Međugorje: 25. srpanj 2024:

„Draga moja djeco!
S radošću sam vas izabrala
i vodim vas jer u vama, dječice,
vidim ljude vjere, nade i molitve.
Nek vas, dječice, vodi ponos da ste moji,
a ja vas vodim Njemu koji je put, istina i život
i s vama sam da mir pobjedi u vama i oko vas,
jer s tom nakanom Bog me posla vama.
Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“

Pogovor - eum:
Je li to moguće da životu nije kraj kada odslužimo na ovoj životom nadahnutoj zemlji. Da imamo jednu majku koja nas je rodila a drugu koja moli za nas i vodi nas Onom tko nas je stvorio. Nije li to nevjerojatno da postoji vrhunska inteligencija, vrhunaravna osoba Bog, koji/a kreira ovaj svijet i sve nam daje da ga razumijemo i da naučimo hodati da bi došli spremni u kraljevstvo Njegovo. Mnogi se žale na nedostatke, nedaće i bolesti ovoga svijeta, zašto Bog dopušta ovo ili ono. Tko vjeruje zna, da sve što se događa ima smisla. Sve naše nedaće dolaze nam kao upozorenja, da napredujemo, da se mijenjamo, zato da bi nam bilo bolje, da bi ostali ili se vratili na pravi put, da bi prihvatili Oca i volju Božju u svom životu (poniznost) i dali mu pravi smisao. Ljudi koji su pružili ruke da ih vodi Kraljica mira, to su ljudi vjere, nade i molitve. Ona ih vodi svom Sinu koji je put, istina i život.

Ovdje se govori o ulozi muža i žene u kršćanskom bračnom odnosu (pogl. Efežanima 5). Partneri su u bračnom odnosu jednaki pred Bogom zato što su oboje stvoreni na njegovu sliku. Zajedno oni u potpunosti odražavaju sliku Božju. Oboje su nositelji Božje osobnosti; oboje odražavaju određene aspekte Božjeg karaktera. Međutim, muž i žena dobili su različite uloge. U kontekstu kršćanskoga braka, prikazanog u Efežanima 5, partneri su pozvani na podložnost jedno drugome u ljubavi. U svjetlu te uzajamne podložnosti, žene se posebno potiču na podložnost svojim muževima, a muževi se posebno potiču ljubiti svoje žene. Muževi i žene uspoređeni su s Kristom i Crkvom, što tom odnosu daje posebnu svrhu i značenje, jedinstveno mjesto u okviru biblijskih odnosa, prikazujući ga kao značajnim, mjerodavnim i vitalnim. Dakako da postoje određeni kulturalni aspekti uloga; međutim, uspoređivanje tog odnosa s Kristom i Crkvom daje tim ulogama unutar braka vječnu, kulturno prenosivu vrijednost. Krist će uvijek biti Glava svoje Crkve i uvijek će voljeti svoju Zaručnicu, a Crkva će uvijek biti pozvana na podložnost i poštivanje prema njemu do kraja. U današnjem kršćanstvu učenja o ulogama unutar kršćanskoga bračnog odnosa kreću se u različitim smjerovima. S jedne je strane popularno težiti za onim što će partnere učiniti sretnima i zadovoljnima. Taj utjecaj uglavnom dolazi iz kulture koja nas okružuje. Otkrivamo kako se borimo protiv Tvorca braka te u traganju za srećom pokušavamo dobiti bitku koju smo već odavna izgubili. S druge strane, usredotočujemo se na uloge žena koje trebaju biti podložne svojim muževima, toliko snažno i energično, da gubimo iz vida jednakost između muškaraca i žena. Upadamo u zamku biheviorističkog legalizma ostavljajući time 214 KAIROS - Evanđeoski teološki časopis / Godište III. (2009), br. 2, str. 213-232 svoje srce i zdrav razum u sjeni svojih crkava. Pogrešno koristimo riječi autoritet i podložnost za svoje sebične ambicije, zaboravljajući da su to biblijski izrazi koji se koriste za poučavanje, opominjanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti. Začudo, ne trebamo novu perspektivu. Ono što trebamo je podsjetnik na Božju svrhu za brak te uloge unutar toga saveza; drevno Pismo koje bi nas vodilo i iznova osvjedočilo da postoji tajna za sveti brak. Izrazi kao što su autoritet i podložnost trebaju biti prihvaćeni u iskrenoj poniznosti (prihvaćanju volje Božje za bračnu zajednicu). Uloge u bračnom odnosu nisu nimalo neopisive, one su u spisima izvrsno prikazane, a ako ih se obostrano vrši, pružaju ispunjenost i blagoslov.

Gdje je sve počelo “I reče Jahve, Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on’” (Post 2,18). Bračni odnos i obiteljska zajednica kao proizvod takvoga odnosa nije ljudska zamisao. Bog je u svojoj beskrajnoj mudrosti, moći i znanju i, naravno, milosti namijenio da taj odnos pruža svrhovitost u življenju, zajedništvo, vjernost i neraskidivost te veze (Stassen, Glen & Gushee, 2003). Ovdje je važno spomenuti da je ta trajnost ograničena na život ovdje na zemlji te da se ne nastavlja u vječnosti. Isus potvrđuje ovo u raspravi sa saducejima. Posebna svrha braka bili su zadaci koje je Bog odredio (Post 1,28). Zajedno, postavši jedno tijelo, muž i žena su trebali rađanjem napučiti zemlju, upravljati zemljom i svime što je na njoj, te imati prisan odnos. Važnost intimnosti može se vidjeti iz naputka da čovjek ostavi oca i majku te postane jedno sa svojom ženom. Unutar toga će novog zajedništva vjernost i stalnost biti dio integracijskog procesa ili bračnog odnosa. Ušavši u svijet, grijeh je izopačio mnoge Božje naputke. Zapovijed rađanja otežana je teškom porođajnom boli koja ga prati. Upravljanje zemljom koje je trebalo biti radostan i ispunjavajući rad sada je postalo mukotrpan trud. Prisno zajedništvo se promijenilo kad je muška dominacija zavladala kulturom, a omalovažavanje žena postalo normalni dio svakodnevice (Trull, 1997:163). Eden je izgubljen, no ne u potpunosti. Nada za novo stvorenje, Božje obnavljanje njegove prvobitne svrhe za brak, obris kojega je vidljiv u djelu Božjega spasenja, prožimali su tijek povijesti židovskoga naroda. Biblijski primjer: Efežanima 5. Do vremena Novoga zavjeta žene su bile smatrane slabijim bićima, ograničene.. Isus odgovori: “U zabludi ste jer ne razumijete Pisama ni sile Božje. Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu” (Mt 22,29-30). 215 N. Lovše: Uloge muža i žene u kršćanskom bračnom odnosu (Efežanima 5) na dom i obitelj. Imale su samo nekoliko zakonskih prava, čak se smatralo da donose zlo u svijet, te ih se na različite načine nedolično tretiralo – politički, društveno i osobno. Kao rezultat takvoga svjetonazora, rijetko su sudjelovale u javnim aktivnostima i događajima. Učilo ih se da ostaju kod kuće i skrbe samo za ono što im se nalagalo, uglavnom za podizanje djece i kućanske poslove. Bilo je iznimaka toga pravila, iako malobrojnih. Među kulturama navedenim u Poslanici Efežanima, tri su istaknutije. Razlike između rimskih, grčkih i židovskih bračnih odnosa bile su vidljive: međutim, omalovažavanje žena i percepcija žene kao nižeg bića bilo je prisutno u svim trima kulturama. (nastavlja se)
Odabrao i pripremio: eum

- Molitva je snaga koja je sposobna mijenjati povijest, ne samo osobnu, nego i cijelih naroda, čak i onih koji ne vjeruju u Boga, (p. Augustyn Pelanowski)
- Odg: Molitva je vidljiv način prihvaćanja vjere kao osnove za razgovor s nevidljivim Ocem! (eum).
- U životu srećeš samo dvije vrste ljudi – jedni ti pokazuju kakav Bog nije prema tebi, drugi kakav Bog jest prema tebi. Ne podcjenjuj ni jedne ni druge, jer svi imaju istu svrhu – pokazati ti da te Bog voli neizmjerno. Zato, ne zamjeraj prvima, jer oni još ne znaju da ih Bog voli savršeno! (objavljeno u Book.hr)
- Odg: Svi ljudi koji ti dolaze na put određuju smjer tvoga kretanja! (eum)
- Što je to slomljeni duh? Mislim da je to duh koji je na izmaku svih snaga. I samostalnost, i samovolja i samopravednost iščeznuli su. Došli smo do točke u kojoj se uzdamo samo u Boga; ni u nama ni oko nas nema više ničega na što bismo se oslonili. Od Boga ništa ne zahtijevamo, nego se jednostavno okrećemo Njegovoj milosti i Njegovoj vjernosti; ne vjerujući u vlastite zasluge, držimo se samo za Boga. (Autor: Derek Prince)
- Odg: To je zapravo definicija poniznosti. Poniznost nema nikakve veze sa ponižavanjem. (eum)
- „Oprostiti drugima ne možemo sami, nego je za to potrebna Božja milost“, kaže profesor Tomislav Ivančić. „Bog čeka na našu odluku za praštanje, da kažemo: Bože, hoću oprostiti. Ja se ne želim vezati za nepraštanje. Želim biti slobodan/na. Ne želim se vezati za ono negativno u toj drugoj osobi i želim biti slobodan/na i sretan/na bez obzira na ono što se među nama dogodilo. „Naše srce treba biti slobodno i čisto za Boga, on tada može djelovati u nama. Ako nije tako, onda je to zapreka za Boga. Kad smo oprostili, onda Bog nadoknađuje štetu i nama i toj osobi. Sada trebamo odlučiti da se više nikada nećemo izražavati negativno o toj osobi, nećemo o njoj ni misliti negativno, a kamoli govoriti. Trebamo odlučiti da ćemo je zavoljeti poput malog djeteta.“ (profesor Tomislav Ivančić)
- Odg: Sve to stoji poštovani prof. oprost je jedno a zavoljeti drugo. Dok se primatelj oprosta iskreno ne ispriča, dok ne vrati ukradeno, ili ne završi sud, istina - božanska ljubav je uvijek tu, olakšanje praštanja također, ali ljubav ovisi o ravnoteži koja je uspostavljana nadoknadom, razumijevanjem, uvažavanjem i poštivanjem dvaju osoba. Odricanjem lopovu mogu oprostiti ali ga ne mogu voljeti kao dijete dok na neki način ne vrati dug i tako pokaže da je odrasla osoba dostojna makar one neupitne božanske ljubavi. (eum).