„- Ti, pane filozofe Homo, nisi poznavao Mikitu: eh, što je to bio rijedak čovjek. Svako je pseto poznavao kao rođenoga oca. Sadanji psetar Mikola, što sjedi treći iza mene, nije mu ni sluga. I on doduše razumije svoj posao, ali spram Mikite je smeće, pomije.

- Lijepo pripovijedaš, jako lijepo! - reče Doroš povlađujući kimanjem glave.

Spirid nastavi:

- Zeca ti spazi prije nego otareš burmut ispod nosa. Pa kad tek cikne: drži ga, Razboju! drži ga, Hitri! Pa uzjaši brza hata i zagrabi trkom - to ne znaš, tko će koga prestići: jali on psa, jali pas njega. Pola oke klipare iskapi na dušak kao ništa. Silan je bio psetar! Tek od nekoga vremena počeo jednako zaglédati u gospođicu. Sad je l' se u nju zatelebao, ili ga je ona tako opčinila, tek stradao čovjek, sasvim omlitavio; vrag bi ga znao, šta bi od njega; fuj! sramota je i reći. Lijepo - reče Doroš.

Čim gospođica samo zirne na njega, on odmah ispusti uzde iz ruku. Razboja zove Brovko, spotiče se i đavo bi ga znao, šta sve ne radi. Jedamput gospođica dođe u štalu, gdje je on čistio konja. »Deder, Mikito, kaže, da metnem svoju nožicu na te«. A on ludak sav radostan pa joj kaže: »Ne samo nožicu, nego i ti sama sjedni na me.« Gospođica zadigla nožicu, a kad je on vidio tu punanu bijelu nožicu, samo ga je, kaže, omamila čarolija. Sagne se on, ludak, obujmi obadvjema rukama njezine gole noge te stane kao konj trčati preko polja, a kuda su išli, to nije znao reći; samo kad se vratie, duša mu bila na jeziku, i odonda se osušio kao prut. A kad su jednoga dana momci došli u štalu, mjesto njega je ležala samo hrpa pepela i prazan škaf: sasvim je izgorio, izgorio sam od sebe. A takav je bio psetar, da mu na cijelome svijetu nema para.

Kad je Spirid završio svoje pripovijedanje, na sve strane stadoše hvaliti vrline prijašnjega psetara.
- A za Šeptunku nisi čuo? - upita Doros Homu.“

N. V. Gogolj, MIRGOROD, Vij

danas, šta da čitam, šta da čitam??, znam - Gogolja!