Okruženi primamljivim izletištima nadomak ruke, presjekli smo monotoniju virtual realityja odlaskom na obližnje jezero, zeleno kao žad, namreškano prijepodnevnim vjetrićem, nije bilo nikoga radnim danom na šoderu parkirališta pod branom, ipak je stigao još jedan auto i parkirao se pored nas, izašla je žena sa djevojčicom, pozdravili smo se i uputili šumskom stazom u šetnju. Samo dva para na cijelom izletištu. Neću citirati Kierkegaarda o dobrobiti pješačenja, staza je bila posuta suncem i sjenama, vršci drveća završavali su u srpanjskom plavetnilu, kroz okomiti crvenkasti zemljani usjek stršalo je korijenje drveća i nicali zeleni otočići lišća i šumskog bilja, nedostaje mi znanje iz botanike, pomislim, voljela bih da svaku travku i list mogu imenovati i podvesti u klasifikaciju s latinskim nazivima. Achillea millefolium, npr., ili euphrasia officinalis, ili, urtica dioica pod raskošnom robiniom pseudoacaciom, nju sam jednom tu brala u proljeće, odmah na ulazu u šumu. I napravila nam omlet s mladom koprivom za večeru. No više od svega mamila me voda. Spustila sam se na lijep drveni mol s čamcima, savršeno uklopljen u prizor. Ispod je svjetlucalo, titralo, prelijevalo se svim tonovima ogromnog smaragda veliko šumsko jezero, okruženo zelenim brdašcima. Stigla sam. Uronjena i stopljena s Prirodom, lica okrenutog prema suncu, obavijena iscjeljujućim vibrama velike majke, prepustila sam se zagrljaju. “You always return to the water...“.

(zapis i fotke – Petnja, srpanj 2024.)