani svjestan u svojoj skrušenoj molitvi da su svi ti grijesi, za koje misliš da si ih počinio u svojoj izbi i da ih nitko nije vidio, bili viđeni. Što to znači? Bi li napravio nešto, npr., bestidno, u prisutnosti drugog čovjeka? Ne! Onda zbog čega to raditi u Božjoj prisutnosti? A gdje bi se trebao najviše stidjeti: pred Bogom ili pred čovjekom? Čije lice te više postiđuje? Vidio ih je onaj koji je najvažniji! Postani svjestan toga: svaki tvoj grijeh, taj najskriveniji, vidio je Bog, tamo gore sve se zna, upravo je pušten film o tvojem životu, minuta po minuta, sekunda po sekunda, svi te u nebu gledaju. I sada idi, stani pred Boga na Posljednjem Sudu i pogledaj ga u oči, izvoli lijepo. (EuM: Ali Bog nije policajac da nas kažnjava. On je nama dao stid - kao policajca, da se sramimo grijeha a savjest da ih lako prepoznamo. Zato zavedeni nevjernici ne žele Boga u blizini. Ne žele da ih Bog kontrolira a ustvari sami sebe kontroliraju i onda kada griješe a misle da ih nitko ne vidi. Oči čovjeka sve vide a srce sve zapisuje. Po pravednosti svako sebi piše knjigu života i po istoj odgovara. Nadalje, Bog ima vremena napretek, on nas čeka i iskušava tako da iz našeg stabla života izraste grana, na koju možemo slobodno sjesti. Da prihvatimo Istinu i da otkrijemo u sebi stid i tako shvatimo sve uvrede koje smo da sad učinili Gospodinu. Tada dolazi do obraćenja koje nas vodi k spasenju. U tom momentu susreću se milosrđe i istina pravednost i radost postojanja, a vjera po evanđelju postaje sretan i bogat život a prestaje život opterećen krivnjom i vizijom Boga policajca. Tek tada napokon možemo sjesti kao slobodna ptica na granu svog stabla. A, tko iskreno ljubi može činiti što god želi, jer nikada ne želi činiti ono što Bogu nije milo i na njegovu slavu).

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.