"U osamnaestom stoljeću živio je u Francuskoj jedan od najgenijalnijih i najodvratnijih likova epohe koja nije oskudijevala genijalnim i odvratnim likovima. Ovdje treba ispričati njegovu povijest. Zvao se Jean-Baptiste Grenouille, pa ako je danas njegovo ime palo u zaborav, za razliku od drugih genijalnih monstruma, na primjer de Sadea, Saint- Justa, Fouchea, Bonapartea itd., onda nipošto zato što bi Grenouille zaostajao za tim slavnijim mračnjacima po oholosti, mržnji prema ljudima, nećudorednosti, ukratko po bezboštvu, nego zato što su se njegov stvaralački duh i njegova jedina ambicija ograničili na jedno područje koje u povijesti ne ostavlja trag: na prolazno carstvo mirisa.

U doba o kojemu govorimo vladao je u gradovima smrad, gotovo nezamisliv nama, modernim ljudima. Ulice su smrdjele na smeće, dvorišta na mokraću, stubišta su smrdjela na trulo drvo i na izmet štakora, kuhinje na truli kupus i ovneći loj; nezračene sobe smrdjele su na pljesnivu prašinu, spavaće sobe na masne plahte, vlažne perine i na prodoran i slatkast zadah noćnih posuda. Iz kamina je smrdio sumpor, iz štavionica kože smrdjele su jetke lužine, iz klaonica je smrdjela zgrušana krv. Ljudi su smrdjeli na znoj i na neopranu odjeću; iz usta im je smrdjelo na sagnjile zube, iz njihovih želudaca na crveni luk, a s tijela, kad više nisu bili sasvim mladi, dopirao je smrad sira i kiselog mlijeka i tumora. Smrdjele su rijeke, smrdjeli trgovi, smrdjele crkve, smrdjelo je pod mostovima i u palačama. Seljak je smrdio kao svećenik, kalfa kao majstorova žena, smrdjelo je čitavo plemstvo, čak je i kralj smrdio, kao zvijer je smrdio, a kraljica kao stara koza, ljeti kao i zimi. Naime, u osamnaestom stoljeću bakterijsko raspadanje još nije bilo obuzdano, pa nije bilo nijedne ljudske djelatnosti, ni stvaralačke ni rušilačke, nijednog očitovanja života u pupanju ili propadanju, koje ne bi bilo popraćeno smradom.

U Parizu je, dakako, smrad bio najveći, jer Pariz bijaše najveći grad Francuske. A u samom Parizu bijaše pak jedno mjesto na kojem je vladao pravi paklenski smrad, između Rue aux Fers i Rue de la Ferronnerie, to jest Cimetičre des Innocents. Osam stotina godina donosili su tamo mrtvace iz bolnice Hôtel-Dieu i okolnih župa, osam stotina godina, dan za danom, dovozili su u kolicima na desetke leševa i istresali ih u duge rake, osam stotina godina slagali su u grobnice i kosturnice koščice na koščice, sloj po sloj. Tek poslije, uoči francuske revolucije, pošto su se neki grobovi opasno urušili, pa je smrad što je provalio s groblja natjerao susjedno stanovništvo ne samo na obične prosvjede nego i na prave ustanke, napokon su ga zatvorili i napustili, milijune kosti i lubanja nabacali lopatama u katakombe Montmartrea, a na njegovu mjestu podigli tržnicu.

Dakle, tamo, na najsmrdljivijem mjestu cijelog kraljevstva, rodio se 17. srpnja godine Jean-Baptiste Grenouille. Bio je to jedan od najtoplijih dana te godine. Vrućina se poput olova nadvila iznad groblja i potiskivala u susjedne ulice mijazam što je zaudarao na smjesu trulih dinja i spaljene rožine. Kad su počeli trudovi, Grenouilleova majka je stajala ispred prodavaonice riba i čistila ljuske bjelica iz kojih je već bila izvadila utrobu. Mada su, navodno, tek tog jutra izvučene iz Sene, ribe su već tako zaudarale da su valovi njihova zadaha prekrili smrad leševa. No, Grenouilleova majka nije osjećala ni zadah ribe ni zadah leševa, jer je njen njuh za zadahe uglavnom otupio, a bolio ju je osim toga i trbuh, pa su bolovi gušili svaku mogućnost primanja vanjskih dojmova. Htjela je samo da bolovi prestanu, htjela je što prije obaviti taj gnusni porođaj. Bio joj je to peti. Svih dotadašnjih poroda otarasila se ovdje, ispred prodavaonice riba, i svi bijahu mrtvorodenčad ili polumrtvorodenčad, jer krvavo meso što je iz nje izlazilo nije se mnogo razlikovalo od riblje utrobe koja se također beživotno razvlačila po podu, pa bi uvečer sve skupili lopatama i odvozili kolicima na groblje ili bacali u rijeku. Tako je trebalo da bude i toga dana, i Grenouilleova se majka još mlada žena, bilo joj je upravo dvadeset pet godina i još je sasvim lijepo izgledala i još imala u ustima gotovo sve zube i još malo kose na glavi, i nikakve je teške bolesti nisu mučile osim uloga, sifilisa i lagane sušice još nadala da će dugo poživjeti, možda još pet ili deset godina, da će se možda čak jednom udati i dobiti pravu djecu kao poštovanja dostojna supruga obudovjelog obrtnika ili tako nešto.
Stoga je htjela da sve to već jednom prođe. Kad su trudovi počeli, čučnula je ispod stola za čišćenje ribe i tamo rodila, kao već četiri puta prije toga, te nožem za ribu odrezala pupkovinu novorođenom stvoru. No odmah se zatim, zbog vrućine i smrada koji nije osjećala kao smrad, nego kao nešto nepodnošljivo, omamljujuće poput polja ljiljana ili skučene sobe pretrpane sunovratima onesvijestila, prevrnula na bok i ostala ležati nasred ulice s nožem u ruci.

Krika, strka, u krugu mnoštvo izbuljenih očiju, zovu policiju. Žena s nožem u ruci još leži na ulici, pomalo dolazi k sebi. Što joj se dogodilo? Ništa. Što radi s nožem? Ništa. Odakle krv na njenim suknjama? Od riba. Ona ustaje, baca nož i odlazi da se opere. U tom trenutku, neočekivano, porod ispod klupe za čišćenje ribe počinje vrištati. Ogledaju se, otkriju novorođenče pod rojem muha i među utrobom i odrezanim ribljim glavama te ga izvuku. Po službenoj dužnosti predaju ga dojkinji, a majku hapse. I budući da priznaje i bez ustručavanja dodaje da bi ga svakako pustila da crkne, kako je već, uostalom, učinila i sa četiri prijašnja, izvode je na sud, osude je zbog višestrukog čedomorstva i za nekoliko tjedana odrube joj glavu na Place de Grčve.

Do tog trenutka dijete je već promijenilo treću dojkinju. Nijedna ga nije htjela zadržati dulje od nekoliko dana. Pohlepno je, govorile su, siše za dvojicu, oduzima drugoj dojenčadi mlijeko, a time njima, dojkinjama, kruh, jer dojenje jednog jedinog djeteta nije nimalo unosno. Nadležnom policijskom službeniku, nekakvom La Fosseu, stvar je ubrzo dosadila, i već je htio odnijeti dijete u sabiralište nahočadi i siročadi u perifernoj Rue Saint-Antoine, odakle su transporti djece svakodnevno odlazili u državno velenahodište u Rouenu. No, budući da su te transporte obavljali nosači u likovim koševima, u koje bi zbog racionalizacije potrpali po četiri dojenčeta istovremeno; budući da je stoga smrtnost na putovanju bila izuzetno velika; budući da su iz tih razloga nosači koševa prenosili samo krštenu dojenčad i samo onu s propisanim otpremnicama na koje su u Rouenu morali udariti pečat; budući da dijete Grenouille nije bilo ni kršteno niti imalo bilo kakvo ime koje bi se, prema propisima, moglo upisati u otpremnicu; budući da, osim toga, ne bi bilo zgodno da policija krišom ostavi dijete pred vratima sabirališta, što bi jedino riješilo problem ispunjavanja ostalih formalnosti dakle, zbog mnoštva birokratskih i administrativnotehničkih problema, koji bi, čini se, nastali zbog prebacivanja djeteta, i kako je bio u vremenskoj stisci, policijski službenik Le Fosse ponovno je odustao od prvotne odluke i naredio da se dječaka uz potvrdu o primitku preda nekakvoj crkvenoj ustanovi u kojoj će ga krstiti i odlučiti o njegovoj daljoj sudbini. Oslobodili su ga se u samostanu Saint-Merri u Rue Saint-Martin. Tamo su ga pokrstili i nadjenuli mu ime Jean- Baptiste. I kako je toga dana nadstojnik samostana bio dobre volje a njegov fond u dobrotvorne svrhe još neiscrpljen, odlučili su da dijete ne šalju u Rouen, već da ga njeguju i odgajaju o trošku samostana. U tu svrhu predali su ga dojkinji Jeanne Bussie u Rue Saint-Denis, koja će za svoj trud primati do daljnjega tri franka na tjedan.

Poslije nekoliko tjedana stigla je pred vrata samostana Saint-Merri dojkinja Jeanne Bussie s košarom u ruci, i čim joj je otac Terrier, pedesetogodišnji, ćelavi redovnik koji je lagano vonjao na ocat, otvorio vrata, rekla je: Evo vam ga! i spustila košaru na prag. Što je to? upita Terrier i nagne se nad košaru njušeći je, nadajući se da je unutra nekakvo jelo. Kopile čedomorke iz Rue aux Fers! Redovnik stane prstom prekapati po košari sve dotle dok nije otkrio lice usnula dojenčeta. Dobro izgleda. Ružičast je i dobro uhranjen. Zato što se prežderava na moj račun. Zato što me iscijedio do srži. No, sada je dosta. Sada ga možete sami hraniti kozjim mlijekom, kašom, repinim sokom. Sve ždere, kopile. Otac Terrier bijaše dobroćudan čovjek. Upravljao je samostanskim dobrotvornim fondom i raspodjelom novaca siromašnima i potrebitima, te očekivao da mu za to kažu hvala i da mu više ne dodijavaju. Tehnički detalji bili su mu mrski, jer detalji su značili teškoće, teškoće su značile ometanje njegova duševnog mira, a to nipošto nije podnosio. Ljutio se što je uopće otvorio vrata. Htio je da ta osoba uzme košaru i ode kući i ne dodijava mu svojim problemima oko dojenčeta. Polako se uspravio i jednim udisajem upio miris mlijeka i sira i ovčje vune, koji je zračio iz dojkinje. Bio je to ugodan miris."

Patrick Süskind: Parfem, povijest jednog ubojice