Komentari

starrynight2022.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • starry night

    genijalan Krleža

    avatar

    06.11.2022. (00:28)    -   -   -   -  

  • starry night

    "Ta lažna civilizacija pije nam krv i otrbušuje (far pancia, divenir pan ciuto) našu gospodu biskupe, harači kod nas za ljubav božju, a to papastvo i ta naša duhovna biskupska vlastela ne žele nas vidjeti u drugom intelektualnom stavu, već samo na koljenima."

    avatar

    06.11.2022. (00:34)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    Što se ne pomole za sve one koje muška ruka mlati, sakati i ubija...Čudno kako se to ne sjete.

    avatar

    06.11.2022. (00:49)    -   -   -   -  

  • luki2

    Krleža je odličan. Sve je u pravu. Čestitke na sjajno odabranim riječima, koje vrijede i danas. Ljub!

    avatar

    06.11.2022. (02:15)    -   -   -   -  

  • j.

    Naravno, genijalni Krleža - ali primjerice i sjajni LjW otprije nekoliko postova skončao je život u stranom svijetu pod okriljem tih i takvih, ili Kljaković, ili čak i jedan Meštrović kada su ga spašavali itd itd. Institucije su u pravilu tvorci tmine, ali nije sve potpuno crno ili bijelo (ili je sve nekako mutnosivo, kao poslovične magle nad azijskim ravnicama i trnjanskim blatom što počinju ispod pruge za Zidani Most). Preporučujem Kljakovićevu U suvremenom kaosu; taj sjajni autor definitivno sa prljavom vodom ne odbacuje i dijete; bit će sada na Interliberu sigurno povoljnije. Možda malkice pomogne očistiti koje srdce vrelo od mržnje :)).

    avatar

    06.11.2022. (09:34)    -   -   -   -  

  • starry night

    Um mi imponira, Vaš jako, a srce? Srcu ne treba vjerovati. Srcu baš najmanje. Tko je to rekao? :))

    avatar

    06.11.2022. (12:48)    -   -   -   -  

  • starry night

    Upravo to, bravo MG

    avatar

    06.11.2022. (12:48)    -   -   -   -  

  • starry night

    Hvala luki, ljub!

    avatar

    06.11.2022. (12:49)    -   -   -   -  

  • j.

    To je, naravno, reklo - srce. :))
    I prigodno nadodalo, među ostalim, očito - i samome sebi u čast:

    "O tamo - tamo, gdje je svijetu kraj,
    gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
    gdje duh i srce sile se ne boje —

    o tamo hajd'mo, u zemaljski raj.
    O pjesme, čežnje! Vi ste duši hrana
    i radost jeste, premda bol i rana!"

    avatar

    06.11.2022. (13:10)    -   -   -   -  

  • starry night

    Divno, potaknuta sam otvoriti mog Ujevića, a nisam dugo. Dovoljno mi je i biti okružena jakim, plemenitim dušama, ili duhovima, što čekaju u mojim knjigama opet progovoriti. Rado im dajem tu priliku.

    Pa čitam: " Nije li nas dakle stid jesti kruh, a ne raditi; piti vodu i vino, a ne oduševljavati i ne biti oduševljen; imati odjeću i obuću, a ne imati milosrđa; imati sobu, svjetlo i ogrjev, a ne biti stvaratelji, djelitelji, okupljači, osloboditelji? Nije li nas dakle stid što smo na slobodi, a ne mislimo na one što su u tamnici? što smo u biblioteci, a ne mislimo na one što su u tvornici? što smo na ulici, a ne mislimo na one što su koncentrisani u logorima? što smo u pozadini, a ne mislimo na one što su na putu? Nije li nas dakle stid što smo djeca radnika i seljaka, a preziremo i odmjerujemo radnike i seljake? Nije li nas dakle stid što smo daroviti, a neplodni? što za jedno veče potrošimo više soli negoli je stavimo u jedan svezak? i što sve svoje najljepše, najčasnije ideje potrošimo po kafanama u dokonim ćaskanjima koja možda stvaraju besjednike, ali ne potpune ljude i čelične karaktere?" - Ujević, Ispit savjesti.

    I sad gledam ove na koljenima umjesto za plugom. Kakav kruh oni mijese?

    avatar

    06.11.2022. (14:43)    -   -   -   -  

  • j.

    A to gospon Tin an gro, o svima. Malo je onih koji ne ulaze u te njegove rečenice. Za takve je (u koje bismo vjerojatno smjeli ubrojiti i njega samoga) doista šteta gubiti vrijeme. Mi ostali; za nas je manje-više svejedno, dok nikoga otvoreno ne bole naše gluposti. Ambicija je posljednje utočište neuspjeha, napisano je čini mi se tamo negdje kod Doriana Graya.

    Inače, da bude jasno i glasno, u vezi ove slike - a ima joj barem mjesec dana, je li tako - sjetio sam se ovdje negdje one Kristove o moliteljima na raskrižjima i moliteljima u skrovitosti. Iako, nije lako vidjeti muškarce na koljenima, pa još u mnoštvu. Danas sve rjeđe i žene. Ne velim da je to loše samo po sebi - daleko bilo, ali želim reći da je poniznost često vrlina. Osobito tamo gdje je nitko od nas ne očekuje, umjesto koca i konopca - na koje smo u današnjem svijetu tako i toliko navikli. Eh, sad - trebalo bi još samo doći do toga da ovo - da bi imalo ikakva smisla - bude istinska poniznost; to je najveći problem čitave priče; barem iz moje žablje perspektive.

    avatar

    06.11.2022. (19:00)    -   -   -   -  

  • starry night

    Uvijek se pitam koliko dugo trebam moliti da upalim noćnu lampu. Ono, da krene struja u lampu molitvom. Tu padaju sve gluposti u vodu.

    Vicin gender rasistički molitveni spektakl s Marijom bez Marija je samo to, gender rasistički spektakl.

    Divim se iranskim studenticama koje svojim životima brane uspravnost umjesto poniznosti nametnute im iranskim muškošovinističkim vjerskim fanatizmom, i kad gledam tog Vicu po Jelačićevom trgu, vidim samo mržnju prema mladim ženama.

    Želim nam Krleže, umjesto viceva.

    avatar

    06.11.2022. (19:54)    -   -   -   -  

  • starry night

    I Tinove, genijalan Tin, živjeli mudri, pametni boemi, pjesnici, pisci, radnici, seljaci, ljubav, žene, mlade, pametne žene, i one starije, naravno, umjesto KKK.

    avatar

    06.11.2022. (20:03)    -   -   -   -  

  • starry night

    I uspravnost, bez uspravnosti nema života :)))))))))))))))))) , ti stari ženomrsci, frustrirani, s licence to kill, čuče na trgovima i određuju što bi žena trebala obuć, koja nakarada. A što ako ja baš hoću obuć se kako vico neće?

    avatar

    06.11.2022. (20:10)    -   -   -   -  

  • j.

    Ne treba ništa moliti za lampu, samo je treba uključiti. Velika je stvar - sasvim neobična kada čovjek malo bolje razmisli - već to da smo nadživjeli nekoga tko je to izumio, zar ne - umjesto da on u toj srebrnoj nisci pobratimstva tek treba doći iza nas?

    Da, da, razumijem te probleme sa oblačenjem; meni su isto govorili puno puta kako da se oblačim; od glazbene škole pa do posla; pa se čitav život oblačim suprotno i to me uveseljava... Ne znam zapravo uopće tko je taj gospodin Vice; čini mi se da je tako i bolje. Dapače, klonim se Trga; to mi je mjesto nekako puno loših vibracija; recimo na Srnecu kod Petsto stuba ili na prijevoju iznad Mrcine je puno ljepše.

    Na temu ženske nevolje, koju tako lako zaboravim, a to nipošto ne znači da je nema: jučer sam baš usput, prije nekog ubava koncerta ut kod nas u malom gradiću u kojemu živimo evo već preko četvrt stoljeća, srčući topli čaj - pričao sa Najdražom o tome kako sam - dok nismo prohodali - namjerno na sve koncerte dvije godine, još tamo sredinom osamdesetih - išao sam; ono kao - pa zašto bih išao s nekim u društvu, to bi mi samo bila distrakcija od stvari koje su mi činile život. I onda paf; njeno sasvim zaboravljeno davno negdje već izrečeno svjedočanstvo, skoro na rubu suza - što ti misliš da je nama bilo isto; ja da sam se pojavila sama negdje na pet minuta - postajem meta; shvaćam ubrzo koliko joj je to sve izvuklo nemira iz nekih loše zakopanih dubina nakon toliko vremena. Tko zna čega se sve sjetila, jedva da sam se usudio gledati u tu tamnu sjenu na Njenom licu, no osjetio sam pod svojim rukama svom silinom koliko je snažno zadrhtala u tom trenutku. Umjesto riječi, posegnuo sam u trenutku za zagrljajem, ovako kako veli veliki Tin: "...radost jeste, premda bol i rana..." Ne možemo vjerojatno nikada do kraja razumjeti, ali možemo tješiti i okretati glave prema svjetlu - to dapače moramo, poput sirene nemira, kako veli Vladimir Vladimirovič: ti si dužnik svemira, što na očaj plaća procente i penale.

    I kad sam već spomenuo Srnec ili Mrcinu; ovog proljeća negdje pred Prvi maj penjem se kao sivonja čitavo jutro od Planine Gornje preko Lipe pa na Stubake; i u gustoj šumi, na putu nisam sreo baš nikoga - do jedne mlađe dame, sasvim vedre, slobodne, odlučne, poletne, spretne - prava simfonija u odnosu na moju već vremenom i kilometražom oslabjelu kondiciju, okretnost i osjećaj za orijentaciju u magli; na kraju sam još ja nju pitao za put, iako uopće nije imala pojma da se otuda može u Stubake (pa je bila oduševljena tim saznanjem, gledajući vješto na nekoj karti u svome mobitelu - pronašavši mi čak i broj staze u registru) i onda smo kako i priliči popričali o vremenu (a oko nas je još bila kasnojutarnja magla iznad koje se dizalo prvo sunce) pa smo se sa dvije ili tri riječi - a svakako ponajviše očima - složili da se onakav dan ne smije propustiti. To mi je saznanje o slobodi kretanja bilo tako okrepljujuće - da živim u svijetu u kojemu i žene bez straha mogu kročiti naokolo po gustim šumama i gorama (ali valjda je tamo, o strahote, ljepše i sigurnije nego po trgovima, kako velite). Nastavio sam razdragan od svega toga s ogromnom radošću pratiti markacije staze broj tridsetičetiri i klizati nizbrdo kroz blato Tepčine Špice i Slanog potoka što mi je dopiralo gotovo do stražnjice - pa sve do legendarne Gupčeve lipe (a stari Matijaž je malko uz moj zasluženi gemišt uzdigao brk i odgunđao kako se izgleda nijesu baš posve uzalud harili sa tahijima i alapićima i svom onom bagrom). Negdje sam već na blogu napisao, pa ponavljam: mi muškarci moramo u životu naučiti da svijet nije supermarket pa da sa police uzmeš sve što ti paše; da sve ima svoju cijenu i da se sve može kupiti, uzeti, potrošiti i baciti - nego da je dovoljno gledati, disati, osjećati svu tu ljepotu oko nas; taj čudesan odsjaj harmonije u svakoj kaplji, svakom oku, svakoj sekundi.

    Mi zapravo, kada čovjek bolje razmisli, živimo u paklu (onom sartreovskom); neki kao ja imaju puno, puno sreće pa su na rubu; ako mu dovoljno dugo okreneš leđa gotovo da na njega možeš zaboraviti.
    No, to nipošto ne znači da ne postoji.

    Respect.

    avatar

    06.11.2022. (21:46)    -   -   -   -  

  • starry night

    Klonim se pakla, zato ne idem na trg dok spodobe na njemu čuče. Inače, obožavam taj zagrebački glavni trg, s tramvajima i golubovima, gužvom i Šestinskim suncobranima nad cvijećem u prolazu prema Dolcu, sa onim satom ispod kojeg me čekao dragi i grleći me i ljubeći korio "Uvijek kasniš". Pa kavane i Bakačeva, nebo nad Zagrebom, kvart u kojem sam se rodila i išla u Kaptol školu istu u koju je išao i Krleža. Tu su pjevali i snimali svoje spotove Robić i Gabi i Arsen, Stoka i Josipa Lisac snimili Ritam grada, tu je fotografirao Tošo Dabac i Marija Braut, tu je taj neboder i Mandušin zdenac opisan u Zagorkinoj Kći Lotršćaka, to je Zagreb na jednom mjestu, i onda dođu neke spodobe moliti protiv mojih slobodnih golih nogu i da budu "autoriteti", da budemo drugotne i "poslušne", ili će nas paliti kao u Gričkoj vještici, obožavam taj roman Zagorkin. Koja divna ljubav imeđu Nere i Siniše i što je sve jadna kontesa morala istrpiti od praznovjernih spodoba.
    Puno mi je draži bio naš goli Tomislav Gotovac na trgu ljubeći zagrebački asfalt u manifestaciji slobode nego vatikanski ultrakatolici u napadu na ljudska prava.

    avatar

    06.11.2022. (23:12)    -   -   -   -  

  • j.

    Sjajne su to i tople uspomene na naš nekada vrijedni i smislom ispunjeni grad; danas je on tek, da prostite, puka gomila izmeta - a na izmetu se skupljaju muhe; na najvećoj hrpi - najveće. Davna prošlost; sve što je ostalo je kulisa; nije li po općem konsenzusu najsmislenija zgrada izgrađena u njemu u posljednje vrijeme - ona bez prozora; da se ne vidi ništa do golih zidova? Taj nesretni grad još jedino može imponirati mojoj Dragoj ("ne diraj mi Zagreb"), kojoj predstavlja monument najboljega što joj je život dao u mladosti i na studiju nudeći do tada nepoznat amalgam doživljaja, iskustava, znanja. Meni, koji sam tu jednom odrastao, moj rodni grad odavna već predstavlja tek teško podnošljiv kadaver od kojeg sam odustao. Zavidim Slovencima, kod njih iz Škofje Loke ne moraš niti jednom u godini otići u obližnju Ljubljanu; nemaš za time baš nikakve realne potrebe. Kod nas svakoga jutra pola Siska ili Karlovca putuje memljivo i sneno na kuluk u metropolu. Mi Hrvati smo urbanistički, politički i organizacijski samoubojice.

    avatar

    06.11.2022. (23:51)    -   -   -   -  

  • j.

    Bježim, samo još da u očaju nadodam, od takvoga stravičnoga nereda u red prirode. I šume su odavna već načeli i posjekli, ali ne sve; u šumama je mir, punina i pokoja zraka radosti. Šume nas primaju u se kao majke braniteljice. Davni jedan i stari namjernik što sam ga u nekoj takvoj šumi sreo, na moje pitanje o strahu - rekao je; ne boj se ti prijatelju životinja, neće one tebi ništa; ljudi se boj!

    avatar

    07.11.2022. (00:00)    -   -   -   -  

  • starry night

    Istina! Ugodna noć.

    avatar

    07.11.2022. (00:33)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...