PETKO, SVETKO I JEDNA GRIJEŠNA NOĆ
Danas je petak. Petak za metak. Ali ja pečem ribu. Kobasica je po svim vjerskim, a to znači u genetski mi kod trajno zapisanim propisima o kobasicama, danas out. A ja bih sve dala za jednu veliku i vruću, sočnu i onako barbarski bahato umočenu do pola u punu flašu tek otvorenog i još nevinog estragona, umjesto ove pljosnate Petko ribetine koja mi po difoltu cvrči petkom u tavi. Ili nedjelja. Dešava se da baš nedjeljom imam punu mašinu (perilica rublja na nematerinjem jeziku, op.a.) prljavog veša - cijeli tjedan radim pa mi nekad jedino nedjelja ostaje za prati i usisavati - baš dan kad je kateheta zabranio sve poslove teže od paljenja rerne (kao kuhanje za 5 ljudi nije težak posao) i paljenja TV za prijenos svete mise uživo. Lako je svećenicima propovijedati blagdansku neradnu nedjelju kad imaju sluge, Vatikanske ugovore i svaki im je dan neradni, a moji svi radni, pa mi baš nedjelja treba za raditi ono što nisam stigla jer sam radila. (Pa moraš od nečeg živjeti, ne možeš prositi od muža ili tate cijeli život za dezodorans i gaće ako nemaš svoju plaću or something) Ali kako je nedjelja sveti dan, da ne idem u pakao, uvijek čekam pozorno 00:00 ponedjeljak s prstom na perilici. Obično baš u taj mistični čas gluhog doba noći i prijelaza svete nedjelje u radni ponedjeljak, a s pogledom uprtim u izborne ikonice pranja oko pogramatora, (tko je izmislio perilicu svaka mu čast, sad bih morala rifljati i opkuhavati gaće i ručnike na šparetu cijelu noć), dok čekam pritisnuti na tipku bezgriješno pranje, spomenem se i da sam prah bila i prah ću postati, i onog čuvenog „Epitafa umorne žene“:
„Here lies a poor woman who always was tired,
for she lived in a house where help wasn’t hired.
Her last words on earth were: "Dear friends, I am going
Where washing ain't done, nor sweeping, nor sewing,
And everything there will be just to my wishes;
For where they don't eat, there's no washing of dishes.
I’ll be where loud anthems will always be ringing,
But having no voice, I’ll get clear of the singing.
Don't mourn for me now; don't mourn for me never,
For I'm going to do nothing for ever and ever.“
Bio je jedan dečko koji mi se jako sviđao. Toliko mi se sviđao da bih mu sve dala, osim one stvari. Ništa prije braka, rekoh mu kako me učilo 12 godina na vjeronauku. A i zvao se čudno i ne ide u crkvu. Kad sam mu se ispovijedila, reče mi pop da on nije za mene. Ali kako sve prepreke samo pojačavaju ljubav, ja sam mu se jedne žarke prvomajske noći, kad se vratio s parade i graha u Maksimiru, dala prije braka, full service, pa nek gorim u paklu. Pa nemrem biti svetica do kraja života ako se ne udam, jer od 7,92 milijardi ljudi na svijetu moram po popovom učenju birati za brak samo muškarce, i to koji idu na misu, i to koji su iste nacionalnosti, i tu mi je izbor ograničen na promile promila i veliki raritet kad gledaš u bjelosvjetskim proporcijama, i možda su svi ti dopušteni mi već unaprijed rezervirani i razgrabljeni, jer je sve više i više nevinih usidjelica da ne velim junferica, koje se strogo drže svetih propisa o mužu i braku, u koji možda nikad neće ni ući, a bez braka nema ni seksa, pa mi je čist drago zbog one grešne prvomajske noći, jer možda mi je i zadnja takva u životu. Onda me pozvalo na žurku. Bilo je lijepo, najviše kad se ugasilo svjetlo. Osjetila sam znojavu ruku oko vrata i zamamni oblak Konzumovog Old Spicea u nosnicama. „Ja sam Jovan“, šapne mi vrući glas u uho. Smrzla sam se. Otkud Jovan na žurki usred Zagreba?! Uspravim se odmah strogo iz poluležećeg položaja u stav mirno i postavim mu karmičko to be or not to be pitanje: „A gdje si bio 91.?“ Pa nikakava labava žurka i litra alkohola me ne mogu poleći kad se netko zove Jovan i ne znam gdje je bio 91. u ovom ili prošlom ili prekprošlom životu. Reagiram refleksno, primjećujem. K'o od onog znastvenika Rusa Pavlova pas. Čas skačem u stav mirno, čas kleknem, čas se križam, čas sklapam ruke i izvrćem oči gore ili dolje, u sredinu nikad, nemreš mrmljati gledajući ravno, dekoncentrira introspekciju, totalno ritualno, to se najviše lovim na sprovodima i vjenčanjima, automatika.
Zdresirana sam vrhunski do kraja života, od kolijevke pa do groba slušam samo popa i kaj on misli o čemu i da bih ja trebala obući. Svaki dan ga zovem pred ormarom kaj da danas obučem da ga pitam. Joooj, kud to zna otići, ti razgovori, dok se oblačim prek mobitela po svetim uputama. Sve svete propise slušam. Osim one kobne noći pune grijeha i Kama Sutra poza kad nisam slušala nikog i podlegla zovu prirode i Adamovoj zmiji, dilitirajući svih 10 zapovijedi i 12 godina vjeronaučke indoktrinacije u samo jednoj sekundi. Ali za nju sam, kad sam opet došla k sebi, izmolila 300 očenaša i uplatila 500 kuna keša za pokoru, da ne gorim zbog Adamove zmijurine u paklu.
Gledam onu moju glupu susjedu ateisticu koja to ništ ne mari i ni pol posto ne puši te priče, jede kaj hoće i kad hoće, zvrnda s usisavačem i pere veš kad hoće, *ebe se s kim hoće i kad hoće, udaje za kog hoće, razvodi kad joj pukne film - ništa ono dok nas smrt ne rastavi, stalno putuje sim-tam i druži s kim god joj paše i baš ju briga kak se ko zove i di je bija 91. K'o da živi u švicarskim Alpama, a ne tu s nama, ponaša se. Fura se na neku liberalnu spiku, totalno opičena. I uvijek je vesela i kikoće se na sav glas, što me posebno nervira i ide mi na živac. Koja čudna glupača! A išle smo skupa u školu, imala je pet iz svega, i iz vjeronauka. Ja sam jedva prošla u školi, ali bar sam za razliku od nje naučila kad se seksa i šta se jede petkom, nisam čučala 12 godina na vjeronauku zabadava, ko neki frikovi, osim one kobne noći predbračnog seksa, koja mi je, budi bogu fala, preko njegovih zemaljskih advokata, a za 300 očenaša i 500 kuna keša, u vječnosti i za svagda, oproštena.
