"Son coeur est un luth suspendu;
Sitot qu'on le touche il resonne.ą
- De Beranger

Cijelog jednog sumornog, sumračnog i gluhog dana, u jesenje doba godine, dok su oblaci visjeli nelagodno nisko s nebesa, prolazio sam sasvim sâm, jašući na konju, kroz jedinstveno turobni dio krajolika; i naposljetku, kad su se stale spuštati večernje sjene, nađoh se na vidiku melankolične Kuće Usherovih. Ni sam ne znam kako se to zbilo - ali, s prvim pogledom na to zdanje, osjećaj nepodnošljive snuždenosti obuzeo mi je duh. Kažem nepodnošljive jer taj osjećaj nije bio ublažen ni jednim od onih poetičnih, i stoga napola ugodnih, primisli, s kojima duh obično prima čak i najnemilije prirodne prizore pustoši ili užasa. Promatrao sam prizor pred sobom - osamljenu kuću, neugledan krajolik okolnog imanja - tmurne zidove prazne okolike prozore - nekoliko stabljika močvarnog šaša - i nekoliko golih bijelih debala istrula drveća - s posvemašnjom pogruženošću duše, koju ne mogu ispravnije usporediti ni s jednim drugim zemaljskim doživljajem nego s bunovnim buđenjem čovjeka opijenog opijumom - gorko tonuće u svakodnevicu - odvratno spadanje vela. Osjetih lednost, propadanje, gnušanje u srcu - ničim olakšanu tugu u mislima, koju ni mučiteljsko poticanje mašte nije moglo primorati da se vine u išta uzvišenije. Što me je to - zastadoh na čas da razmislim - što me je to toliko obespokojilo u kontemplaciji Kuće Usherovih? Bila je to tajna posve nerješiva; niti se mogoh uhvatiti ukoštac sa sjenama iz mašte, koje nahrupiše na me, zadubljenog u misli. Bio sam prisiljen da se oslonim na nezadovoljavajući zaključak, da zbilja, nema sumnje, postoje sprege veoma običnih prirodnih predmeta koje imaju moć da ovako na nas djeluju, ali da se ipak raščlamba te moći krije u za nas predubokim promišljanjima. Može biti, razglabao sam, da bi već puki različit raspored pojedinosti ovoga prizora, sitnica na slici, bio dovoljan da izmijeni, ili možda i poništi njegovo svojstvo izazivanja sumorna dojma; i, pod utjecajem ove misli, pritegnuh uzdu svoga konja tik pred strmoglavim rubom crnog i sablasnog jezera, što je ležalo u nenamreškanu zrcaljenju uz nastambu, i zagledah se dolje - ali stresavši se od jeze još tjeskobnije no prije - u preudešene i preokrenute slike sivog šaša, i avetnih debala, i praznih prozora, nalik očima."
_______________________________
1 Srce mu je obješena lutnja: tek što ga takneš ono odjekuje."

E. A. Poe, Pad kuće Usher