"»Nedjeljna Dalmacija«; Split, 25. VIII. 1993.
Premetačina (jedne) polemike
>>Zabadao<< sam klerikalcima sâm
Polemičko propitkivanje klerikalnog »establišmenta<< kojim se moja malenkost bavila od 1968. godine, ulazeći u neravnopravni koštac s institucijom vjerskoga tiska, sadašnji v. d. urednika >>Glasa Koncila<< pokušava lažno prikazati kao neku vrstu tadašnje javne >>zadaće<< koju sam navodno dobio od komunističkih vlasti!?
PRAVITI PREMETAČINU po polemičarskim policama na kojima su odloženi i prašinom već dvadesetogodišnjega zaborava prekriveni tekstovi ima smisla ako netko zna što traži, tj. ako ga pamćenje ne vara u vremenskoj orijentaciji. Moguće je i drukčije, pa pretragu prošlosti obavljati tendenciozno, na osnovu stečenih preduvjerenja, izmanipuliranih konstrukcija i unatražno smišljenih uzročno-posljedičnih veza. Kad se neku povijesnu pričicu prekroji kao haljetak po vlastitoj mjeri, dotičnik se može šepuriti (kao) da je Istina na njegovoj strani. Upravo tako se na račun moje malenkosti izvolio našaliti g. Ivan Miklenić, inače v. d. glavnog i odgovornog urednika »Glasa Koncila<<. Nekadašnje moje »besplatno propagiranje<< toga lista preuredio je prema svome nahođenju, a to će reći u svojevrsno izokrenutoj vremenskoj perspektivi, pripisujući mi »zadaću<< koju s (ne)razumijevanjem uklanjam. U intervjuu za »Vjesnik« (»>Političari trebaju znati da zakoni ne jamče i moral«<, 8. VIII. o. g.), ovaj v. d. (usput: zar se i u >>GK<< još »vrši« žito na uredničkim dužnostima!?) našao je značajnim istaknuti moj svojedobni supolemičarski doprinos boljem poznavanju našega katoličkog tiska, a to se (redakciji) učinilo toliko bitnim da je »izvučeno<< u nekoliko redaka podnaslova:
Neravnopravne rasprave
>>Nakon 1973. godine imali smo manje posla sa sucima, jer je tada donesena odluka da se s nama uglavnom polemizira. Tu zadaću dobilo je više vrsnih novinara, primjerice partijski funkcionar Petar Šegvić, koji je pisao pod pseudonimom Šime Pierotti, te Igor Mandić. Međutim, Mandić je bacio pero rekavši - tako smo čuli - da to više ne želi raditi i pitao zašto i on, kad se napije, ne bi kao svi normalni ljudi vidio bijele miševe, a ne crnu don Jurinu mantiju. Jer u polemikama s njime uvijek bi izvukao - kraći kraj.<< To što je Miklenić tek »čuo<< (a što je trebao pročitati, ako ne na vrijeme, onda u mojoj polemičkoj zbirci »Nježno srce«<; Znanje, Zagreb, 1975.), to su moji vicevi na vlastiti račun (što je poznato retoričko sredstvo), ali sročeni i lansirani zbog toga što su moji supolemičarski popovi, »umjesto toljagom logike i autoritetom uma... nepoštedno baratali paragrafima«. Čim bih ja bio zaustio nešto kako naš tadašnji socijalizam »ne bi trebao biti terenom rada novovjekovnih trgovaca indulgencijama<< odmah bi me »poklopio neki pop citiranjem zakona i Ustava<<.
Kao da nikome tada - a vidim ni danas - nije išlo u glavu da jedan Hrvat i katolik, ali ne-komunist može i želi držati rastojanje prema - klerikalizaciji društva
Dakle, kad se već poslužio mojim citatom - kao da ga je bio netom pročitao, a ako nije, onda će biti da se barem moje šale u seminarističkim krugovima prepričavaju iz generacije u generaciju!? - onda je v. d. glodura (glavnog i odgovornog urednika) >>Glasa Koncila<< mogao pažljivije pretražiti ukoričena godišta odličnog lista kojemu sada ima čast biti na čelu, pa bi lako uočio da je pisanju moje malenkosti posve nepravedno omeđio nekom 1973. godinom! Mene je polemičarski (n)agon, u apsolutno neravnopravne rasprave s impozantnom institucijom katoličkih tiskovina - jer, nota bene, uz »Glas Koncila<< izvoljevao sam povremeno propitkivati etičko-literarnu kakvoću pojedinih tekstova i u >>Veritasu<< i u »Svescima<< i u »Kani« (tako da me, na Miklenićevu mjestu, ne bi vezivao samo uz »GK«!) - bio naveo i zaveo još 1968. godine! Ni tih pet godina (1968. - 1973.) koje prethode imaginarnoj Miklenićevoj granici - da li zbog njegova kratkoga pamćenja, nedovoljnoga proučavanja arhiva ili tendencioznoga imputiranja? - ni godinu-dvije nakon nje pojma nisam imao kako je bila »donesena odluka<< i kako sam »dobio zadaću<< da uopće i bilo s kime, bilo o čemu i na bilo koji način polemiziram!
Tradicija antiklerikalizma
O tome odsječku moga (polemičkoga) pisanja trajno su se plele tračerske zablude jer naprosto kao da ni tada, a vidim ni danas nikome nije išlo u glavu da jedan Hrvat i katolik, ali ne-komunist može i želi držati rastojanje prema - klerikalizaciji društva! Ne bih se (već ili još?) htio javno ispovijedati, ali zar bi išta vrijedilo kad bih pokušao objasniti da kod nekih pojedinaca stanovita metafizička groznica i literarno-filozofijske elukubracije mogu čak i pogotovo nakon poslušno odrađenoga vjerskoga staža do uzrasta od 13-14 godina - dovesti do buntovnoga stava prema Institucijama medu kojima povijesno predvodi Crkva? Pubertetsko i mladenačko, grozničavo studentsko upijanje literature od Voltairea do Feuerbacha, od Starčevića do Krleže moglo je samo podjariti svojevrsnu svijest o trajnosti antiklerikalizma (i u hrvatskome narodu), kao svojevrsne korekcije privatne i intimne vjere. Kad sam 1968. godine bio počeo ispisivati svoj >>Notes<< u >>Vjesniku u srijedu<< - prvu personaliziranu kolumnu te vrste uopće na ovim prostorima - ničim izvanjskim, osim vlastitim polemičarskim (n)agonom natjeran - mogućnost polemiziranja s jednom moćnom Institucijom naprosto se ponudila kao nadomjestak svih ostalih manjkavih građanskih sloboda! Niti sam tada mislio niti danas računam kako sam bio taknuo u živac važnih pitanja, znajući da moje sitno zabadanje nije ni do gležnja onoj divovskoj antiklerikalističkoj poziciji koju su učvrstili mislioci kalibra A. Starčevića, S. Radića i M. Krleže. Upravo tim slijedom, a bojim se da bi tek danas novopečenim steklišima knedla zastala u grlu kad bih citirao ono što je o »Našim popovima«< još 1871. godine objavio Ante Starčević!
Ne mislim da sam u svojim polemikama s vjerskim tiskom bio taknuo u živac važnih pitanja, znajući da moje sitno zabadanje nije ni do gležnja onoj divovskoj antiklerikalističkoj poziciji koju su učvrstili mislioci kalibra Starčevića, Radića i Krleže
Đavolska advokatura
Naime, u kraćim osvrtima, invektivama, pamfletima i pošalicama na račun nekih tekstova u vjerskoj štampi - najčešće s »Don Jurom«, kojega mi identitet dugo nije bio poznat - bavio sam se relativno minornim, nipošto društveno-političkim i/ili ideološkim problemima, svjestan da mi kao katoliku po podrijetlu i krštenju u jednom nasilno ateiziranom okružju nije dolično na tome terenu ikome podvostručavati neugodnosti. Ali ono nezaustavljivo prelaženje iz doktrine i vjere, u stvari i pitanja općeljudskoga morala i razuma, te preuzimanje svojevrsnoga podzemnoga vodstva od strane Crkve kao institucije (pri čemu je ona figurirala kao tadašnja »vlada u sjeni« ili »paralelni CK«!) iritiralo me kao pisca koji je mislio da mora čitati »znakove vremena<<.
Više ili manje obostrano (ne)uspješno raspravljanje o (ne)razumijevanju Freuda, o pitanju pobačaja, o »psihi samoupravljača«, o seksualnome odgoju, o spaljivanju vještica, o Matiji Gupcu i biskupu Draškoviću, o Matoševu >>obraćenju«, o >>katoličkim pjesnicima«, o izbacivanju jedne profesorice s posla, o >>misionarima iz svemira«, o križarskim ratovima, o kupovanju duša, o televizijskom prikazivanju Marinkovićeve »Glorije«... - to raspravljanje, ma koliko plitko, izazivalo je furore u javnosti iz razloga koji mi ni do danas nisu posve jasni. Takvo pisanje, s individualističkim pečatom, nikome nije bilo po volji, dakle ne samo onoj gomili anonimusa koji su me obasipali svojim pisamcima (posve u duhu i stilu kršćanske ljubavi), već ni onima koji su to tolerirali silom prilika. Hoću reći da se ni bivšem političkom »establišmentu<< moje polemiziranje nije moglo sviđati, jer su razvoj prilika i stjecaj okolnosti pokazali da su, makar kako veliki komunisti na riječima, oni u stvari pod kožom i u potaji bili - fanatični vjernici i veliki Hrvati! Kakvog li paradoksa?! Dok moja malenkost i danas potpisuje svaki svoj objavljeni redak, oni za koje v. d. glodura »Glasa Koncila« misli da su bili donijeli nekakvu odluku i dali zadaću danas u javnosti savijaju koljena pred oltarima, nespretno se križaju i očito s neznanjem zijavaju dok mrmore molitve!
Premetačina polemika može, kao što vidimo, ipak neke činjenice staviti u logičan poredak samo ako se složimo da poštujemo vremensku perspektivu. Jer kao što sam se impulzivno bio prihvatio da polemičkim »cakama<< malo uznemirim klerikalni »establišment<< - na liniji one »đavolske advokature<< koja je za zdravi propuh u Crkvi korisnija od prozelitizma i ikonolatrije – jednako sam se tako spontano i ostavio toga posla kad su me novi interesi drugamo odvukli. Već sam bio i zaboravio da sam ikada ikome koristio kao >>besplatna propaganda«- kao što napominje v. d. glodura »Glasa Koncila<< - a sada vidim da se poneko i toga sjeća sa zahvalnošću. Poželjet će neki novi »Don Jure« moga »Notesa«, ali »Notesa<< više biti neće... "
Igor Mandić, Oklop od papira – Autobiografski saldakonti 1966. – 2013.
Igorova fotka iz autobiografije
