Nedostatak vizija jedna je od oznaka duha našega vremena. Čak se i ne opaža da ih nema. Suvremeni je čovjek siromašan vizijama. Ako i ima vizije, one su kratkog daha, često bez dubljeg smisla. Čovjek, međutim, treba vizije i snove, utopije na putu u budućnost. Pritom, valja dobro razlikovati: imati viziju ne znači biti sanjar i imati ‘lude ideje’ u glavi, graditi kule u zraku, pobjeći u svijet privida, postati iracionalan i slično. Vizije nisu halucinacije ili fantaziranje. Vizije su slike nade. Mnogi misle da naše vrijeme nije pogodno za takvo nešto. Društvo je usmjereno na učinak, uspjeh, zaradu. Ljudi su pragmatični. Opsjednuti vlastitim računicama u glavi. Narod teži blagostanju i veseli se kupovanju u šoping centrima. Kako u takvom ozračju pokrenuti vizionarske snage? Nedostatak vizija tjera ljude u užurbanost ili dosadu. Bez zajedničkih vizija gase se prijateljstva, bez zajedničkoga cilja bračni odnosi slabe. Bečki teolog P. M. Zulehner smatra da je jedan od glavnih razloga krize suvremenog kršćanstva slabost pa i gubitak vizija. Vizije imaju veliku snagu – one pružaju orijentaciju, motiviraju i daju životnost, imaju proročku i kritičku moć. Glavni razlog starenja i konačnog nestanka neke zajednice jest nedostatak vizije, shvaćene kao vizije cjeline života – vizije osobnog života, obitelji, zajednice, naroda, društva, čovječanstva. Kakvu viziju Crkva ima s obzirom na svoju budućnost? Isus Krist svojim riječima i djelima utjelovio je viziju jednog posve novoga svijeta koji je nazvao Božjim kraljevstvom. Od svojih učenika tražio je da slijede tu viziju. “Opomenuti smo da čovjeku ništa ne koristi ako čitav svijet zadobije, a sam sebe izgubi. Martin Luther King jednom reče: “Ako jedan čovjek sanja, to je samo san. Ako više ljudi sanjaju isti san, to postaje stvarnost.” Svi velikani duha koji su zadužili čovječanstvo nisu dopustili da ih trenutačno stanje svijeta uspava, pasivizira, nisu se prepustili letargiji i izgovoru ‹tu se ne da više ništa učiniti›. Naprotiv, bili su ljudi vizionari, ljudi nade, ljudi koji su budni sanjali i svim silama borili se za bolji svijet. “Tko nema hrabrosti sanjati, nema snage ni djelovati”, veli Helder Camara. Ljudi vizionari, ljudi su nade. Zdraviji su i čvršće hode po zemlji. U bolesti vide opomenu i blagoslov povratka na pravi put umjesto da jadikuju pred Bogom. Ljudi koji budni sanjaju nikada nisu sami, mirni su i spremni za put, jer su im vrata života stalno otvorena novostima Duha Svetoga.

Suprotnost vjeri nije sumnja, već bojažljivost. Odakle tolika bojažljivost u Crkvi? Na Duhove slušamo nevjerojatan izvještaj o odvažnosti rane Crkve, o oduševljenju koje se nije dalo zaustaviti. Duh Sveti otvara srca, tjera strah. Budi pouzdanje i hrabrost. Učenici otvaraju vrata. Evanđelje kreće u svijet. Davno se sve to dogodilo. Kako bi bilo lijepo kada bismo danas tako nešto doživjeli. Umjesto umornosti, zasićenosti, nepovjerenja. Gdje se izgubilo duhovsko oduševljenjedima. Kršćanska vjera ispovijeda da je Bog zajednica ljubavi svete Trojice – Oca, Sina i Duha Svetoga. Tako je slika Oca putokaz do Boga koji je moj stvoritelj, kojemu zahvaljujem za dar život; Otac kojemu se obraćam s pouzdanjem i na koga se u vjeri oslanjam. Slika Sina putokaz je do Boga koji me susreće u Isusu iz Nazareta, kao moj brat i prijatelj, kao moj učitelj koji poziva na nasljedovanje. Slika Duha Svetoga putokaz je do Boga kojega mogu doživjeti kao nutarnju snagu i onoga koji me oslobađa i uspravlja; koji nam “doziva u pamet sve što je Isus rekao”, to jest aktualizira i ponovno otkriva dublji duhovni smisao Kristovih riječi. Kršćansku vjeru u Presveto Trojstvo treba praktično živjeti. Kako? Prvo, ako je Bog u sebi događaj ljubavi, zajedništvo u ljubavi, odnos, razgovor, prijateljstvo, ja i ti, primanje i davanje, tada svako uspjelo ljudsko zajedništvo, jest slika, sakrament, prispodoba Boga i njegove trojstvene ljubavi! Božansko Trojstvo model je vjerničke zajednice, Crkve. Što možemo naučiti od Trojedinoga Boga? Da nitko sebe ne stavlja u središte! Svaka od božanskih osoba upućena je u ljubavi na onu drugu. Nadalje, vjera u Presveto Trojstvo poziva na stil života u međusobnom poštovanju i prihvaćanju. Ako je Bog u sebi jedinstvo u različitosti, tada smo i mi pozvani na prihvaćanje i poštovanje različitosti, po raznim osnovama: naciji, boji kože, vjerovanju, naravi, svjetonazoru i slično. Jedan od najvećih darova koji je Bog darovao čovjeku jest ljudska sloboda. No sloboda je, između ostalog, i naše pravo na različitost, pravo da budemo drukčiji, jedinstveni, neponovljivi. Sloboda je također pravo da zbog toga ne budemo odbačeni, obilježeni, čak prezreni. Nažalost, danas vlada geslo: ‹Tko nije s nama i kao mi, protiv nas je!› Međutim, da je Bog želio svijet istih, takvog bi i stvorio. No naprotiv, darovao nas je različitostima da bismo se međusobno obogaćivali. Iz različitosti se učimo strpljivosti, poštovanju, toleranciji, i na taj način izgrađujemo svijet novih odnosa utemeljen na civilizaciji ljubavi. Odatle proizlazi zadaća Crkve i kršćana da budu u današnjem svijetu znak i oruđe, sakrament jedinstva cijeloga ljudskoga roda. Znak križa podsjeća na prisutnost Presvetoga Trojstva. I dok se križamo, zahvalimo Bogu što nam je po Isusu otkrio tajnu svoga života, dubine Božje. Vjera u Presveto Trojstvo najveći je misterij naše vjere. Misterij u kojemu se rađamo i u kojemu ćemo umrijeti. “U Njemu doista, živimo, mičemo se i jesmo!”

Evanđelist Luka izvještava o tome kako se Isus nakon uskrsnuća učenicima četrdeset dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem (usp. Dj 1,3). Navještaj kraljevstva Božjega bio je u središtu Isusova zemaljskoga propovijedanja. O njemu govori i nakon uskrsnuća. Kraljevstvo je Božje sada povezano uz otajstvo Trojedinoga Boga. Ono je odnos između Oca i Sina u ljubavi Duha Svetoga. Sveti Toma Akvinski kaže da sav sadržaj istine kršćanske vjere može svesti na nauk o trojedinom Bogu i na nauk o čovjekovu dioništvu u Božjem životu, koji je egzemplarno ostvaren u Kristu. Isus o Kraljevstvu govori služeći se prispodobama. Ono je poput ‘gorušičina zrna’ iz kojega može narasti nešto veliko poput stabla. Kraljevstvo Božje nastaje kada se osobnim obraćenjem otvaramo božanskim vrijednostima. O tome npr. svjedoči život katoličkog redovnika i mučenika Charlesa de Foucaulda (1858.- 1916.) čiji je život nasilno okončan u Alžiru. U mladosti kraljevstvo u kojemu je živio bijaše potpuno od ovoga svijeta. Priznat će: “Sa sedamnaest godina u meni ne bijaše ništa nego egoizam, taština, bezbožnost i prisila na zlo. Bijah kao opsjednut.” S druge strane, u nutrini je tragao za Bogom. Želio je doživjeti Božju blizinu. Često je dolazio u crkvu svetoga Augustina u Parizu i molio: “Moj Bože, ako postojiš, daj da te upoznam!” Nakon vlastitoga obraćenja – drugi primjer kaže: “Čim sam povjerovao da postoji Bog, znao sam da više ne mogu ništa drugo nego samo za njega živjeti.” Dvije stvari, veli otežavaju pristup Kraljevstvu. Prva je bolesna navezanost na novac. Druga je uskraćivanje praštanja. U Kraljevstvu nema mjesta za ljude koji u svom srcu hrani gorčinu protiv bližnjega i u čijemu životu postoji neprijateljstvo i mržnja...
(Odabrao i prilagodio postu: eum)

KRALJICI MIRA

Danas se ljiljan otvara nebu
u svoj bjelini ocvalog raja
i krasi krunu Kraljice Mira
ljepotu njenu srca svemira

Ocvali svibanj u polju cvate
i miris diže bijelim oblacima
lahor ih Majci visinama nosi
neboplavim poljima raznosi

Kraljica Mira u ljepoti svibnja
i danas djecu svom Sinu zove
čovječje oko i ne zamjećuje
vječni Mir srcu kada udjeljuje

Ocvali svibanj u polju se igra
i miris diže bijelim oblacima
lahor ih Kraljici u visine nosi
neboplavim poljima raznosi

Pogled Tvoj mir je čistoga srca
čistijeg od bisera i plavog safira
i nema čišćeg nego krilo Majke
koja djeci rodi spasitelja Sina

Ti sjajiš na viru božjeg Meteora
koji nas sve zove i privlači k sebi
djecu svoju na zvijezdu jutarnju
čistog srca za ljubav ustrajnu!

Izvor:
https://book.hr/pjesma-zahvale-kraljici-mira/
(doradio autor: eum)