ILI O LJUBAZNOSTI

Razmišljam da ljudi pišu romane ljubazno. Da niti jednu neljubaznu riječ ne upotrijebe niti neljubazan sadržaj ne pišu. Da se snimaju samo ljubazni filmovi. Da slikarstvo postane ljubazno i slikari samo ljubazne slike slikaju i da su kritičari njihovi ljubazni i kustosi po galerijama ljubazni i publika ljubazna i svuda svira ljubazna glazba, pravi ljubazni raj. Da kad dragi udara dragu ona ga zblokira čistom ljubaznošću. Uostalom, ljubazna je i poruka naše općinske odvjetnice na slučaj ubijene žene od strane bivšeg partnera da kud bi došli kad bi ih sve zatvarali, nasilne partnere i obiteljske nasilnike, pa su u toj perspektivi izudarane žene po kućama više normalna i priodna pojava kao tuča i grmljavina nego manifestacija čistog terora jačeg nad slabijim, što slabiji ljubazno moraju prihvatiti, jer garant nisi u kritičnoj situaciji bio adekvatno ljubazan. Kad ti šef da otkaz, ljubazno mu zahvališ i još se i nakloniš, kniks, moj naklon, hvala. Onda te ljubazno blokiraju, ovrše i deložiraju i ti ljubazno sjedneš na bus i ljubazno odeš zauvijek. Ultimativna ljubaznost.

Ljubaznost je floskula za svjetinu, ljubaznošću se vrše najgore egzekucije, ljubaznošću se manipuliraju pravda i pravo, ljubaznošću padaju glave, kraljica uvijek ljubazno otkine suparnici glavu. Mjesta ima samo za jednu. I ma koliko ljubaznost i diplomacija bili norma u kraljevskom ophođenju, pa je na „ljubaznost“ zinula i svjetina sine nobilitate kada joj je ljubaznost propisana kao model istrpljivanja kraljevske eksploatacije i eksploatacije uopće, da ju ljubazno prihvate, ona nije nikakva garancija da ljubaznikova ili ljubazničina glava u uzajamnoj ljubaznosti neće završiti u istom onom košu u koji se ljubazno skotrljala i glava Marijje Stuart kad je zasmetala Elizabeti. Otkini mi glavu nježno. Znate tu zgodu o dvije kraljice? Opisao ju je i Zweig, između ostalih. Odlomak iz knjige:

„Da bi Mariju Stuart potisnula s njezina sigurnog položaja, Elizabeta daje jedan važan pristanak za drugim, pa se gradi kao da nikada nijednog trenutka nije posumnjala u nevinost te oklevetane žene, kao da se taj proces ne bi uopće odnosio na Mariju Stuart, nego treba jedino da se povede protiv Moraya i drugih buntovnika. Jedna laž slijedi za drugom. Ona se čvrsto obvezuje da se na toj istrazi neće raspravljati ni o čemu što bi bilo protiv časti Marije Stuart, >>against her honour<< - kasnije ćemo vidjeti kako je to obećanje održano. Elizabeta izričito obmanjuje posrednike da će kraljevski položaj Marije Stuart ostati osiguran, kako god ispala ta istraga. Ali dok se Elizabeta tako zakletvama i čašću obavezuje Mariji Stuart, kancelar Cecil se istodobno veselo vozi drugim kolosijekom. Kako bi ga sklonuo na istragu, on sa svoje strane potajno umiruje Moraya da nipošto nije predviđeno ponovno postavljanje njegove sestre na prijestolje - vidi se: opsjenarska tehnika dvostrukoga dna nije tek politički izum našega stoljeća.
Marija Stuart uskoro zapaža to tajno navlačenje, pa kao što Elizabeta ne dopušta da je ona obmane, i Mariji Stuart su jasne njene namjere. Ona se brani i pruža otpor, piše sad slatka, sad opet gorka pisma, ali oni u Londonu ne popuštaju više omču, već je, naprotiv, polako sve oštrije i bolnije stežu. Kako bi pojačali duševni pritisak, postepeno poduzimaju različite mjere da joj pokažu kako su u slučaju potrebe, ako se bude prepirala, ako bude odbijala, odlučili da upotrijebe i silu. Ograničavaju joj ugodnosti, iz Škotske ne smije više primati nikakvih posjeta, a svaki put kad izjaše prati je ništa manje od stotinu konjanika, a jednoga dana iznenađuje je nalog da se iz Carlislea, s otvorena mora - gdje joj barem pogled može slobodno lutati u daljinu i odakle bi je možda mogao da odveze kakav čamac spreman da joj priskoči u pomoć - preseli u tvrdi dvorac Bolton u Yorkshireu, u jednu »very strong, very fair and very stately house<<.“

I Jozef K u Kafkinom Procesu bio je ljubazan. Zapravo, cijeli proces do egzekucije K i sama egzekucija K odvijaju se nevjerojatno pristojno i ljubazno: „Svuda je bila mjesečina sa svojom prirodnošću i mirom kakvi nisu dati ni jednoj drugoj svjetlosti.
Pošto su izmijenili nekoliko uljudnih riječi o tome koji od njih treba da izvrši naredne zadatke - zadatke su izgleda dobili zajedno - jedan je prišao K-u i svukao mu kaput, prsluk i, najzad, košulju. K. se i nehotice naježi od hladnoće, na što mu gospodin zada lak, umirujući udarac u leđa. Onda brižljivo složi odjeću, koju je s njega svukao, kao stvari koje će još upotrebljavati, ma to i ne bilo u najbližoj budućnosti. Da K. ne bi mirno stajao na hladnom noćnom zraku, on ga uze pod ruku i poče ići s njime po nekoliko koraka amo- -tamo dok je drugi gospodin tražio neko odgovarajuće mjesto u kamenolomu. Kad ga je našao, mahnuo je glavom, i onaj drugi gospodin sproveo je tamo K-a. To je bilo blizu stijene od koje se odvaljivao kamen, pored nje je jedan kamen ležao odvaljen. Gospoda posadiše K-a na zemlju, prisloniše ga uz kamen i položiše mu na njega glavu. Pored svih napora koje su uložili oni, i usprkos susretljivosti koju im je ukazao K., njegovo držanje ostalo je usiljeno i neuvjerljivo. Zato jedan gospodin zamoli drugog da začasak prepusti njemu samom da K-a položi kako treba, ali i to je ostalo bezuspješno. Najzad su ostavili K-a u položaju koji čak nije bio ni najbolji od svih koje su dotle isprobali. Onda jedan od gospode otkopča svoj salonski kaput i iz korica koje su visile o pojasu, stegnutom mu oko prsluka, izvuče dugi, tanki, s obje strane naoštreni mesarski nož, podiže ga uvis i na mjesečini pogleda da li je oštar. I tad opet poče ono odvratno udvorno nećkanje, sada oko noža, jedan ga pruži drugome, ovaj ga opet vrati prvome, i to sve iznad K-ove glave. K. je sad znao tačno da bi bio dužan da sâm uzme nož dok tako iznad njega prelazi iz ruke u ruku, i zarine ga u sebe. Ali nije to učinio, već je iskretao vrat, koji mu je još bio slobodan, i gledao naokolo. Nije mogao da primi sve na sebe, da vlastima oduzme sav posao oko sebe; odgovornost za ovu posljednju grešku snosi onaj koji mu je uskratio ostatak snage koja je za to bila potrebna. Posljednji pogled bacio je na najviši kat kuće koja je graničila s kamenolomom. Kao kad sijevne svjetlost, tako se brzo tamo otvorilo krilo jednog prozora, neki čovjek, na toj daljini i visini slabašan i tanušan, naže se daleko naprijed i još dalje ispruži ruke. Tko je to? Prijatelj? Dobar čovjek? Netko tko ima saučešća? Netko tko želi da pomogne? Je li to pojedinac? Jesu li to svi? Ima li još spasa? Ima li prigovora koji su zaboravljeni? Svakako da ima. Logika je, doduše, tvrd orah, ali ipak ne može odoljeti čovjeku koji hoće da živi. Gdje je sudac koga on nikada nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao? On napregnu mišice i odupre se svim prstima.
Ali na K-ov grkljan padoše ruke jednog gospodina, dok mu drugi zabi nož duboko u srce i dvaput ga okrenu. Očima koje su se gasile K. još vidje kako se gospoda, nagnuta mu nad licem, priljubiše obrazima jedan uz drugoga, promatrajući svršen čin. »Kao pas!<< reče K., i činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti.“

Ljubazan kao pas.