Umorni smo od silnih riječi, od brbljanja, od onoga “trebalo bi”, od velikih obećanja. Više nikomu ne vjerujemo. Inflacija riječi pogađa i kršćansku vjeru. Kršćanstvo je za mnoge postalo religija “lijepih riječi”, ali ne i prakse. “O Bože, svi znaju što bi trebalo činiti, ali nitko to ne čini! Ne trebamo više proroke – trebamo – vršitelje!” – zavapit će pjesnik Stefan Andres (1906.-1970.). Isus kaže: “Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti” (Iv 3, 21); “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15, 14). Sveti Jakov razlikuje “zaboravna slušatelja” od “djelotvornoga izvršitelja”: “Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Jer ako je tko slušatelj riječi, a ne i izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se, ode i odmah zaboravi kakav bijaše” (Jak 2, 22-25). U tome se sastoji bit samozavaravanja.
Tek u konkretnom činu upoznajemo sami sebe. O tome Goethe na jednom mjestu piše: “Kako je moguće sebe upoznati? Nikada promatranjem, samo djelujući. Pokušaj vršiti svoje dužnosti, i odmah znaš kakav si. A što je tvoja dužnost? Ono što zahtijeva dan.”
Danski filozof Kierkegaard slično razmišlja kada tvrdi da se kršćanska vjera naviješta činom (djelom), a ne govorom. On to naziva “kršćanstvo čina”. Bog poziva čovjeka po svojoj Riječi na “skok u čin”. Abraham Heschel, židovski filozof religije, to formulira na sljedeći način: “Božansko pjeva u našim djelima, ono se razotkriva u našem činu.” I nobelovac Albert Schweitzer (1875.-1965.) priznaje da je htio postati liječnik kako bi bez ijedne riječi mogao činiti dobro, pomagati ljudima. Nakon što je okončao studij teologije, nije mogao zamisliti novi život na koji poziva Isusovo evanđelje kao ‹teoriju o religiji ljubavi›, bez ostvarenja te ljubavi u praksi. Poslušao je poziv apostola Ivana: “Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom” (1 Iv 3, 18).
(Odabrao i prilagodio: eum)
Post je objavljen 19.02.2024. u 00:38 sati.