CRVENI VRAG S GRIČA SPAŠAVA NERU S VJEŠTIČJE LOMAČE

"Gradska gospoda i sudbeno povjerenstvo gledali nijemo ovo ogorčenje svijeta. Otac Smole stajao je postrance, blijed, propala lica, posve sijed i pognut kao pravi starac. Nera ga nije ni opazila, tako je bila izgubljena slušajući psovke svjetine. Njemu je bilo dopušteno da ispovijeda Kušenku i kad je to učinio, imao ju je otpratiti do lomače. Neprestano je tražio Nerin pogled, ali se nije mogao s njime sresti. I notar Sale nešto se vrtio oko vještica. U jednom času približio se neopaženo k Neri i prišapnuo joj: Budite mirni, još nije sve propalo! Neru su ove riječi silno iznenadile. Ali njezino lice nije pokazivalo nikakvu promjenu. Ona je i dalje gledala u ljude koji su kao razdražene ose nasrtali prema njoj sikćući joj izbočenim žalcima u lice otrov. - Još ti nije dosta? - vikale su žene i muškarci. - Još uvijek besramno gleda! - Grdobo vražja! - Krastačo iz paklene mlake! - Srami se, mrcino grofovska! - Raznijelo te tristo strijela Božjih! -U oganj s njom! - Zašto gospoda čekaju? Zašto je neće spaliti već danas? vikali su neki mladi muškarci već posve hrapavim glasom. - Jer su gospoda otišla u Beč da isprose za nju kod kraljice milost - poviče neki postolarski djetić. - Zato i jest podigla tako drzovito glavu. Zato je i nije oblio sram! Ove riječi padoše kao suho gorivo u plamen. Neki stadoše vikati prema sudbenom povjerenstvu da se Nera odmah stavi na lomaču, a drugi se prijeteći potisnuše prema Neri. Ali slavonski vojnici zadržali su raspaljene ljude. Neki su grdili vojnike, drugi ih opet nagovarali da ne brane takvu zlotvorku. No vojnici su, na zapovijed poručnika Branka, svojim konjima napravili oko Nere obruč i potisnuli svijet. Gradski sudac očito je s uživanjem gledao bijes svjetine. Sale je davao Mikici znakove neka požure sa smještajem vještica u kola. Otac Smole uzalud je nastojao da se progura do Nere i zaštiti je makar svojim tijelom. Nera je stajala nepomična, blijeda i odvažna s tvrdokorno uzdignutom glavom, spremna na smrt. - Gledajte, ljudi Božji! Još je više podigla glavu! - Bacite joj kamen u gubicu. - Razderimo obeščašćeno tijelo!

- Ubijmo coprnicu! - Neka crkne ovdje na cesti kao pašče. - Čekaj, okupat ćeš se u svojoj krvi! Žene i muškarci tiskali su se i gurali naprijed, tko će prije doseći vješticu. S glava im padoše rupci, muškarci izgubiše šubare, znoj im se cijedio po užarenom licu. Svjetina je lomatala pesnicama i prijetila batinama, a nekoliko kamenova, koji poletješe zrakom, udariše Neru po grudima, po glavi i ramenima. Njezine oči planuše i ona gnjevno nešto vikne, ali nitko nije čuo što. Iza leda svjetine oko tornja potrese u taj mah zrak stotinu očajnih vrisaka. Iznad kapelice sv. Uršule valja ljude strava. Jedni se sklopiše u nepomično klupko, drugi nagnuše u bijeg, a treći od strave i užasa popadahu po cesti. Preko njihovih tjelesa jurio je niz brdo podivljali vranac. Oči mu sijevaju, a iz ralja cijedi mu se pjena. Na njemu sjedi strašan konjanik. Od pete do glave crven je kao da mu je po tijelu izrasla crvena koža. Crven mu je vrat i lice i glava, a na vrh glave ispružio je crvenilo i dugi šiljak. Samo oko očiju prorezana mu je crvena koža. Kroz otvor sukljaju dva plamena, prijeteća, strašna oka kao upaljene žeravice. Kao daje nikao iz pakla jurnuo je preko svjetine ravno ulicom na Kamenita vrata. Svjetina vrišti, gura se natrag, jedni padaju na koljena, drugi pokrivaju oči rukama, žene se ruše u nesvijest, mladež bježi bez obzira, a starci se križaju i padaju na koljena. Jedan kalfa, htijući da pobjegne, izgubi od straha svijest, potrči konju ravno pod noge i ovaj ga pregazi, jureći niz brdo kao da ga vjetar tjera. Strašni konjanik dojuri do vještica. Pritegne konja koji se propne baš uz prestrašenu kontesu. U isti mah nagne se k Neri i jednim dobro pogođenim zamahom pograbi je ispod pazuha, povuče je strelovito k sebi na konja. Onda jurne dalje preko svega što mu je stajalo na putu, pa izjuri ispod Kamenitih vrata i nestade ispred očiju svjetine kao bljesak munje. Na ustima mnoštva osušio se krik, u grudima zastao dah. Svjetina je stajala nijema, ošinuta stravom, ukočena, kao da joj je uz lice zviznula strijela. Ono stoje sada vidjela potreslo je do kostiju. Tu, eto, vidje vraga! Na svoje zdrave oči! Onog vraga o kome je svaki dan slušala i govorila. Da je to bio doista sotona, o tom nije nitko posumnjao. Onaj podivljali konj mogao je doći samo iz pakla. Strašni konjanik, s dugim crvenim nogama i rukama, crvenom glavom i crvenim kaputićem, koji je lepršao na zraku kao da su krila, mogao je biti samo pravi pravcati đavo. Tako on izgleda! Tako su ga opisivale i vještice. Odijelo crveno ili zeleno, ali najviše crveno! Ovaj je, dakle, bio crven, baš onakav, kakva su ga uvijek zamišljali! U prvi čas zaokupila je ljude više sama pojava nečastivog nego njegova otmica. Toliko su čuli o vragu koji daje vješticama nadnaravne moći! Još od djetinjstva znali su daje odjeven u crveno, da ima strašne oči, da vozi vještice na četveropregu sa četiri vatrena vranca. Sada, eto, vidješe toga vraga po bijelom danu, nasred ulice, kako je na vatrenom vrancu švignuo pokraj njih kao hitac iz puške. I - oteo vješticu. Da, on se sagnuo, pograbio svoju kapetanicu, povukao je na konja i odjurio. Odjurio u pakao, i sve to u tren oka. Ovaj im je prizor sada zaigrao pred očima kao prikaza, kao - san. Ali to ne bijaše san. Eno - vještice više nema! Uzalud se sve oči upriješe onamo gdje je prije stajala. U žutim kolima sjedi samo Kušenka, napola onesviještena, a uz kola stoji tek Marija Vugrinec. Kraljice vještica nestade, nju je ovaj čas odnio nečastivi i spasio je od lomače.

Sad se svjetina stala osvješćivati i shvaćati što se zapravo dogodilo. Sad se tek stala micati. Susjed je nijemo pogledavao susjeda, kao da ga pita: Jesi li ti vidio? Sve je to prohujalo njihovim dušama za nekoliko trenutaka, dok je još sa ceste preko bedema odzvanjao topot paklenog konja. Napokon se začuo poluglasni žamor sudbenog povjerenstva i grabanata i, konačno svjetine. Ljudima se vraćala svijest. Tek sada su spoznali što se dogodilo. Svijet, sudbeno povjerenstvo, grabanti, stražari, čak i hitri trenkovci, prestrašili su se kad je banuo đavo. Nitko nije pomislio da zapriječi đavlu oteti vješticu! Sa sviješću vraćalo se ljudima i prijašnje raspoloženje. Opet je uzavrela otrovna mržnja prema Neri, sada i podvostručenom snagom. Sada je svjetina osjećala da je bjelodano potvrđeno ono čime je Neru okrivljavala. Zato je dvostruko razjarena podigla pesnice i batine i dvostrukim bijesom stala vikati, prijetiti se i kleti prema onom mjestu odakle je Nere nestalo. -Vrag je oteo svoju kapetanicu! - Za njim, ljudi - vikao je krvnik Puncer. - Hodi ga loviti ti! - navalio na njega neki krojački majstor. - Zašto niste bolje pazili na coprnicu? - Isuse! - kliknuo sudac - Bože smiluj se, đavo je prevario svetu Bogorodicu! Tko ima odvažnosti da ide za đavlom?
Poručnik Branko najednom povikne sudbenom povjerenstvu: Ja ću progoniti đavla! Momci, naprijed! I trenkovci pojure kroz Kamenita vrata. Za njima se podigne čitav oblak prašine. Svjetinu to nije umirilo. - Trenkovi panduri neće uloviti đavla. - Zašto su dali oteti coprnicu?! - vikali su purgari. -1 mi smo bili zatečeni i nepripravni! - branio je Mikica svoje ljude. - Da je sam Trenk bio tu, i on bi bio nemoćan! Tko je to očekivao? Svjetina je prihvatila Mikičino mnijenje, pa je svoj bijes opet obratila prema Kušenki i Vugrincevoj koje su preplašene i preneražene sjedile u žutim kolima. Sudac Krajačić posavjetovao se sa sudbenim povjerenstvom. Izda nalog nadgledniku uza: - Povedite obje vještice natrag u toranj! - Vaša milost neka mi dopusti - opomene krvnik suca - lomača je naložena, pa će drva badava izgorjeti, a onda ću opet morati Kušenku još dulje hraniti na gradski trošak. Njoj nemamo što prodati. - Sada nije zgodno voditi je na lomaču. Dosta je što smo doživjeli ovu sramotu. Zatvorite vještice u toranj dvostrukim bravama i postavite dvostruku stražu! - naloži sudac nadgledniku uza. Sudbeno je povjerenstvo nastojalo da se što prije ukloni svjetini bojeći se da ne bi njih okrivili stoje đavo mogao tako lako oteti vješticu. Čuli su se povici: zašto se vještice ne vode na lomaču okovane, zašto uza njih nisu stajali stražari s oružjem ili grabanti, već su puštene da ovako same i bez oružane straže ulaze u kola. Za nekoliko časaka nestalo je suca Krajačića i gradske gospode, a grabanti brzo odvedoše vještice u toranj.

O, Bože - uzdisao je Krajačić - možda nisam dobro razumio sveca. Trebali smo litanije odmah moliti - sigurno smo trebali litanije moliti već putem! A vani svjetina nije u prvi čas ni opazila da su vještice odveli natrag. A kad je to primijetila, bio je toranj već zatvoren, a gospode, a s njima i Mikice, već je nestalo. To je ljude razbjesnilo. Dođoše pred magistrat i tu počeše vikati, galamiti i zahtijevati da se Kušenka odmah povede na lomaču. Sram vas budi! Bojite se vraga! Na lomaču vodite Kušenku! -vikalaje svjetina. Mikica se jedini usudio izaći iz magistrata i stao ljudima dokazivati da sada moraju najprije poslati na sve strane stražu u potjeru za vješticom, a Kušenku da će spaliti koji drugi dan. - Nije li to sramota daje vrag sudu ispred nosa oteo copr nicu! - vikao jedan purgar. - To se još nikad nije dogodilo! - Po bijelom danu! Kakva je to prokleta straža? -Već smo doživjeli kuge i gladi, ali toga nije još nikada bilo kod nas, da bi sam nečastivi jašio našim ulicama. - Zar je tome kriv sudac? - uzvikao se Mikica mašući ru kama. - Zar je Krajačić kriv ako se na Griču našla ta prokleta grofovska coprnica? Da nije bilo nje, ne bi se to dogodilo. - Istina je! - vikne nekoliko žena. - To je živa istina - potvrde ljudi. - Jest, samo ona je kriva - poviče Mikica. - Grofovska coprnica, prokleta joj bila krv? Zašto druge coprnice nije nečastivi spasio? - Sada će opet tamaniti naše blago - razbjesni se šoštarski kalfa. - I sipati tuču nad našim goricama kao pljevu - kričao je neki kalfa s debelom glavom. - Pazite. Još ove noći pretvorit će se u sovu i doletjeti u svoj dvor da nam iscopra kakvu nesreću - reče Mikica."

GRIČKA VJEŠTICA, MARIJA JURIĆ ZAGORKA, odlomak iz KONTESE NERE