- „Razočaranje nije dokaz da nam Bog uskraćuje dobre stvari. Ponekad je to Njegov način kako nas vodi Kući“. (Lysa Ter Keurst);
- “Danas se nameće da je junak onaj koji oskvrne brak, prevari u braku, zavede, to nam ekrani nameću i mi u to buljimo, gledamo cijele sate, čudimo se što mnogi ostaše neudani, neoženjeni… Želimo ponovno vratiti da onaj divni sakrament ženidbe bude sveti brak, jer on čini gnijezdo iz kojeg niče budućnost.” (kardinal Vinko Puljić);
- “Griješi onaj koji misli da se post sastoji samo u suzdržavanju od hrane. Pravi post je odstupanje od zla.” (Sveti Ivan Zlatousti);
- “Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom.” (Kahlil Gibran)!
(nastavak slijedi)

Patologija kritike

Za dobra i moralna djela red je dati potporu od koje dijete ili čovjek raste i napreduje na svom putu, a kod pogreški umjerenom kritikom skrenuti pozornost na bolja i jednostavnija rješenja nekim primjerom iz prakse ili svog života. No, često to nije tako. Neki jedva čekaju pronaći pogreške drugima te u načinu slavodobitnog otkrića sasuti salvu kritike do boli u duši kritiziranog. Posebno je pogubno kada se roditelj pretvori u kritičara svog djeteta. Naravno da će se roditelj brinuti da nauči svoje dijete što je dobro, a što loše i da će mu pomoći izgraditi odnos prema stvarima u svijetu. Odgojit će svoje dijete za vrednote. No, kada većina riječi koje roditelj govori svome djetetu postavlja riječi, upozoravanja, prekoravanja, prijećenja, zastrašivanja, ucjenjivanja – to je onda užas za dijete. Malo po malo, to će postati obrazac odnosa roditelj – dijete i dijete će onda iz tog temeljnog odnosa graditi odnos sa sobom, s drugima, sa životom, ali i sa Bogom. Teško da će takvo dijete izraziti u jaku osobnost. Ako i hoće, to će biti zahvaljujući kasnijem radu na sebi. U takvom kritičarskom odnosu dijete je iskusilo da mu roditelj ne vjeruje i da u njegovom životu vidi samo ono što nije dobro. Budući da dijete tek oblikuje svoju osobnost, ovakav odnos s roditeljem je rana koja će vjerojatno obilježiti cijeli život djeteta. Točnije, ljude ćemo kritiziranjem otjerati od sebe. U braku je gotovo isto, kao i u svakom drugom odnosu.
Kritiziranje je pogubno. Kritiziranje kopa provaliju između dvije osobe koje su u bilo kakvom odnosu (bračnom, roditeljskom, obiteljskom, prijateljskom, poslovnom). Kritiziranje nam nikada neće pomoći izgraditi dobre odnose s drugima. Ljudi će bježati od nas. Točnije, ljude ćemo kritiziranjem otjerati od sebe.

Ovaj post posvećujem svim štovateljima BD Marije, naše majke i majke
cijelo čovječanstva, ma kako to tko razumio ili tumačio:

DJEVICE MARIJO, POMOZI NAM!

Gospe, Majko Božja, Majko mira i ljubavi,
Majko prečista i naša moćna zagovornice,
Ti si došla k nama svojoj djeci, da nam
u ovoj suznoj dolini pomogneš.

Žarko Te, Majko, molimo,
pomozi nam kako bismo Ti bili što sličniji!
Pomozi nam tako čvrsto vjerovati u Boga
kao što si Ti vjerovala.

Ti si imala potpuno pouzdanje u Boga
i nisi nikada sumnjala.
Pomozi nam Boga ljubiti kao Ti.
Pomozi nam Boga slušati kao što si Ti slušala.

Pomozi nam biti strpljivima i volju Božju prihvatiti
i radosna je srca u potpunosti ispuniti.
Pomozi nam da budemo čvrsti i kada nam je teško
i kada nešto ne razumijemo.

Pomozi nam tako živjeti da sve činimo na veću slavu Božju
i svoje spasenje. Draga Majko, moli s nama i za nas,
vodi nas sigurnom rukom u raj, da zajedno s Tobom
Boga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.

Amen.

Pred vama je ulomak iz knjige „Preobraženi život“, autora John Loren i R. Loren Sandford, koji je posvetio cijelu knjigu termi: da li slijediti svoje srce, odnosno kada ga trebamo slijediti. Kod toga, mišljenja sam da trebamo obratiti pozornost na svoju i vjeru osoba koje susrećemo. Ta vjera mora biti okrenuta ka dobru, dobrim djelima i dobrim ljudima, koji ako su u pravom odgoju, savjesni, moralni i pošteni, ne moraju biti ni vjernici, tek onda mogu slijediti svoje srce i donositi prave odluke. Inače, slijedeći ulomak je upozorenje iz ove knjige, koje treba shvatiti ozbiljno i koje nam tada može pomoći:
„Sveto nas Pismo izričito upozorava neka ne slijedimo svoje srce! Sveto nam Pismo kaže kako je upravo srce odveć prijetvorno od bilo kojeg drugog dijela nas te sklonije zavođenju, krivu tumačenju stvari i lažima Naša je kultura prigrlila poimanje kako su osjećaji uvijek istiniti te ih stoga treba pod svaku cijenu uvažiti. Postoji ispravan način njihova uvažavanja: putem utjehe i razumijevanja. Ponekad se čak mogu ponašati i kao sluge uma i pomoći mu pri utvrđivanju istine (primjerice, kada osjećaj nelagode upozori dijete da se kloni neke sumnjive osobe, ili kada opravdani gnjev, ublažen obnovljenim umom, omogući zlostavljanoj ženi uviđavno, ali i nepokolebljivo suprotstaviti se svome zlostavljaču). No, mnogi su osjećaje uzdigli na razinu norme kojom se utvrđuje istina, opravdavajući djela koja su posve oprečna Riječi Božjoj. Zbog toga je srcu potreban um i njegova stega. Primjerice, kada je srce sklono počiniti bludni grijeh, um mu mora naložiti poslušnost našim biblijskim uvjerenjima i spriječiti ga u grijehu. Mora reći srcu sklonu osvetoljubivosti kako se i opet treba pokoriti našem uvjerenju – koje se sastoji u potrebi praštanja. Budući da su mnogi podložni svemu što im nameće današnja kultura, iako imamo „misao Kristovu“, mnogi se još nažalost ne ravnamo po njoj. Sveto nas Pismo izričito upozorava neka ne slijedimo svoje srce. Knjiga Brojeva 15,39 zapovijeda nam neka se ne zanosimo svojim srcem, već slijedimo zapovijedi Božje. U Mudrim izrekama 28,26 čitamo: Bezuman je tko se uzda u svoje srce (…). Srcu koje je prepušteno samo sebi, nije za vjerovati. Posve je jasno kako stoga srce nije to kojemu se treba dopustiti donošenje odluka u našim životima. Osjećaji se mijenjaju sa svakodnevnom kemijom tijela te su ovisni o tome što smo jeli za doručak, kako smo spavali prethodne noći, i jesmo li se možda posvađali s bračnim drugom. To zaista nije zdrava podloga za donošenje ispravnih odluka! Iako su baš svi vidovi ljudskoga stanja otpali od prvobitne milosti, Sveto nam Pismo kaže kako je upravo srce većma prijetvorno od bilo kojeg drugog dijela nas te sklonije zavođenju, krivu tumačenju stvari i lažima. Prepušteno samo sebi, srce je najsebičniji – a onda i najneiskreniji – organ koji posjedujemo“.

Život jeseni

Kad jesen utihne u svoj san
mjesec zaspi posve umoran
tad oblak tamni putuje sam
vjetrom što nosi kišni dan..

Krošnje jesenje spavaju rado
osute latice drijemaju ruže
osim jedne ruže žute jesenje
sa koje liju kišne suze snene

Zraka sunce iz oblaka viri
vrabac na grani veselo žmiri
vjetar svija krošnje zimzelene
mirno spavaju grane ogoljene

Proplanak grli blaga sumaglica
kao da polijeće ptica bijela lice
zima tek sabire plodove jeseni
klasje se zlati a jabuka crveni

Bliže se dani, njene bijele ruke
uz crno i bijelo kumove i žurke
ruka ruku grli - primiče se mami
život tu se plodi ko jesenji dani!

Otac James Manjackal - IX
"Nakon molitve proveo sam jedan sat u šetnji. Do prethodnog dana, nisam mogao ustati iz kreveta i hodati po sobi. Nakon tuširanja, otišao sam u Kapelicu gdje sam služio misu pred više od sto i pedeset ljudi. Čitanje Evanđelja, bilo je 19. poglavlje sv. Luke, priča o Zakeju. Bez ikakve prethodne pripreme, oslanjajući se u potpunosti na Duha Svetoga, propovijedao sam osamnaest minuta, uz to gledajući lica ljudi. Osjećao sam se potpuno oslobođen od tereta i spona straha te kompleksa manje vrijednosti. Posebno sam se osjećao blisko s onima koji su bili na Misi. Mogao sam u svakoga pogledati slobodno is ljubavlju, osjetivši da mi je svako od njih brat i sestra. Nakon Mise, primijetivši promjenu u mom ponašanju, doktor je naredio da se ponove svi laboratorijski testovi. Zatim me pozvao u svoju sobu, pokazao mi je stare i nove nalaze liječničkih testova, potvrdio da su moji bubrezi u potpunosti ozdravili i da mogu prestati uzimati lijekove te me otpustio iz bolnice. Ne znam kako da objasnim radost koju sam osjetio u tom trenutku. Rekao sam: ‘Slavimo Gospodina!’ zagrlio doktora i napustio bolnicu. Izašao sam iz bolnice kao novi čovjek s novim odlukama i odlučnošću. Odlučio sam da ću živjeti samo za Isusa i da ću propovijedati Njegovo Kraljevstvo. Napustio sam svoj posao i krenuo propovijedati nakon četrdeset dana posta i molitve. Od 17. veljače 1976. kada sam održao svoj prvi karizmatski seminar, vjerojatno prvi koji je ikada propovijedan u Malayamu Kerali pa sve do sada, propovijedam samo Njegovu Riječ. Moji dragi nadređeni, ponudili su mi nekoliko prilika da odem u Njemačku ili u Rim da doktoriram, ali sam odbio jer mi je Duh Sveti rekao: ‘Ja sam ti dovoljan!’ ‘Nitko tko stavi ruku na plug, pa se obazire natrag, nije prikladan za Kraljevstvo Božje!’ (Lk, 9,62). Tijekom moga školovanja u sjemeništu, doista sam žudio da odem u inozemstvo na studije. Hvala Bogu, Bog mi je sada ispunio želju time što sada stalno u inozemstvu propovijedam, Njegovo Kraljevstvo. Kako je velika istina u tome kada ostavimo radi Gospodina bilo koju svjetovnu želju, On nam je stostruko nadoknadi. Istina je da me Isus upotrijebio da mu sagradim kuću molitve u Athirampuzhi, Kerala, poznatoj kao Charis Bhavan. Propovijedajući na seminarima, konvencijama i službama ozdravljanja susreo sam se s više protivnih strana i progona, ali me tješila i jačala Riječ Gospodnja da će svatko tko želi živjeti pobožno biti progonjen (r. 2 Tim 3,12). Znam da svi darovi i sva snaga dani meni, slabom biću, su Božja snaga: ‘To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas’ (2 Kor 4,7). I ja ću sa sv. Pavlom reći da sve mogu u onome koji me jača (Fil 4,13). Njegova se snaga manifestirala u vremenima moje otmice, i mojih zatvaranja u muslimanskom svijetu arapskih zemalja i u uvredama i nerazumijevanjima od strane mojih nadređenih i prijatelja. Završavam svoje svjedočanstvo riječima sv. Petra: ‘Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa što neobično. Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnji da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva.’( 1 Pt, 4, 12-14)". (Kraj serijala)

Otac James Manjackal - nastavak IIX:
„Tijekom moga dugog boravka u sjemeništu ili novicijatu, nisam niti jednom imao iskustvo susreta s Isusom u molitvi, niti sam čuo Njegov slatki glas premda su me upravitelj sjemeništa i moj duhovnik pokušavali naučiti kontemplaciji u molitvi. Sad znam da molitve i kontemplacija nisu nešto što se može postići, već ono što se može primiti samo kao potpuni dar Duha. Probudio sam se iz svoga lijepog sna kada je med. sestra zazvala moje ime. Stajala je ispred mene s injekcijama i tabletama. Sa srcem ispunjenim radošću, rekao sam joj da sam imao duboko iskustvo Isusova dodira i da sam ozdravio. Kada je napustila sobu, slavio sam Gospodina čudnim glasom, osjećao sam se kao da su mi uzeli moj govor i riječi, a Duh Sveti dao mi je drugi govor i riječi kojih mi je značenje bilo sasvim nerazumljivo. Sam dar, dar jezika koji nisam želio dao mi je sam Gospodin. Zaista sam pokušao shvatiti zajedno sa svim svetima, da je tu širina, duljina, visina i dubina i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju, da budemo ispunjeni do sve punine, koja dolazi od Boga (usp. Ef.3,18). Nakon nekog vremena, došao je doktor koji je dijagnosticirao moju bolest i prepisao mi lijekove i prekorio me je što ih nisam uzeo. Rekao mi je: ‘Oče, vi ste svećenik, i ja vjerujem da imate razbora i znanja, zar mislite da ste izliječeni molitvom novoobraćenog mladića?. Ako ne uzmete lijekove, vratit će te se na staro stanje.’. Rekao sam: ‘Oprostite doktore, ja ću uzeti lijekove, ali ja vjerujem da sam izliječen.’ Uzeo sam tablete, dao se nagovoriti na injekciju, znajući da su doktor i lijekovi u planu Gospodnjem i da ću ih nastaviti uzimati dok mi On drugačije ne kaže (v. Sir 38 1-2). Bio sam radostan i sretan. Počeo sam pričati promatračima i sestrama o mome ozdravljenju. Čitavu sam noć proveo bez pilula u dubokom, čvrstom snu. Otkako sam imao problema s bubregom nisam mogao zaspati bez sedativa. Ustao sam u četiri ujutro kao da me je netko probudio. To je sigurno bio Gospodin (od toga dana redovito molim svoju osobnu molitvu u četiri sata ujutro). Sjeo sam na stolac i molio sam više od sat i pol i imao sam još i jače doživljaj nego prethodni dan. U toj molitvi, Gospodin je stavio svoju mudrost u moja usta, i dao mi je snagu da propovijedam Njegovo Kraljevstvo, naredio mi je da dam ostavku na mjesto profesora u sjemeništu i da idem propovijedati. (nastavlja se)