KUPAC ČAROBNIH KRIJESNICA

Stigavši u mraku iz noćnoga ugla,
Stane - i uđe u radnju od božićnih kugla.
Dotle je piljarac sred lutaka vitih
Mahom redo zlatne i srebrene niti.

»Najbolje će biti krijesnice!« pomisli
I osjeti jednu viziju polujasnu:
Na hiljade lampa prođe mimo misli,
Dođe mu u podsvijest i tu naglo zgasnu.

»Znate, rodila mi se kći...
Prava, malena kći...
Pošto je ne mogu slati u Španiju ili Aziju,
Dajte mi krijesnica tih,
Da razvijem maloj fantaziju...«

Gledale su oči šarenih bajáca
Čovjeka što tako slomljeno koraca.
(»Gleda, kao mi, pa zašto nije s nama?
Baš bi divno spavo u našim kutijama.«)

»Bogami! - reče. - Danas je bolje to,
No kakovo stvarnije, veće zlo...
Ako se i kupaš suza potokom,
Čezneš bar daleko, daleko,
O daleko, za kakovim plavim otokom...«

Neugodna šutnja. Dućan se okrenu.
Val svjetla poteče bujicom u sjenu.
Lica se rasplinu. Svako svojim mrakom.
Tako i čovjek ode slomljenim korakom.

Za njim je pošlo tisuć lampiona,
Krijesnica, iskri, zvijezda, sijalica.
Polumračne rupe Pariza, Londona,
Brindisi, Napulj, Marsilja, Nizza

I u girlandi šarenih balona
Čudo laguna, čežnja, san soneta –
Nije l' to Ona, u sjaju lampiona –
Kraljica! O Venezia benedetta!

(Ona se na veslu svoga gondolijera
Ljulja, blista i trepti čudnom moći
Ko neka prikaza iz neznanih sfera,
Il kao đerdan o grlu Noći!)

O gondolijeri! Koliko puta tako
Nosio se slutnjom večernjih New Yorka!
O koliko puta čeznuo je tako
Plamene rijeke Place de la Concordea!

Napokon se negdje, u svome kotaru,
Namjeri na lakat čestog prolaznika.
Taj ga teškom šakom pričepi k duvaru –
Majku li mu staru! –
I zdrobi mu zamot tih srebrenih slika: –

Ove još jednom kresnuše
U svijetlom potoku,
A onda krenuše
Čarobnom otoku.

Ljubo Wiesner

Jugoslavenska njiva, Zagreb 1923.