„ŠTO I KAKVA JE BILA VJEŠTICA SUKUBA?

+Uime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Ljeta Gospodnjega tisuću dvjesta sedamdeset i prvoga, pred mene, Hierosma Cornillea, velikog penitencijara, crkvenog suca, na to ovlaštenog od kaptolske gospode svetog Mauricija, tourske katedrale, pošto su o tom raspravili u prisutnosti našeg gospodina Jehana de Monsoreau, nadbiskupa, na temelju tužba i žaoba gradskih stanovnika, čija će se molba dolje priložiti: pristupili su neki ljudi plemići, građani i seljaci ove dijeceze, i iskazali su dolje navedene čine o razuzdanom vladanju jednog demona o kom se sumnja da je uzeo ženski lik, i koji mnogo muči kršćanske duše ove dijeceze, a sada je zatvoren u kaptolskoj tamnici; i da bismo doznali što je istina kod spomenutih tužbi, započeli smo ovaj zapisnik, danas u ponedjeljak jedanaestog decembra, iza mise, kako bismo iskaze svakog pojedinca saopćili rečenom demonu, ispitali ga o rečenim činima što mu se pripisuju, te mu onda sudili prema zakonima donesenim „contra daemonios".
U toj istrazi mi je pomogao i sve ovo zapisao Guillaume Tournebousche, kaptolski rubrikator, učen čovjek.
Prvi je pred nas pristupio Jean, po prezimenu Tortebras, građanin Toursa, koji s dopuštenjem vlasti drži „Svratište k rodi" na Mosnom trgu, koji je prisegao na spas svoje duše, položivši ruku na sveto evanđelje, da neće iskazati ništa drugo nego ono što je sam vidio i čuo. A zatim je izjavio ovo:
- Izjavljujem da je otprilike pred dvije godine, pred praznik svetoga Ivana, kad se pale kresovi, jedan plemić koga iznajprije nisam poznavao ali koji je sigurno bio u službi našega gospodina kralja a onda se vratio u naš kraj iz Svete zemlje, došao k meni i predložio mi da mu iznajmim jednu ladanjsku kuću što sam je bio izgradio na kaptolskom području, blizu mjesta zvanog Sainct-Estienne, a ja sam mu je prepustio na devet godina za tri bizantinska dukata od suhoga zlata.
U rečenu je kuću spomenuti gospodin smjestio lijepu svoju ljubaznicu, koja je imala lik žene, a bila obučena na neobičan način Saracena i Muhamedovaca, i koju nikome nije dopuštao da je vidi ili da joj se približi više od dosega strelice, ali kojoj sam ja vlastitim očima vidio na glavi čudesno perje, natprirodnu boju u licu i oči žarče nego što to mogu iskazati, i iz njih je plamsala paklena vatra.
Kako je pokojni vitez zaprijetio smrću svakome tko bi samo pokušao da njuška oko spomenutog stana, ja sam u velikom strahu predao rečenu kuću i do današnjeg sam dana skrivao u svojoj duši neka naslućivanja i sumnje o zlokobnoj pojavi rečene strankinje, koja je bila puna živahne svježine kao još nijedna žena što sam je ja ikada vidio.
Kako su mnogi i različiti ljudi onda smatrali rečenoga gospodina viteza mrtvim, i govorili da se na nogama drži samo pomoću nekih čarolija, napitaka, vračarija i đavolskih sljeparija ove tobožnje žene, koja se htjela nastaniti u našoj zemlji, to izjavljujem da sam uvijek vidio gospodina viteza tako blijedoga te sam običavao njegovo lice uspoređivati s voskom uskrsne svijeće; a kako sve osoblje gosticnice k Rodi znade, taj je vitez pokopan devet dana iza svoga dolaska. Prema riječima njegova konjušnika, pokojnik se vatreno pario s rečenom Maurkinjom sedam čitavih dana, zaključan u mojoj kući, iz koje nije izlazio, a to sam čuo kao strahovito priznanje na njegovu samrtnom krevetu.
Neki su, u ono doba, govorili da je ta đavolica privezala rečenoga plemića uza se svojim dugim kosama, koje da posjeduju neke vrele osebine kojima na kršćane prenosi pakleni žar u obliku ljubavi, i sili ih da toliko budu djelotvorni dok im se na taj način ne izvuče duša iz tijela i ne preda Sotoni. Ali ja izjavljujem da od toga nisam ništa vidio, osim spomenutog viteza kad je bio mrtav, premoren, iznemogao i nije se mogao kretati, ali je želio, protiv volje ispovjednikove, da još ide k svojoj ljubaznici. A prepoznali su da je to bio gospodin de Bueil, koji je pošao u križare te je bio, kako su govorili neki ljudi u gradu, opčinjen od nekog demona koga je bio sreo u azijskoj zemlji u Damasku ili gdje drugdje.
Ja sam dakle ustupio kuću rečenoj dami prema uvjetima spomenutima u najamnom ugovoru. Kad je spomenuti gospodin de Bueil preminuo, ja sam ipak pošao u svoju kuću da doznam od rečene strankinje da li želi stanovati u mome stanu; i teškom sam mukom bio pred nju doveden od nekog neobičnog čovjeka polugolog, crnog i bijelih očiju.
Onda sam ugledao Maurkinju u jednoj odaji što se blistala od zlata i dragog kamenja, osvijetljenoj mnogim svijećama, kako sjedi na jednom azijskom sagu, lako obučena, a uz nju je bio drugi plemić koji je već gubio dušu, i nisam imao hrabrosti da je gledam, jer bi me njezine oči namamile da joj se smjesta predam, jer me je već njezin glas draškao po trbuhu, ispunjao mi sav mozak i silio dušu na razvrat. Kad sam to čuo, bojeći se Boga, a i pakla, ja sam smjesta otišao, ostavio joj kuću dokle god je bude htjela zadržati, tako je opasno bilo gledati onaj maurski lik iz koga je probijao pakleni žar, a uz to i nogu koja je bila manja nego što je dozvoljeno pravoj ženi da je ima, pa još slušati onaj njezin glas koji je kopkao po duši; i od toga dana nisam više mario da odem do te svoje kuće, od straha da se ne strmoglavim u pakao. Rekao sam.
S rečenim Tortebrasom je na to suočen neki Abesinac, Etiopljanin ili Nubijac, crn od glave do pete, koji je pronađen bez onih muških stvari kojima su obično snabdjeveni svi kršćani, a kada je ustrajao u svojoj šutnji i pošto je bio mučen i izmrcvaren više puta, kod čega je mnogo stenjao, dokazalo se da ne zna govoriti jezik naše zemlje. A rečeni Tortebras je prepoznao spomenutog Abesinca kao onoga koji je bio u njegovoj kući u društvu s rečenim nečistim duhom, i bio je pod sumnjom da mu je pomagao kod čarobnjačkih vještina.
I spomenuti Tortebras je ispovijedio svoju veliku katoličku vjeru i izjavio da ne zna ništa drugo osim nekih govorkanja što su svima poznata, ali im on nikako nije bio svjedok, osim što ih je čuo.
Na poziv koji mu je upućen, pristupio je onda Mathieu, zvan Cognefestu, nadničar na imanju Sainct-Estienne, koji je, pošto je bio prisegao na sveto evanđelje da će govoriti istinu, priznao da je uvijek viđao veliko svjetlo u stanu spomenute strankinje, čuo silno, neobično i đavolsko smijanje po danima i po noćima, na blagdane i na posne dane, a osobito dane Velikoga tjedna i o Božiću, kao da je velik broj ljudi u kući. Zatim je rekao da je vidio, na prozorima rečene kuće, svakovrsno svježe cvijeće koje se usred zime veličanstveno rascvalo, naročito ruže, i to za mrazna vremena, a i druge stvari kojima je potrebita velika vrućina; ali on se tome nije ništa čudio, jer je rečena strankinja tako sijala od žara da, kad je naveče šetala uz njegov zid, on je ujutru našao salatu kako je izrasla, a katkada je dodirom suknje potjerala sok u drveću da brže prostruji i pospješila mladice da niknu. Na kraju je rečeni Cognefestu izjavio da ne zna ništa više, jer je on od rana jutra bio na radu i lijegao na počinak kad i kokoši.
Zatim smo pozvali ženu rečenoga Cognefestuja da nam reče, i to poslije zakletve, što joj je poznato o stvarima u ovomu postupku, ali se usprotivila da iskaže bilo što drugo osim pohvala rečenoj strankinji, jer da je, iza njezina dolaska, njezin muž postupao s njome bolje zbog susjedstva ove dobre gospođe koja je širila ljubav po zraku kao što sunce prosipa svoje zrake, i druge takve budalaštine što ih nismo ovdje ni zapisali.
S rečenim Cognefestujem i njegovom ženom suočili smo spomenutog nepoznatog Afrikanca, koga su oni vidjeli u vrtovima kuće, i izjavili su kao sigurno da pripada spomenutom demonu.
Kao treći je pristupio gospodin Hardiun V, plemeniti de Maillé, koga smo ponizno zamolili da pripomogne prosvijetliti crkvenu vjeru, a on je odgovorio da to doista hoće, i povrh toga je zadao svoju čvrstu vitešku riječ da neće ništa drugo reći nego ono što je vidio.
Zatim je rekao da je u križarskoj vojsci upoznao demona o kome je riječ. Zatim je, u gradu Damasku, vidio gospodina de Bueila kako se bori na turniru zato da bi ona samo njemu pripala. Gore spomenuta drolja ili demon pripadala je u ono doba gospodinu Geoffroyu IV, gospodaru la Roche-Pozaya, koji je običavao reći da ju je doveo iz Turene još dok je bila Saracenka; tomu su se francuski vitezovi mnogo divili, kao i njezinoj ljepoti koja je podigla veliku buku i uzvitlala mnogo sablažljive prašine u taboru. Za vrijeme vojne ta je drolja prouzrokovala više ubojstava, jer je la Roche-Pozay već više križara pobio koji su je htjeli samo za sebe zadržati, jer je ona pružala slasti koje se ne daju ničim usporediti, kako su tvrdila neka gospoda koja su je potajce obljubila. Ali konačno je gospodin de Bueil, pošto je ubio Geoffroya de la Roche-Pozay, postao gospodarom i vlasnikom toga ubojničkog toka i stavio je u samostan ili harem po običaju saracenskom. Prije toga, često su je vidjeli i čuli kako na svečanostima brblja bezbrojna prekomorska narječja: arapski, grčki kako se govorilo u Latinskom carstvu, maurski i još k tomu francuski, kako to nisu znali ni najbolji poznavaoci francuskog jezika u kršćanskoj vojsci, i odatle je nastalo vjerovanje da je ona đavolsko oruđe.
Rečeni gospodin Harduin nam je priznao da se nije za nju borio u Svetoj zemlji, ne zbog straha, nehaja ili drugog kojeg razloga, nego misli da ga je ta sreća zadesila zato što je uza se nosio jedan komadić pravoga svetoga križa, a osim toga je imao odličnu gospođu iz grčke zemlje, koja ga je spasila od opasnosti jer ga je zaokupljala ljubavlju i uveče i ujutro, i tako ga temeljito iscrpla da mu nije ništa preostalo za druge u srcu, niti drugdje.
I spomenuti nam je gospodin potvrdio da je žena nastanjena u ljetnjikovcu Tortebrasovu doista rečena Saracenka, što je došla iz Sinjske zemlje, jer ga je na jednu noćnu gozbu k njoj pozvao mladi gospodin de Croixmare, koji je preminuo sedmi dan nakon toga, pošto ga je, prema riječima njegove majke, gospođe de Croixmare, spomenuta drolja potpuno upropastila, jer su njezini zagrljaji ispili sve njegove životne sokove, a njezine neobične mušice potrošile sve njegove zlatnike.
Upitan zatim što on, kao čovjek čestit, mudar i ugledan u ovoj zemlji, misli o spomenutoj ženi, i pozvan od nas da rastereti svoju savjest, jer se tu radi o vrlo odvratnom slučaju, o kršćanskoj vjeri i o božanskoj pravdi, rečeni gospodin je odgovorio:
Da su neki u križarskoj vojsci govorili da je ta đavolica bila uvijek djevica za onoga koji ju je jahao, i da se sigurno u njoj nastanio Mamon koji joj je stvarao djevičanstvo za svakoga od njenih ljubavnika; i još tisuću drugih budalaština pijanih ljudi, koje nisu bile takve da bi od njih napisao peto evanđelje. Ali sigurno je to da se on, stari vitez na sklonu života i koji više ništa ne mari za ljubav, osjetio mladićem kod zadnje večere kojom ga je počastio gospodin de Croixmare; da mu je glas toga demona dopro do srca prije nego su ga čule uši, i ulio mu tako žestoku ljubav u tijelo da mu se sva životna snaga slegla na ono mjesto iz koga se daje; i da konačno, bez pomoći ciparskog vina što ga je pio samo da mu se sklope oči i da se izvali pod klupu, pa da više ne vidi rasplamsale oči đavolske domaćice i da se od njih ne razboli, on bi bez sumnje ubio mladog Croixmarea samo da se makar jedanput nauživa te natprirodne žene. Poslije toga se ispovijedio zbog te zle misli. Zatim je, po višem savjetu, opet uzeo od žene svoju relikviju pravoga križa i ostao u svom dvorcu, gdje mu je, unatoč ovim kršćanskim mjerama opreza, rečeni glas ipak katkada zazujao u mozgu, a izjutra bi se često sjećao te prsate đavolice, žarke kao zapaljeni fitilj. A jer ga pogled na rečenu drolju toliko žeže da ga raspaljuje kao kakva mladića, njega koji je već više mrtvac nego živ čovjek, i jer ga je ona onda stajala tolikog vrenja životnih sokova, zamolio nas je spomenuti gospodin da ga ne suočimo s tom caricom ljubavi kojoj je, ako nije sama đavo, Bog Otac podijelio neobičnu vlast nad onim šta je muško. A zatim se, pročitavši svoju izjavu, udaljio, pošto je prije toga prepoznao spomenutog Afrikanca kao slugu i paža gospođinog.
Kao četvrti, pošto smo dali vjeru u ime kaptola i našega gospodina nadbiskupa da neće biti mučen, zlostavljen ni uznemiravan bilo kako i ni na koji način, da poslije svoje izjave neće više biti pozivan, s obzirom na njegova trgovačka putovanja, i pošto smo mu zajamčili da će se moći posve slobodno udaljiti, pristupio je jedan Židov, po imenu Salomon al Rastchild, kojega smo, unatoč sramotnoj njegovoj ličnosti i židovstva, saslušali jedino s razloga da bismo sve doznali što se tiče razvrata gore spomenutoga demona. Ali nismo zahtijevali nikakve prisege od rečenoga Salomona jer je on izvan crkve i od njega nas dijeli krv našega Spasitelja (trucidatus Salvator inter nos).
Zapitan zašto se pojavljuje bez zelene kape na glavi i žutog kotača na odijelu povrh mjesta gdje je srce, kako to određuju crkvene i kraljevske odredbe, spomenuti Rastchild nam je pokazao oproštajni dekret što mu ga je izdao naš gospodin kralj i priznao senešal Turene i Poitoua.
Zatim nam je rečeni Židov izjavio da je za gospođu nastanjenu u kući gostioničara Tortebrasa pravio velike poslove, da joj je prodavao zlatne svijećnjake s više krakova, krasno izrezbarene; suđe od pozlaćenog srebra; kupe urešene draguljima, smaragdima i rubinima; da je za nju nabavljao iz Levanta mnoštvo dragocjenih tkanina, perzijskih sagova, svila i finog platna; ukratko divne stvari da nijedna kršćanska kraljica ne može reći da je tako snabdjevena dragocjenostima i kućnim potrepštinama; i da je on dobio od nje tri stotine tisuća turenskih funta za rijetkosti što mu je bilo povjereno da ih kupi, kao što su indijsko cvijeće, papige, ptice, perje, mirodije, grčka vina i dijamanti.
Na naš poziv da nam kao sucima reče nije li joj nabavljao kakve ingredijencije za čaranje, krv novorođenčadi, čarobnjačke knjige i bilo kakve stvari kojima se služe vještice, a mi mu dopuštamo da svoju krivnju prizna a da za to nikada neće biti pozivan pred sud niti uznemiravan, rečeni Ratschild se zakleo svojom jevrejskom vjerom da time nije nikako trgovao. Rekao je na to da je zaposlen daleko prevelikim poslovima a da bi se bavio takvim tričarijama, jer je on zlatar neke vrlo moćne gospode, kao što su markiz de Montferrat, kralj Engleske, kralj Cipra i Jeruzalema, grof od Provanse, gospoda iz Venecije i drugi ljudi iz Njemačke; da ima svoje svakovrsne trgovačke lađe, koje plove u Egipat pod sultanovom zaštitom, i da trguje dragocjenim srebrnim i zlatnim stvarima, što ga često vodi i u kovnicu u Toursu. Povrh toga je rekao da spomenutu gospođu o kojoj se radi smatra vrlo čestitom, prirodnom ženom, dražesnom po izgledu i najljupkijom što ju je ikada vidio. Da joj je, zbog njezina glasa da je đavolskoga duha, potaknut mišlju na njezinu nestašnost, a i zato jer se zagrijao za nju, jednoga dana kad je bila udovica, ponudio da on bude njezin ljubavnik, a ona je to rado prihvatila.
Pa premda je dugo nakon te noći osjećao da su mu kosti razglavljene a križa kao slomljena, ipak nije iskusio, kako neki vele, da onaj koji se jednom s njome spleo više ne dolazi k sebi i da se rastapa kao olovo u alkemičarevoj retorti.
Zatim nam je rečeni Salomon, koga smo ostavili na slobodi, prema izdanoj propusnici, unatoč ovoj izjavi koja dovoljno dokazuje njegovu vezu s đavolom, jer je on ostao zdrav tamo gdje su svi kršćani podlegli, predložio pogodbu u predmetu rečenog demona. To jest: on predlaže kaptolu stolne crkve da će dati za spomenutu tobožnju ženu takvu otkupninu, bude li osuđena da je živu spale, da bi se za nju mogao dovršiti najviši toranj crkve svetog Mauricija, koji se sada upravo gradi.
To smo zabilježili da bi se o tome, u zgodno vrijeme, moglo raspraviti u kaptolskom zboru. I rečeni Salomon se povukao ne htijući ostaviti svoju adresu, i rekavši da on može o odluci kaptola biti obaviješten od jednog Židova iz židovske općine tourske, po imenu Tobias Nathaneus. Spomenutom je Židovu, prije njegova odlaska, pokazan Afrikanac, i on ga je prepoznao kao demonova paža. I rekao je da Saraceni imaju običaj da ovako škope svoje sluge kojima povjeravaju pasku nad ženama, prema starinskom običaju, kako se to vidi kod profanih historičara, tamo gdje govore o Narsezu, carigradskom generalu, i drugima.
Sutradan je, iza mise, pristupila pred nas, kao peta, vrlo plemenita i odlična gospođa de Croixmare. Ona se zaklela na sveto evanđelje i sa suzama u očima nam je rekla da je zakopala svoga starijega sina, koji je umro zbog svoje prenapete ljubavi s jednim ženskim demonom. Taj je plemeniti mladić imao dvadeset i tri godine, bio je savršeno tjelesno razvijen, vrlo muževan, jako obrašten bradom kao i njegov pokojni otac. Premda je bio pun srži, za dvadeset dana je potpuno uvenuo, upropašten općenjem sa vješticom-sukubom iz Vruće ulice, kako to veli prosti svijet; i nikakvog maternjeg autoriteta nije više imala nad njime. Konačno je, u zadnjim danima izgledao kao jadni osušeni crv što ga kućanice nalaze u kutu kad izmeću kućne prostorije. I dokle god je imao snage. odlazio je da se skonča kod te prokletnice, gdje je spiskao i svoju ušteđevinu. A zatim kad je ležao na samrtnom krevetu i vidio gdje mu dolazi zadnji čas, kleo je, proklinjao, prijetio, i svima: sestri, bratu i njoj, majci, izgovorio bezbroj uvreda; grdio je kapelanu pod nos; zanijekao je Boga i htio da umre kao prokletnik; a time je jako ražalostio obiteljske službenike koji su, za spas njegove duše, i da ga izbave iz pakla, osnovali dvije godišnje mise u stolnoj crkvi. Zatim, da bismo dobili dopuštenje da ga pokopamo u posvećenoj zemlji, porodica Croixmare se obavezala da će kaptolu kroz stotinu godina davati vosak za kapelice i za crkvu, na Cvijetnu nedjelju. Na kraju svega, osim poganih riječi što ih je čula prečasna osoba dom Loysa Pota, redovnika iz Marmoustiersa, koji je došao da dade posljednju utjehu rečenomu barunu de Croixmare, u njegovu zadnjem času, spomenuta gospođa tvrdi da nije nikad čula da bi pokojnik bilo kakvu riječ izustio u pogledu demona koji ga je držao u pandžama.
I plemenita i odlična gospođa se povukla u velikoj tuzi.
. . . „

Honoré de Balzac, Vještica
(Ljudska komedija, Vragoljaste priče)

_________________________
"Sukuba" znači: mora koja tišti muškarce, a "Inkuba": mora koja napada ženske.