"XX.
TANJINO PISMO.

Juzik! Dragi Juzik! Al ćete se začuditi vi! Pogledat ćete potpis i sleći ćete ramenima - pismo je s onoga svijeta. A možda ste i sasvim zaboravili, tko je to? Kakva Tanja? Ah, da, susjeda! Salijetala me je još - promijenite knjige!"... Ne srdite se, Juzik! Ja se i zaista bojim, niste li me zaboravili? Ta čini mi se, da je od one večeri prošlo deset godina, možda i potpunih sto. A zapravo - odmah ću sračunati - ima tek pet mjeseci. Kako sam se ja promijenila odonda! Sjećate li se, zamolila sam vas, da mi nabavite morfij? Ta ja sam tada ozbiljno mislila o smrti. I otišla sam izjutra od kuće - da se utopim, ali sam se uplašila. Postojala sam na mostu i otišla. No a sada mi se svi moji jadi u Protočnoj čine djetinjastima. Zar se tako umire? Teško sam živjela tamo - kao slijepo sam mače lupkala, o što zgodim - a evo se ipak sa žaljenjem sjećam onog vremena: prva mladost. Mila naša kućica, čangrižljive žene, dječurlija, Lojteri... Znate, čak i za Prahova imam nježnosti, premda me je gotovo upropastio. On je u duši dobar, ali ne razumije sâm sebe - hoće da bude svakako surov, kao plakáti:,,vrijeme je novac". Pišite mi svakako, šta je s njim - je li se obogatio? proslavio se? oženio se?
A vas kad se sjetim, Juzik, sve drugo hladni. Otkud i ima takvih ljudi, kažite? Padaju li s neba, kao meteori? Gdjekad mi se čini, da sve stoji do ljudi. To je doduše nadasve nenaučno, ja i sama razumijem, da je glavno baza. Ali ja gledam ovdašnje kaširske radnike - i znanje, i energija, i linija se održava, a za rezultat evo su prošle nedjelje šestorica komsomolaca silovala Mašu, našu kurirku, i šta je, nitko se od mladeži ne zgraža. Starci sve bacaju na jednu hrpu ,,eto vam vaše revolucije". Da klonu ruke. Da su eto svi kao vi, Juzik, onda bi lakše bilo pristupiti odmah komunizmu. U moga je muža za sve jedan odgovor:,,to je od naše ekonomske zaostalosti". On dabogme ima pravo. No ja vam tajom priznajem: često me hvataju sumnje - dok se ne promijene ljudi, ne će se promijeniti ništa, osim jedino imena. Vi ćete me zacijelo razumjeti.
Pišem vam dakle. Ovdje nemam upravo ni s kim da se razgovorim. Muž mi je pametan čovjek, ali jako je tuđ. A i nema vremena da se bavi takvim glupostima. On ovdje jedini vuče sav partijski rad, i na sovjetskoj je liniji također pretrpan. A s drugim drugovima iz narodnog obrazovanja, gdje sad radim, nemam ničeg zajedničkog. Brbljaju, spletkare jedan protiv drugoga, pripovijedaju židovske anegdote. Prikazivali su u klubu komad Lunačarskoga ,,Kancelar i bravar", pozvali su mene. Ne razumiju ništa, nabubali tekst - i to je sve. Sve se navratilo na to, da je režiser, koristeći se prilikom, grlio mlađahne ženske. Takva bljutavština, da se i ne može iskazati! Nedavno smo slavili desetu godišnjicu. Muž je moj izrekao ozbiljan govor o našim najbližim zadaćama, jako je dobro govorio - hladno, bez gromkih fraza, a zatim se drugi izopijali i dabogme - da igraju tobože ,,karakterne igre narodnosti", a zapravo obični foxtrot. Pa zašto ne bi kazali otvoreno? Tako je u svemu.
„A sestra?" zapitat ćete. No, sa Šurom i ne mogu da se razgovorim. Troje djece, muž bolestan, kuhinja, svaki dan "pranje". Promijenila se je tako, da ne bih vjerovala, je li to Šura? Jedino zna cijene za ,,stražnju četvrt" i brbljarije: koliko tko troši na trgu, otkud mu novci, i tako dalje. Jako je dobra, dočekala me je prijazno - ta ja sam joj pala kao s neba u rebra sa svojim idiotskim tragedijama, a njoj su baš djeca bolovala od ospica. Prvih sam dana još pokušavala da joj pripovijedam o svojem moskovskom životu. I ono sam joj pripovjedila. Ona se rasplakala, stala me zaklinjati, neka to ne govorim nikomu više:,,ne dao Bog, doznat će tko"... u 26. godini! I sve dakle tako: ikone, panihide, uzdasi Pomislite, - ,,kada li će oni prokletnici da poskapaju". Mene je žalila, i sve me tjera da jedem: ,,Tanječka, uzmi još piroga"- to je, da me utješi. Kad je saznala, da se udajem za Sokolovskoga – ona u suze:,,šta, za boljševika?". Onda se umirila: ipak je muž. Bolje je nego u Moskvi (ta ona je uvjerena, da sam se ja tamo prosto bavila prostitucijom). Čak mi je i poklonila rubenine. Samo ne dolazi k nama, da se ne bi sastajala s mojim mužem.
Eto vam moga života. Kako vidite, vaše su se želje ispunile: ja sam se udala. Ne znam, šta bih vam još kazala o mužu. On je mnogo stariji od mene - navršit će mu se skoro 45 go dina. Mogla bih mu biti možda i kći. Boljševik je on bio i prije revolucije. Obrijan je. Prosjed. Kad mu se desi slobodno vrijeme, voli da rješava šahovske zadaće. (Ovdje mu nema prikladnih igrača.) Poslali su ga ovamo iz centra. Sastala sam se s njim u klubu: bila sam one večeri dežurna. Počeo me je ispitivati o Moskvi. Obradovala sam se - ta s ovdašnjima ćeš se odučiti i da govoriš - ja sam mu odmah ispripovijedala sve: i o „Pariškinji“, i da je Meyerhold uzmaknuo, i o disputama. Zadržao se je sa mnom. Za nedjelju dana došao je opet. Tu se započelo brbljanje: ,,roman" Sokolovskoga! Ja sam se smješkala - ta kakav je to roman? Ali mi se sviđalo da govorim s njim. Sastajali smo se kod njega. Jednom mi je prilikom i izjavio:,,hajde, Tanja, da živimo zajedno"... Zbunila sam se: ta prije toga nije bilo ničega, upravo ničega. Zapitala sam ga: ,,šta će vam to?". - Vi mi se sviđate, a samomu mi je žalosno". Prošla su eto već i tri mjeseca, a ja bih i sada da zapitam - šta ću mu ja? Jako je nježan, kaže, da se veseli: žena, dijete će biti. Ali on nema vremena ni da se poraduje. Ja sam mu - bilo je to još u početku - ispripovijedala sve iz Moskve: mislila sam, ako prešutim - ne valja, prevara je. On se namrštio:,,čemu da se govori o prošlosti, ta to se može svakomu dogoditi. Sad imaš mene". I više ni riječi.
Jednom sam ga prilikom zapitala ipak: ,,a da ja sad učinim kao u Moskvi?" - ,,Jako bi me boljelo". Vjerujem mu - on ne laže nikad. A ipak ne razumijem zašto bi ga boljelo? Ta ja sam sasvim daleko - na desetom mjestu. Eto Prahov - odlučio je da me za prsten kupi na jednu noć, no i on se je, čini mi se, uzbuđivao. Govorio je o stihovima. A Sokolovskij (znate, Juzik, ja muža uvijek zovem prezimenom) nije nikad izvan sebe, jednak je, spokojan. Je li on čovjek?...
Nego tako možda i treba da bude. Ta ja sam sad odrasla. Radim mnogo. To umiruje. Ovdje ako nisam mužu prijatelj, a ono sam drug. Bila sam htjela da na jesen odem u Moskvu na kurzove socijalne psihologije. I muž je prijanjao. Ali nije pošlo za rukom. Očekujem dijete. Treba dakle da se to odgodi u najboljem slučaju na dvije godine. A gdjekad mislim, da od toga ne će uopće ništa biti. Za dvije godine bavit ću se ja kao i Šura ,,stražnjom četvrti" i kompresama. Šta ćeš, nije mi dakle suđeno...
Djetetu se radujem. I bojim se, jer premnogo vezujem uz to. A ako odjednom bude onako, kao što s ljubavlju?"... U stihovima je jedno, a u životu sasvim drugo. Vidite, nisam se još dosta opametila.
Pišem vam upravo školsko djelo:,,kako živi Jevdokimova". Kod kuće je sada tišina. Muž je na sjednici. Večeri su ovdje vrlo duge. Na prozorima je mraz – zvjezdice. A tamo je dalje mrak, snijeg. Lijep je grad Kašira - mnogo crkava, vrtova. Ima samo jedna ulica, a inače sama dvorišta, kao na selu. I psi laju.
Juzik, ispripovijedala sam vam sve, i još vam ništa nisam kazala. Da ste vi sad ovdje, odsvirali bi mi kakav ,,komični komadić“ i ja bih tihano zaplakala malo. Ali nemojte misliti, da sam ja nesretna. Nije, plakati se može, i kad nije od tuge. Jako mi je žao svih - i muža - kako je velik, uman, samotan - i Šure, i svih ovdašnjih s njihovim ,,Kancelarom", i Prahova (nije se on dosjetio, a moglo je da bude i sasvim drugačije). Vas mi nije žao: vi ste najsretniji čovjek, što sam ikad srela. Ta vi niste sretni radi čegagod, nego naprosto. Eto takva bih ja htjela da budem! Daleko mi je još do toga, no mnogo ja razumijem sada. Ovdje sam osnovala četu,,pionira", i svaki put, kad se bavim njima, kao da mi odlane. Čini mi se nekako, da će oni živjeti bolje od nas. Mi nismo uzmogli, a oni će uzmoći. Možda su isto tako mislili naši roditelji? Onda je to prosto starost. Ne znam. No kad čujem,,budi gotov", (to je njihova parola,) sve se u meni smije od radosti. Kao da se spremaju oni za drugačiji, pravi život.
Juzik, sada vam priznajem iskreno: očekujem ga s takvom radošću, da mi se gdjekad čini - ne će mi izdržati srce, zastał će. Neka tu bude mojemu životu konac - ta sve je to vanjsko. Za to će biti, koga ću ljubiti, za koga ću se žrtvovati.
A još veća mi je radost ni radi čega, valjda prosto zato, jer dišem. Prvi sam put osjetila to ljetos, skoro iza toga, kad sam doputovala ovamo. Izišla sam naveče u vrt: sve mi je u glavi gadno - ona zgoda s prstenom, sestrine pouke i misli: zašto sam se i zavukla ovamo? Sjetih se mosta, vode dolje - kako sam htjela da se utopim. Zahladnjelo. Strah me je. I odjednom udarih u smijeh - živim! Miriše mirisavi duhan, sijaju zvijezde, svjetlašca po kućama. Zvone na večernju. Djevojke naše pjevaju,,za veseli sklad"... Zar nije svejedno, šta se je dogo dilo samnom? Dobro mi je!...
Ja živim jedino od takvih minuta. To su ostrovi. Između njih je služba, razgovori, kaširski san - možeš da potoneš, no kad priđe, opet ću isplivati. Nemojte mariti, što sam suzama uprljala ovu stranicu. To je od gluposti. Na što da se tužim? Nije uspjelo. Kao što veli moj muž:,,dječji mat u tri poteza". A ipak - snijeg, zvijezde, vi, eto, Juzik... Sada sam vam sve ispripovijedala. Vidim, kako čitate to pismo i tresete glavom: ,,tako je, Tatjana Aleksejevna, tako". Mili moj, nespretni Juzik! Srdačno vas, srdačno ljubim, i svu bih moju nježnost da javim Protočnoj ulici, jest, jest, ta ondje sam upoznala i žalost, i radost, - svim njenim kućicama, crkvenoj porti sa žutim cvijećem, Moskvi rijeci, Prahovu, (ne srdite se - on je dobar, tek sada sam ja to razumjela), a najviše vama, dragi moj, stari prijatelju!
Eto sam se i nasmiješila..."

Ilja Erenburg, ULICA NA MOSKVI