„USPOMENE STRIPTIZETE IZ BARA NA CESTI VRBOVEC-BJELOVAR
Šećući po mjestu jednog popodneva, uputim se prema crkvi koja je stajala na raskršću okružena lipama i kestenovima. Ograda bijaše nedavno popravljena i pofarbana.
Iako nisam pobožna, niti se molim prije spavanja, niti se namjeravam vjenčati u crkvi kao moja prijateljica Silva, ipak katkad odlutam u crkvu i pod njenim svodom provedem nekoliko minuta gledajući oltar, slike i klupe.
Čini mi se tada da se nalazim u svijetu u kom vlada neki drugi red i gdje mi se nikakvo zlo ne može dogoditi. Ne očekujem čudo. Ne očekujem da će mi se ispuniti želja samo zato što sam ušla u crkvu. To bi bilo malo previše. Ali nisam ušla ni da ispovjedim grijehe, da se pokajem i potražim pomoć u nevolji. Mislim da u crkvu ulazim radi tišine i mira. Možeš satima sjediti a da te nitko ne povuče za rukav. Nikom nisam na putu. Nikom nisam sumnjiva.
Ušla sam u crkvu, dakle, bez naročitog razloga. To sam se više iznenadila kad mi iza stupa priđe, u svećeničkoj halji, onaj mladić iz autobusa koga sam na prvi pogled bila ošacala za mladomisnika.
- Suzana, još nije kasno da prekinete griješiti i pođete stazom spasenja! - ozbiljnim će glasom, koji je u crkvenoj tišini dobio neki proročanski prizvuk.
Moram priznati da sam požalila što sam onako lakoumno ušla u crkvu. Okrenuti se i strugnuti napolje nisam mogla. Zapravo, mogla sam jer me mladić ne bi lovio po cesti.
Ostala sam unutra iz nekog praznovjerja. Čovjek ne mora vjerovati u Boga i više sile a da ipak strepi kad mu crna mačka prijeđe preko puta. Ili, uopće, mačka.
- Pustite me na miru! - odvratila sam ne gledajući ga.
- Dopustite da se brinem o vašoj duši, sestro. Nitko nije pao tako nisko da ga On ne bi izvukao iz kala i oprostio mu! Moderni svijet pun je zamki. Čovjek je slab po svojoj naravi. Omekšali su ga zabava i provod, puteni užici. Ali vi ste oruđe, sestro. S vama trguju. Vas iskorištavaju! Dopustite mi da vas vodim i izvedem na pravi put. Na put vjere i ufanja.
Lijepo je i pametno govorio mladić. Tko zna, da sam netaknuta, da nisam okusila iz zdjele grijeha, kako bi se on vjerojatno izrazio, možda bih poslušala njegov poziv i pošla za njim. Griješiti i biti krepostan jednako je lako.
- Čujte, uzalud se trudite - rekoh. - Ošo voz!
- Svatko je vrijedan da se za njega zauzmemo. Žena kao vi sije sjeme razvrata i bluda. Spasiti takvu ženu vrijedno je najveće žrtve i odricanja.
- Ma nemojte!- rekoh sprdajući se.
- Oholost je velik grijeh...
- Poslije napornih poslova ljudi su željni malo zabave. Dođu, vide me i mirnije spavaju.
- Njihova je kršćanska dužnost provoditi večer u obiteljskom krugu, a ne naslađivati se golotinjom i trošiti mukom stečen novac. Zapuštaju imanja...
- Gle, gle, još ću ispasti kriva za poljoprivredu! - rekoh tobože začuđeno.
Razgovor u crkvi išao mi je na živce. Za svoju dušu dosta sam učinila što sam uopće stupila u crkvu. Upozorenja i pouke golobradog mladića bile su suvišne.
Zato uperim u njega oštar, pomalo zavodnički pogled. Htjela sam ga presjeći u pola rečenice.
- Suzana, unijeli ste nemir u ovo naše mirno kršćansko mjesto. Dajete loš primjer. U ljudima budite bludne misli. Titrate se njihovim priprostim srcima...
Nije mogao izdržati moj pogled. Oborio je glavu. Vidjela sam kako mu je rumenilo oblilo lice. Lomio je prste. Ogledao se po praznoj crkvi u strahu da nas netko ne sluša. »Mladiću«, pakosno sam u sebi pomislila, »nisi mi dorastao. A i tebe muče svakojake misli koje Svevišnji ne odobrava!« I opet mi je palo na pamet: »Kako bi bilo razdjevičiti pobožnog frajera, zapravo popa? Da li je snažan ili su ga molitve, klečanja i pokore iscrple?«
- Čujte, ne bojte se. Ne namjeravam ovdje ostati dovijeka. A vi opalite po meni s propovjedaonice! Za sve mene okrivite. Čim skupim love s kojom nešto mogu započeti, spakovat ću se i ostaviti vas da propovijedate mir na nebu i na zemlji. Do tada se molite za moju grešnu dušu. Drugi put ću nešto staviti u škrabicu. Ako krov na crkvi prokišnjava...
- Ne rugajte se hramu Gospodinovom, sestro!
- Ama, kakvi. Ja to ozbiljno! Darinka me još nije isplatila za ovaj mjesec...
Bez pozdrava izašla sam napolje, ljuta na sebe što sam uopće posjetila mjesto na kom nemam šta tražiti, umjesto da sam prošetala do potoka, brala cvijeće, popela se do razvalina starog grada iz turskih vremena, ili se jednostavno sunčala u dvorištu. Ne bih se uznemirila niti dobila lekciju od nadobudnog popića. Kog se on vraga brine za moju dušu?! Nitko se radi mene i mog strip-tiza nije ubio niti zapio imanje.
U crkvi me više neće vidjeti!
Ako želi nastaviti obradivanje, neka navrati uvečer u bar gospođe Darinke...
Te večeri izvodila sam točku s nekom prkosnom i neviđenom žestinom i razuzdanošću. Pustila sam magnetofon da grmi. Ispunjavao je lokal glazbom koja je golicala kralježnicu i tjerala čovjeka da skoči na noge, priđe pozornici i pokuša me dodirnuti. Dabome, toliko hrabrosti nisu imali. Ali su im se razvezali jezici. Beti je sva uzbuđena brbljala da u publici ima i stranaca. Vidjela je registracije automobila. I prije su znali doći lovci, u čizmama, blatnjavi, smrdeći po životinjama i piću, ali ona nikad ni s jednim od njih nije stupila u kontakt. Navodno su prijašnje djevojke bile puno slobodnije. Pričalo se o silnoj lovi koju je neka Crna dobila izvodeći strip-tiz i koješta drugo pred dvojicom Talijana. Poslije fajronta, naravno.
Beti je uzdahnula i izjavila da bi za takvu lovu i ona bila spremna na sve. Jednim udarcem riješiš sve probleme!
Nisam se svlačila izazivački i kurvinjski radi stranaca koji su bili u baru, ili nisu bili, već radi inžinjera Ambroza koga sam u sebi dozivala da se već jednom pojavi... Nedvosmisleno sam pokazivala da čeznem da budem silovito nabodena, jer me razdire danima nagomilavana žudnja.
Nisam krila da sam sposobna pružiti užitak u kome se zamire. Otvoreno sam davala do znanja da ću ići do kraja i da za mene ne postoje granice. Stidljivost i čednost samo su staromodni pojmovi.
Kad sam strgla onaj trokutić od badekostima, nisam poput Beti šmugnula u mrak s pozornice. Ostala sam na njoj obasjana nemilosrdnim svjetlom reflektora, kao prikovana zrakama svjetlosti, boginja ljubavi.“
Suzana Rog, Baršunasti prut
(odlomak)
