Marketing
BANKET U BLITVI
„- A naši parlamentarci po svojim pogledima i uvjerenjima žive još uvijek u svijetlu lojanica i tkalačkog stana, i zato je maksima našeg Komandanta jedina formula koju mora da planski prihvati svaki blatvijski rodoljub: zdrav vojnički duh u zdravom političkom tijelu! I zato svatko tko želi da se spremi u ime naših nacionalnih interesa za rat, on treba, kao što su govorili stari Latini, da sprema rat već u miru. Da bismo mogli pristupiti tom odgovornom i uzvišenom poslu, mi, prije svega, moramo osvojiti političku vlast, da oslobodimo i ozdravimo naše političko tijelo od staračkog marazma! U jednu riječ, iz svih ovih razloga, naša politička parola glasi: da živi general Bellonen!
Uznemiren nelagodnim slutnjama oko Kerinisove pojave, zaronjen u mračne slapove svojih misli, Nielsen, kao u polusnu, prisluškuje bezazlenom čavrljanju ove ritmajstorske papige, kao da se Kerinis ne kreće ulicama ovog istog grada, kao da ne promatra turističke reklame po vajdahunenskim izlozima, i kao da Kerinis nije isto tako neka vrsta metodički opasne ratne prijetnje, i tako, u ovom ratu, u kome su već pali i Mužikovski i Kavaljerski i Jensen i Larsen i Olaf Knutson i Rajevski i Georgis. i Karina, a to nije rat po nekim higijenskim i kulinarskim pravilima, s toplom kavom i dalekozorima, sa marmeladom od jagoda i sa prezervativima, nego zagonetno, mračno i zlikovački krvoločno, sasvim barbarsko i slijepo međusobno uništavanje, bez tehničke spreme, bez ručne apoteke, flašom Jamajka-ruma po glavi, kako se po smrdljivim brlozima ubijaju pijandure.
A kada su poslije ritmajstorova predavanja, s kojim se baš nije naročito proslavio, servirali čaj sa čitavim baterijama votke, konjaka i ruma, raspričao se stari Feldmaršal-lajtnant da počasti svoga gosta naročitom intimnošću, kao čovjek koji doduše cijeni sve suvremene takozvane moderne teorije o ratu ali koji, po svome dugogodišnjem ratničkom iskustvu, ne sumnja u jedno jedino praktično ratno pravilo, a to je, da svaka mrtva neprijateljska glava znači pojačanje onoga praktičnog koeficijenta koji se zove vlastita pobjeda. Samo to i ništa drugo!
- Može se o ratu deklamirati, filozofirati i teoretizirati šta se hoće i koliko god se hoće, stvar je »mnogo jednostavnija nego što se može izraziti riječima«, kao što je to tako lijepo formulirao besmrtni, vječiti i slavni naš Johann Wolfgang. Ratu je jedina svrha: smrt protivnika. Ratovati, to znači htjeti ubiti neprijatelja. Ratovati pravilno i na visini svoga poziva, znači: ubijati mnogo i dobro, to jest pravilno i efektno, a da bi taj zadatak čovjek uspio da izvede - lege artis, na visini svoga poziva, to jest da bi mogao ubijati dobro i pravilno, on treba da to i umije, to jest, on posredno treba da vlada svim ubojnim sredstvima, koja njegovu ubitačnu volju pretvaraju u nesumnjivu i sigurnu pobjedu a, neposredno, čovjek treba ipak da bude inspiriran jednom višom idejom, a to je volja da se protivnik uništi. Pitamo se kao specijalisti svoga zanata, koja su to sredstva koja nam garantiraju pobjedu? Topovi, sablje, puške, noževi, u jednu riječ, oružje, odgovara nam klasična nauka, sazdana na iskustvu dugih stoljeća. A što će nam svi ti magazini krcati oružjem, ne budemo li razvili u sebi postojanu i tvrdu volju da se to oružje upotrijebi u onu svrhu u koju je i iskovano: u svrhu ubijanja protivnika? Grube riječi, vojničke, ali istinite. I, eto, on, stari ratnik, koji je u svojoj karijeri, u svojoj dugogodišnjoj krvavoj karijeri, projahao kroz desetke smrtonosnih bitaka, ostavivši na bojnom polju ispod sebe najmanje desetak dvojih bedevija, on se sjeća svoga débuta, kada je kao mladi lajtnant, u pograničnim čarkama sa turkmenskim gerilcima, ubio svog prvog »neprijatelja<<, a i danas, poslije toliko mnogo godina, on nije zaboravio ni najneznatnijeg detalja svoje prve pobjede.
- Bilo je to jednog maglenog jesenskog svitanja, kada je kavalerijski lajtnant Bellonen sa svojom konjaničkom patrolom nabasao na grupu odmetnika, gdje na rubu sela, bijednog planinskog sela, u jednom dvorištu pred džamijom, čuče oko malog kotlića, i onako u crvenim čakširama pod fesom gustiraju i cmaču od užitka kako kačamak krklja u kazančiću, a jedan od njih, valjda kuhar, dolijeva veoma znalački kašikom kaplju po kaplju ulja, zaslađujući jutarnju čorbu mirodijama, biberom i paprikom. U onom trenutku nije imalo mnogo smisla da se digne uzbuna da ih postrijeljaju, nego je Bellonen naredio svojima da ih zaskoče i pokolju kao mačiće. Tako se i dogodilo, da su ih posjekli svu petoricu bez glasa, kad odjednom, odozgo, sa stepenica, sa doksata pod džamijom, osu se paljba i dva se njegova dragona skljokaše preko one razlivene čorbe što je još cvrčala na vatri, isto tako bez glasa, a ostalo se razbježalo bez traga. Bellonen se jednim skokom, da ni sam nije znao kako, sklonio tamo iza taraba, i tu se pripio uza zemlju kao žaba, kada odozgo, iz kuće, sa vrha stepenica, zviz, zviz, zviz, puca netko po njemu kao po zecu, zviždi tanad oko njega i skakuće po travi i lomi ono božje kolje od taraba kao divlji vepar, a Bellonen leži sa svojom Hotchkiss-karabinkom u travi kao žaba, a kako će, do vraga, nanišaniti u ono magare, zaklonjeno ogradom stepenica na spratu, kada čuči negdje iza njegove glave kao kobac? Svejedno sad, nema tu šta da se dugo misli, zviz zviz ja, promaši on, promaših ja, a ja, dakako, iznova, on, zviz, zviz, četiri su metka pala, ništa, trebat će šaržirati, i dok ja budem ovako šaržirao svoju »hočkisku« ispod onog magareta, a čitava su mi leđa sa stražnjicom i s nogama pod tarabama idealan cilj, odoh do đavola, a osim toga, dakako, vrag ne spava, nemam kod sebe patrona (i dobro je spomenuo naš mladi prijatelj ritmajstor, da rat kao takav i nije drugo nego niz neznatnih detalja sastavljenih od najpomnije tehničke spreme, jer, eto, kao krvavi početnik, krenuo sam u svoju prvu patrolu bez patrona), i ovo mi je posljednji metak, i tako sam se pritajio i čekam. Čekam ja, čeka onaj gore na stepenicama, na doksatu. Čujem ga gdje je repetirao i čeka i čuči iza ograde i čeka, a čekam i ja, i tako ništa, kada, eno ga kako je provirio sa svojim crvenim fesom da vidi što ja to mirujem, i da li sam možda crko, a ja - zviz, servus, adio, skotrljao se moj čovo niz stepenice kao klada sa probitim čelom, a i danas, kad pomislim na to kako se stropoštao kao da se kotrlja puno burence niz basamake, tapa-tapa-tapa-tres, razlije mi se čudna slast u ustima, kao da sam progutao žličicu saharina, eto, to je rat, i ako netko hoće da ratu pripiše drugi neki smisao nego to, taj svijesno ne govori istinu.“
Miroslav Krleža, Banket u blitvi (1938) (1939) (1963)
Post je objavljen 15.01.2023. u 16:56 sati.