Patologija kritike
Za dobra i moralna djela red je dati potporu od koje dijete ili čovjek raste i napreduje na svom putu, a kod pogreški umjerenom kritikom skrenuti pozornost na bolja i jednostavnija rješenja nekim primjerom iz prakse ili svog života. No, često to nije tako. Neki jedva čekaju pronaći pogreške drugima te u načinu slavodobitnog otkrića sasuti salvu kritike do boli u duši kritiziranog. Posebno je pogubno kada se roditelj pretvori u kritičara svog djeteta. Naravno da će se roditelj brinuti da nauči svoje dijete što je dobro, a što loše i da će mu pomoći izgraditi odnos prema stvarima u svijetu. Odgojit će svoje dijete za vrednote. No, kada većina riječi koje roditelj govori svome djetetu postavlja riječi, upozoravanja, prekoravanja, prijećenja, zastrašivanja, ucjenjivanja – to je onda užas za dijete. Malo po malo, to će postati obrazac odnosa roditelj – dijete i dijete će onda iz tog temeljnog odnosa graditi odnos sa sobom, s drugima, sa životom, ali i sa Bogom. Teško da će takvo dijete izraziti u jaku osobnost. Ako i hoće, to će biti zahvaljujući kasnijem radu na sebi. U takvom kritičarskom odnosu dijete je iskusilo da mu roditelj ne vjeruje i da u njegovom životu vidi samo ono što nije dobro. Budući da dijete tek oblikuje svoju osobnost, ovakav odnos s roditeljem je rana koja će vjerojatno obilježiti cijeli život djeteta. Točnije, ljude ćemo kritiziranjem otjerati od sebe. U braku je gotovo isto, kao i u svakom drugom odnosu.
Kritiziranje je pogubno. Kritiziranje kopa provaliju između dvije osobe koje su u bilo kakvom odnosu (bračnom, roditeljskom, obiteljskom, prijateljskom, poslovnom). Kritiziranje nam nikada neće pomoći izgraditi dobre odnose s drugima. Ljudi će bježati od nas. Točnije, ljude ćemo kritiziranjem otjerati od sebe.
Post je objavljen 25.09.2022. u 14:20 sati.