ZAUVIJEK TVOJ

Zamislite oca od 100 kilograma prijeteći nagnutim nad malom, nježnom i visokointeligentnom djevojčicomi koja procesuira sve što čuje i vidi, i pamti doživotno. Koja je to hrpa strašnog koju ona pamti do kraja života i ponovnog obećanog susreta na onom svijetu, joj ne, radije ne. Jedino ako na onom svijetu popravljaju duše naših "voljenih" i naše, pa da živimo skladno i snošljivo kako nikada na ovom nismo živjeli. Vele psiholozi da nas duhovi roditelja prate svuda, gledaju nas s plafona spavaćih soba dok vodimo ljubav, mržnju i ratove. Tu su, vječno s nama, njhovo kritizersko, procjenjujuće i zakonodavno oko.

U ova dva isječka iz 'Plesa duhova' Kena McMullena (1983.), Jacques Derrida opisuje 'neprirodni' progon duhova pri čemu mrtve uzimamo u sebe, ali nisu internalizirani kao što bi bili u 'normalnim' okolnostima (psihoanalitički pogled na tugovanje) - on to označava kao 'zastrašujuće'; u drugom ulomku, Derrida prepričava svoje uhićenje 1982. godine u Čehoslovačkoj pod lažnim optužbama za drogu ... Derrida, koji je radio na eseju o Franzu Kafki (ironično, u vezi s njegovim djelom 'Pred zakonom' u 'Procesu' ), tvrdi da Kafkin duh kao da je 'režirao' cijeli ovaj scenarij na čudan, poput filma način ...



Upravo čitam Proces.