Marketing
ZLOČIN I KAZNA
PRAVO NA MRŽNJU
U pretposljednom broju Globusa ispisala je svoju kolumnu odvjetnica Vesna Alaburić pod naslovom pitanjem "Zašto, zapravo, smatram da ne treba sudski goniti autora antisemitskog pamfleta u Hrvatskom slovu?". Odvjetnicu Vesnu Alaburić veoma cijenim kao osobu i pravnog stručnjaka, ona to zna. No ono što bih htio reći u vezi s ovim važnim pitanjem jest zapravo protupitanje, na koje treba potražiti odgovor: postoje li i gdje su, općenito, a posebno pravno gledano, granice tolerancije? To više što Globusova kolumnistica u odgovoru na sebi postavljeno pitanje stavlja toleranciju ili snošljivost u sam temelj demokracije.
Ona naime, u svom tekstu o proslovu stanovitoga Marka Matića nedavno objavljenome u Hrvatskom slovu pod naslovom "Sionisti", za taj tekst kaže da on "u svakom čovjeku koji ima zrno mozga u glavi i gram dobrote u srcu izaziva stid i mučninu", a kad se, k tome, zna da taj list izdaju Društvo hrvatskih književnika i Ministarstvo kulture, "onda i stid i mučnina postaju gotovo nepodnošljivi". Slažem se s time. Potom, Vesna Alaburić objašnjava što je govor mržnje i navodi da ta sintagma po definiciji Vijeća Europe obuhvaća "sve vrste govora kojima se širi, promiče, promovira ili opravdava rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje... agresivni nacionalizam...".
Ističe isto tako da je u novom Kaznenom zakonu izostavljeno kazneno djelo, koje je prije postojalo u Krivičnom zakonu RH, "izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti", a da u novome Kaznenom zakonu postoji samo djelo "rasna i druga diskriminacija", kojim je zabranjeno širenje rasne mržnje; no, glavni je problem, kaže autorica, u nejasnoćama i nedoumicama, što je to kod nas "rasna mržnja" i koji je doseg tog pojma. I to je točno. No autorica teksta ipak se zalaže za takoreći apsolutnu toleranciju, pozivajući se na poznatu Voltaireovu izreku o gađenju zbog govora i prava na govor. I zato odvjetnica Álaburić smatra da sa stajališta snošljivosti nije potrebno kazneno progoniti tog stanovitog Marka Matića, jer su takvi postupci zbog javno iznesenog mišljenja kontraproduktivni.
I zaista, što da se radi? Prihvatiti ovu tezu o gotovo apsolutnoj toleranciji ili potražiti njezine granice? Prije nas dvoje, koji svaki u svom listu šaramo nešto po papiru, neki su u ovom stoljeću, punom netolerancije, pokušali pronaći tu granicu. Najpoznatiji među njima bio je filozof Karl Popper. Njegova razmišljanja o tome izražena su najkraće u njegovu glasovitom paradoksu, da se, naime, ne može biti tolerantan prema netolerantnima. Popper je u tome odlučan pa kaže i ovo: "Treba tvrditi da svaki pokret koji propovijeda nesnošljivost stavlja sebe izvan zakona; i treba ga smatrati zločinačkim poticajima na nesnošljivost i progone, baš kao što takvim smatramo poticanje na ubojstvo ili otmicu..."
Jedan drugi javni radnik, vremenski, prostorno, a i po iskustvu bliži nama, Aleksandar Nenadović, nekadašnji glavni urednik beogradske Politike, prisiljen na ostavku 1972. zbog liberalizma, u svom izvrsnom tekstu "Politika u nacionalističkoj oluji", u kojemu govori i o po zlu poznatoj rubrici tog lista "Odjeci i reagovanja", kaže da je uređivačka politika tog lista i te rubrike u "vapijućem raskoraku s etničkim i drugim profesionalnim obavezama", te da je ta rubrika bila "manipulacija kojoj ništa nije strano, čak ni ono što je očigledno beskrupulozno, šovinističko, pa i ratnohuškačko". A što je s našim Vjesnikom i njegovom rubrikom "Pisma čitatelja"? Hoće li se netko potruditi analizirati sve ono što je pljuvački, šovinistički i rasistički objavljeno u njoj posljednjih godina? Ovo ističem namjerno - usput.
No, vratimo se pitanju gdje su konkretne granice tolerancije? Tamo gdje ih gospođa Alaburić usput spominje kada kaže da se "represiji mora pribjegavati samo u krajnjoj nuždi". Pa zar počinjeno kazneno djelo nije krajnja nužda? Pa zar proslov ili uvodnik stanovitoga Marka Matića nije rasizam na djelu? Nije li taj proslov kao "žestoki antisemizam" takvog karaktera da se njime "širi rasna mržnja, ili potiče na rasnu diskriminaciju" (citat iz zakonskog opisa kaznenog djela rasne i druge diskriminacije)? Osobno smatram da jest!
A sada se može postaviti i ovo pitanje: tko je taj koji će odlučivati je li sloboda mišljenja i izražavanja misli zloupotrijebljena i treba li kazneno progoniti zloupotrebitelja? Jedini mogući odgovor jest: neovisno pravosuđe, koje na najbolji način primjenjuje dobre zakone, a one s nedostacima, nejasnoćama i pravnim prazninama, ispravlja i dopunjuje sudskom praksom, koja u svakom slučaju mora biti korektiv pravednosti zakonima.
I na kraju, sve što govori i radi Hrvatsko slovo možda jest "iracionalna mržnja", ali rezultati su u praksi ovakvog rasizma uvijek konkretni. On proizvodi praksu etničkog čišćenja, odnosno genocida. Tada se "nesuvislost" o kojoj govori odvjetnica Alaburić u vezi s "iracionalnom mržnjom", pretvara u "suvislost" ubojstava u Pakračkoj Poljani, Gospiću i na drugim stratištima.
VLADIMIR PRIMORAC, 5. listopada 1998.
Post je objavljen 12.01.2023. u 10:50 sati.