„Citirat ću odlomak iz jedne Schnitzlerove pripovjetke. Onima koji ne poznaju dovoljno Schnitzlera spomenut ću barem to da je on i sam bio medicinar; iz njegova pera potječe uostalom i izvještaj o Freudovom predavanju pred Carskom liječničkom akademijom u Beču. Njegov je otac bio laringolog i jedan od korifeja bečkog medicinskog fakulteta. Schnitzler je dakle u liječničkom miljeu bio kod kuće. Njegova priča napisana je 1896. (dakle dvije godine prije Freudova članka »>Seksualnost u etiologiji neuroza«), ali je bila objavljena tek iz zaostavštine, godine 1936. Pritom ovdje nije zanimljivo pitanje o prioritetu, nego prije problem »konkurencije<< između pjesnika i psihoanalitičara. U svakom slučaju, Freud je Schnitzlera nazvao svojim »dvojnikom«.
Novela nosi naslov Der Empfindsame (Osjetljivi) i Schnitzler ju je okarakterizirao kao »burlesku«. U njoj se govori o tome kako jedna grupa prijatelja sjedi i u tuzi razgovara. Jedan koji je pripadao njihovom društvu ubio se prije osam dana. Nitko ne zna zašto. No jedan među njima vadi pismo koje je pronašao u pokojnikovoj ostavštini - pismo je to žene koju je pokojnik volio. Ona u tom pismu saopćuje svom prijatelju da će ga ostaviti jer je dobila angažman kao operna pjevačica. Ona zatim u pismu nastavlja:
>>Sjećaš li se one večeri kad smo se prvi puta sreli? Ali što to pitam... koliko smo samo pričali o toj večeri! Tek danas si mi ponovo rekao da nisi mogao shvatiti kako si se jedva sat vremena nakon prvog smješka kojim si nepoznatu pozdravio na ulici našao u njenom zagrljaju - u zagrljaju jedne nevine djevojke. Tom čuđenju, u kojem je osim toga bilo i nešto ponosa, zar ne, dragi Fritz, sada će uskoro biti kraj. Jer ono što se Tebi tada posrećilo, moglo se te večeri možda posrećiti i drugome. Ponosan smiješ biti samo na to što sam Ti ostala vjerna, jer to one večeri nisam predvidjela.
Sjećaš li se još kako sam u Caféu Impérial prošla pored stola za kojim si onako sasvim sam sjedio, s hrpom novina na fotelji pored sebe u koje uopće nisi ni gledao? Zurio si u zrak, a isprva si i mene gledao tako kao da sam i sama zrak, sve dok nisi zamijetio da i ja Tebe gledam, i tu si se nasmiješio i ustao idući tako neko vrijeme za mnom, na respektivnoj udaljenosti, sve dok se udaljenost, a Bože moj, i respekt, nisu počeli sve više smanjivati, a Ti si mi dolazio sve bliže i bliže. Pored ograde Gradskog parka već sam Te čula kako tiho zviždiš i hrabriš se. A onda si mi se obratio: 'Dozvoljavate li gospođice da Vam se u Vašoj osamljenoj šetnji'... i tako dalje... Nije to bilo baš pametno, ali moglo je biti još gluplje. Jer ja sam te s čežnjom očekivala. Tebe, baš Tebe? Da, Tebe, jer Ti si bio onaj pravi.
Te sam večeri, moj dragi Fritz, došla od mog liječnika, od mog dvadeset i četvrtog liječnika, ako se ne varam. Jurila sam od jednog do drugog, neumorno, i kasnije posve bez nade, jer sam htjela povratiti svoj lijepi, svoj prelijepi glas kakav sam imala u šesnaestoj, i ni jedan mi ga nije mogao vratiti. Da, draga gospođice, Vama zapravo ništa ne fali... rekli su svi. Ali svi su me liječili. Nemaš pojma što sam sve izdržala. Premazivali su me, elektrizirali, izjedali kiselinama, masirali - masirali po čitavom tijelu zbog dviju malih glasnica koje se nisu htjele uredno zatvoriti. Postupali su sa mnom uljudno, postupali su grubo, postupali su - gotovo nježno. Svaki me je uvjeravao da ću ponovo dobiti svoj glas, - ali i to su mi rekli svi nakon što su me tjednima liječili - Vi ste potpuno zdravi. Zdrava, ja! koja nisam mogla zamisliti život bez svoje umjetnosti, ja koja sam od svoje četrnaeste godine sanjala samo o uspjesima na pozornici, o trijumfalnoj turneji čitavim svijetom, o mojoj budućnosti velike i slavne pjevačice.
Ali tako je to išlo tri godine, pune tri godine. To vrijeme sam također lutala od jednog do drugog učitelja pjevanja. Mislila sam da je stvar u školovanju glasa. I kako mi je svaki od njih rekao da je onaj prethodni pokvario moj glas, svaki novi predstavljao je novu nadu. Ali uzalud, sve je bilo uzalud. Tek me je moj dvadeset i četvrti - možda malo pretjerujem, ali kratkoće radi ostajem kod broja dvadeset i četiri - spasio, odnosno pružio mi sredstvo za moje spasenje. Doduše otada mi je već više puta palo na pamet da time možda činim nepravdu onoj dvadeset i trojici jer ni oni to svojim aluzijama nisu propustili učiniti. Ali taj dvadeset i četvrti bio je tako jasan, tako božanski grub, izrazio je to tako jednostavno, tako kratko da mi se to prvi put nije učinilo kao neka šala, kao udvornost, kao glupost ili kao neka drskost, nego kao jedino, teško, ali i sigurno sredstvo za moje izlječenje.
Mnogi su već bili rekli: Ah, moja gospođice, Vi ste ipak nervozni i bilo bi dobro kada biste se udali; i drugi su se izražavali nevjerojatno oprezno govoreći o nekoj dubokosežnoj promjeni načina života; neki su bili strašno lukavi pa su pitali: Gospođice, zar nikada niste bili zaljubljeni... A drugi su opet bili drski govoreći: Znate li što Vama treba... kolutajući ražarenim očima, što mi je bilo tako mrsko... Dakako, i meni je to ponekad prostrujalo kroz glavu, ali ipak samo tako kao da to ipak ne može biti ozbiljno, a kada sam na to htjela misliti kao na nešto čime bih mogla povratiti svoj lijepi, prelijepi glas - jednostavno sam se morala smijati. Počela sam međutim očajavati. Moj je glas ostao kakav je bio. Iznemogla bih nakon dva tona, a moje kolegice s kojima sam počela studirati, bile su gotove, dobile su angažmane i slavile uspjehe. Moj je život postao jeziv. Bilo je vremena kada su me istodobno liječila tri ili četiri liječnika, a ja sam jurila od jednog do drugog kao u snu podvrgavajući se trima kurama odjednom. Provodila sam užasne noći. Sanjala sam o uspjesima mojih kolegica. Znaš li što to znači? Nakon jedne noći u kojoj sam imala tri takva sna, nakon jednog prijepodneva koje sam provela kod dva učitelja pjevanja, nakon jednog poslijepodneva u kojem su me liječila dva liječnika, našla sam se - bilo je pet sati poslijepodne - kod trećeg, dakle kod dvadeset i četvrtog. Njegovo mi je ime već često puta bilo spomenuto. Sasvim slučajno sam dotada propustila posjetiti ga. Već sam rekla da je bilo pet sati. Njegova su kola bila pred kućnim vratima i kada sam ušla unutra on je, sam profesor, stajao sa šeširom i kaputom u predsoblju spremajući se da ode. Gotovo da je viknuo na mene: 'što hoćete?' I prije nego sam mogla odgovoriti: ... Nemam vremena, moram ići, dođite sutra.' Nije bio još star, možda četrdeset i pet. Njegova me grubost nije prestrašila. 'Molim Vas, ipak me još pregledajte', jednostavno sam zamolila. Gotovo se ukočio, tim više što sam ne čekajući njegov odgovor ušla u sobu. Ušao je za mnom. Prošla sam kroz čekaonicu i stala pred vratima operacijske sale. Otvorio je, ušao ispred mene i tek sada skinuo šešir, bacio ga na sjedalicu, sam sjeo na stolac ispred pisaćeg stola i počeo me ispitivati gotovo me i ne gledajući. Zatim me je pregledao, zavirio mi u grlo, postavio neka pitanja i nakon što sam mu sve iskreno odgovorila pogledao me na trenutak ozbiljnim, gotovo zlim pogledom. Zatim je ustao. 'Ništa Vam ne fali', rekao je, 'adieu'. Oštro sam odgovorila: 'To su svi rekli, to nije ništa novo.' On još oštrije: 'Ja nisam ovdje zato da Vam govorim nešto novo... Ja sa stisnutim zubima: 'Hoću ponovo svoj glas.'
'Vaš glas, da, za to ne postoji nikakav recept koji bi se mogao napisati.'
Ja, kao da je na mene pao tračak nade: 'Ali možda reći...' On, uzimajući šešir u ruku: 'Reći, da.' Ja, uzbuđena, umjesto da ga zamolim, viknula sam, bijesno, gotovo plačući: 'Dakle, što da uzmem?<< Nato je on, ljutito, kao da je htio nasrnuti na mene, pristupio i viknuo: 'Ljubavnika...'
Fritz, to mi se moralo reći tako kako je to rekao taj čovjek. To je bilo jasno. Ponovo sam osjetila u trenutku u kojem sam to čula da su mi isto rekli već mnogi, a možda i svi. Ali tako usputno, tako bez znanstvene ozbiljnosti. A većina njih s tako loše prikrivenim egoizmom. Ovaj je međutim one riječi rekao tonom kojim je mogao reći i: 'Kinin ili cijankalij...' Prvi puta sam dobila jedan liječnički savjet i još dok sam silazila niz stepenice, odlučila sam da ga poslušam.
I tako sam slučajno prošla pored Caféa Impérial. Ali nemoj da Te to naljuti. Već sam se jedan sat šetala, srela sam mnoge mlade i zgodne muškarce i mnogi me je pogledao i nasmiješio mi se. Ti si bio prvi čijem sam smiješku odgovorila, zar ne, inače ne bi bio tako odvažan i slijedio me. I ne ljuti se što Ti sve nisam odmah priznala. Prvih dana to sam gotovo učinila. Ali sam se predomislila jer Te je to moglo isuviše oneraspoložiti i jer je moglo naškoditi Tvojoj nježnosti, a i meni naravno... A zatim, da Ti to također priznam, bilo je odista i trenutaka u kojima sam gotovo zaboravila što si mi ispočetka trebao značiti i počela sam se zaljubljivati u Tebe kao u ljubavnika kojeg se ima samo zbog vlastitog zadovoljstva. Gledaj Fritz, moram biti iskrena, isuviše ti zahvalnosti dugujem. Znaš da je moj glas postao prekrasan. Iz dana u dan mogla sam zamjećivati napredak. Moj je učitelj pjevanja bio frapiran. Agenti pred kojima sam pjevala bili su oduševljeni. A direktor... kazališta (Rhode je prešutio ime) pred kojim sam prije osam dana pjevala za probu odmah me na tri godine angažirao s rastućom gažom za prve partije. Fritz, Fritz... sada mogu živjeti svoju umjetnost, što je bio san mojih dječjih i djevojačkih godina. Bit ću slavna pjevačica, a Ti ćeš biti svjestan da sam to postala u Tvom zagrljaju. Ako sam Ti odista tako draga kao što si mi često govorio, onda to Tebi mora biti utjeha za to što si izgubio voljenu.
I tko zna koliko bi Ti meni bio drag da stalno nisam morala misliti na to da si mi zapravo bio propisan! Ostaj zbogom, dragi moj Fritz i znaj da dok zapisujem ovaj svoj životni put jedna suza klizi niz moj obraz i vjeruj u dobrotu jednog bića koje će ti biti zahvalno tako dugo dok diše i pjeva.
'Slijedi potpis', završio je Albert Rhode i pustio pismo da sklizne na mramornu ploču stola. Prijatelji su šutjeli.
'I ti misliš', pitao je napokon Hugo, 'da je to bio razlog zbog kojeg se on...?' Albert Rhode klimnu glavom. 'Zacijelo. meni je to užasno zamisliti. Pomisli samo, vjerujemo da je jedna mlada djevojka obožavala čovjeka i saznajemo da ga je ona uzela kao lijek. Mora da se nakon primitka tog pisma sam sebi činio odvratnim i užasnim. Sve to vrijeme koje je proveo s njom moralo mu je izgledati kao otrovano.'
'Ali da se ubio zbog te bezdušne osobe, to je ipak pretjerano i teško shvatljivo', mislili su prijatelji.
'Ako je čovjek preosjetljiv', rekao je Rhode... 'Tužno je to, jako tužno. A ti, nećeš nam reći ime te dame?'
'Ne, ona će postati veoma slavna, zahvaljujući našem jadnom Fritzu.'
Drugi je zatresao glavom.
'A njegovo ime', nastavio je Albert Rhode zgužvavši pismo i gurnuvši ga u džep, 'njegovo ime - tako nepravedna je slava, neće se naći ni u kojoj povijesti glazbe'«.“
Alfred Lorenzer, Intimnost i socijalna patnja
