„Prije trideset godina počeo je razgovor o elementima naše latinske civilizacije, te čudovišne živine sa tri deset i tri obraza, posute sa hiljadama očiju kao leopard pjegama, koja nas zatravljuje svojim aherontskim sjenkama i ne da nam da otpočinemo. Ta lažna civilizacija pije nam krv i otrbušuje (far pancia, divenir pan ciuto) našu gospodu biskupe, harači kod nas za ljubav božju, a to papastvo i ta naša duhovna biskupska vlastela ne žele nas vidjeti u drugom intelektualnom stavu, već samo na koljenima. Oni govore da su nam dali univerzalnu ideju spasa koja nas je iz primitivnog, barbarskog kaosa stvorila historijskim narodom. Da postanemo doista historijskim narodom, to nam RimIjani nikada nisu dopustili, pa čak ni danas kada to doista jesmo. Mi smo za njih kao narod bespravna rulja koju su oni naučili poštivanju tuđe imovine, privatnog prava, tomističke filozofije i svetosti obiteljskog života. Mi smo za njih od osmoga stoljeća do danas ona ista gomila slavenskih pljačkaša koja je razvalila sarkofage solinske i splitske, a svojim nadnaravnim bratstvom i evanđeoskom ljubavi oni nas pridižu već od glagoljaškog biskupa Sedehe koji je bio početkom XI stoljeća apostata i koji je zato i „izbljuvao svoju pogansku utrobu“, kao što mu to na čast na nadgrobnom stupu i piše. U dugotrajnom procesu sramota, uvreda i poniženja, od paljenja knjiga do posmrtnih difamacija, od onog jadnog glagoljaša Vuka koga su u Rimu u X stoljeću ismijali i obrijali, pa sve do Krčelića u sedamnaestom, nema ni jednog historijskog dokumenta iz koga bi slijedilo da su se Pape kod nas zauzimali za bilo što drugo nego što je Petrov Novčić. U svim takozvanim hrvatskim kraljevskim i kneževskim dokumentima od devetog do dvanaestog stoljeća Pape se zanimaju samo za bankarsku, poslovnu stranu svojih relacija s barbarima. Osiguravaju tribute, Petrov porez, desetine, daće, posjede, zemlju, garantiraju sebi procente od prevrata, državnih udara i buna koje sami organiziraju protiv tih hrvatskih kraljeva, traže elemozinu i specijalne prihode za kraljevska umorstva, štite latinske zavjerenike, vode protubogumilske križarske ratove, izbijaju naročite postotke iz takozvanog kraljevskog pokajničkog fonda, mrze slavensku liturgiju, i trajno prijete prokletstvom i izopćenjem.“
Miroslav Krleža, DNEVNIK
