(prijepodne)
Nešto je dvaput gadno roknulo u stubištu dok sam spokojno surfala. Zatim je nestala struja. Panika. Bez struje nema ni života. Na laptopu je istog trena iskočio pop-up. On battery. Na on battery on nemre raditi dulje od 45 minuta, prozuji mi kroz glavu. Sve moje konekcije, sav moj privatni i poslovni život, ugasit će se za 45 minuta. U panici nervozno lupam po šalteru - struja ide kroz zidove, tap tap tap tap tap tap tap tap tap, ništa. Iz frižidera iritantno pištanje upozorava da je započelo odmrzavanje. Zeleno kuhalo za vodu izgleda groteskno s repom i štekerom za u ništa. Gdje god pogledam, oko mene mrtvaci - mrtvi tv-ovi, telefoni, mrtav google nest hub, lampe, laptopi, frižideri, štednjak, obje perilice, pisač, zbrajalica s papirnatom trakom, sve se u sekundi pretvorilo u plastični otpad. Na groblju sam. Kleknem i molim. Da dođe struja. Rečeno je da samo treba jako moliti i uslišit će nam se. Molim na najjače. Ipak ništa.
Čujem uzbuđeno komešanje u stubištu. Izlazimo svi na vrata vidjeti što se desilo. Svi su pogođeni. Glasovi su povišeni, traži se krivac, u zraku opasno visi linč. Majstor kod susjede s trećeg kata koja po stoti put preuređuje stan i ruši i meće zidove je izazvao kurcšlus. Rasprava na stepeništu traje nekih desetak minuta. Odjednom je sve zatitralo, zasvijetlilo, zarondao frižider, čuo se pljesak, struja je došla i život se vratio u normalu - možemo se vratiti buljenju u ekrane koje sad život znači umjesto pravog života. Vukotićev Surogat evoluirao je u The Wachowskis The Matrix, The Matrix u Carpenterov Obey (čovjek je sve skužio još 1988.). Već i male bebe počinju život buljeći u hipnotičke kanale specijalizirane za bebe.
Nakon ne znam koliko vremena a zahvaljujući nestanku struje popričala sam na stubištu sa susjedom koja je isto izašla vidjeti što se događa. Nisam ju vidjela par godina iako smo skoro vrata do vrata. Kad metnu osmrtnice na vrata zgrade, tek tad saznaš da je tu stanovao 30 godina neki John Doe. Veli susjeda da nije to dobro za njene kućanske aparate, da tako uključuju i isključuju struju kad im se "ćefne", susjedi koji 365 dana 20 godina preuređuju stan i isto toliko dugo zvrndaju s bušilicama po mozgu. Ovisnost neka, stalno nešto mrdati po stanu, kuckati, rušiti i bušiti.
Život bez struje je nemoguć - shvatismo nakon incidenta svu važnost izuma, znanosti i genijalnosti znanstvenika nasuprot pustom babskom laprdanju i naklapanju, i da se sve može riješiti jakim klečanjem i vjerovanjem. Ćorak. Struja ne može. Hvala ti, o Teslo. "Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove“, rekao je. Bio je u pravu. Ako ijedan proizvod imamo "za izvoz" i nije uništen (kao što su uništeni svi ostali domaći proizvodi još od one prvobitne kriminalne tzv. pretvorbe & privatizacije kad su si bjelosvjetski kriminalci uzajamno dilali za po kunu naša odmarališta, zemljišta, strojeve i vozne parkove, cijele tvornice skupa sa zaposlenim radnicima i svu zajedničku a ne samo njihovu imovinu, a javne ustanove krimosi pretvarali u svoje privatne bazene za zapošljavanje kadrova s lažnim diplomama, trgujući radnim mjestima politički, rodijački ili za lovu i mito, a sve na teret sirotinjinog rada i novca, i grabili sve sebi kao sa švedskog stola nekog mračnog glembajevskog banketa blitvara (u početku bijaše pljačka)), onda je to upravo ta struja, otporna i na KURCŠLUS.
STRUJA (moja fotkica, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka, moj stari mobač na instant modu)
