Nova Gospina poruka

26.02.2024.

Gospina poruka od 25. veljača 2024:
„Draga djeco!
Molite i obnovite vaše srce
da bi dobro koje ste posijali rodilo
plodom radosti i jedinstva s Bogom.
Kukolj je zahvatio mnoga srca
i postala su neplodna, zato vi, dječice,
budite svjetlo, ljubav i moje ispružene ruke
u ovom svijetu koji žudi za Bogom koji je ljubav.
Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“

“Najvrjednija svjetska valuta je ljubav koju Bog posjeduje u izobilju. Ona nema inflacije i ne gubi vrijednost nego se njena vrijednost povećava onome tko se odluči za dobro i molitvu Bogu. Ljubav sadrži sav Božji zakon i istinu do koje se dolazi molitvom srcem i činom dobrote. Zato je potrebno stalno obnavljati svoje srce molitvom i dobrotom kako bi postajali svjetlo ljubavi i radosti u jedinstvu s Bogom”. (pogovor: eum)

Bit (samo)zavaravanja

19.02.2024.

Umorni smo od silnih riječi, od brbljanja, od onoga “trebalo bi”, od velikih obećanja. Više nikomu ne vjerujemo. Inflacija riječi pogađa i kršćansku vjeru. Kršćanstvo je za mnoge postalo religija “lijepih riječi”, ali ne i prakse. “O Bože, svi znaju što bi trebalo činiti, ali nitko to ne čini! Ne trebamo više proroke – trebamo – vršitelje!” – zavapit će pjesnik Stefan Andres (1906.-1970.). Isus kaže: “Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti” (Iv 3, 21); “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15, 14). Sveti Jakov razlikuje “zaboravna slušatelja” od “djelotvornoga izvršitelja”: “Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Jer ako je tko slušatelj riječi, a ne i izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se, ode i odmah zaboravi kakav bijaše” (Jak 2, 22-25). U tome se sastoji bit samozavaravanja.
Tek u konkretnom činu upoznajemo sami sebe. O tome Goethe na jednom mjestu piše: “Kako je moguće sebe upoznati? Nikada promatranjem, samo djelujući. Pokušaj vršiti svoje dužnosti, i odmah znaš kakav si. A što je tvoja dužnost? Ono što zahtijeva dan.”
Danski filozof Kierkegaard slično razmišlja kada tvrdi da se kršćanska vjera naviješta činom (djelom), a ne govorom. On to naziva “kršćanstvo čina”. Bog poziva čovjeka po svojoj Riječi na “skok u čin”. Abraham Heschel, židovski filozof religije, to formulira na sljedeći način: “Božansko pjeva u našim djelima, ono se razotkriva u našem činu.” I nobelovac Albert Schweitzer (1875.-1965.) priznaje da je htio postati liječnik kako bi bez ijedne riječi mogao činiti dobro, pomagati ljudima. Nakon što je okončao studij teologije, nije mogao zamisliti novi život na koji poziva Isusovo evanđelje kao ‹teoriju o religiji ljubavi›, bez ostvarenja te ljubavi u praksi. Poslušao je poziv apostola Ivana: “Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom” (1 Iv 3, 18).
(Odabrao i prilagodio: eum)

CRKVA

12.02.2024.

Crkva je zajednica nesavršenih ljudi, slabih i jakih, sigurnih i nesigurnih. Sveti Jeronim na jednom mjesto broj 153 ribe tumači tako što kaže da je u Isusovo vrijeme u Tiberijadskom jezeru bilo sto pedeset i tri vrste riba, a to zapravo simbolično predstavlja svaku vrstu ljudi. Sveti Augustin tumači broj 153 tako da broj 10 predstavlja broj Božjih zapovijedi, a 7 broj darova Duha Svetoga – što zajedno čini 17. I kada se zbroje svi brojevi od 1 do 17, dobije se 153. To znači upravo ono što je Jeronim htio reći: svi spadaju u mrežu Crkve – židovi koji su slijedili put deset Božjih zapovijedi prije dolaska Isusa i pogani koji dolaze do Isusa putem milosti. I ta velika mreža – Crkva – neće se raskinuti usprkos različitosti njezinih članova: «I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu.»
Naš identitet, odnosno samorazumijevanje Crkve dolazi do izražaja kada slavimo euharistiju, Isusovu gozbu ljubavi. Od nje Crkva i kršćani žive. Na njoj nas Isus poziva: ‹Hajde, doručkujte!› Uz kruh, i riba je euharistijski znak privih kršćana. Slaveći euharistiju, stječemo iskustvo zajednice u kojoj Isus uskrsnuli živi i djeluje danas. Međusobno se hrabrimo da budemo Crkva otvorena za sve ljude.
Naveo bi kratak osvrt Anđelka Domazeta na pitanje: što je poslanje Crkve? “Pozivati ljude k Isusu, a ne postavljati prepreke na putu do Isusa; pred očima imati viziju žive Crkve, a ne biti neki muzej prošlosti; radovati se različitosti, a ne htjeti sve uniformirati. Slaviti Boga, buditi radost vjere, graditi zajedništvo na Isusov način, a ne samo ‘slušati misu".
Opis Isusova ukazanja učenicima kod Tiberijadskog jezera ponudio nam je ‹atraktivnu› sliku Crkve za sva vremena. Evanđeoski odlomak završava prizorom u kojemu Isus podjeljuje Petru prvenstvo: ‘Pasi ovce moje!’ Zašto baš Petru? U izvještaju o Isusovoj muci dva muškarca igraju veliku ulogu. Prvi je Petar. Zatajio je Isusa. Često pada, ali iznova ustaje. Nije slučajno što je Isus izabrao upravo njega kao svoga prvog nasljednika. S Petrom se možemo lako poistovjetiti. Slično njemu, i mi često padamo i ustajemo. No, tu je i drugi muškarac – lik Jude. On pada, ali više ne ustaje. Izgubio je povjerenje u Božju bezuvjetnu ljubav. Upao u očajanje. Zato Isus Petru povjerava Crkvu. Imao je snage obratiti se, otvoriti srce praštajućoj ljubavi. Isus od Petra traži kao jedini uvjet uvijek veću ljubav. Jer, nitko od nas ne može se pohvaliti da je već dovoljno ljubio.
(Odabrao i obradio: eum)

Nevjerne Tome

08.02.2024.

Toma nije mogao povjerovati. Želio je Isusa vidjeti i dotaknuti svojim osjetilima! I nakon osam dana, čitamo u evanđelju, Isus mu pruža dokaz: on ga smije vidjeti i dotaknuti. Usklikom: “Gospodin moj i Bog moj!” ispovijeda Toma svoju uskrsnu vjeru. Za Tomu “spoznati Boga” jest nešto osobno i subjektivno: “Gospodin moj i Bog moj.” Doduše, Isus relativizira takav način dolaska do vjere: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”
Tijekom stoljeća naraštaji kršćana vjeruju u Isusovo uskrsnuće na temelju svjedočanstva očevidaca - apostola. Znači li to da se vjera ne može dokazati, da moramo slijepo vjerovati, bez racionalnih argumenata, bez empirijskih dokaza, protivno znanstvenom razumu? Vjera i znanje – nespojive su veličine?
Ponajprije, valja reći da Biblija ne poznaje moderni pojam znanosti koji je oblikovan racionalnošću i empirijom. Htjeti u tim kategorijama dokazati vjeru zbilja nije moguće. U Bibliji se radi o nečemu drugome. O unutarnjoj izvjesnosti (evidenciji) vjere, koja dovodi do drukčijega shvaćanja sigurnosti i očitosti.
Vjera nije protivna razumu. Ona posjeduje drukčiju, u određenom smislu, dublju razumnost (racionalnost) od empirijske spoznaje. Ljudsko razmišljanje integrirano je u čin vjere.
U evanđelju je bitno također uočiti kako Toma želi doći do vjere u Isusovo uskrsnuće. Tako da dotiče Isusove rane. Tjelesni dodir povezan je s osobnim odnosom. Preko dodira izražavamo blizinu i povezanost. Tek kada stupimo u odnos, možemo (po)vjerovati drugom. Još je jedan detalj značajan. Toma dotiče Isusove rane. To je ključni trenutak. Rane simboliziraju patnju koju je Isus podnio iz ljubavi za nas.
Tko takvu ljubav spozna i prihvati, on otvara svoje srce i vjeruje uskrsnulom Isusu.
(Odabrao i oblikovao: eum)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.