"LIRSKA VARIJACIJA O JESENJEM SUTONU
Ima stanova, pod prljavim, neprozirnim staklom, koji se otvaraju tek pred suton kad se povjetarce predvečernje igra bijelim štirkanim zavjesama što vise na staromodnim karnišama, na masivnim drvenim kolutima, svezane špagom. Na tim jeftinim bazarskim zavjesama lete leptiri, cvatu tijelovske ruže i amoreti se igraju na oblacima girlandama krušaka i dinja i čudestvenoga lišća što cvate kao Andersenov lopoč po jezerima gdje snivaju potopljene priče. U takvim žalosnim stanovima miriše po bijeloj kavi i kamforu. Tu se po parketima čuje smucanje pustenih papuča kakve zubobolne stare babuške koja sva zamotana u vunene rupce čeka u polutmini alkovena svoju polaganu smrt. Tu su zidovi tamnozeleni, a ormari politirani, s figurama svetaca od gipsa: Majka Božja Lurdska s modrim florom, a sveti Josip u crvenoj togi sa zlatnim meanderom. Te žalosne, tamne sjeverne sobe što se kao uzidane kutije tajnovito zrače i otvaraju u jesenjoj polutmini, to su domovi kancelističke bijede gdje se Prvi u Mjesecu čeka već godinama kao jedini svijetli dan u kalendaru. Prvoga unose se u takve stanove banknote, plaćaju se dugovi i škripi korpa puna špeceraja: vrećice riže, sapuni s lavljim glavama, kutije Franckove kave s mlinom i modrim monogramima i malom lokomotivom što vuče za sobom vagone, pune cikorije i kave; među tim duguljastim paketima makarona, među tim brašnom i klobukom cukora, među tim flašama s uljem i rumom, jedina radost za slabokrvnu blijedu djecu: paketić cveba. Ta slabokrvna fantastična djeca putuju preko izribanih tabla svojih kuhinjskih stolova kao preko Oceana i, grickajući cvebe, sanjaju o prekomorskim otocima. Daleke tropske zemlje, zelena mora, piramide narandža, ananasa, smokava i mirisnog grožđa; svilorepe papige i Crnci s nojevim perjem i koraljima. Lađe! Divne prekomorske lakirane lađe! Ribe, školjke, spužve i modri otoci u daljini! U takvim stanovima je polutmina rasvijetljena dušicom što svjetluca u crvenoj čaši za nepoznate pokojnike, a pisma stižu na velike razmake. Ili je netko umro ili se javlja dug. "Teti u provinciji natekle su noge, maca se omacila, pelargonija je uvenula." Po tim stanovima hodaju sive kostobolne žene pognute u križima i čitave dane prenose stare poderane stolice, iz jednoga kuta u drugi; brišu prah po politurama i mašu prolaznicima prljavim prašnjavim krpama. Te žalosne žene pate se pod teretom svoje vlastite bijede, a kad sanjaju o sreći, onda ta sreća izgleda kao nevjerojatni interijer suvremenog fabričkog stana: zlatna blistava javorovina u ružičastom osvjetljenju, a u ovalnom ogledalu psihe odražavaju se žuti svileni popluni. Nad bračnim posteljama oleografija Murillove Madone u zlatnom okviru pod staklom, a stijene šarene s "modernim" patronama. Među svojim šubladekastenima i sadrenim svecima, uz palucanje dušice, te žalosne sirote sanjaju o "luksuzu" malih vunenih beba na puderdozama s dugorepim fazankama na poklopcima od ružičastog alabastera. U žalosnoj jednoličnosti svoje sive svakodnevnosti, ta infantilna lirika siromašnih žena, lirika u kojoj se sanja o zlatnoružičastoj javorovini i o bibelotima od porculana koji klimaju glavom kao mali kitajski mandarini, to je fosforesciranje duša što umiru od čežnje za jesenjih sutona."
(odlomak)
Miroslav Krleža
(moja fotografija)
