Ljubav nas upućuje na druge kao sebi ravne

15.03.2024.

Ima nešto paradoksalno u povijesti religija: vjera u Boga može podijeliti ljude!I doista, čovječanstvo je podijeljeno u pogledu shvaćanja Boga, predodžbi i slika o Bogu. Živimo u svijetu u kojemu postoje različite religije. Spomenimo samo one najpoznatije: židovstvo, kršćanstvo, islam, pa religije dalekog Istoka, kao što su hinduizam, budizma, taoizam. Zbog toga nije dovoljno reći da postoji Bog. Odlučujuće pitanje glasi: Kakav je Bog? Je li dobrohotan, ravnodušan? Koji je njegov plan sa svijetom? O tome ovisi naš odnos prema životu, prirodi, prema sebi samima i drugim ljudima.
Kršćanska vjera ispovijeda da je Bog zajednica ljubavi svete Trojice – Oca, Sina i Duha Svetoga. Tako je slika Oca putokaz do Boga koji je moj stvoritelj, kojemu zahvaljujem za dar život; Otac kojemu se obraćam s pouzdanjem i na koga se u vjeri oslanjam. Slika Sina putokaz je do Boga koji me susreće u Isusu iz Nazareta, kao moj brat i prijatelj, kao moj učitelj koji poziva na nasljedovanje. Slika Duha Svetoga putokaz je do Boga kojega mogu doživjeti kao nutarnju snagu i onoga koji me oslobađa i uspravlja; koji nam “doziva u pamet sve što je Isus rekao”, to jest aktualizira i ponovno otkriva dublji duhovni smisao Kristovih riječi. Krist svojim govorom i prispodobama potvrđuje učenje evanđelja o trojedinom Bogu, no ostale religije to ne prihvaćaju te svoje pojedine članove kažnjavaju ako prihvate Isusovo učenje – Zašto?!
Često mislimo da je tajna Božanskog Trojstva samo za svećenike i teologe, a ne za obični puk. I to je pogrješno. Kršćansku vjeru u Presveto Trojstvo treba praktično živjeti. Kako? Prvo, ako je Bog u sebi događaj ljubavi, zajedništvo u ljubavi, odnos, razgovor, prijateljstvo, ja i ti, primanje i davanje, tada svako uspjelo ljudsko zajedništvo, jest slika, sakrament, prispodoba Boga i njegove trojstvene ljubavi! Božansko Trojstvo model je vjerničke zajednice, Crkve. Što možemo naučiti od Trojedinoga Boga? Da nitko sebe ne stavlja u središte! Svaka od božanskih osoba upućena je u ljubavi na onu drugu.

(Odabrao i prilagodio: eum)

CRKVA IZMEĐU STAROG I NOVOG

10.03.2024.

(Otkr 7,9.14-17; Iv 10, 27-30)
Katkada znamo reći za nekoga da je ‘konzervativan’ ili ‘progresivan’. I jedna i druga riječ mogu imati negativan prizvuk. Tako se nekoga može etiketirati da je ‘nazadan’, ‘konzerva’, odnosno da je ‘liberalan’, ‘moderan’. Često su takva etiketiranja prilično besmislena, čak i glupa. ‘Biti konzervativan’ doslovno znači htjeti ‘sačuvati’ sve ono što je dobro i vrijedno iz prošlosti. U tom smislu svaki kršćanin mora biti ‘konzervativan’. Isto tako, ‘biti progresivan’ znači doslovno ‘predvoditi’, koračati naprijed, izložiti se budućnosti i njezinim izazovima. U ovom smisli svaki kršćanin mora biti i ‹napredan›. U biti, obje riječi valja u sebi objediniti. Ako bismo bili samo konzervativni, Crkva bi postala muzej. Ne bi imala više što reći današnjem ljudima. S druge strane, ako smo jednostrano progresivni, nismo ukorijenjeni, nemamo čvrsto tlo pod nogama, olako prodajemo dragocjenu baštinu (tradiciju) i zajedničku povijesti.
U Crkvi nije moguće izbjeći napetost između tradicije i napretka. Nju valja izdržati i nositi na evanđeoski primjeren 101 Služba Božja 53 (2013.), br. 1, str. 97 - 110 način. A to uvijek znači spremnost učiti, sebe korigirati, otvoriti se sadašnjem trenutku. U tom pogledu poučno je ono što apostol Pavao savjetuje u 14. i 15. poglavlju poslanice Rimljanima. Naime, on podsjeća kršćane u Rimu da zajedništvo vjere dublje seže od svih međusobnih razlika i prijepora. Pavao jasno prepoznaje tipične slabosti kako ‘konzervativaca’ tako i ‘naprednjaka’. Konzervativni kršćani izlažu se opasnosti da druge osude, da posumnjaju ili čak potpuno zaniječu drugima pravovjernost. Pa se onda zna čuti: ‘Taj i taj nije više crkveni i katolički, treba upozoriti biskupa!’ “Progresivni” su kršćani u opasnosti da druge gledaju s visoka i bez poštovanja, da ismijavaju nečiju ‘naivnu vjeru’.
Apostol Pavao zaklinje obje strane da se tako ne odnose jedni prema drugima. I podsjeća ih na to da je Krist umro i za one koji drukčije misle. I to mora biti vidljivo u međusobnom ophođenju. I u naše vrijeme često slušamo o razmiricama i različitim diskusijama unutar Crkve i župne zajednice. Kada bismo smogli snage prihvatiti i respektirati one koji drukčije razmišljaju, za neke bi to bilo prava čudo! To bi značilo da želimo razumjeti jezik drugoga..
(Odabrao i prilagodio: eum)

Pozitivna strana

07.03.2024.

Temeljno poslanje Crkve glasi: tražiti i raditi za kraljevstvo Božje, biti ribari ljudi. Kraljevstvo Božje nije prostorna kategorija, nego stvarnost međuljudskih odnosa i zajedništva. To je “Isusova vizija” novoga Božjega svijeta. Odlučujuće je da mrežu uvijek iznova bacamo na desnu stranu – desna strana od starine predstavlja pozitivnu stranu (primjerice, desni razbojnik): “Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.” ‘Desna strana’ simbolizira pozitivan pristup zadaći koju Crkva treba ispuniti, svijest da djeluje u Isusovo ime, ispunjena Duhom Svetim. Drugi detalj govori o viziji Crkve koja je ‹katolička›, sveobuhvatna. Ona je slična velikoj mreži koja obuhvaća i međusobno povezuje ljude, često različite po boji kože, naciji ili društvenom položaju. To je mreža – Crkva u kojoj ima mjesta za Petra koji je zatajio Isusa, za Tomu koji je oprezan i sumnjičav, za Natanaela koji u prvom susretu s Isusom bez okolišanja pita: ‹Iz Nazareta da može biti što dobro?› (Iv 1, 46) U njoj ima mjesta i za Zebedejeve sinove koji se prepiru oko prvih mjesta Svatko od nas osobno pridonosi toj odveć ljudskoj Crkvi na koju se tako rado i često tužimo. To ne bismo trebali nikada zaboraviti! U knjizi Otkrivenja, Ivan opisuje prizor “velikog mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda”. U tekstu nalazimo tri slike Crkve koje su i danas aktualne: to je Crkva koja je oprala haljine svoje u krštenju i obukla bijelu haljinu (vjernost krsnim obećanjima, trajna potreba obnove vjerničke zajednice); Crkva koja pred prijestoljem Božjim služi Bogu i ljudima (Crkva služiteljica); Crkva koja dopušta da je Jaganjac vodi na izvore vodâ života (povratak Evanđelju).
(Odabrao i prilagodio: eum)

Nova Gospina poruka

26.02.2024.

Gospina poruka od 25. veljača 2024:
„Draga djeco!
Molite i obnovite vaše srce
da bi dobro koje ste posijali rodilo
plodom radosti i jedinstva s Bogom.
Kukolj je zahvatio mnoga srca
i postala su neplodna, zato vi, dječice,
budite svjetlo, ljubav i moje ispružene ruke
u ovom svijetu koji žudi za Bogom koji je ljubav.
Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“

“Najvrjednija svjetska valuta je ljubav koju Bog posjeduje u izobilju. Ona nema inflacije i ne gubi vrijednost nego se njena vrijednost povećava onome tko se odluči za dobro i molitvu Bogu. Ljubav sadrži sav Božji zakon i istinu do koje se dolazi molitvom srcem i činom dobrote. Zato je potrebno stalno obnavljati svoje srce molitvom i dobrotom kako bi postajali svjetlo ljubavi i radosti u jedinstvu s Bogom”. (pogovor: eum)

Bit (samo)zavaravanja

19.02.2024.

Umorni smo od silnih riječi, od brbljanja, od onoga “trebalo bi”, od velikih obećanja. Više nikomu ne vjerujemo. Inflacija riječi pogađa i kršćansku vjeru. Kršćanstvo je za mnoge postalo religija “lijepih riječi”, ali ne i prakse. “O Bože, svi znaju što bi trebalo činiti, ali nitko to ne čini! Ne trebamo više proroke – trebamo – vršitelje!” – zavapit će pjesnik Stefan Andres (1906.-1970.). Isus kaže: “Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti” (Iv 3, 21); “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15, 14). Sveti Jakov razlikuje “zaboravna slušatelja” od “djelotvornoga izvršitelja”: “Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Jer ako je tko slušatelj riječi, a ne i izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se, ode i odmah zaboravi kakav bijaše” (Jak 2, 22-25). U tome se sastoji bit samozavaravanja.
Tek u konkretnom činu upoznajemo sami sebe. O tome Goethe na jednom mjestu piše: “Kako je moguće sebe upoznati? Nikada promatranjem, samo djelujući. Pokušaj vršiti svoje dužnosti, i odmah znaš kakav si. A što je tvoja dužnost? Ono što zahtijeva dan.”
Danski filozof Kierkegaard slično razmišlja kada tvrdi da se kršćanska vjera naviješta činom (djelom), a ne govorom. On to naziva “kršćanstvo čina”. Bog poziva čovjeka po svojoj Riječi na “skok u čin”. Abraham Heschel, židovski filozof religije, to formulira na sljedeći način: “Božansko pjeva u našim djelima, ono se razotkriva u našem činu.” I nobelovac Albert Schweitzer (1875.-1965.) priznaje da je htio postati liječnik kako bi bez ijedne riječi mogao činiti dobro, pomagati ljudima. Nakon što je okončao studij teologije, nije mogao zamisliti novi život na koji poziva Isusovo evanđelje kao ‹teoriju o religiji ljubavi›, bez ostvarenja te ljubavi u praksi. Poslušao je poziv apostola Ivana: “Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom” (1 Iv 3, 18).
(Odabrao i prilagodio: eum)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.