"Lautréamont, comte de (pravo ime Isidore Ducasse), francuski pjesnik (Montevideo, 4. IV. 1846 – Pariz, 4. XI. 1870). Sin francuskoga konzularnog službenika, odrastao u Urugvaju, a u Francuskoj je živio od 1859. Ključno mu je djelo Maldororovi spjevovi (Les Chants de Maldoror, 1869); prvo pjevanje izišlo je anonimno 1868. U njemu, u obliku pjesničke proze, odnosno frenetična monologa naslovnoga lika u šest pjevanja, tematizira pobunu čovjeka protiv Boga i društva. Djelo se odlikuje naglaskom na motivima svetogrđa i zla, s čestim opisima životinja (npr. morskih pasa) kao simbola elementarne okrutnosti, osebujnim ritmom te supostavljanjima nepovezanih slika. Pritom prikaz nasilja otkriva i tjeskobne tonove, a bizarni sadržaj jezika i njegova ograničenja. Naslanjajući se na romantičarsku, napose Byronovu, poetiku pobune i očaja, pojedine stilske figure pokazuju Danteov utjecaj. Isprva nezapaženo, djelo je u XX. st. znatno utjecalo na nadrealiste. Citiranje: Lautréamont, comte de. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 29. 9. 2022."
29.09.2022. (08:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
DreamOfStone
https://youtu.be/zk6CbUzZGWI
29.09.2022. (10:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prionuo sam čitanju tog odlomka (nema do Kiša!), i mogu reći da mi je malo čudan, jer nekako (iako je to sve vjerojatno izvađeno iz konteksta) imam osjećaj kao da je ovdje - nasuprot onome što si neku noć napisala o tome da ne razlikuješ žene od muškaraca, pa ovo postavljanje na blog dakle sigurno nisi učinila slučajno – određena upravo neka jasna razlika muškaraca i žena: muškarca kljuca njegova savjest, pa postoji opasnost da će u vatri poroka nestati mladić koji jednom pređe most (i čak je to kljucanje uzdignuto na razinu neke poruke dobronamjerna djedice iz prošlosti), a žena je tek hrpa mesa, uprljanog i nabreklog, koje miriše po spolnom nagonu i koje kljucaju kokoši - pa od toga – gle čuda – postaje ni manje ni više nego - čista! Onda, čak još i neka, usuđujem se reći - greškica – „sve dok je krv ne obli, mlohave usmine njene …“ – je li tu rječca „je“ (zajedno sa zarezom) višak, ili iza zareza treba stajati recimo „nju i“? Hajde, još bi čovjek i rekao na taj opis – imajte u vidu kako je izvađen iz konteksta, ali ovo čišćenje kljunovima peradi koje - koliko mogu razaznati - nije tek puka misao lika koji gleda prizor, nego sasvim smislen, veliki monolog? Ili negdje ipak kasnije u tekstu postoji - pošto je sve pisano u prvome licu onoga koji promatra prizor – razrješenje ove dileme – čak nakon što razum padne u iskušenje, kako se najavljuje u uvodu – izgleda također kao sasvim snažno, istinsko osobno iskustvo? Tko bi ga znao, trebalo bi prokopati po tim pseudonimima, tankim koricama i prašini nekoga staroga depoa. Ali, do čega bismo došli – do okrutnosti, pjevanja o zlu, čak moguće i naslade u tuđoj muci; treba li se takvih stvari bojati, zazirati od njih, izbjegavati ih – ili ponirati u njih; treba li o tome čitati, ili to čak živjeti – i zašto? Nisam uopće toliko pretenciozan, a kamo li pametan da bih na ta pitanja davao odgovore; od doživljavanja i punjenja iskustva neposrednim - uvijek mi je bilo draže čitanje - je li to neki iskrivljeni poriv za promatranjem? Dakle, samo ću sa zadovoljstvom zamisliti Danila Kiša u nekoj zadimljenoj rupi, nekom beogradskom ili pariškom tavanu prije više od pola stoljeća, kako prevodi ovu knjigu misleći o nadrealistima i o tome kako ljudi mogu ići ispred ili iza svoga vremena – nauštrb masa koje idu ukorak s njime. I iznenaditi se kada utvrdim da postoji i prepjev na hrvatskom, noviji; izgleda da naše vrijeme nije ipak toliko moralizatorsko kako bi se dalo zaključiti po brojkicama u desnom kutu filmova na ekranima - ako ćemo zaključivati po pojedincima, ili to ne smijemo? Ovu sada već prastaru knjižicu izgleda da imaju u knjižnici dolje u Vodovodnoj, kvartu moga rođenja i nedalekog odrastanja - i to baš onome dijelu koji tako zavodljivo u maglena jutra miriše po nepopijenoj ispečenoj kahvi - mirisu što se probija kroz urlik tisuća razjarenih automobilskih motora koji jure na istok; nekada je na uglu te ulice ispod Ilice bio kafić poznate tvornice kave u kojemu si mogao za male pare piti pravu pravcatu tek ispečenu kavu, ali bio sam tada još zapravo dijete koje malo uživa u onome „kako“ a više u „koliko“; pretpostavljam da je odavna već pretvoren, zatvoren, rastvoren - kao što su oni kljunovi kljucali utrobu ove nesretne žene; nisam tuda prošao desetljećima. Nekoliko takvih knjiga kakva je ova na fotografiji - uspio sam svojedobno u ona vremena kada i knjige stradavaju, kako sam već čini mi se ovdje piskarao, spasiti od sigurne propasti, pa ih nosio okolo kroz svoje stranputice kao mačka mlade, na užas okoline i moju veliku radost; bilo bi lijepo jedne ovakve kišne hladne večeri zavući se pod debeo poplun pa odgonetati takve začkoljice. No, život je stari prefrigani gazda, pa odvlači na sve strane – vjerovali ili ne ali sada sam tek (budući da su me jutros konačno oslobodili konaca od neke manje operacije) podigao glavu od posla i tako odoh na blog, pa onda nađem ovaj blog na naslovnici... i tako to; izgleda da mu se (tom gazdi) baš ne sviđa neko oveće pabirčenje. Morat ću se s njime oko toga uskoro obračunati. Hvala na preporukama, tvoji s marom i pažnjom odabrani detalji dosta odaju velikog znalca, ili još važnije - ljubitelja riječi :).
29.09.2022. (20:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jedan prijatelj prerano i naglo umro, bio mi je to veći šok u životu, mi je u knjigu na dar upisao posvetu koja otprilije glasi da knjige nisu hrana, ali su poslastica, da, tako nekako stoji stvar s knjigama i hranom. Bez knjige se sasvim lijepo može preživjeti, kao i bez ljubavi.
"Sve dok je krv ne obli itd.", pa to je kao kamera, oblije ju krv i onda zum na detalj, tako čitam tekstove, kao film. Meni je sve ok i jasno, ne vidim zapinjanje i da nešto ne štima u rečenici, da se Kiš pogubio u prijevodu.
To su knjige iz moje privatne zbirke, imam ih pun stan, množe se ko mačke :)), i kako mi koja uskoči u krilo, pročitam nešto vrijedno i pomislim da je šteta ne baciti biserje pred ljude :))))))))))))))))) .
Maldororova pjevanja je Lautréamont objavio sa 22 godine i poetski je izrazio, pretpostavljam, i banaliziram - odvratnost prema prostitutkama i svim boleštinama koje su u to doba, polovinom 19. st. harale, a prenosile se spolnim kontaktom, sad ne znam, sifilis možda i drugo, ne ulazim u to, i kako usprkos svoj opasnosti je privučen. Previše analiziranja ubija magiju čitanja, nikad ne pristupam tako fiction literaturi, nego joj se pustim da me nosi. Usput, to je bila obvezna literatura na studiju književnosti zagrebačkog FF, Maldororova pjevanja, tad jedini prijevod, iz doba kad su se knjige čitale slobodno i bez jezičnih krimena i žute trake, pa ako ju nisu cenzurirali nego dapače istakli kao obveznu na faksu, treba li ju cenzurirati za čitanje na nižim nivoima?
Pišete o Vodovodnoj, ja sam u knjige prvi put zaronila u dječjoj knjižnici u Tkalči, snijeg, zima, tata me vuče na sanjkama, možda konfabuliram :)), i divna knjižnica puna slikovnica i Kirinovih slika Snježne kraljice, Gerde i Kaja, pa Kresivo i psi s očima poput mlinskih kamenova, i desila se ljubav na prvi pogled između knjiga i mene.
Puno zdravlja i brzi oporavak želim, kao što rekoh na početku, bez knjiga se može.
29.09.2022. (22:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da, bez knjiga bih još valjda nekako i mogao, doduše nisam baš isprobavao na duge staze; kad je fikcija prejaka ili neuvjerljiva, presiječem na mjesec dana kakvom lakom historiografijom; ali bez onoga na lj, ne usuđujem se ni pomisliti; smatram tu ovisnost čak problematičnom, kao i svaku - tako je nerijetko teško živjeti - kada su doze minimalne - i čarobno u isti čas, ako uspije. Analiza je bila potaknuta onim kontrapunktom, ženu čiste ugrizi; ugrizla me ta slika baš onako, jako. Inače doista, kada ne čitam ovako fragmente - nego čitava djela, pa tko bi analizirao i čemu; ionako sam sebi u čitanju predbacujem površnost. Ali kada mi je neki odlomak, poglavlje - dobro, volim pročitati još bar jednom. Fikcija me tada pročisti i obodri, baš tako, sjajno rečeno; kao poslastica. Ali, ja čak i blog donekle smatram čitanjem; evo ovaj pasus o Tkalči, kresivu i sanjkama; to je pravi biser :). Nego, to je knjižnica Krvavi most, ili nešto baš u Tkalči o čemu nemam pojma? Cenzura, božesačuvaj, zar se takvo što moglo nazrijeti iz moga upisa; čak sam pisao o iskrivljenom porivu za promatranjem kao stvari nekada mi važnijoj od doživljaja samoga... Tko danas još uopće čita, mislim da sam tamo pod Krležom napisao da se djeca nečitanjem brane od otrova kojeg vide u nama, misleći da smo ga stekli čitanjem, a i mi smo čitali da bismo se branili od otrova što je dolazio iz duša naših starih i svijeta oko nas... Hvala i uzvraćam lijepe želje.
30.09.2022. (00:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evo, upravo sam dobila opasku da je misao "Knjiga nije hrana, ali je poslastica" izrekao veliki Augustin (Tin) Ujević. Imam knjižicu "Tin u anegdotama" i "Tin Ujević, Eseji i kritike" iz edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti, pa, do čitanja!
30.09.2022. (09:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
starry night
volite li Lautréamonta?
"Lautréamont, comte de (pravo ime Isidore Ducasse), francuski pjesnik (Montevideo, 4. IV. 1846 – Pariz, 4. XI. 1870). Sin francuskoga konzularnog službenika, odrastao u Urugvaju, a u Francuskoj je živio od 1859. Ključno mu je djelo Maldororovi spjevovi (Les Chants de Maldoror, 1869); prvo pjevanje izišlo je anonimno 1868. U njemu, u obliku pjesničke proze, odnosno frenetična monologa naslovnoga lika u šest pjevanja, tematizira pobunu čovjeka protiv Boga i društva. Djelo se odlikuje naglaskom na motivima svetogrđa i zla, s čestim opisima životinja (npr. morskih pasa) kao simbola elementarne okrutnosti, osebujnim ritmom te supostavljanjima nepovezanih slika. Pritom prikaz nasilja otkriva i tjeskobne tonove, a bizarni sadržaj jezika i njegova ograničenja. Naslanjajući se na romantičarsku, napose Byronovu, poetiku pobune i očaja, pojedine stilske figure pokazuju Danteov utjecaj. Isprva nezapaženo, djelo je u XX. st. znatno utjecalo na nadrealiste.
Citiranje:
Lautréamont, comte de. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 29. 9. 2022."
29.09.2022. (08:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
DreamOfStone
https://youtu.be/zk6CbUzZGWI
29.09.2022. (10:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Prionuo sam čitanju tog odlomka (nema do Kiša!), i mogu reći da mi je malo čudan, jer nekako (iako je to sve vjerojatno izvađeno iz konteksta) imam osjećaj kao da je ovdje - nasuprot onome što si neku noć napisala o tome da ne razlikuješ žene od muškaraca, pa ovo postavljanje na blog dakle sigurno nisi učinila slučajno – određena upravo neka jasna razlika muškaraca i žena: muškarca kljuca njegova savjest, pa postoji opasnost da će u vatri poroka nestati mladić koji jednom pređe most (i čak je to kljucanje uzdignuto na razinu neke poruke dobronamjerna djedice iz prošlosti), a žena je tek hrpa mesa, uprljanog i nabreklog, koje miriše po spolnom nagonu i koje kljucaju kokoši - pa od toga – gle čuda – postaje ni manje ni više nego - čista! Onda, čak još i neka, usuđujem se reći - greškica – „sve dok je krv ne obli, mlohave usmine njene …“ – je li tu rječca „je“ (zajedno sa zarezom) višak, ili iza zareza treba stajati recimo „nju i“? Hajde, još bi čovjek i rekao na taj opis – imajte u vidu kako je izvađen iz konteksta, ali ovo čišćenje kljunovima peradi koje - koliko mogu razaznati - nije tek puka misao lika koji gleda prizor, nego sasvim smislen, veliki monolog? Ili negdje ipak kasnije u tekstu postoji - pošto je sve pisano u prvome licu onoga koji promatra prizor – razrješenje ove dileme – čak nakon što razum padne u iskušenje, kako se najavljuje u uvodu – izgleda također kao sasvim snažno, istinsko osobno iskustvo? Tko bi ga znao, trebalo bi prokopati po tim pseudonimima, tankim koricama i prašini nekoga staroga depoa.
Ali, do čega bismo došli – do okrutnosti, pjevanja o zlu, čak moguće i naslade u tuđoj muci; treba li se takvih stvari bojati, zazirati od njih, izbjegavati ih – ili ponirati u njih; treba li o tome čitati, ili to čak živjeti – i zašto? Nisam uopće toliko pretenciozan, a kamo li pametan da bih na ta pitanja davao odgovore; od doživljavanja i punjenja iskustva neposrednim - uvijek mi je bilo draže čitanje - je li to neki iskrivljeni poriv za promatranjem? Dakle, samo ću sa zadovoljstvom zamisliti Danila Kiša u nekoj zadimljenoj rupi, nekom beogradskom ili pariškom tavanu prije više od pola stoljeća, kako prevodi ovu knjigu misleći o nadrealistima i o tome kako ljudi mogu ići ispred ili iza svoga vremena – nauštrb masa koje idu ukorak s njime. I iznenaditi se kada utvrdim da postoji i prepjev na hrvatskom, noviji; izgleda da naše vrijeme nije ipak toliko moralizatorsko kako bi se dalo zaključiti po brojkicama u desnom kutu filmova na ekranima - ako ćemo zaključivati po pojedincima, ili to ne smijemo?
Ovu sada već prastaru knjižicu izgleda da imaju u knjižnici dolje u Vodovodnoj, kvartu moga rođenja i nedalekog odrastanja - i to baš onome dijelu koji tako zavodljivo u maglena jutra miriše po nepopijenoj ispečenoj kahvi - mirisu što se probija kroz urlik tisuća razjarenih automobilskih motora koji jure na istok; nekada je na uglu te ulice ispod Ilice bio kafić poznate tvornice kave u kojemu si mogao za male pare piti pravu pravcatu tek ispečenu kavu, ali bio sam tada još zapravo dijete koje malo uživa u onome „kako“ a više u „koliko“; pretpostavljam da je odavna već pretvoren, zatvoren, rastvoren - kao što su oni kljunovi kljucali utrobu ove nesretne žene; nisam tuda prošao desetljećima.
Nekoliko takvih knjiga kakva je ova na fotografiji - uspio sam svojedobno u ona vremena kada i knjige stradavaju, kako sam već čini mi se ovdje piskarao, spasiti od sigurne propasti, pa ih nosio okolo kroz svoje stranputice kao mačka mlade, na užas okoline i moju veliku radost; bilo bi lijepo jedne ovakve kišne hladne večeri zavući se pod debeo poplun pa odgonetati takve začkoljice. No, život je stari prefrigani gazda, pa odvlači na sve strane – vjerovali ili ne ali sada sam tek (budući da su me jutros konačno oslobodili konaca od neke manje operacije) podigao glavu od posla i tako odoh na blog, pa onda nađem ovaj blog na naslovnici... i tako to; izgleda da mu se (tom gazdi) baš ne sviđa neko oveće pabirčenje.
Morat ću se s njime oko toga uskoro obračunati. Hvala na preporukama, tvoji s marom i pažnjom odabrani detalji dosta odaju velikog znalca, ili još važnije - ljubitelja riječi :).
29.09.2022. (20:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
starry night
Jedan prijatelj prerano i naglo umro, bio mi je to veći šok u životu, mi je u knjigu na dar upisao posvetu koja otprilije glasi da knjige nisu hrana, ali su poslastica, da, tako nekako stoji stvar s knjigama i hranom. Bez knjige se sasvim lijepo može preživjeti, kao i bez ljubavi.
"Sve dok je krv ne obli itd.", pa to je kao kamera, oblije ju krv i onda zum na detalj, tako čitam tekstove, kao film. Meni je sve ok i jasno, ne vidim zapinjanje i da nešto ne štima u rečenici, da se Kiš pogubio u prijevodu.
To su knjige iz moje privatne zbirke, imam ih pun stan, množe se ko mačke :)), i kako mi koja uskoči u krilo, pročitam nešto vrijedno i pomislim da je šteta ne baciti biserje pred ljude :))))))))))))))))) .
Maldororova pjevanja je Lautréamont objavio sa 22 godine i poetski je izrazio, pretpostavljam, i banaliziram - odvratnost prema prostitutkama i svim boleštinama koje su u to doba, polovinom 19. st. harale, a prenosile se spolnim kontaktom, sad ne znam, sifilis možda i drugo, ne ulazim u to, i kako usprkos svoj opasnosti je privučen. Previše analiziranja ubija magiju čitanja, nikad ne pristupam tako fiction literaturi, nego joj se pustim da me nosi. Usput, to je bila obvezna literatura na studiju književnosti zagrebačkog FF, Maldororova pjevanja, tad jedini prijevod, iz doba kad su se knjige čitale slobodno i bez jezičnih krimena i žute trake, pa ako ju nisu cenzurirali nego dapače istakli kao obveznu na faksu, treba li ju cenzurirati za čitanje na nižim nivoima?
Pišete o Vodovodnoj, ja sam u knjige prvi put zaronila u dječjoj knjižnici u Tkalči, snijeg, zima, tata me vuče na sanjkama, možda konfabuliram :)), i divna knjižnica puna slikovnica i Kirinovih slika Snježne kraljice, Gerde i Kaja, pa Kresivo i psi s očima poput mlinskih kamenova, i desila se ljubav na prvi pogled između knjiga i mene.
Puno zdravlja i brzi oporavak želim, kao što rekoh na početku, bez knjiga se može.
29.09.2022. (22:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Da, bez knjiga bih još valjda nekako i mogao, doduše nisam baš isprobavao na duge staze; kad je fikcija prejaka ili neuvjerljiva, presiječem na mjesec dana kakvom lakom historiografijom; ali bez onoga na lj, ne usuđujem se ni pomisliti; smatram tu ovisnost čak problematičnom, kao i svaku - tako je nerijetko teško živjeti - kada su doze minimalne - i čarobno u isti čas, ako uspije.
Analiza je bila potaknuta onim kontrapunktom, ženu čiste ugrizi; ugrizla me ta slika baš onako, jako. Inače doista, kada ne čitam ovako fragmente - nego čitava djela, pa tko bi analizirao i čemu; ionako sam sebi u čitanju predbacujem površnost. Ali kada mi je neki odlomak, poglavlje - dobro, volim pročitati još bar jednom. Fikcija me tada pročisti i obodri, baš tako, sjajno rečeno; kao poslastica. Ali, ja čak i blog donekle smatram čitanjem; evo ovaj pasus o Tkalči, kresivu i sanjkama; to je pravi biser :). Nego, to je knjižnica Krvavi most, ili nešto baš u Tkalči o čemu nemam pojma?
Cenzura, božesačuvaj, zar se takvo što moglo nazrijeti iz moga upisa; čak sam pisao o iskrivljenom porivu za promatranjem kao stvari nekada mi važnijoj od doživljaja samoga... Tko danas još uopće čita, mislim da sam tamo pod Krležom napisao da se djeca nečitanjem brane od otrova kojeg vide u nama, misleći da smo ga stekli čitanjem, a i mi smo čitali da bismo se branili od otrova što je dolazio iz duša naših starih i svijeta oko nas...
Hvala i uzvraćam lijepe želje.
30.09.2022. (00:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
starry night
Evo, upravo sam dobila opasku da je misao "Knjiga nije hrana, ali je poslastica" izrekao veliki Augustin (Tin) Ujević. Imam knjižicu "Tin u anegdotama" i "Tin Ujević, Eseji i kritike" iz edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti, pa, do čitanja!
30.09.2022. (09:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...